[ Priče iz Desetog sela
]
07 April, 2009 20:38
Poziv preko skype me malo iznenadio. Prošla je ponoć. Svi poznanici koje sam imao na adresaru bili su odavno off line.
Skype ime nepoznato. Džeronimo.
Kroz glavu su protutnjala vremena kad sam se divio Indijancu zbog kojeg sam išao u kino. Kad sam se divio njihovim unaprijed osuđenim pokušajima da sačuvaju zemlju i slobodu.
Odlučio sam se javiti.
„Halo!“-uputih poziv negdje u nepoznato.
„Halo mandrak72. Božo je.“-nekako izvještačen glas me pozdravi.
Očito je znao ko sam. Nisam mogao da odgonetnem koji Božo je u pitanju.
„Izvini, a koji Božo je.“-upitah ga.
„Božo. Pa Božo Simketov. Znaš ti svoga Božu Džeronima.“-objašnjavao je glas koji sam nekako lakše mogao da prepoznam.
Kako ne bih znao Božu. Božu indijanca. Božo Džeronimo.
„Pa đe si Božo barabo jedna. Nisam sto godina čuo za tebe. Znam da si samo negdje otišao preko bare?“-totalno sam zbunjen bio pozivom.
„U Hjustonu brate. U Americi. Država Teksas.“-razveza Božo.
„Nismo se čuli otkako si otišao.“
„Trebalo je vremena da se snađemo. Znaš jezik, posao, kuća i sve ostalo. Poslaću ti par snimaka dok razgovaramo.“
Primjetio sam da je skype registrovao prijem fajlova. Kroz glavu su mi prošle slike od prije par godina dok smo sjedili u zatvorenoj ljetnjoj bašti.
„Znaš mandrak72, ja više ne mogu ovako.“-oborio je glavu dok je govorio.
„Ne umijem više pronaći načina da živim ko čovjek. Posla nema, a i ono što pronađem svodi se na to jedva preživim. Podstanar sam, nemam ništa svoje osim žene i djeteta i bicikla.“-suzdržavao se da ne brizne u plač taj čvrsti čovjek koji se nije plašio ni najtežih poslova, ni za život u usranom ratu.
Nisam imao nikakvu riječ da mu uputim i da ga ohrabrim te sam ga pustio da završi svoje izlaganje.
„Nisam ti rekao prije pola godine predao sam papire u dvije ambasade za useljenje. Kanadu i Ameriku.“-reče mi tad Božo.
„Nisi mi rekao ništa o tome.“-iznenadio sam se njegovim planom.
„Nisam bio siguran da će mi odobriti. Čak šta više nisam se ni nadao.“-gledao me je očiju punih suza.
Okrenuo je pogled koji se pružao niz glavnu ulicu našeg malog grada upijajući svaki pokret miris i boju.
„Kad ideš?“-tihim glasom sam rekao gledajući u vrhove cipela kao nekad u školi kad ne bih znao odgovor na pitanje naše učiteljice Rose.
Družili smo se još od osnovne škole. Zajedno smo sjedili i u klupi. Vojsku sam služio u Somboru, a on u Štipu. Sve ostalo vrijeme smo zajedno proveli.
„Sutra moj mandrače72. Sutra. Stan sam otkazao. Ono malo namještaja ostavio sam gazdi kao razliku za posljenju kiriju.“-osjetio sam da ga guši dok priča.
„Jesmo se i napatili dok smo ga iznijeli u potkrovlje nas dvojica sami.“-nisam skidao pogled sa cipela koje su se neobično sjajile dok mi se pogled lagano mutio.
„Tebi ostavljam biciklo. Nije nešto, ali ja bih tako želio.“-nije imao smjelosti da me pogleda.
„Šta na sve kaže Marija?“-nisam znao šta bih ga više pitao.
„Ništa. I njoj je sve dosadilo.“-prevalio je preko jezika.
Ćutali smo neko vrijeme. Započinjanje bilo kakve stare teme nije imalo smisla, a započinjanje nove pogotovo.
„Idemo. Kasno je.“-pozvao sam ga.
Nismo prozborili ni riječi dok smo išli ulicom. Opalo lišće kestena kao debeo tepih utišalo je naše korake koji kao da su se gubili u toploj jesenjoj noći.
Odjednom je poskočio. Zaletio se podviknuo glasno „Mehmed Baždarević iiiiiii jedan nulaaaaa.“-svom snagom je opalio nogom po divljem kesetnu.
Zvuk lomljave stakla kao da nas je probudio. Začuo se ljutit glas.
„Jebo ti Meša majku. Oćeš me ubiti majmune jedan.“
Strugnuli smo u mrak. Trčali smo sve dok nismo došli pred njegov stan.
„Hoćeš li me sutra ispratit do autobuske stanice?“-malo boljeg raspoloženja me upita.
„Znaš da me nisi morao ni pitati. Naravno da hoću. U koliko?“-prihvatio sam poziv da ga ispratim.
„U osam budi tu. Ajd, sad laku noć“-stajao je na stepeništu dok nisam izašao iz vidokruga.
Nisam te noći mogao da zaspim nikako. Godine poznastva sa Božom klizile u ko sitan pijesak kroz prste, dok sam dlanom pokušavao da zaustavim sitan pijesak njega je ostajalo sve manje.
Sigao sam na vrijeme. Marija je u rukama nosila Anju kovrdžavu slatkicu i jednu manju putnu torbu. Bilo je spremno još tri velika kofera. Bio je tu i biciklo Božin. Veliki Rogov bicikl koji mu je ostao od oca što ga je sebi kupio kad je odlazio u penziju od otpremnine.
Natovareni bicikl velikim koferima nije se ni vidio.
„Javite se kad stignete.“-dok sam se pozdravljao sa malom porodicom koja je putovala u neizvjesnost nepoznatog svijeta osjećao sam se kako me guši.
„Svakako. Svakako mandrak72. Čuvaj mi biciklo“-stegnuo mi je ruku ne puštajući je.
Zatim je ruku položio na sic na biciklu i kao dobrog drugara po ramenu potapšao.
Autobus je polazio. Par suznih očiju dugo je mahao. Sjeo sam na bicikl i pošao za njima. Pratio sam ih neko vrijeme.
Brzo, brže, sve brže.
Ubrzo su nestali.
Sve ovo vrijeme.
„Mandrak72. Jesi li još uvijek tu?“-Božin glas me prenu.
„Jesam moj Božo.“-nisam mogao ništa da kažem.
„Zašto ćutiš?“
„Ne ćutim moj Božo. Veze su slabe pa malo kasni glas.“-pokušavao sam doći do daha.
„Jesi li pogledao slike.“
„Evo sad upravo otvaram.“-lagao sam.
„To mi je kuća. Ima i veliki travnjak. Na drugoj sam pored automobila sa Marijom i Anjom. Na trećoj je moje radno mjesto.“-pričao je Božo misleći da gledam slike.
„Vidim sve Božo.“-lagao sam i dalje.
„Šešir je pravi. Kaubojski. Poslaću ti jedan.“-Božo je neumorno pričao.
„Bilo bi mi drago.“-morao sam nešto reći.
„Šta ima tamo?“-upitao je Božo.
„Sve je po starom.“-odgovarao sam kao sam juče sa njim razgovarao.
„Roštiljate li pored rijeke. Jesu li trešnje procvjetale mandrak72. Kako mi je biciklo?“-obasipao me je pitanjima.
„Roštiljamo, ali malo rjeđe. Odaljili smo se Božo. Trešnja je procvjetala.“-lagao sam za trešnju koju je preklanjski snijeg polomio.
„Biciklo je još u pokretu. Doduše malo ga vozim, samo ponekad kad je lijepo vrijeme.“-odgovarao sam.
„Božo kad nam stižeš? Znaš da mi tamo ne možemo tako lako?“-upitah ga da prekinem novu seriju pitanja.
„Ne znam moj mandrak72. Otplaćujem kredite. Radim na dva posla dnevno. Jedva dočekam nedjelju za odmor.“-u njegovom glasu osjetio sam umor.
„Božo. Je li Teksas kao u filmovima?“
„Ništa nije kao u filmovima moj madrače72.“-osjećao sam tjeskobu u glasu Božinom.
„Tamo nisam ostavio ništa, a ipak sam izgubio sve.“-svaka njegova riječ pekla je.
„Ništa Božo za čim bi žalio.“-nastojao sam da ga ohrabrim.
„Mandrak72, kad otplatim kredite vraćam se.“-u glasu mu osjetih ne nadu već želju.
Ćutao sam.
„Božo ti opet razmisli!“-nisam želio da donosi ishitrene odluke.
„Božo je rekao. Haug“-bio je smrtno ozbiljan.
Dobro sam poznavao Božu. Taj je držao do riječi.
„Ti znaš šta je najbolje za tebe i familiju.“-s nekakvom bojazni da ga ne ohrabrujem za korak zbog kojeg bi se kasnije kajao pazio sam na izgovorene riječi.
„Sad sam sigurniji nego ikad.“-reče.
„Mandrak72 čuješ li me. Dolazim.“-ponavljao je kao da nisam čuo njegov plan.
„Važi Božo. Bicikl te čeka.“-i sam sam osjetio neko olakšanje u Božinom glasu.
„Hoka Hey! Hoka Hey mandrače72.“-jasno sam čuo kako podvriskuje.
Nakon razgovora izašao sam na terasu u pidžami. Vedra noć vratila mi je neki poseban osjećaj. Osjećao sam da se u meni gomila neka energija. Osjećao sam da ne mogu zaustaviti bujicu osjećaja.
Stavio sam ruku preko usta. Prvo sam tihim, a onda sve jačim glasom imitirao glasanje indijanaca naizmjenično sklanjajući dlan sa usana.
Glasno sam podvrisnuo da me se moglo čuti sve do ulice Karađorđa Petrovića pa čak i dalje.
„Hoooooooookaaaaaaaaa Heeeeeeeeeeeeeyyyyyyyyyyyyyyyyy“-divljački sam kriknuo da bi me Božo mogao čuti.
Nisam obraćao pažnju na svjetla koja su se palila na obližnjim objektima. Svejedno nisu znali šta osjećam.
S početka jeseni kupio sam sadnicu trešnje i posadio je za mog Božu. Znao sam da će se obradovati.
I ja sam.
Pozdravlja Vas mandrak72, plavo oko zbog tri pera od komšijskog pijetla.
Skype ime nepoznato. Džeronimo.
Kroz glavu su protutnjala vremena kad sam se divio Indijancu zbog kojeg sam išao u kino. Kad sam se divio njihovim unaprijed osuđenim pokušajima da sačuvaju zemlju i slobodu.
Odlučio sam se javiti.
„Halo!“-uputih poziv negdje u nepoznato.
„Halo mandrak72. Božo je.“-nekako izvještačen glas me pozdravi.
Očito je znao ko sam. Nisam mogao da odgonetnem koji Božo je u pitanju.
„Izvini, a koji Božo je.“-upitah ga.
„Božo. Pa Božo Simketov. Znaš ti svoga Božu Džeronima.“-objašnjavao je glas koji sam nekako lakše mogao da prepoznam.
Kako ne bih znao Božu. Božu indijanca. Božo Džeronimo.
„Pa đe si Božo barabo jedna. Nisam sto godina čuo za tebe. Znam da si samo negdje otišao preko bare?“-totalno sam zbunjen bio pozivom.
„U Hjustonu brate. U Americi. Država Teksas.“-razveza Božo.
„Nismo se čuli otkako si otišao.“
„Trebalo je vremena da se snađemo. Znaš jezik, posao, kuća i sve ostalo. Poslaću ti par snimaka dok razgovaramo.“
Primjetio sam da je skype registrovao prijem fajlova. Kroz glavu su mi prošle slike od prije par godina dok smo sjedili u zatvorenoj ljetnjoj bašti.
„Znaš mandrak72, ja više ne mogu ovako.“-oborio je glavu dok je govorio.
„Ne umijem više pronaći načina da živim ko čovjek. Posla nema, a i ono što pronađem svodi se na to jedva preživim. Podstanar sam, nemam ništa svoje osim žene i djeteta i bicikla.“-suzdržavao se da ne brizne u plač taj čvrsti čovjek koji se nije plašio ni najtežih poslova, ni za život u usranom ratu.
Nisam imao nikakvu riječ da mu uputim i da ga ohrabrim te sam ga pustio da završi svoje izlaganje.
„Nisam ti rekao prije pola godine predao sam papire u dvije ambasade za useljenje. Kanadu i Ameriku.“-reče mi tad Božo.
„Nisi mi rekao ništa o tome.“-iznenadio sam se njegovim planom.
„Nisam bio siguran da će mi odobriti. Čak šta više nisam se ni nadao.“-gledao me je očiju punih suza.
Okrenuo je pogled koji se pružao niz glavnu ulicu našeg malog grada upijajući svaki pokret miris i boju.
„Kad ideš?“-tihim glasom sam rekao gledajući u vrhove cipela kao nekad u školi kad ne bih znao odgovor na pitanje naše učiteljice Rose.
Družili smo se još od osnovne škole. Zajedno smo sjedili i u klupi. Vojsku sam služio u Somboru, a on u Štipu. Sve ostalo vrijeme smo zajedno proveli.
„Sutra moj mandrače72. Sutra. Stan sam otkazao. Ono malo namještaja ostavio sam gazdi kao razliku za posljenju kiriju.“-osjetio sam da ga guši dok priča.
„Jesmo se i napatili dok smo ga iznijeli u potkrovlje nas dvojica sami.“-nisam skidao pogled sa cipela koje su se neobično sjajile dok mi se pogled lagano mutio.
„Tebi ostavljam biciklo. Nije nešto, ali ja bih tako želio.“-nije imao smjelosti da me pogleda.
„Šta na sve kaže Marija?“-nisam znao šta bih ga više pitao.
„Ništa. I njoj je sve dosadilo.“-prevalio je preko jezika.
Ćutali smo neko vrijeme. Započinjanje bilo kakve stare teme nije imalo smisla, a započinjanje nove pogotovo.
„Idemo. Kasno je.“-pozvao sam ga.
Nismo prozborili ni riječi dok smo išli ulicom. Opalo lišće kestena kao debeo tepih utišalo je naše korake koji kao da su se gubili u toploj jesenjoj noći.
Odjednom je poskočio. Zaletio se podviknuo glasno „Mehmed Baždarević iiiiiii jedan nulaaaaa.“-svom snagom je opalio nogom po divljem kesetnu.
Zvuk lomljave stakla kao da nas je probudio. Začuo se ljutit glas.
„Jebo ti Meša majku. Oćeš me ubiti majmune jedan.“
Strugnuli smo u mrak. Trčali smo sve dok nismo došli pred njegov stan.
„Hoćeš li me sutra ispratit do autobuske stanice?“-malo boljeg raspoloženja me upita.
„Znaš da me nisi morao ni pitati. Naravno da hoću. U koliko?“-prihvatio sam poziv da ga ispratim.
„U osam budi tu. Ajd, sad laku noć“-stajao je na stepeništu dok nisam izašao iz vidokruga.
Nisam te noći mogao da zaspim nikako. Godine poznastva sa Božom klizile u ko sitan pijesak kroz prste, dok sam dlanom pokušavao da zaustavim sitan pijesak njega je ostajalo sve manje.
Sigao sam na vrijeme. Marija je u rukama nosila Anju kovrdžavu slatkicu i jednu manju putnu torbu. Bilo je spremno još tri velika kofera. Bio je tu i biciklo Božin. Veliki Rogov bicikl koji mu je ostao od oca što ga je sebi kupio kad je odlazio u penziju od otpremnine.
Natovareni bicikl velikim koferima nije se ni vidio.
„Javite se kad stignete.“-dok sam se pozdravljao sa malom porodicom koja je putovala u neizvjesnost nepoznatog svijeta osjećao sam se kako me guši.
„Svakako. Svakako mandrak72. Čuvaj mi biciklo“-stegnuo mi je ruku ne puštajući je.
Zatim je ruku položio na sic na biciklu i kao dobrog drugara po ramenu potapšao.
Autobus je polazio. Par suznih očiju dugo je mahao. Sjeo sam na bicikl i pošao za njima. Pratio sam ih neko vrijeme.
Brzo, brže, sve brže.
Ubrzo su nestali.
Sve ovo vrijeme.
„Mandrak72. Jesi li još uvijek tu?“-Božin glas me prenu.
„Jesam moj Božo.“-nisam mogao ništa da kažem.
„Zašto ćutiš?“
„Ne ćutim moj Božo. Veze su slabe pa malo kasni glas.“-pokušavao sam doći do daha.
„Jesi li pogledao slike.“
„Evo sad upravo otvaram.“-lagao sam.
„To mi je kuća. Ima i veliki travnjak. Na drugoj sam pored automobila sa Marijom i Anjom. Na trećoj je moje radno mjesto.“-pričao je Božo misleći da gledam slike.
„Vidim sve Božo.“-lagao sam i dalje.
„Šešir je pravi. Kaubojski. Poslaću ti jedan.“-Božo je neumorno pričao.
„Bilo bi mi drago.“-morao sam nešto reći.
„Šta ima tamo?“-upitao je Božo.
„Sve je po starom.“-odgovarao sam kao sam juče sa njim razgovarao.
„Roštiljate li pored rijeke. Jesu li trešnje procvjetale mandrak72. Kako mi je biciklo?“-obasipao me je pitanjima.
„Roštiljamo, ali malo rjeđe. Odaljili smo se Božo. Trešnja je procvjetala.“-lagao sam za trešnju koju je preklanjski snijeg polomio.
„Biciklo je još u pokretu. Doduše malo ga vozim, samo ponekad kad je lijepo vrijeme.“-odgovarao sam.
„Božo kad nam stižeš? Znaš da mi tamo ne možemo tako lako?“-upitah ga da prekinem novu seriju pitanja.
„Ne znam moj mandrak72. Otplaćujem kredite. Radim na dva posla dnevno. Jedva dočekam nedjelju za odmor.“-u njegovom glasu osjetio sam umor.
„Božo. Je li Teksas kao u filmovima?“
„Ništa nije kao u filmovima moj madrače72.“-osjećao sam tjeskobu u glasu Božinom.
„Tamo nisam ostavio ništa, a ipak sam izgubio sve.“-svaka njegova riječ pekla je.
„Ništa Božo za čim bi žalio.“-nastojao sam da ga ohrabrim.
„Mandrak72, kad otplatim kredite vraćam se.“-u glasu mu osjetih ne nadu već želju.
Ćutao sam.
„Božo ti opet razmisli!“-nisam želio da donosi ishitrene odluke.
„Božo je rekao. Haug“-bio je smrtno ozbiljan.
Dobro sam poznavao Božu. Taj je držao do riječi.
„Ti znaš šta je najbolje za tebe i familiju.“-s nekakvom bojazni da ga ne ohrabrujem za korak zbog kojeg bi se kasnije kajao pazio sam na izgovorene riječi.
„Sad sam sigurniji nego ikad.“-reče.
„Mandrak72 čuješ li me. Dolazim.“-ponavljao je kao da nisam čuo njegov plan.
„Važi Božo. Bicikl te čeka.“-i sam sam osjetio neko olakšanje u Božinom glasu.
„Hoka Hey! Hoka Hey mandrače72.“-jasno sam čuo kako podvriskuje.
Nakon razgovora izašao sam na terasu u pidžami. Vedra noć vratila mi je neki poseban osjećaj. Osjećao sam da se u meni gomila neka energija. Osjećao sam da ne mogu zaustaviti bujicu osjećaja.
Stavio sam ruku preko usta. Prvo sam tihim, a onda sve jačim glasom imitirao glasanje indijanaca naizmjenično sklanjajući dlan sa usana.
Glasno sam podvrisnuo da me se moglo čuti sve do ulice Karađorđa Petrovića pa čak i dalje.
„Hoooooooookaaaaaaaaa Heeeeeeeeeeeeeyyyyyyyyyyyyyyyyy“-divljački sam kriknuo da bi me Božo mogao čuti.
Nisam obraćao pažnju na svjetla koja su se palila na obližnjim objektima. Svejedno nisu znali šta osjećam.
S početka jeseni kupio sam sadnicu trešnje i posadio je za mog Božu. Znao sam da će se obradovati.
I ja sam.
Pozdravlja Vas mandrak72, plavo oko zbog tri pera od komšijskog pijetla.





07/04/2009, 21:27
Plavooki, imam utisak da je priča istinita, i milo mi je da si posadio trešnju...neka poraste, i neka Džeronimo bere trešnje kad jednom dođe! A doći će.
07/04/2009, 21:47
Svi odlaze sa nadom da će se vratiti.
Vraćaju se retko, a ako se i vrate to su drugi ljudi.
Ne prepoznaju oni nas, ni mi njih...
07/04/2009, 21:59
Znam neke koji su se vratili i u pravu je anam,skroz drugi ljudi.Prica je za 5*.Pozdrav;)
07/04/2009, 22:02
Lepa, iako tužna o-sećanja ... Predivno napisano, kao i uvek :)
07/04/2009, 22:09
"ko ode kajaće se, ko ne ode još više"
odeš telom a srce ostaviš u zavičaju.
nažalost, mora ponekad, ali najhrabriji nadju snage da se vrate.
nadam se da ćeš zajedno s drugarom sedeti ispod trešnje i razgovarati
Prijatno!
07/04/2009, 23:11
Nevjerovatno je kako, misleći da imamo toliko toga reći, riječi odjednom zastanu. Ćutimo- a ipak se razumijemo. Osjećaj mi je poznat. Dugo sam, dugo samo gledala u monitor i poznat lik, gledala bez riječi i samo se ponavljalo pitanje "šta ima" i "šta ima još".
Čuvaru uspomena napravi jedan đir oko trešnje:)
Pozdrav Indijancima
08/04/2009, 00:33
Lepa prica,mozda se nije tebi dogodilo,ali desava se...nazalost precesto.Poz.
08/04/2009, 01:46
Prelijepa prica i dobro kaze Bozo:"Nista nije kao u filmovima"...pozdravljam te sa nadom da cete jednom ti i Bozo zajedno jesti te tresnje
08/04/2009, 06:41
Ja zivim "u filmu". Kod poznatog holivudskog rezisera, pazim mu 5 dece. Imaju sve, vode me svuda, a ja samo hocu da se vratim kuci. Obecavaju mi mnogo toga, fini su prema meni, ali ja ne mogu ovde da zivim. Vracam se u oktobru. Holivud nije vredan nicega.
08/04/2009, 14:04
ništa nije kao u filmovima...
08/04/2009, 16:34
Понекад, да би знали шта имамо и да бисмо то ценили, морамо мало и да се удаљимо од тога. Човек мора себи наћи место, мора испитивати, тражити, како би се и са самим собом срео. Није ово тужна прича, већ као и свака друга - поучна. Хауг! Причалица од блога је говорила! Хи, хи... Поздрав!***
08/04/2009, 17:04
Sanjarenja56 sve su priče istinite samo su različiti akteri i mjesta.
Trešnja uvijek ima mjesta. Indijanac a da ne voli trešnju ne biva.
pozdrav šaljem
08/04/2009, 17:06
Anam, sve priče ljudi koji su odlazili svodile su se na to da idu da se jednom vrate.
Kao biljke kad se presađuju. Neka biljka se bolje primi, a neka ne, pa onako nekako sva šmokljva i šuntava stoji i ne miče se. tako i ljudi. Uglavnom više nikad nisu ono što su negda bili.
pozdrav
08/04/2009, 17:09
Kammmelija57, velika je odluka odlučiti se otići, još veća vratiti se. To mora da ostavi traga da ih izmjeni.
Nije lako njima što odlaze niti nama što ostajemo. Mi znamo gdje smo, oni nikad ne znaju šta ih čeka tamo i kad se vrate.
Hvala na komplimentu za 5-icu.
pozdrav
08/04/2009, 17:10
Bealiever, hvala na komplimentu. Dobro si rekla o-sećanja. Tužna jesu.
pozdrav
08/04/2009, 17:13
Domaćice jedan poznanik koji je u Australiji kaže da mu je OK, ali sanja dan kad će se vratiti, ali odmah mi je rekao da Više ništa neće biti kao prije. Djeca su mu tamo odrasla i stopila se sa sredinom. Za njih povratka nema kaže svjestan je toga i uvijek će biti rastrzan i tamo i ovamo.
pozdrav
08/04/2009, 17:16
Donna "šta ima". Baš tako najčešće pitanje onome kome bi smo prije toga imali postaviti milion pitanja,a u tom momentu naiđu ti glupi momenti, "šta još ima, šta ima novog tamo".
pozdrav mandrak72 je rekao.
08/04/2009, 17:17
Nesanice ovo je tek jedna od priča sličnih sudbina i kao što rekohg različiti akteri i mjesta a iste sudbine. Hvala
pozdrav
08/04/2009, 17:19
Grlice Božo je iskren. Ne bi on rekao da mu je OK ako to nije. Zato je on indijanac.
pozdrav
08/04/2009, 17:21
Slavenka, eto tebi ne moram reći kako je tamo. Ti si sve to vidjela i doživjela.
Slažem se s tobom da je sve što je vještačko i plastično nevrijedno.
Hvala na posjetu i dobro nam došla u oktobru.
pozdrav
08/04/2009, 17:23
Šuky, sve je time rečeno. Život je jedna sasvim drugačija režija.
pozdrav i sretan ti rođendan od juče.
08/04/2009, 17:26
Pričalice, priče nisu tužne one su jednostavno takve kakvim ih doživimo.
Sigurno da čovjek mora da proživi i doživi da dobije i izgubi da bi znao da cijeni ono što ima i što je izgubio.
Haug, mandrak72 je rekao.
08/04/2009, 17:28
Па причољупци и приповедачи то најбоље знају. Поздравчић!***
08/04/2009, 17:36
Pričalice tako je.
hoookaaaaaa heeeeyyyy
pozdrav
08/04/2009, 17:41
*mandrak
hvala na čestitke.
samo ko napisa ovakve scenarije...
;)))
08/04/2009, 20:04
Šuky ne znam druže, ali da je iskomplikovao svaka mu čast. Valjda na kraju treba da bude jedan veliki hepyend.
pozdrav
08/04/2009, 20:09
daj Bože.
nadam se da scenarista i režiser znaju šta rade, inače smo ga nagrbusili po nekoliko puta i osnova...
08/04/2009, 21:40
Šuky valjda su tamo po zaslugama i sposobnostima, a ne po partijskim dužnostima.
hahaha pozdrav
08/04/2009, 23:47
...................
09/04/2009, 00:50
Nastasja, hvala na tačkama.
:)
pozdrav
09/04/2009, 08:19
E, hvala. Eto, ovde te sitnice iznerviraju. Ne mozes u uci da drzis sholju, u dtugoj knjih i laktom da otvoris vrata, jer nemju one kvake kao mi u Srbiji. Shporeti im nemaju ravne plotne, ne mozes u dzezvi kafu da kuvas stalno se prospe. I ovde se lako predjes i zakljucas se u dvoristu. To su sitnice, a za krupnice da ne govorim. Pisem o tome u svom blogu.
09/04/2009, 08:21
Sad moram sebe da prevedem: "u ruci da drzis solju, u drugoj knjigu". Nisam zaboravila jezik, nego mi je nova tastatura.
09/04/2009, 14:30
Slavenka, ništa zato. Nisi zaboravila jezik razumijemo se.
Naopak svijet pa šta im možeš.
Svakako piši pa nam javi gdje da te čitamo.
Do tada pozdrav.
16/04/2009, 23:15
Moj blog se zove "Monty". Dobrodosli ste!
17/04/2009, 13:18
Slavenka, pronašao sam i hvala.
pozdrav