Mjesec je naizgled nedjeljiva činjenica, ali tako nije mislio Sabahudin. Mjesec je za njega počinjao petnaestog. Tada bi sve oživljavalo. Nakratko bi izmamio osmijeh i na licu njegove žene Azemine vječito neraspoložene i nezadovoljne. Iako rijetki osmjesi na njenom kao kruna namrgođenom licu bili su mu dragi.

Istoga dana plaćali su sve račune s čistom namjerom da saznaju šta im je preostalo i nekako se uvijek nadajući da će nekim čudom ostati dovoljno do sledeće plate. Ali takvo čudo nije se događalo. Za njega je bilo potrebno da se dogodi revolucija, ali revolucionari su se grijali u svojim toplim stanovima. Azeminin i Sabahudinov stan pored nemaštine nije ni zima napuštala.

Da bi se koliko toliko zagrijala do muževa povratka sa posla po nekoliko puta je usisavala već čisti iznajmljeni stan.

Sa ostatkom novca jedva su sastavljali do kraja mjeseca. Nakon plaćenih računa i režija ne bi im mnogo preostalo za hranu. Osim hljeba, nešto začina dočekali bi prvi u mjesecu što je bio jasan znak da je do sledeće plate ostalo čitavih pola mjeseca.

Zima je nemilosrdno krckala preostala drva koja su se gotovo topila u peći. Sabahudin je stajao kraj prozora i gledao u snijegom zatrpani Reno 5 koji je žedan mjesecima čekao svojih pet litara kupljenih i ostavljenih ukoliko potreba da se Azemina prebaci do doma zdravlja. Do poroda je ostalo još tri mjeseca.

„Sutra je prvi. Trebao bi stići spisak“, važno saopšti Sabahudin gledajući kroz prozor.

Azemina je sjedila kraj peći i plela jelek od već oporenog džempera koji je dobila prije nekoliko godina od svekrve. Plela bi nekoliko dana, a onda bi iznova oporila već ispleteno i iznova plela isto pletivo. Činila je to da odagna probleme i stalne misli šta da spremi sutra za doručak, ručak ili večeru.

„Kad dođem iz preduzeća napravićemo spisak i idemo u nabavku“, planirao je Sabahudin.

Prvog u mjesecu uslijedila bi podjela bonova za toli obrok. Odavno Sabahudin bonove za toli obrok nije trošio u fabrikom restoranu koji je širio ugodne mirise krugom fabrike. Dobijene bonove nosio je u samoposlugu koja je primala bonove iz njegove fabrike. Spisak radnika bio bi dostavljen u samoposlugu gdje je bilo dovoljno samo pokazati ličnu kartu. Iako je gradić bio mali i u njemu su svi znali jedni druge, kasirka je insistirala na pokazivanju lične karte.

„Sve je kako ti kažeš, ali ličnu kartu na sunce“, kasirka je bila zadovoljna i tom jedinom mogućnošću da bude velika pa makar samo prvog u mjesecu.

Sabahudin je ubjeđivao sebe i druge kako mu doručak ne leži, bolje se osjeća kako ne jede u restoranu pravdajući svoje osustvo iz istog. Supruzi nije ništa ni objašnjavao. Sve joj je bilo jasno.

Nije želio biti dosadan niti se raspitivao oko bonova, ali svim svojim bićem osluškivao bi reakcije svih onih koji su izlazili iz uprave. Posebno je pripažavao na Senu koja je uvijek imala najtačnije informacije.

„Seno, jel stig‘o spisak?“, dobacivali bi radnici za njom dok se raskopčana mantila kretala krugom.
„Stig‘o, stig‘o, samo za Limburg mjesec“, smijala se dok je idući krugom njihala kukovima i mamila poglede dežurnih šereta.
„Ja bi‘ Seno i taj mjesec saček‘o, samo kada bi ti mene turila na taj spisak“.
„Samo ti čekaj vesela ti majka“.
„‘Ajmo mi na burek dok bonovi ne dođu“, pozva Rade Sabahudina stavivši mu ruku na rame.

Sabahudin izbjegnu ruku tako što spusti glavu te se izmače.

„Neka Rade, ja obviko bez doručka, a i nisam nešto gladan“, gladio se Sabahudin po stomaku.
„Ako. Ja odo‘. Vidimo se.“

Ipak pred kraj radnog vremena kad je već Sabahudin bio siguran da neće „proći“ bonovi prostruja vijest prijatna vijest.

„Proš‘o spisak.“

Odahnu Sabahudin. Teret pretežak kliznu niz pleća.Oni radnici koji su se hranili u restoranu dizali su bonove. Sabahudin je bio na onom spisku koji je svoje bonove trošio u samoposluzi i koji je nošen iz personalnog.

Nošen vjetrom dobrih vijesti Sabahudun je brzo zamicao uz strmu kaldrmom popločanu ulicu Skendera Kulenovića na čijem samom kraju je bio njegov iznajmljeni stan. Hladan stan.

Nije njega toliko pogađao taj hladni stan koliko Azeminin hladni optužujući pogled kako je sebi već dugo predbacivao. Stoga bi nastojao kada bi se sastavljao taj mali bijedni spisak obavezno u njega ubaci nešto što je Azemina voljela. Rahatlokum ili kesten pire.

„Zdravo Azemina“, pozdravi s vrata.
„Zdravo. Jel proš‘o?“, otpozdravi Azemina i upita.
„Jašta. Ja se odma‘ džade ufatio i kući raspalio“, nastavi Sabahudin tražeći i najmanji tračak osmjeha na Azemininom licu. Stao je iza nje, obema je rukama obgrlio i ljubio u kosu. Dlanovima je obgrlio njen okrupnjali stomak.
„Jel‘ mali nemiran danas?“
„Jašta, sav me istrga“, malo bolje volje dogovori Azemina.

Od uzbuđenja nije ni pomislio na ručak.

„Spemila sam ti kajganu, jedi dok je vruća“, opomenu ga Azemina, „moram mu na spisak dodati bar dvoje čarape“, pomisli vidjevši mu iscjepane čarape iz kojih je virio veliki prst.
„Dok ja jedem da mi spisak napravimo. Donio sam i kartonsku kutiju da lakše kući donesem stvari“, sjedajući za sto prozbori Sabahudin, „samo nemoj rahat lokum da zaboraviš. Najvolim kad zajedno malo zasladimo uz televiziju“, lagao je jer ga nije nimalo volio, ali zbog nje bi uzeo parče da je odobrovolji.

Spisak stvarnih potreba bio je mnogo širi od onog što je skromni topli obrok mogao priuštiti. I mnoge skrivene želje ostale su i dalje samo želje. Skrivene u dubokim uzdasima kad se pogase sva svjetla i kad osim njih i snova u sobi ne preostane ništa drugo do potajne želje zapisane negdje na krajičku usana maskiranim u blaženi osmjeh.

Azemina se otežano kretala držaći za ruku svog Sabahudina koji je kročio obazrivo strijepeći za svaki korak svoje voljene koja je tog proljeća na svijet trebalo da donose novi život.

Samoposluga je bila krcata robom. Na svakom koraku, na dohvat ruke je bilo sve ono što nisu mogli priuštiti osim u snu. Ipak u korpi se već nalazio paket pasulja, vrećica makarona, rezanaca, tuce jaja, ulje. Mlijeko, šećer, dvadeset deka kafe. Rinfuz kobasice, krompir, luka crvena, brašna za zapršku. Grašak, riblji štapići, još neke sitnice, krišom ubačen par čarapa i rahat lokum za zasladiti. Sve vrijeme su precizno računali da ne probiju računom zarađeni topli obrok.

Red pred kasom bio je dugačak, ali oni nisu žurili.

„Pustite gospodina s trudnicom“, dobaci kasirci neko iz reda.
„Hvala“, ponavljala je skrušeno kao da se izvinjavala ostalim kupcima u redu Azemina dok se probijala do kase.

Kasirka je redom izbacivala iz korpe. Pasulj, ulje, šampon, krompir, luk, neke sitnice, čarape muške i rahat lokum.

„Osamdeset pet maraka sve“, glasno podviknu.
„Mi smo na bonove iz fabrike“, zbunjeno Sabahudin procijedi da ga ne čuju ostali iz reda.

Azemina je već prebacivala kupljene stvari iz korpe u kartonsku kutiju.

„Kakve bonove. Nema nikakvih bonova. Niko nam nije dostavio spisak. Ja sam od dva ovdje“, nije se dala zbuniti kasirka.
„Ali kako? Kako nije stigao spisak? Nama javili oko jedan da je proš‘o spisak“.
„Lijepo kažem da spisak nije stig‘o. Ili vadi pare pa plati ili produži dalje, nemam se ja kad s tobom raspravljati“, kasirka je pokazivala svoju neljubaznost u punom svjetlu.
„Idemo Azemina“, rukama uhvati suprugu za rame i lagano je pomjeri ka vratima.
„Gospodine vaša kutija“, za njima dobaci kasirka.
„Neka, lako ćemo mi bez nje“, oborene glave odgovori Sabahudin.

Sporim i teškim koracima stigli su do stana. Ćutke su se povukli na spavanje. Spisak svega onog što im je trebalo daleko je nadmašio spisak poniženja. Dok je hladna soba ispunjena dubokim uzdasima tonula u prividan san, revolucionari su još duboko u noć slavili svoje pobjede. Poraze niko nije slavio. Jednostavno bilo ih je previše.