U neka davna vremena živio je jedan mudar starac. Bio je poštovan i uvažavan. Uvijek je bio spreman da pomogne. Naravno ne materijalno, ali pametnim savjetom, razložnom analizom ili toplom riječi podrške. Ali kako vrijeme ide dolazili su novi mlađi naraštaji, te im starac postade predmet smijeha i poruge.
„Ma pusti starog. Opet nešto lupeta. Podjetinjio. Stara budala.“-kinjili su ga.
Vidjevši da je sve manje razumijevanja za njegovo iskustvo, mudrost i toplu riječ starac se povuče u sebe i gotovo svaki kontakt sa ljudima prekide.
Samo su još rijetki dolazili do Vukašina, kako se starac zvao, a i oni bi se osvrtali dok bi krišom ulazili na vrata skromne kuće Vukašinove. A onog momenta kad bi odlazili činili bi to takvom brzinom da se ne bi stigli ni oprostiti sa domaćinom.
Vukašin se sjeti vremena kad je kao siroče došao na vrata ovog istog doma. Tople oči i blage riječi dočekaše ga na pragu.

„Drago dijete uđi, hladno je napolju.“-dočekao ga je stari učitelj Dositej.
Od toga momenta u životu Vukašinovu sve je bilo drugačije. Dositej ga nauči čitati i pisati. Nije žalio truda ni vremena te ga nauči svemu onome što je i sam znao.
Vukašin nije gubio vrijeme. Učio je marljivo te je ubrzo postao učeniji od učitelja, ali nijednim svojim činom to ne pokaza učitelju.
Na samrti Dositej mu reče:
„Dragi moj Vukašine. Jedno ću ti reći. Sve ove godine provedoh učeći te i dijelići stobom ono malo što sam imao. Zahvalan sam dragom Bogu do nebesa što mi te je poslao. Ne zaboravi koliko god malo imao budi spreman podijeliti s nekim kome je to potrebno, inače džaba ti sav trud koji si potrošio na marljivo učenje“.
Nakon smrti Dositejeve osta Vukašin da živi u njegovom domu.
Poštovao je Dositejevu želju te je pomagao svima kako je znao i koliko je mogao. Uz svo stečeno znanje i ono znanje što se stiče godinama uz ljude, njihove probleme i muke i iskustva mudrih i pametnih ljudi koje je sretao Vukašin i sam postade vrlo mudar i razuman čovjek. Njegova se riječ poštovala i uvažavalo mišljenje.
Nije mnogo imao, ali bio je sretan i zadovoljan čovjek. Najveća nagrada bi mu bila kad bi licima ljudi koji bi dolazili po savjet, mišljenje pročitao zadovoljstvo i sreću.
Ljudi su u njegovim odgovorima tako jednostavnim uviđavali svu njegovu veličinu.

Ali ta vremena koja se mijenjaju.
Uvidjevši da ne postoji interes za njegovom mudrošću on se odluči na neki način sačuvati stečeno znanje i mudrost.
Uzeo je veliki glineni ćup te je u njega pričao sve što zna. Pričao je dugo vremena dok se nije umorio. Zatim je uzeo vosak i zapečatio ćup. Nakon što se naspavao i odmorio uzeo je i drugi ćup te nastavio pričati u ćup sve dok se nije umorio. Naravno i taj ćup je voskom zapečatio. Kad se nakon sna malo odmorio uzeo je i treći ćup te dugo pričao u njega, te je i njega zatvorio voskom čim je osjetio da ga snaga napušta.
Onako slab i iscrpljen ćupove je odložio u iskopanu rupu pored bunara.

Ne prođe mnogo vremena i Vukašin umre. Pošto njegovo imanje ne bi mnogo vrijedno pokloniše ga nekoj siromašnoj porodici. Nakon nekog vremena u toj porodici rodiše se tri sina.
Težak život ostavi ih bez roditelja tek stasale. Nadničili su kod bogatijih i uglednih gazda, ali to bijaše dovoljno samo za prosto preživljavanja.
Jedoga dana dok su uređivali trošni bunar uočili su neki predmet koji je virio iz zemlje.
Počeše oni otkopavati kad im se ukaza dio ćupa.

„Ćup sa blagom.“-povika najstariji te ubrza kopanje.
„Izgleda ima još jedan.“-prionu mlađi brat na posao.
„Da vidim.“-najmlađi brat uze lopatu te i on poče da kopa.
Pronađoše tri ćupa.

Najstariji brat uvjeren da je u pitanju blago brzo otvori ćup. Kad se nadvirio u ćup očekujući bogatstvo kojeg je stalno sanjao učini mu se da čuje neke tihe riječi koje su dopirale iz ćupa. Misleći da se neko šali sa njim i vidno razočaran baci ćup na zemlju te ga razbije i pogazi nogama.
Mlađi brat nestrpljivo otvori svoj ćup koji je držao u ruci. Takođe mu se učinilo da čuje riječi iz njega. Blage i tople. I mudre. On brzo začepi ćup i odnese ga u kuću. Skovao je plan kako će se obogatiti na ćupu koji priča.
Najstariji brat uze treći ćup protrese ga u ruci i kad začu da je prazan baci ga na zemlju, ali ćup se ne razbi.
Najmlađi brat podiže ćup sa zemlje. Obrisa prašinu sa njega i odnese ga u štalu i sakri u sijenu. Nije žurio da ga otvori.

Slijedećeg jutra najstariji brat saopšti mlađoj braći da ode u svijet da traži bolji život te da mu je ovakav život dosadio. Spakovao je nešto malo stvari i otišao u svijet.
Ne prođe mnogo i mlađi brat saopšti najmlađem da ode u svijet da traži bolji i bogatiji život. Ponio je nešto sitnica sa sobom i onaj ćup kojeg je brižno čuvao.
Najmlađi brat ostade sam na imanju. Nastavio je vrijedno i pošteno raditi.

Jedno veče on odluči da otvori i svoj ćup. Kako je pretpostavljao da nema u njemu ništa približi ga svome uhu da oslušne.
Iz ćupa je dopirao glas. Saslušao ga je i ponovo zatvorio ćup.
„Ma koliko malo imao, budi spreman da podijeliš sa nekim kome je pomoć potrebna.“-bile su riječi koje je čuo da dopiru iz ćupa.
Legao je na leđa i do dugo u noć razmišljao o riječima koje je čuo. Razmišljao je još nekoliko dana o tim riječima.

Jednog dana na vratima mu se pojavi neznanac ištući čašu vode da se okrijepi.
„Uđi neznače, odmori se i okrijepi.“-otvori mu mladić vrata svoga doma.
Dok mu je sipao vode da popije mladić pogleda na mali komad pogač koji je imao za taj dan. Sjeti se riječi koje mu nisu dale mira nekoliko dana te odlomi komad pogače i dade neznancu.
Vidjevši to neznanac se obradova i blagosilja ga mnogo puta. Mladić osjeti veličinu svoga djela koja je nadrasla komadić pogače mnogo puta , te se osjeti sitim i zadovoljnim. Ponudi neznanca da prenoći. Ovaj to prihvati i zanoći kod njega.
Ujutru kad se opraštao sa neznacem duge brade i umornog ali nade punog pogleda mladić ga upita.
„Kamo ste se zaputili dobri čovječe?“
„Tamo gdje me trebaju. Vidim da kod tebe moje prisustvo nije neophodno. Ti si momče na dobrom putu.“-pozdravi se sa njim i ode.

Vrativši se u štalu mladić spazi da mu se koza ojarila. Dvoje prekrasnih i mladih jaradi razigrani poput djece uselili su zadovoljstvo u mladića.
Čim su jarad porasla jedno jare poklonio je jednoj siromašnoj porodici. Zahvaljivali su se mladiću. Plakali su od sreće.
Mladić osjeti zadovoljstvo isto onakvo kakvo je osjetio kad je neznacu dao komad pogače. Istog trena sjeti se neznanca koji mu je eto promijenio život a koji se nekako uvukao u podsvijest stalno ga bodreći da istraje na putu kojim je krenuo.
Mladiću je sve polazilo za rukom. Žito je klasalo, voće je rađalo. Stoka se množila. Svega mu je preticalo, ali mladić nije odustajao od svog nauma. Dijelio je svima kojima je trebalo i koji su pomoć tražili. Bogatstvo unutrašnjeg zadovoljstva nije moglo zasjeniti niti jedno materijalno bogatstvo.
Svaki osmijeh, svaka suza radosnica višestruko su mu se vraćali. Dolazili su ljudi iz svih krajeva po pomoć. Nije ih odbijao, dijelio je sve što se dijeliti moglo i opet mu je dovoljno ostajalo.

Jednoga dana na vratima mu se pojavi najstariji brat. Oborene glave i izgubljena pogleda stajao je pred njim.
„Dobro mi došao brate.“-mladić raširi ruke i pođe bratu u zagrljaj.
„Mnogo sam svijeta prošao. Radio sam svakakve poslove. Ali dalje od kore kruha nisam zaradio. Iste onakve kakvu sam ovdje ostavio. Uludo potroših vrijeme moj brate.“-kao da se pravdao mlađem bratu.
„Rekoh dobro mi došao i dobro mi ostao. Sve ovo što vidiš moje je i tvoje. Što je moje i tvoje to je i od svih onih kojima možemo pomoći.“-mlađi brat se izljubi sa njim.
„Sve ovo dijelima sa onima što nemaju?“-zapita se stariji brat.
„Tako je brate moj. Hajde da nešto pojedeš i da se okrijepiš.“-mladić je bio presretan što se njegov brat vratio kući.
Trebalo je vremena da se stariji brat uvjeri u ispravnost postupaka mlađeg brata. Nakon toga i u njega se useli radost darivanja siromašnim i bespomoćnim.

Sudbina srednjeg brata bilje burna i uzbudljiva. Ali kako je bljesnula tako se i ugasila. Nosio je ćup od grada do grada i pokazivao čudo  ćupa koji govori. Bogataši su plaćali velike svote novca da vide čudo. Kad bi čuli glas iz ćupa od smijeha su padali u trans. Režnjevi sirova smijeha odzvanjali bi satima. Mudri savjeti bi odlazili u vjetar. Novac je pristizao, ali kako je lako dolazio još se lakše  trošio.
Sve što je zarađivao trošio je na provod, žene i piće. Svakog jutra budio se isprazan i iznova siromašan. Lutajući svijetom odlutao je daleko.
Jednom prilikom na dvoru nekog bogatog cara ćup zanijemi. Car se razbijesni te naredi slugama da izbace prevaranta i usput da ga dobro namlate.
Vrlo brzo naučio je lekciju. Bio je bijedniji nego od dana kad je od kuće krenuo. Odluči se vratiti kući.
Izmučena izgleda, pocijepane odjeće i izgladnio pojavi se na vratima kuće sa čijeg praga je davno otišao.

„Uđi neznanče. Ima hljeba i vode da se okrijepiš i odmoriš“-ponudi mu mlađi brat pomoć.
„Brate, evo mene kući. Zar me poznaješ.“-zaplaka brat ssrednji brat sa vrata.
„Brate moj najrođeniji dobro mi došao. Ulazi.“-pozva ga ukuću te ga jako zagrli.
„Je li sve ovo tvoje brate.“-upita ga.

„Sve je ovo moje, tvoje i bratovo, kao i svih onih kojima je pomoć potrebna.“-nasmija se najmlađi brat zbunjenom bratovljevom pogledu.
I srednji brat se brzo snašao u takvoj situaciji. Radio je i nesebično pomagao svima onima kojima je bila potrebna pomoć i koji su je tražili.
Jedne večeri najmlađi brat se ponovo sjeti svoga ćupa. Otvori ga i prisloni na uho. Javi mu se glas:
„Ti si mudar i dobar čovjek. Tebe se nema šta više naučiti. Na dobrom si putu mladiću. Nego ti mene poslušaj još samo jednom. Isti ovaj ćup ponovo zatvori i zakopaj u zemlju za svaki slučaj. Ako niko ništa ne nauči iz tvog primjera neka poslije tebe opet nekome ukaže na put dobročinstva i ljudske solidarnosti.“
Tako i bi. Mladić je ćup zakopao u zemlju.

Taj ćup su nalazili i  pronalazili i trenutno mu se još ne zna za trag. Ako kojim slučajem pronađete navedeni ćup, oprezno sa njim. Ako Vam ova priča nije bila dobar putokaz onda otvorite pronađeni ćup.

Do tada pozdravlja Vas mandrak72, čvrsto uvjeren da se dobro dobrim vraća.