[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 22 April, 2009 21:48
Nekako u ovo doba prije trideset godina znam da je voće iscvjetalo ko nikad. Znam i da je Una izgledala mnogo veća nego što je sad. Znam i da je moje srce kucalo brže nego inače. Znam i da je noć prije toga bila najduža noć u mome životu.
Nisam ni znao koliko mogu biti bijesni ribolovci u lađama na smaragdno-zelenoj Uni, kao ni otkuda Žuto more pored Keja Krajiških brigada te kišne i sumorne jeseni 79-e.
Talasi kiše nošeni bijesom modrih i uvijek smrtno ljutih oblaka ispirali su kej u svoj dužini od hiljadu i dvijestotine četrdeset sedam onih mojih koraka na visokoj potpetici lakovanih cipela u zakonu malog kišobrana nejakog u nejakim rukama.
Vjetar se poigravao sa zaštićenim prostorom, dok sam jednom rukom brisao zalutale kapi kiše sa lica. Nisam klonuo, nisam se predao. Bio sam na zadatku.

Na putu.
Putu koji nema kraja.
Toga dana Maša je trebala da ide u šumu. Zlaja i Tiho su taj dan sa velikim torbama na leđima uskakali u sportski Ford sa dvoja vrata crvene boje i crnog krova vješto izbjegavajući sve sumorne i tužne boje toga dana. Šteta.
Još uvijek nosim boje šljunka koji se sjajio uglancan i od kiše okupan. Bogatiji za boju ćilibara.
I skup. I podskup. I unija. U svemu su sadržane godine koje su netragom nestale. Ostala je razlika. Razlika skupova.
Zlaja je u Americi. Sent Luis.
Tiho je u Njemačkoj.
Babino šugavo je policajac. Pošten i savjestan. Nisam mogao ni pomisliti

Kako sam rastao sve bivalo je manje.
Kej je bivao kraći, pantalone takođe. Koraci duži, a teret veći i teži od najteže školske torbe..
A onda je sve stalo. Godinama nosim farmerke br.33. Primjetio sam da mi i majice one od prije mnogo godina nisu male.
Stalo je da raste i srce u grudima.
Bilo ga je dosta. Nisam osjetio da ga manje ima ma koliko ga davao.

A danas.
U stvari juče.
Sjetih se one najduže noći. Voće je procvalo na sve strane. Mašala.
A danas me je na vratima dočekao onaj isti stari veliki okrugli sat. I zvono. Gužva u hodniku i graja.
Danas sam svoje zlato vodio na upis u školu. Supruga i ja.
Osjetio sam njen zastakljen pogled. Nisam pokazao da to sve vidim. Emotivna je. Vidim ja to dobro.
A ona. Moj školarko kao je zovem već par dana sva ustreptala.

Velike oči, da bi sva škola mogla da stane u njih sa svim globusima, tablama i šestarima. A u kosu da upletu sve okeane i ljepote planinskih jezera ne bi zasjenili njen blistavi osmijeh koji nije silazio dok je gledala učionicu koju sam i sam prije trideset godina  upoznavao. Osjetih blag stisak u dlanu dok je malim korakom polako ulazila u svijet obaveza.
Gledao sam dok je pedagog ispitivao. Gušilo me je.
Ne od tuge.
Hoće srce da iskoči kod oca od ponosa. Raslo je srce ponovo.
Neka. Trebaće još mnogo godina da ga dajem.
Ne žalim.

Vrijedi sve one borbe sa vjetrenjačama života.
A onda pravac biblioteka.
Moj maleni školarko postao je prvi prvačić upisan u gradsku biblioteku.
Negdje s kraja sjećanja navirali su svi oni strahovi u meni dok sam ponovo ulazio u biblioteku poznatih mirisa. Škripa starog parketa i vještačke i dostojanstvene tišine koja kao da je nestala sve ove godine i čekala cijelih 30 godina moj ponovni prvi povratak.
Srce je ponovo u meni raslo. Moj školarko. Br.235. Bira slikovnicu i neku bajku.
I supruga je član. Zajedno će da podižu i vraćaju knjige.
Tako i treba.

Gledam je dok drugi put danas iščitava bajku. Volim onaj osmjeh koji mi uputi kad primjeti da je gledam.
Eh moj dragi školarko.
Neka su ti sretne staze djetinjstva koje tako brzo prolaze. Neka ti svijet knjige ispuni dušu i srce, oplemeni svaki korak Kejom Krajiške brigade.
Školarko moj.

Pozdravlja Vas mandrak72, otac od ponosa i bivši prvak u bacanju žabica sa srcem od ćilibara.
[ Generalna ] 16 April, 2009 18:45
U neka davna vremena živio je jedan mudar starac. Bio je poštovan i uvažavan. Uvijek je bio spreman da pomogne. Naravno ne materijalno, ali pametnim savjetom, razložnom analizom ili toplom riječi podrške. Ali kako vrijeme ide dolazili su novi mlađi naraštaji, te im starac postade predmet smijeha i poruge.
„Ma pusti starog. Opet nešto lupeta. Podjetinjio. Stara budala.“-kinjili su ga.
Vidjevši da je sve manje razumijevanja za njegovo iskustvo, mudrost i toplu riječ starac se povuče u sebe i gotovo svaki kontakt sa ljudima prekide.
Samo su još rijetki dolazili do Vukašina, kako se starac zvao, a i oni bi se osvrtali dok bi krišom ulazili na vrata skromne kuće Vukašinove. A onog momenta kad bi odlazili činili bi to takvom brzinom da se ne bi stigli ni oprostiti sa domaćinom.
Vukašin se sjeti vremena kad je kao siroče došao na vrata ovog istog doma. Tople oči i blage riječi dočekaše ga na pragu.

„Drago dijete uđi, hladno je napolju.“-dočekao ga je stari učitelj Dositej.
Od toga momenta u životu Vukašinovu sve je bilo drugačije. Dositej ga nauči čitati i pisati. Nije žalio truda ni vremena te ga nauči svemu onome što je i sam znao.
Vukašin nije gubio vrijeme. Učio je marljivo te je ubrzo postao učeniji od učitelja, ali nijednim svojim činom to ne pokaza učitelju.
Na samrti Dositej mu reče:
„Dragi moj Vukašine. Jedno ću ti reći. Sve ove godine provedoh učeći te i dijelići stobom ono malo što sam imao. Zahvalan sam dragom Bogu do nebesa što mi te je poslao. Ne zaboravi koliko god malo imao budi spreman podijeliti s nekim kome je to potrebno, inače džaba ti sav trud koji si potrošio na marljivo učenje“.
Nakon smrti Dositejeve osta Vukašin da živi u njegovom domu.
Poštovao je Dositejevu želju te je pomagao svima kako je znao i koliko je mogao. Uz svo stečeno znanje i ono znanje što se stiče godinama uz ljude, njihove probleme i muke i iskustva mudrih i pametnih ljudi koje je sretao Vukašin i sam postade vrlo mudar i razuman čovjek. Njegova se riječ poštovala i uvažavalo mišljenje.
Nije mnogo imao, ali bio je sretan i zadovoljan čovjek. Najveća nagrada bi mu bila kad bi licima ljudi koji bi dolazili po savjet, mišljenje pročitao zadovoljstvo i sreću.
Ljudi su u njegovim odgovorima tako jednostavnim uviđavali svu njegovu veličinu.

Ali ta vremena koja se mijenjaju.
Uvidjevši da ne postoji interes za njegovom mudrošću on se odluči na neki način sačuvati stečeno znanje i mudrost.
Uzeo je veliki glineni ćup te je u njega pričao sve što zna. Pričao je dugo vremena dok se nije umorio. Zatim je uzeo vosak i zapečatio ćup. Nakon što se naspavao i odmorio uzeo je i drugi ćup te nastavio pričati u ćup sve dok se nije umorio. Naravno i taj ćup je voskom zapečatio. Kad se nakon sna malo odmorio uzeo je i treći ćup te dugo pričao u njega, te je i njega zatvorio voskom čim je osjetio da ga snaga napušta.
Onako slab i iscrpljen ćupove je odložio u iskopanu rupu pored bunara.

Ne prođe mnogo vremena i Vukašin umre. Pošto njegovo imanje ne bi mnogo vrijedno pokloniše ga nekoj siromašnoj porodici. Nakon nekog vremena u toj porodici rodiše se tri sina.
Težak život ostavi ih bez roditelja tek stasale. Nadničili su kod bogatijih i uglednih gazda, ali to bijaše dovoljno samo za prosto preživljavanja.
Jedoga dana dok su uređivali trošni bunar uočili su neki predmet koji je virio iz zemlje.
Počeše oni otkopavati kad im se ukaza dio ćupa.

„Ćup sa blagom.“-povika najstariji te ubrza kopanje.
„Izgleda ima još jedan.“-prionu mlađi brat na posao.
„Da vidim.“-najmlađi brat uze lopatu te i on poče da kopa.
Pronađoše tri ćupa.

Najstariji brat uvjeren da je u pitanju blago brzo otvori ćup. Kad se nadvirio u ćup očekujući bogatstvo kojeg je stalno sanjao učini mu se da čuje neke tihe riječi koje su dopirale iz ćupa. Misleći da se neko šali sa njim i vidno razočaran baci ćup na zemlju te ga razbije i pogazi nogama.
Mlađi brat nestrpljivo otvori svoj ćup koji je držao u ruci. Takođe mu se učinilo da čuje riječi iz njega. Blage i tople. I mudre. On brzo začepi ćup i odnese ga u kuću. Skovao je plan kako će se obogatiti na ćupu koji priča.
Najstariji brat uze treći ćup protrese ga u ruci i kad začu da je prazan baci ga na zemlju, ali ćup se ne razbi.
Najmlađi brat podiže ćup sa zemlje. Obrisa prašinu sa njega i odnese ga u štalu i sakri u sijenu. Nije žurio da ga otvori.

Slijedećeg jutra najstariji brat saopšti mlađoj braći da ode u svijet da traži bolji život te da mu je ovakav život dosadio. Spakovao je nešto malo stvari i otišao u svijet.
Ne prođe mnogo i mlađi brat saopšti najmlađem da ode u svijet da traži bolji i bogatiji život. Ponio je nešto sitnica sa sobom i onaj ćup kojeg je brižno čuvao.
Najmlađi brat ostade sam na imanju. Nastavio je vrijedno i pošteno raditi.

Jedno veče on odluči da otvori i svoj ćup. Kako je pretpostavljao da nema u njemu ništa približi ga svome uhu da oslušne.
Iz ćupa je dopirao glas. Saslušao ga je i ponovo zatvorio ćup.
„Ma koliko malo imao, budi spreman da podijeliš sa nekim kome je pomoć potrebna.“-bile su riječi koje je čuo da dopiru iz ćupa.
Legao je na leđa i do dugo u noć razmišljao o riječima koje je čuo. Razmišljao je još nekoliko dana o tim riječima.

Jednog dana na vratima mu se pojavi neznanac ištući čašu vode da se okrijepi.
„Uđi neznače, odmori se i okrijepi.“-otvori mu mladić vrata svoga doma.
Dok mu je sipao vode da popije mladić pogleda na mali komad pogač koji je imao za taj dan. Sjeti se riječi koje mu nisu dale mira nekoliko dana te odlomi komad pogače i dade neznancu.
Vidjevši to neznanac se obradova i blagosilja ga mnogo puta. Mladić osjeti veličinu svoga djela koja je nadrasla komadić pogače mnogo puta , te se osjeti sitim i zadovoljnim. Ponudi neznanca da prenoći. Ovaj to prihvati i zanoći kod njega.
Ujutru kad se opraštao sa neznacem duge brade i umornog ali nade punog pogleda mladić ga upita.
„Kamo ste se zaputili dobri čovječe?“
„Tamo gdje me trebaju. Vidim da kod tebe moje prisustvo nije neophodno. Ti si momče na dobrom putu.“-pozdravi se sa njim i ode.

Vrativši se u štalu mladić spazi da mu se koza ojarila. Dvoje prekrasnih i mladih jaradi razigrani poput djece uselili su zadovoljstvo u mladića.
Čim su jarad porasla jedno jare poklonio je jednoj siromašnoj porodici. Zahvaljivali su se mladiću. Plakali su od sreće.
Mladić osjeti zadovoljstvo isto onakvo kakvo je osjetio kad je neznacu dao komad pogače. Istog trena sjeti se neznanca koji mu je eto promijenio život a koji se nekako uvukao u podsvijest stalno ga bodreći da istraje na putu kojim je krenuo.
Mladiću je sve polazilo za rukom. Žito je klasalo, voće je rađalo. Stoka se množila. Svega mu je preticalo, ali mladić nije odustajao od svog nauma. Dijelio je svima kojima je trebalo i koji su pomoć tražili. Bogatstvo unutrašnjeg zadovoljstva nije moglo zasjeniti niti jedno materijalno bogatstvo.
Svaki osmijeh, svaka suza radosnica višestruko su mu se vraćali. Dolazili su ljudi iz svih krajeva po pomoć. Nije ih odbijao, dijelio je sve što se dijeliti moglo i opet mu je dovoljno ostajalo.

Jednoga dana na vratima mu se pojavi najstariji brat. Oborene glave i izgubljena pogleda stajao je pred njim.
„Dobro mi došao brate.“-mladić raširi ruke i pođe bratu u zagrljaj.
„Mnogo sam svijeta prošao. Radio sam svakakve poslove. Ali dalje od kore kruha nisam zaradio. Iste onakve kakvu sam ovdje ostavio. Uludo potroših vrijeme moj brate.“-kao da se pravdao mlađem bratu.
„Rekoh dobro mi došao i dobro mi ostao. Sve ovo što vidiš moje je i tvoje. Što je moje i tvoje to je i od svih onih kojima možemo pomoći.“-mlađi brat se izljubi sa njim.
„Sve ovo dijelima sa onima što nemaju?“-zapita se stariji brat.
„Tako je brate moj. Hajde da nešto pojedeš i da se okrijepiš.“-mladić je bio presretan što se njegov brat vratio kući.
Trebalo je vremena da se stariji brat uvjeri u ispravnost postupaka mlađeg brata. Nakon toga i u njega se useli radost darivanja siromašnim i bespomoćnim.

Sudbina srednjeg brata bilje burna i uzbudljiva. Ali kako je bljesnula tako se i ugasila. Nosio je ćup od grada do grada i pokazivao čudo  ćupa koji govori. Bogataši su plaćali velike svote novca da vide čudo. Kad bi čuli glas iz ćupa od smijeha su padali u trans. Režnjevi sirova smijeha odzvanjali bi satima. Mudri savjeti bi odlazili u vjetar. Novac je pristizao, ali kako je lako dolazio još se lakše  trošio.
Sve što je zarađivao trošio je na provod, žene i piće. Svakog jutra budio se isprazan i iznova siromašan. Lutajući svijetom odlutao je daleko.
Jednom prilikom na dvoru nekog bogatog cara ćup zanijemi. Car se razbijesni te naredi slugama da izbace prevaranta i usput da ga dobro namlate.
Vrlo brzo naučio je lekciju. Bio je bijedniji nego od dana kad je od kuće krenuo. Odluči se vratiti kući.
Izmučena izgleda, pocijepane odjeće i izgladnio pojavi se na vratima kuće sa čijeg praga je davno otišao.

„Uđi neznanče. Ima hljeba i vode da se okrijepiš i odmoriš“-ponudi mu mlađi brat pomoć.
„Brate, evo mene kući. Zar me poznaješ.“-zaplaka brat ssrednji brat sa vrata.
„Brate moj najrođeniji dobro mi došao. Ulazi.“-pozva ga ukuću te ga jako zagrli.
„Je li sve ovo tvoje brate.“-upita ga.

„Sve je ovo moje, tvoje i bratovo, kao i svih onih kojima je pomoć potrebna.“-nasmija se najmlađi brat zbunjenom bratovljevom pogledu.
I srednji brat se brzo snašao u takvoj situaciji. Radio je i nesebično pomagao svima onima kojima je bila potrebna pomoć i koji su je tražili.
Jedne večeri najmlađi brat se ponovo sjeti svoga ćupa. Otvori ga i prisloni na uho. Javi mu se glas:
„Ti si mudar i dobar čovjek. Tebe se nema šta više naučiti. Na dobrom si putu mladiću. Nego ti mene poslušaj još samo jednom. Isti ovaj ćup ponovo zatvori i zakopaj u zemlju za svaki slučaj. Ako niko ništa ne nauči iz tvog primjera neka poslije tebe opet nekome ukaže na put dobročinstva i ljudske solidarnosti.“
Tako i bi. Mladić je ćup zakopao u zemlju.

Taj ćup su nalazili i  pronalazili i trenutno mu se još ne zna za trag. Ako kojim slučajem pronađete navedeni ćup, oprezno sa njim. Ako Vam ova priča nije bila dobar putokaz onda otvorite pronađeni ćup.

Do tada pozdravlja Vas mandrak72, čvrsto uvjeren da se dobro dobrim vraća.
[ Priče iz Desetog sela ] 07 April, 2009 20:38
Poziv preko skype me malo iznenadio. Prošla je ponoć. Svi poznanici koje sam imao na adresaru bili su odavno off line.
Skype ime nepoznato. Džeronimo.

Kroz glavu su protutnjala vremena kad sam se divio Indijancu zbog kojeg sam išao u kino. Kad sam se divio njihovim unaprijed osuđenim pokušajima da sačuvaju zemlju i slobodu.
Odlučio sam se javiti.
„Halo!“-uputih poziv negdje u nepoznato.
„Halo mandrak72. Božo je.“-nekako izvještačen glas me pozdravi.
Očito je znao ko sam. Nisam mogao da odgonetnem koji Božo je u pitanju.
„Izvini, a koji Božo je.“-upitah ga.
„Božo. Pa Božo Simketov. Znaš ti svoga Božu Džeronima.“-objašnjavao je glas koji sam nekako lakše mogao da prepoznam.
Kako ne bih znao Božu. Božu indijanca. Božo Džeronimo.
„Pa đe si Božo barabo jedna. Nisam sto godina čuo za tebe. Znam da si samo negdje otišao preko bare?“-totalno sam zbunjen bio pozivom.
„U Hjustonu brate. U Americi. Država Teksas.“-razveza Božo.
„Nismo se čuli otkako si otišao.“
„Trebalo je vremena da se snađemo. Znaš jezik, posao, kuća i sve ostalo. Poslaću ti par snimaka dok razgovaramo.“

Primjetio sam da je skype registrovao prijem fajlova. Kroz glavu su mi prošle slike od prije par godina dok smo sjedili u zatvorenoj ljetnjoj bašti.
„Znaš mandrak72, ja više ne mogu ovako.“-oborio je glavu dok je govorio.
„Ne umijem više pronaći načina da živim ko čovjek. Posla nema, a i ono što pronađem svodi se na to jedva preživim. Podstanar sam, nemam ništa svoje osim žene i djeteta i bicikla.“-suzdržavao se da ne brizne u plač taj čvrsti čovjek koji se nije plašio ni najtežih poslova, ni za život u usranom ratu.
Nisam imao nikakvu riječ da mu uputim i da ga ohrabrim te sam ga pustio da završi svoje izlaganje.
„Nisam ti rekao prije pola godine predao sam papire u dvije ambasade za useljenje. Kanadu i Ameriku.“-reče mi tad Božo.
„Nisi mi rekao ništa o tome.“-iznenadio sam se njegovim planom.
„Nisam bio siguran da će mi odobriti. Čak šta više nisam se ni nadao.“-gledao me je očiju punih suza.

Okrenuo je pogled koji se pružao niz glavnu ulicu našeg malog grada upijajući svaki pokret miris i boju.
„Kad ideš?“-tihim glasom sam rekao gledajući u vrhove cipela kao nekad u školi kad ne bih znao odgovor na pitanje naše učiteljice Rose.
Družili smo se još od osnovne škole. Zajedno smo sjedili i u klupi. Vojsku sam služio u Somboru, a on u Štipu. Sve ostalo vrijeme smo zajedno proveli.
„Sutra moj mandrače72. Sutra. Stan sam otkazao. Ono malo namještaja ostavio sam gazdi kao razliku za posljenju kiriju.“-osjetio sam da ga guši dok priča.
„Jesmo se i napatili dok smo ga iznijeli u potkrovlje nas dvojica sami.“-nisam skidao pogled sa cipela koje su se neobično sjajile dok mi se pogled lagano mutio.
„Tebi ostavljam biciklo. Nije nešto, ali ja bih tako želio.“-nije imao smjelosti da me pogleda.
„Šta na sve kaže Marija?“-nisam znao šta bih ga više pitao.
„Ništa. I njoj je sve dosadilo.“-prevalio je preko jezika.
Ćutali smo neko vrijeme. Započinjanje bilo kakve stare teme nije imalo smisla, a započinjanje nove pogotovo.
„Idemo. Kasno je.“-pozvao sam ga.

Nismo prozborili ni riječi dok smo išli ulicom. Opalo lišće kestena kao debeo tepih utišalo je naše korake koji kao da su se gubili u toploj jesenjoj noći.
Odjednom je poskočio. Zaletio se podviknuo glasno „Mehmed Baždarević iiiiiii jedan nulaaaaa.“-svom snagom je opalio nogom po divljem kesetnu.
Zvuk lomljave stakla kao da nas je probudio. Začuo se ljutit glas.
„Jebo ti Meša majku. Oćeš me ubiti majmune jedan.“
Strugnuli smo u mrak. Trčali smo sve dok nismo došli pred njegov stan.
„Hoćeš li me sutra ispratit do autobuske stanice?“-malo boljeg raspoloženja me upita.
„Znaš da me nisi morao ni pitati. Naravno da hoću. U koliko?“-prihvatio sam poziv da ga ispratim.
„U osam budi tu. Ajd, sad laku noć“-stajao je na  stepeništu dok nisam izašao iz vidokruga.
Nisam te noći mogao da zaspim nikako. Godine poznastva sa Božom klizile u ko sitan pijesak kroz prste, dok sam dlanom pokušavao da zaustavim sitan pijesak njega je ostajalo sve manje.
Sigao sam na vrijeme. Marija je u rukama nosila Anju kovrdžavu slatkicu i jednu manju putnu torbu. Bilo je spremno još tri velika kofera. Bio je tu i biciklo Božin. Veliki Rogov bicikl koji mu je ostao od oca što ga je sebi kupio kad je odlazio u penziju od otpremnine.
Natovareni bicikl velikim koferima nije se ni vidio.

„Javite se kad stignete.“-dok sam se pozdravljao sa malom porodicom koja je putovala u neizvjesnost nepoznatog svijeta osjećao sam se kako me guši.
„Svakako. Svakako mandrak72. Čuvaj mi biciklo“-stegnuo mi je ruku ne puštajući je.
Zatim je ruku položio na sic na biciklu i kao dobrog drugara po ramenu potapšao.
Autobus je polazio. Par suznih očiju dugo je mahao. Sjeo sam na bicikl i pošao za njima. Pratio sam ih neko vrijeme.
Brzo, brže, sve brže.
Ubrzo su nestali.
Sve ovo vrijeme.

„Mandrak72. Jesi li još uvijek tu?“-Božin glas me prenu.
„Jesam moj Božo.“-nisam mogao ništa da kažem.
„Zašto ćutiš?“
„Ne ćutim moj Božo. Veze su slabe pa malo kasni glas.“-pokušavao sam doći do daha.
„Jesi li pogledao slike.“
„Evo sad upravo otvaram.“-lagao sam.
„To mi je kuća. Ima i veliki travnjak. Na drugoj sam pored automobila sa Marijom i Anjom. Na trećoj je moje radno mjesto.“-pričao je Božo misleći da gledam slike.
„Vidim sve Božo.“-lagao sam i dalje.
„Šešir je pravi. Kaubojski. Poslaću ti jedan.“-Božo je neumorno pričao.
„Bilo bi mi drago.“-morao sam nešto reći.
„Šta ima tamo?“-upitao je Božo.
„Sve je po starom.“-odgovarao sam kao sam juče sa njim razgovarao.
„Roštiljate li pored rijeke. Jesu li trešnje procvjetale mandrak72. Kako mi je biciklo?“-obasipao me je pitanjima.
„Roštiljamo, ali malo rjeđe. Odaljili smo se Božo. Trešnja je procvjetala.“-lagao sam za trešnju koju je preklanjski snijeg polomio.
„Biciklo je još u pokretu. Doduše malo ga vozim, samo ponekad kad je lijepo vrijeme.“-odgovarao sam.
„Božo kad nam stižeš? Znaš da mi tamo ne možemo tako lako?“-upitah ga da prekinem novu seriju pitanja.
„Ne znam moj mandrak72. Otplaćujem kredite. Radim na dva posla dnevno. Jedva dočekam nedjelju za odmor.“-u njegovom glasu osjetio sam umor.
„Božo. Je li Teksas kao u filmovima?“
„Ništa nije kao u filmovima moj madrače72.“-osjećao sam tjeskobu u glasu Božinom.
„Tamo nisam ostavio ništa, a ipak sam izgubio sve.“-svaka njegova riječ pekla je.
„Ništa Božo za čim bi žalio.“-nastojao sam da ga ohrabrim.
„Mandrak72, kad otplatim kredite vraćam se.“-u glasu mu osjetih ne nadu već želju.

Ćutao sam.
„Božo ti opet razmisli!“-nisam želio da donosi ishitrene odluke.
„Božo je rekao. Haug“-bio je smrtno ozbiljan.
Dobro sam poznavao Božu. Taj je držao do riječi.
„Ti znaš šta je najbolje za tebe i familiju.“-s nekakvom bojazni da ga ne ohrabrujem za korak zbog kojeg bi se kasnije kajao pazio sam na izgovorene riječi.
„Sad sam sigurniji nego ikad.“-reče.
„Mandrak72 čuješ li me. Dolazim.“-ponavljao je kao da nisam čuo njegov plan.
„Važi Božo. Bicikl te čeka.“-i sam sam osjetio neko olakšanje u Božinom glasu.
„Hoka Hey! Hoka Hey mandrače72.“-jasno sam čuo kako podvriskuje.
Nakon razgovora izašao sam na terasu u pidžami. Vedra noć vratila mi je neki poseban osjećaj. Osjećao sam da se u meni gomila neka energija. Osjećao sam da ne mogu zaustaviti bujicu osjećaja.
Stavio sam ruku preko usta. Prvo sam tihim, a onda sve jačim glasom imitirao glasanje indijanaca naizmjenično sklanjajući dlan sa usana.
Glasno sam podvrisnuo da me se moglo čuti sve do ulice Karađorđa Petrovića pa čak i dalje.
„Hoooooooookaaaaaaaaa Heeeeeeeeeeeeeyyyyyyyyyyyyyyyyy“-divljački sam kriknuo da bi me Božo mogao čuti.
Nisam obraćao pažnju na svjetla koja su se palila  na obližnjim objektima. Svejedno nisu znali šta osjećam.
S početka jeseni kupio sam sadnicu trešnje i posadio je za mog Božu. Znao sam da će se obradovati.
I ja sam.
Pozdravlja Vas mandrak72, plavo oko zbog tri pera od komšijskog pijetla.
Hit Counter
Free Web Counter