[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 03 Januar, 2014 22:18
„Valja se jedna vatra naložiti“, znala je moja baba reći.
„Ali baba, vidiš da je napolju vruće. Ima da se rastopimo ko maslac na vruću pogaču“, pokušavao sam da babu prizovem razumu.
„Neka, neka se i rastopimo od vrućine nego da zlo čuje“, završavala bi na tu temu dalju raspravu.

Godinama poslije toga ja konačih u svom selu. Prvi otkosi sočne zelene trave polegli po voćnjaku kojeg zasadih izležavali su se na već posustalom suncu koje nas je po čitav dan mamilo i držalo budnim. Zarudjele oranice vodile su očajničku bitku izgubivši i zadnjeg saveznika u snijegu i kiši koja je nenadano prestala i odmaglila bez traga ostavljajući zelene pašnjake i jesenje oranice na cjedilu. Na prste se moglo izbrojati još nekoliko njiva koje su se grčevito opirale traktoru i rumenom seljaku unaprijed svjesni da je pitanje dana i sata kada će nesumnjivo kapitulirati i svoju plodnu utrobu staviti seljaku na raspolaganje i svom njegovom blagu.

Još kao dijete sam umio pitati svoju „baju“, „Baba, kako krava može biti blago?“.

„E moja jabuko. Vidiš li ti sve ovo imanje, dvore i krovove?“
„Vidim baba“, rekoh.
„A vidiš li jabuko moja ona tamo brda?“, pokazivala mi je pogledom prema horizontu gdje se crna linija šumovite gomile stapala sa nepreglednim nebom.
„Vidim baba“.
„To ti je Grmeč“, značajnu pauzu napravi baba prije nego nastavi, „a jel vidiš onaj put vijugav ko zmija dole prema Kečama?“

Još jednom potvrdno kimnuh na njeno pitanje.

„Jabuko moja. Nije davno bilo kad je svijetom zavladao mrak pa udario komšija na komšiju, znanac na znanca, pa stranac na stranca. Više nisi bio siguran od koga glavu da spasavaš. Obično neznanci zaziru od šume i drže se puta, a mi kad vidimo da neka vojska struže putom, mi tutanj pravo u Grmeč. E tad se najbolje pokaže šta je pravo blago. Pokupiš ono što ti je najvrijednije pa put pod noge. Nejač i blago.“
„Blago? Zlato, dukati?“, zapitah.

A baka se sagnu pomilova me po glavi i još tiše reče.

„Krava moj Zokine. Koliko puta mi je čeljad spasila moja šarena fabrika. Usput stanem, pomuzem lonče mlijeka, nahranim djecu i put pod noge. Pravac Grmeč. Dukati se sobom ne nose. U Grmeču ne vrijede ko ni ovčiji brabonjak.“, pojasni mi baba svoju priču o blagu.

Bila je potpuno u pravu. Ta zahvalna sesoka fabrika na četri noge, vjerni pratilac siromaštva i svih ratova bila je najvrijednije blago koje se nije ni u ratu napuštalo.
Nemam kravu, ali uvijek mi osmijeh izmame te mini mljekare kad me svojim krupnim očima pogledaju i kao da žele da mi kažu, „Jel, klipane, šta si se ti uobrazio pa ni ne pozdravljaš. Još se nisi obrisao od mlijeka, a praviš se peka. Ne valja ti ta rabota moj prika.“
„Ma kakave smo ti mi prike kravo nesuvisla“, gotovo da se uzjogunih.
„Kako kakve. Tvoja baba muzla moju prababu, sir sirila i u Novi slala“.
„Aaa, tako. Onda u redu prijo.“

Šarenka kratko muknu kao da pozdravlja svoga priku, sagnu glavu i nastavi da pase.

Posmatrao sam nekoliko trenutaka to neoročeno blago kako marljivo snabdijeva fabriku iz koje će već ranog jutra put nebrkatih delija i nježnih princeza krenuti potoci mlijeka, prve kriške sira i kašike kajmaka. Zadovoljne majke će poljupcima u kosu nagraditi svoja čuda.
Blaga.

Nejač kako bi moja baba rekla.
[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 02 Januar, 2014 09:58

Ovih dana sam kontaktirao sa nacionalnom geografijom. Ovo nije prvi put da smo ostvarili kontakte. Neizostavno su potvrdili svoj dolazak. Radujem se tome.

Naučnici širom svijeta u iščekivanju nove senzacije pojačali su prisustvo na stanicama bloga mandrak72. Pored njih su tu još FBI, CIA, KGB ili kao se već sad zovu, a po prvi put i neke nevladine organizacije za zaštitu životne sredine.
Po prvi put su se javili i neki sponzori koji bi svojim imenom htjeli da proprate nastupajuće događaje. O čemu se radi.

Prije nekoliko godina istraživačke ekipe Nacionalne geografije tragom informacija o postojanju Slonoroga banuli su na moje blog stranice i vrata moga doma. Naručili su nekoliko primjeraka moje knjige gdje se prvi put spominje postojanje Slonoroga. Više o tome može da se pročita na linku ispod.

http://mandrak72.blog.rs/blog/mandrak72/price-nastale-na-vlastitim-krilima/2009/09/13/na-obali-rijeke-dok-cekao-sam-slonoroga


Dakle ovako.

U noći 31.12/01.01.2014.godine u ranim jutarnjim časovima do tada nepoznata vrsta Divnosaurus posjetio je snove jedne male djevojčice i prekinuo njene male snove.
Uplakani glas me je probudio.

„Šta je bilo sunce tatino?“
„Stlašno.“
„Šta je bilo tako strašno?“
„Divnosaurus.“
„Divnosaurus?“

Stao sam zamišljeno. Bio sam preneražen činjenicom da jedna tako egzotična a možda i okrutna životinja iskoristi praznično raspoloženje i neopaženo se ušunja u snove jedne male slatke kovrdžave djevojčice koja je zaspala sa dva Vini Pu medvjedića prijatne spoljašnosti u rukama. Umorni od proslave i oni su položili oružje pred snom te nisu spazili i adekvatno postupili sa Divnosaurusima.
Nisam se uopšte ni dvoumio kako izgleda. Dovoljan mi je bio kratki opis moje Jelene koja je više nego detaljno opisala tog neželjenog gosta u snovima.

„Stlašno, stlašno“, odzvanjalo je u meni.

Dok sam ljubio malu glavicu osjećao sam to nezvano biće u blizini. Polako je izašao iz njenog sna i zauzeo neko drugo mjesto u sobi. Pažljivo sam posmatrao sobu, tražio bilo kakvu promjenu, bilo kakav trag koji je ta strašna, okrutna i zubata životinja mogla da ostavi za sobom.

„Ako mi kažeš, da li ga poznaješ, opišeš susret s njim ispričaću ti tvoju najdražu priču“, započeh svoju istragu kao nezavisni detektiv.

Zavrnuo sam rukave pidžame i mrežicu za kosu koju nosim na spavanju zabacio sam na potiljak i naslonio se na lakat pored nje.

„Cenpakicu“, s velikim olakšanjem zatraži moja uplašena djevojčica.
„Ako treba, mada se i ja plašim zbog vuka koji možda nije zaboravio podvig moga đeda Obrada“, pomislih i odmah se složih.

„Bio je sa Pepa Prasetom“, započe svoj iskaz ohrabrena Jeca vidjevši da se radi o jednom zaista ozbiljnom detektivu koji riješava i najopasnije dječije strahove, a oni se obično kriju u malim glavicama i čekaju da sve usnije i onda kreću na svoje podle misije.

Listao sam uredno arhivirane sve zloće u podsvijesti, ali Pepa Praseta nisam imao na spisku. Možda nešto slično uoći Božića je bilo na tapetu a imalo je veze s Prasetom, ali to već ne bila tema za ovu priču, istragu i saznanje jednog uplašenog miša koji je širom otvorenih očiju učestvovao u istrazi.

„Znao sam“, blefirao sam.
„E, pa njegov brat“, dodade.
„Zar i on“, blefirao sam i jednim okom pretraživao sobu.

Drugom rukom ispod ležaja sam takođe pretraživao. Forenzika mi nije jača strana ali sam se držao odavno isprobanih metoda slavnih detektiva holivudske produkcije.
Tragova nije bilo. Sve je bilo na svom mjestu.

„Kako se zove njegov brat?“, istraga je i dalje tekla.
„Džojdž, on spava sa njim“.
„Sa Pepa Prasetom?“, pomislih da koristi lažno ime. Džordž je tako često ime, kao Džon, Smit. Mogao je to biti bilo ko.
„Ma neeee tata. On spava sa Divnosaurusom.“
„Aha. To sam čekao.“

Razmišljao sam brzo. Nisam imao mnogo vremena. Vrijeme nije bilo moj saveznik. Prvi jutarnji pijetlovi prijetili su da ubrzo do kraja potpuno poremete san moje djevojčice koju sam ušuškavao.

„Tata, pričaj mi Cenpakicu. Obećao si.“
„A Pepa Prase?“
„Nećemo se više dlužiti“, bila je više nego odlučna.

Započeo sam priču. Tek sam pobrojao kolače, nekih sedamdeset pet vrsta sitnih i par voćnih torti koje su mi pale na um i sa crvekapicom izašao na širok drum koji vodi kroz šumu do njene bake. Odlagao sam susret sa Vukom, pravdajući se ga gužvom na naplatnoj rampi, vanrednim saobraćajnim gužvamazbog praznika i gastarbajtera i patrolama i brojnim administrativnim preprekama sa ličnim dokumentima i građevinskom mafijom.

Dovoljan je bio pogled na dva oka koja su s teškom mukom držala otvorene kapke braneći se od novog sna.

„Znaš Jelo, ja ću ti sad poljubiti okice, ali ti moraš da zažmuriš, jel važi?“
„Važi tajo“, spustih dva poljupca na pospane okice.
„Nastavi da žmuriš, ja ću da ti pričam, jel važi?“
„Da“, kratko odgovori.

Crvenkapica je stigla do livade sa cvijećem. Ja sam opisivao svaki cvijet. Boju. Laticu.

„Jel me pratiš?“, upitah.

Odgovora nije bilo. Pomirisah najslađi cvijet koji nisam mogao ni zamisliti. Spustih poljubac na malo toplo čelo. Istraga je stala. Divnosaurus je napustio snove moje djevojčice. Nije bilo smisla da istražujem dalje. Ostavljam to u zadatak Nacionalne geografije kao što sam rekao na samom početku.

Meni ostaje da vidim šta će biti s Pepa Prasetom. Prećutaću neke običaje, nije u redu zbog same priče. Popravih mrežicu za kosu, otpustih rukave na pidžami i zadovoljan izvršenim zadatkom obećah sebi samo jednu stvar.

Znate koju?

Reći ću Vam sledeće godine na ovom istom mjestu. Zato ostanite sa mnom u svijetu koji krojim vlastitim krilima koja jačaju i koja sve snažnije polijeću iz gnijezda. Hm, da.
Trebaće mi pilotska dozvola da sve stignem.

[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 06 Februar, 2012 16:22

Kad s posla stižem kući nastojim kroz zavjese proniknuti i ugledati tople oči moje nevelike porodice kako me s nestrpljenjem očekuju. Kad se zavjesa razmakne 3 para srećnih očiju zaiskri kao čeličana. Pršte iskre obostrano. Trideset prsta stvara djelo na prozoru neponovljivo, još jače od prethodnog koje bi supruga oprala da spremi podlogu za sutrašnji performans još bujniji, iskreniji i srdačniji od današnjeg.

Zadovoljno bih kročio u dvorište i zatim bih primjetio mnoštvo opranog veša kojeg bi supruga sušila na terasi. U prikrajku uredno složenog veša na štriku kao dvije zastave ponosno bi vijorile dvije pidžame. Dvije plave pidžame koje sam kupio na kredit kad nismo imali djece. Kad nam u iznajmljenom stanu zima nije dozvoljavala da jutro dočekamo sneni i naspavani, već nas je budila ujutro oko pola dva da dršćemo do jutra. Pripijeni jedno uz drugo nismo se predavali, prkosili smo hladnoći. Supruga u drugom stanju a ja u trećem stanju. Bio sam momak, zatim muž, i budući otac.

U firmu su dolazili trgovci posteljinom, tekstilom i raznim proizvodima. Prišao sam i ugledao pidžame. Kroz glavu mi je sinulo eto spasa za hladne noći. Pidžame za tople zimske noći već su mi bile u rukama i žurio sam da ih ostavim u svoj Reno 5. Jedva sam dočekao kraj radnog vremena da pokažem supruzi naše nove tople pidžame. Radost je bila i u očima moje supruge dok je gledala kako uzbuđeno otvaram kupljenu robu. Dočekasmo tako i noć i vrijeme da se ide spavati. Nacifrani i u novim pidžamama, paradirali smo do dugo u noć, stalno nalazeći razloge da se još nešto obavi. Konačno dođe i taj pozni čas kad je san došao po nas. Zagrljeni i pripijeni jedno uz drugo zaspali smo sretni i zadovoljni.

Hladna i duga zimska noć počela je hladnim prstima da nas štipa oko pola tri. Razbudila nas je oboje. Ja sam naložio vatru, privukli smo ležaj na metar od peći tako da smo mogli ležeći da ložimo vatru i onako razbuđeni smo se raspričali. Vatra je pucketala pokušavajući da uplaši studen u sobi.

„Dobre su ove tvoje pidžame što si ih kupio spavali smo barem sat duže nego sinoć“-peckala me je moja trudnjača.
„Da si kupio još koju mogli smo spavati barem do šest ujutru“-nije se dala smesti moja veća polovina (u tim mjesecima).

Pričali smo do mog odlaska na posao u šest časova. Mnoge teme smo premetali, mnogo smo tada trebali, a malo imali. Imali smo jedno drugo, nešto drva, hladan stan i mnogo ljubavi koja nas je održala. Hladna zima osnažila je naš duh, očeličila naše mišiće. Možda nas te pidžame i nisu bog zna kako zagrijale, ali zauvijek su otjerale zimu iz srca, sumnju u naš zajednički život, oduvale su jedra tmurnih oblaka nadvijeno nad naše malo ostrvo sreće koje je iščekivalo dolazak novog člana posade.

Naša posada prvog člana dobila je na Đurđevdan. Najljepši mogući dan u godini za takav čin.

Pogled na dvije plave pidžame kako u paru prkose vjetru natjera me da ubrzam korak i što prije zagrlim one male tople kistove, tempere, voštane koji me svaki dan dočekaju na platnu od prozora.


Volim topli dom što sam ga stvorio i one plave pidžame, zastave naše male zajednice.

[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 01 Januar, 2012 00:10
Mnogo zdravlja, sreće, ljubavi i svakog dobra od srca želi Vam vaš mandrak72
[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 26 Decembar, 2011 19:37
Čitav svoj život posvetio sam lovu. Nespojivo za mene. Samo vam se čini. Lovac sam ja i te kako. Lovim otkako sam progledao. Onako ispod oka kako dolikuje pravim pravcatim lovcima.

Lovio sam ja i ptice. O daaaa. Nisam vam pričao. Pazi vako.

Načinim ti ja praćku od žice. Ne bilo kakvu, običnu šta ti ja znam. Ja i ne znam za one lijeve praćke. Moje su praćke uvijek bile prave i ubojite. Praćke pred kojom su strijepile sve komšijske mačke i mačori, kum Đurine kokoši, a tek Gogini golubovi gušani.  Ja sam im bio mora. Ma stravu su im salijevali čim bi se moje ime spomenulo. Sišlo srce u pete.
Izađem ti ja u lovište a ono ni pet ni šes vrabac pred mene. Nakostriješio se ko prija Vuka pred pokojnim kum prikom Stojanom kad ju je onomad upitao nešto bezobrazno. Ma još i više. A ćuba na glavi se raširila kao u Tine Tarner bez trovremenskog tafta.
Mjerakam ja njega, mjerka ti on mena. Ja cimnu lijevo, cimnu i on.

„O sunce ti kalajisano.“-mislim tu si tico.

Nategnem ti ja praćku, nanišanim mu u grudi. On ni makac. Gleda u mene, podigao glavu prkosno izbacio grudi i podigao kljun u nebo.

„Pucaj.“-kao da mi kaže.
„O svetog ti vrapca, šta si tražio dobio si“, odapnem ti praćku put neznana delije i zauzmem busiju.

Ništa. On ni makac. Savijeni metkić od žice tupo se rikošetom odbi od krila. Muk.
Bilo bi mi mnogo lakše da sam čuo lavlju riku, arlaukanje vuka ili riku ranjena vepra, ali muk me jpš više uplaši. Zaledi mi krv u žilama. Onemoćaše ruke da načine novi potez kojim bih dokrajčio lovinu. A on se iskezi prema meni i prkosno prijeteći pokaza blistavi niz zuba. Isuka nokte kao da se sprema da čerupa kakvu lovinu ili još gore lovca, a ja ni pet ni šes nego u sedam koraka šmugnu u kuću koju zaključah te zauzeh rezervni položaj iza fotelje  kako niko nikada u lovačkoj taktici nije.

Ma lovio sam ja i žabe. One zelene sa žutim trbusima. Motkom kreketuše vadio iz bare gdje su se brljali krmci. Jednom prilikom tako sam snažno izbacio žabu da se obrela na Obrenovoj kuštravoj glavi dok je čuvao ovce.

„O ljudiii pomagajte“, zavapi Obren trčeći prema kući, „žabe dobile krila, a meni jedna slećela na glavu, o gospodi Bože spasavaj žito i rakiju“.

Ma bilo je tu svega, al nekako mi najdraže bilo dok sa lovio svoju ljepšu polovinu. Kakav je to bio lov. Upoznam ti ja nju, pa se malo povučem i čekam. Čekam ti ja gotovo godinu dana. Čekam u Boss da dođe da je vidim. Odjurim prije nje u Pauk i zauzmem čeku i čekam. Čekam da se upeca i kad me ponovo vidim da ulovim ono što najviše volim na njoj. Osmijeh.

Da sam bio uspješan u lovu ne moram vam dalje pripovjedati. Ali ja i dalje lovim.
Lovim osmjeh jednog malog bića već mjesecima. I nije da se hvalim imam uspjeha. Itekako.

Nije lako lovac biti. Ulov uvelike ne mora biti adekvatno nagrađen, ali ono što ulovih dan uoči puta za Beograd nikada neću zaboraviti. U školjci snena osmijeha koji ulovih tog jutra dočeka me najljepši trofej ikad.
Biser.
Sjajni biser.
Najsjajniji biser koji je iznjedrila besna noć u školjci suzna pogleda osvojio me je za sva vremena.
Prvi zubić.
Onaj najvažniji od kojeg sve počinje.
Prvi ugriz.
Neprocjenjivo.

Nije lako lovac biti, al dok sam živ nikad neću prestati da lovim osmijeh. Onaj od srca. Tako treba i takav je red.


Pozdravlja Vas mandrak72, lovac kakve lovački ispit ne poznaje niti prepoznaje.
[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 26 Septembar, 2011 18:26
Rijetko koji dan u godini uistinu može bitil lijep kao topli i sunčani jesenji dan. Njemu  ravnopravno može samo da parira hladni kišni i sumorni dan. Rijetko koje godišnje doba može da izazove toliko oprečne osjećaje kao jesen. Volim je.

Volim tu sredovječnu gospođu  naviklu na promjene koje idu iz  krajnosti u krajnost. Svježu, umivenu i ispranu od kiše i lica izlokvana od teških pretovarenih zaprežnih kola dok ulažu posljednje atome snage da isporuče drvo za ogrijev za jednog Vladimira i Jovanu iz četvrtog ce. Iznova volim kad promičem kraj njihove kuće a njihovi uz staklo pripijeni obrazi izvuku onaj osmijeh koji može da razoruža sve riječne rakove zbijene u redove pod teškim oklopima i  jednog Stanka koji se zacrveni kad god se njegov pogled sretne sa Jovaninim.

Volim tu sredovječnu gospođu, utopljenu, ušuškanu u sve one pastelne tonove kojim punimo baterije za duge zimske noći  i kao pantalone dječije okraćale dane. Onako spokojne i bezbrižne kao treger spali sa ramena. Volim ono sunce koje me grije za preko mjere utopljenog i snenog visoko zabačene glave, licem prema suncu koje ugodno pecka. Zvuk lopte koja se žestoko i punim stopalom napucava od neke rumene dječice i tršave kose otkopčanih košulja u klupku koje se valja poljanom i zaraznim smijehom  odmakinje zimu za još jedan korner, za još jedan gol.

Volim tu sredovječnu gospođu nakićenu svim onim raznobojnim kišobranima kojima ni najjača kiša ne skida osmijeh sa lica i sve one djevojke sa novim poluverima pletenim i rol kragnama koje sjajno idu uz pantalone i stidljive prve marame.

Volim kad jesen ispuni i oživi sva ona školska dvorišta, pa i ona sa samo jednom učionicom sa četri razreda u njemu i sa milion pitanja iždžikljalog Nemanje sa okraćalim pantalonama koji je ovog ljeta naučio kako kosovi zvižduću te se razmeće kao golub gušan ispred Slavice u oca jedine.

Volim kad zamirišu vinogradi, a ja usporim, oči zatvorim i vodim se samo meni znanim mirisnim tokovima. Volim sve one opale kruške koje kao geometar premjerim onako jedan kroz jedan i obrišem od lijevi rukav i zagrizem da svaki put iz nje prsne sok i sjuri se niz prste i dlanove.

Nije da ne volim ni sve one bundeve razbacane po njivama da bih čini mi se očas posla stigao s kraja na kraj svijeta skačući sa jedne na drugu, ako bih samo poranio i zoru prevario.

Mogao bih da još pišem danima o jeseni i meni, ali neću. Neću zbog opalog lišća i klonula suncokreta koji suzu mame. Zbog vatrometa pastelnih boja koji se na mene lijepe kao vreo pekmez na pogaču. Pa ni zbog jedne nove bore tik iznad obrva koja niti smeta niti kruha traži, a ja  je eto nosim uz nos svim trendovima.

Al ima nešto što me posebno s jeseni veseli. Dok vrijedne domaćinske ruke plodove svoze u ambare i kuruzane, dok stočari zbrajaju janjce i telad, uz kotao omamljene čiče gradiraju i obnoć i obdan mučenicu koja dobro baca. Vrsan ajvar dok teglice puni i prva se vuna čušlja zarad toplih naretaka.

Al ima onaj jedan prozor na koji iznova svakodnevno pogled bacam i u njemu srećem poglede prepune sunca i topline i zarad kojih večeras prvu vatru palim iako do zime još mnogo mraza jutra će ogrnuti kabanicom bijelom. Volim one prste promrzle kad stisnem i poljubim i onaj osmijeh od kojeg kuća zvoni i sav onaj haos od igračaka o koji se saplićem.

„O djetinjstvo imal išta ljepše?“-ja kličem i uživam.

Pa jel ima neko da jesen ne voli, pa makar da se uši zacrvene i promrznu prsti koje guramo u tijesan džep od farmerki. Jel ima neko da sjetom ne ispuni lice na svadbe i mladence u nakićenim kočijama. Jel ima neko da smije reći da jesen nije lijepa kad se priče o drekavcima tiho spuste u bujne dječije mašte i na vršcima prstiju zagolicaju gole tabane koje uvlačimo ispod pokrivača dok obnoć tužni vjetri cvile.

Ja jesen volim zbog mnogo čega. A vi?



Pozdravlja Vas mandrak72, od jeseni sponzorisan kruškom zrelom i cicvarom vrelom.
[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 18 Septembar, 2011 14:47
Nije uvijek sve kako se čini. S pogledima stvar je još čudnija. Pogled naprijed je i pogled unazad. Pogled u retrovizor nikako nije pogled u nazad.

Bijesni sjeverac lumpovao je kao pijan svat. Nesigurnim koracima očas bi se hvatao u kolo sa ogoljenim granama lipe i kao u bunilu izvlačio najbolje korake, dok bi potom skršen i snuždena pogleda gledao sa keja niz rijeku koja više nikad neće biti ista. Posljednji tragovi snijega po okolnim brdima odolijevali su nesigurnim nasrtajima proljeća. Kako to i biva tek jedna magla i jedan mraz useliše se u mene, gužvajući jastuk duše i spokojno se pokrivši toplim pogledom koji im uputih.

Čekao sam kraj nastave i jedne krupne oči. Njima oduvijek tjeram zimu i izvlačim najljepši osmijeh koji imam. I ne stidim se da priznam da u njima iznova učim, kako je nebo plavo i jabuke crvene. Iznova se radujem pletenici ispod toplog vunenog šešira i onom nestašnom pramenu koji je još pobjegao negdje na fizičkom vaspitanju i čekao kraj nastave da mi mahne kao drag putnik iz voza što ulazi u stanicu.

Gledao sam iz automobila u svijet koji je promicao okolo pogureno žureći nesupješno tražeći ugao da izbjegnu svaki susret sa sjevercom lice u lice. Prolazili su mladi i stariji. I obratno. Kako ispred mene tako i iza.

Tek jedan pogled u retrovizor zaokupi svu moju pažnju. Iza mene. Starac sa mnoštvom zima ispod kape koja nije mogla sakriti sve one snjegove i mrazom okovana jutra nije imao sanke. A čini se ne bi mu teško bilo unatoč godinama koje minuše da snažno povuče sanke i na njima osmijeh jedan, dvije pletenice ispod crvene pletene kape i svih deset prsta koji su se čvrsto držali za njih u rukavicama za tri prsta.

A pored njega iako pletenica već odavno nema s pletenicama na vjetru kćer. I kroz vjetar tek pahulja koja. Otima vjetar pahulje. Nosi ih. Al suzama ništa ne može.
Ne briše kćer suze, al ih ne krije.

U retrovizoru.
Jedan otac i jedna kćer.
Otac suze ne briše i on je odlazio.
Bilo je davno, ali ne ovako bolno kao sad. Smrznuo je suze. Sjeverac mu saveznik. I ja mu držim fige.

Sklanjam pogled. Gledam pred sebe. Pored promiču učenici. Među njima mnogo onih koje čekaju roditelji i sa zebnjom prate u retrovizoru budućnost koja će neminovno i brzo doći.

Još jednom gledam naprijed u retrovizor. Tako malo treba da se usmjeri pogled.
Ispred djeca i roditelji.
Iza roditelji i djeca.
Starac se nekako smanjio. Postario. A u nekom drugom retrovizoru otac.
On maše još uvijek. I ne skida pogled. U retrovizoru jasno se čita.
Spuštam pogled. Nije potrebno da gledam. Sve znam.

Preda mnom još dječice. I među njima tražim svoj pogled.
I gle.
Trči. Širom otvorene i krupne oči me traže.
Znam.
„Tu sam.“-kličem.
I ne govorim ništa. Osmjeh sve kazuje.

Retrovizor je čudo. U njemu velike krupne oči. I moj osmjeh.
Pogled unazad, pruža mi jasnije vidike.
U njima mora, planine. Ravnice i gradovi.
U njima svijet.
Budućnost.
U njima sam i ja.

U očima jednog trećaka.



Pozdravlja Vas mandrak72, predškolski sačekivač najtoplijeg pogleda i velikih vidika.
[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 03 Jul, 2011 17:41
Datumi postoje da se bilježe i zapisuju. Neke od njih ne zapisujemo u hartiju koja žuti. Direktno ih u srce urezujemo. Tako je i sa današnjim datumom.

03.jula 1992. godinegolobradi vojnik djetinjeg lica ponio je teško breme devedestetih na svojim leđima. Časno i pošteno odužio svoj dug prema sebi, svojim roditeljima i narodu. Bez mrlje na duši, a ona je najteža. Toga dana sam zakoračio u svijet prerano odraslih. U svijet sa mnoštvom bitki ispred sebe s jedinim ciljem ostati čovjek i sačuvati čast.

Danas 03.jula 2011. godine stekao sam sva prava da svoju oazu nazovem kraljevstvom ma kako to danas degutantno zvučalo. Ali moje tri princeze daju mi za pravo da se tako osjećam. Dobio sam najveću bitku do sada koja će svakako ući u najljepše izvojevane pobjede koje imam iza leđa. Jutros je moja voljena na svijet donijela prelijepu djevojčicu. Bajka u životu koji gradim dobila je svoje najjasnije obrise, a ja najsjajniju krunu koja sija iz očiju moje voljene. Svijet je brojniji za još jednu Jelenu, a ja bogatiji za još jedan dragulj težak 3 kg i 900 grama i dužine od 54 cm-a.

Danas je moje srce ispunjeno. Danas je još jednom dalo zakletvu najčistijem dječijem srcu da ću sve od sebe dati za njihovo dobro, zdravlje i sreću. Bitke koje namjeravam dobiti naoružan ljubavlju jednostavno ne mogu izgubiti.


Pozdravlja Vas mandrak72, borac srcem i ljubavlju naoružan da traje i istraje.

p.s. Za sve Vas veliki pozdravi od sjajne posade kojoj bure i talasi snagu daju.
[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 01 Jul, 2011 17:35
U danima kada čvorci navale svom žestinom na najslađe crvene plodove trešanja koje su se danima opirale mojim pogledima na najvišim granama, a poljem zamiriši miris košene trave tad uzmičem svim svojim čulima na jedino mjesto na svijetu gdje vrapci gledaju svoja posla, a riječni rak pozdravi svaki put kad ga sretnem pomalo čineći da izgleda zbunjen i preplašen kao kum Đurine kokoši kad se sjurim biciklom među njih po najvećoj žegi negdje oko Petrovdana.

Tako je bilo i danas.

Mjesto gdje je trava ko tepsija, a ja kosac neumoran pa prkosimo suncu neumornom. Kosilica oštrim sječivom, a ja šeširom i pjesmom. Slamni šešir široka oboda poput prstena Saturnova vješto je namicao hladovinu na moje oči kao oblak kojeg onomad vezah pletenicom upletenom od paučine s tavana kojeg iznenada i bez najave posjetih uoči svetog Ilije. Kako je kosilica svakim pokretom pratila moje kosačke zahtjeve meni ne preosta nište drugo do da glasa pustim sebi za dušu.

„Oj livado rosna travo Javore, Javoreeee,
koj po tebi čuva stado zlato mojeee.
Čuvala ga djevojčica Javore, Javoreee
od sedamnaest godinica zlato moje...“

Pjevušio sam svaku pjesmu koja je imala bilo kakve veze sa košnjom i livadom, a da mi je tog trena pala na pamet.

„Tri livade, tri livade nigdje hlada nema
samo jedna samo jedna ruža kalemljena.
Tu je ružu tu je ružu dragi kalemio
Kalemio, kalemio kad je vojnik bio...“

Otkosi su se nizali jedan za drugim. Gledao sam svoje malo pribježište  kako zajedno sa mnom pjeva  uglas. Podigoh ton tako snažno da skrenuh pogled svoje male posade koja se majala po hladovini čekajući da raspalim roštilj. Nisam se dao smesti te zaturih šešir na potiljak, a kap znoja kao suza kliznu niz sljepočnicu niz vrat te se izgubi negdje u zagrljaju pamučne majice koju nepažnjom naopako obukoh. I nije mi uopšte smetalo. Nije mi smetalo ni par uboda mamaca koji su se čudom čudili da toliki komad sira kosi i pjeva kao kakav pijan svat kad se onako nacvrcan vraća a ljuta gospoja ga drži pod ruku stalno nešto zanovjetajući.

„Doslen ćeš ti mene sramotiti. Šta će prija misliti, u kakvu vamiliju dade dijete. Beno moja benasta. Što ti vazda moraš svakoj dno viđeti.“
„Šta ću kući tako rano.
šta me čeka tamo.
Drage nejma da me čeka
kraj dušeka meka,....“
„Samo se ti sprdaj nesrećo jedna, nestaće i mene.“-prnjkala je i dalje ozlojeđena gospoja, a veseli svat je i dalje izazivački pjevao.

Nasmijao sam se na aluziju i pijana svata, te još jače udarih da se sve prašilo. Kosilica nije izdala, bio sam raspjevan i trijezan. Sve što me opija bilo je u hladovini. Moja ljubav i naši najdraži plodovi.


Pozdravlja Vas mandrak72, kosac i pjevač natenane pjesama i stihova koji ne blijede.  
[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 08 Mart, 2011 19:49

Mnogo bajki koje znam i za koje sam čuo počinju na sličan način. Živio jedan kralj koji je imao tri kćeri. Baš tako se i osjećam danas.

Danas smo supruga i ja saznali da će naše kraljevstvo biti bogatije za još jednu princezu.

 


Osmi mart je možda najbolji datum za tako sjajnu vijest. Krajem juna ovaj svijet će biti bogatiji za još jednu damu, a moje kraljevstvo za još jednu princezu.
Veliko Hvala mojoj supruzi.

Evo koristim priliku da svim pripadnicama ljepšeg pola poželim Sretan 8 mart. Želim da ponosno koračaju kao članovi naše zajednice i da im svaki dan bude poput ovog. Poseban.

Baš kao što je i meni ovaj dan danas.


Pozdravlja Vas mandrak72, nenametljivi oklopnik i otac prepuna srca.

[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 20 Februar, 2011 23:59
Ako je i jedan mjesec te godine nagovještavao lijepo ljeto to je s pravom mogao samo biti juni 1971. godine. Tako je nekako i bilo kaže početak ove priče. Ko zna da je drugačiji početak možda bi sva ova priča dobijala druge obrise.
Devedesetčetri hiljade. Ondašnjih.
Prva plata. Veliki muški bicikl sa šipkom se presijavao na suncu. Dragutin je zadovoljno gledao u prvo vlastito prevozno sredstvo.

„Samo da subota dođe.“-nestrpljivo je priželjkivao da što prije dođe subota.
Još jednom je komadom platnene krpe prebrisao zvonce na biciklu. Ovalš palcem dotaknu zvonce koje se veselo javi.

Zadovoljni osmjeh dvdesetdvogodišnjaka govorio je mnogo više od bilo koje riječi.
Noć je uveliko padala niz ulicu. Treperave svjetiljke ispraćale su još jedan dan niz prašnjavu ulicu. Potočić koji je slijedio krivudavi put uveliko je omanjio.
Pumpa za vodu u dvorištu izdašnija je bila od svih komšijskih. Bila je mjesto kratkih susreta i razgovora.
„Rano je zasušilo ove godine.“-komšija Tomo, radnik u prosveti bio je prava slika učitelja.
„Viša sila moj komšo.“

Hladna voda brzo je orosila stakleni bokal.
Jorgovan je bio na izmaku, ali njegov intenzivni miris dražio je nosnice. U bijeloj potkošulji Dragutin zastade na stepeništu. Noć je bila mirna. Blagi spokoj plaštom je prekrivao i najzavučenije kutke dvorišta. Tek rijetki lavež pasa blago ga prenu.
Dobrano se ljetna sparina odomaćila u junu kad joj vrijeme nije.
Potkrovlje je bilo djelimično završeno.
 
Najnužnije što je smještaj tražio bilo je tu.
Jedan ležaj.
Sto i stolice ručno i grubo obrađene.
Budilnik čiji su se otkucaji jasno čuli u maloj sobi. Sve jače. Jače i jače.
Umoran brzo zaspa, tek plahtom se pokrivši preko krsta. Kovrčama crnim uokvireno lice dvdesetdvogodišnjaka bilo je lijepo kako samo može i biti lice jednog dvdesetdvogodišnjaka.

A sat nije stajao. Pričao je svu noć
„U jednom selu živio je dječak. Tika-taka.Takovih dječaka ima u gotovo svim selima. Tika-Taka. Znao je i račun. U školi ga učili. Rekli su mu da je i more slano. Kako može biti slano. Pa kad bi sva Rujiška solila Japru vijugavu prgavicu ne bi je osolili. Nije se dao dječak. Tika-taka. Rekoše mu još da je more toliko da se očima ne da pregledati. Ih gluposti mislio je. Pa ja očas posla s Plećine skoknem s Crnog vrha preko Rastika i Kapetanovića do Slavulja i Vučena. Preko Vedovice i Kršalja opet na Crni Vrh izbijem. Neće biti ni more mnogo veće. Tika-Taka. Zaludi njega ta stalna misao o moru te se dječak preračuna, pa svaki trenutak umjesto u školi provede kraj seoske rječice Japrice iznova je mjereći i jezikom lickajući. Ih slano more. Od ovoga možda mrvu da se razlikuje. Voda ko voda mislio je dječak.

Pogubi se negdje račun. Izmigoljiše svi oni brojevi što ih na tablicu kredom zapisa i nestadoše odnešeni spužvom morskom vodom nakvašenom. Tika-taka. Izlet do Splita. Dragutine pao si iz računa. Uzajmiće ćaća od Rajlića, veliš tricom si prošo. Oni tele prodali daće iljadarku. Mršti se učitelj. Veliš pustili te, a ti na godinu pao. Tako velim, a evo ćaća poslao i pare. Idem na more.Tika-Taka. Kapetanović Rade sumnjičavo zagleda u jaja. Veliš nisu mućci. Nisu čika Rade. Dah dječaku stade da ne otkrije rade da su jaja ispod kvočke naležene netom izvađena. Može paštete dvije. Evo bombon od mene da se nađe. Šarena tvrda bombona izgubi se u njedrima. Za puta kad voz čađavi pisne pred Bihaćom rađale se misli.

Odsjeci te repove na opancima pokaza mu učitelj na kajiše. Pletene čarape nove neobučene izvadila mati iz kufera. Tika-taka. Brojao je tunele dječak, jedan, dva, tri,......Izgubio se u računu. Na godinu pao. More čeka mladoga čovjeka. More plavo. Slano jeste, a pašteta i nije bog zna šta. Al na rivi nigdje slanine podno Marijana. O svijete velik si pomisli seosko dijete i premjeri more okom nekoliko puta. Ima ga kolko od Rudica do Rujiške, al da mi se đegod popeti bolje bi mi bilo.
I tuneli na povratku crni i čađavi. Misli tmurne i crne ko dubine okeanske. I neka. Pa šta bude. Ja razreda ponavljat neću. I knjige ćaća kupi dječaku iz Splita. Za sedmi razred 60 i neke. Puna učiona dječaka ne traže. Zaboraviće oni, zaboraviću i ja. More je ipak slano.

Sedmog dana nastavnik matematike na vrata banu. Šta ti radiš ovdje. Pođi sa mnom, a uhvati dječaka za uši te ga ko magare provoda hodnikom dok se Milka smijala prevezujući maramu vraćajući ga u šesti razred. Tika-Taka. Mati plače, starija sestra bijesna. Slomiću mu frulu od tu glavu ludu samo dajte. Neka Vuko, pusti dijete. Sjedi. Svojim češljom i makazama potkrati kosu dječaku. Crnu. Kovrčavu. Svu zakrivljenu. Tika-Taka. Zvrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr.

Utom subota dođe. Milošte u cekeru. Šećer u kocki. Frtalj kafe. Narandže. Sok od maline i još štošta. Ćaći „Drava“, majci rubac i još štošta.
Novi biciklo gutao je metre puta.
Sunce se tek pomaljalo i kupalo Unu. Jednu jedinu. Smaragdno zelenu krajišku ljepoticu.
Novo odiijelo. Novo novcato. Tamno plavo sa bijelim prugicama i bijela kao snijeg košulja. Kaput tek prebačen preko ramena.
A cipele. Gradske cipele. Lakovane.
Jutarnja svježina pekla je lice svježe izbrijano. Na pumpi na koritu.
Bio je Tomo. I Meho je po vodu za svoju djecu došao. Njih troje Meho ima.
I opet je vode za sve bilo. I godinama kasnije.

A biciklo novo. Ide kao lokomotiva.
Onako poistiha Dragutin zapjeva. Zapjevao bi i jače, al nekako čini se da nije red. Al srce pjeva. Hoće da iskoči.
Prva plata.
„Svoj sam čovjek.“

A trešnje 70 u Mladenocu. Eh što su bile. Na straži Dragutin domovinu čuva. Ćaća i mater da mirno spavaju. Al trešnje ne daju mira. Puška se u travi nađe, a Drago na vrh trešnje.

Smješka se Dragutin i okreće pedale.

Iza žice koraci se čuju. Iz krivine izbi kontrola.
„Straža. Straža.“-prolomi se glas u gluvo doba.
„Šta ćeš gore nesrećo. Jel ja treba stražu da čuvam. Jesu li te ćaća i mater poslali da se na šlamu vereš kao kakav mačak.Slazi odmah.“

Prve kuće izbiše ispred Dragutina koji brodi biciklom. Treperi kao barka na talasima, a vjetar kovrče crne usukuje.

„Šlame.“
„Zemljače moj. Samo ovaj put ti kroz prste gledam: Ne brukaj mi Grmeča sunce ti kalajisano.“

A Dragutin vozi biciklo.

I sijeno kupi i stog sijena sadijeva.
Zadovoljan zemljak sa Grmeča nagradnim odsustvom  nagrađuje vrijedna zemljaka.
Osmijeh ne silazi sa lica.
Baš kao i onda.
Samo sad je posve drugačije.

I odijelo. I cipele. Košulja bijela.
I biciklo muško.
I milošte nosi od sebe. Svoje prve.
Zulufi crni uz kosu pristaju. A kovrče uporne. Vjetar se međ njih upleo pa se umoran izvalio na leđa.

Odmiču kilometri. Sitno se broji.
Ozbiljniji uspon od sveg pred njime. Selo je to.
Ne posustaje te još ječe zapinje. Obara strminu na pleća snažna. Biciklo skakuće po makadamu, al ne staje. Ne staju ni slike prošle. Ni snovi.
Slano je more. Slano.

Slan je znoj koji se na čelu nakupio. Oči ga peku.
„Neka, neka.“- hrabrio se.
Kad izbi na vrh Drenika pred njim se ravan pruži.
Biciklo je novo. Dragutin je snažan. Plata je u džepu. Milošte su tu. Svoj je čovjek.
Pod njim biciklo ubrzava.

„Još samo nizbrdica, kraj Bilića i eto ti mene mojima.“
Vjetar rashlađuje. Ugodno.
Bježe kapi znoja.
Kaput poigrava na ramenima kao jedro na brodu prekookenaskom.
Dragutin ne staje.

Makadamski prašnjavi put izlokvan. Biciklo poskakuje nesigurno.
Novo je biciklo, kaput je nov. Cipele gradske lakovane. Košulja bijela kao snijeg. Bijeli se lišće kupine od prašine pored puta.
Put pred njim se bijeli. Gubi se se u lišću kupina iza krivine.

Pedale ne pružaju otpora.
„Neka. Očas ću ja. Brže.“
Biciklo ide brzo. Da može brže Dragutinu ne bi smetalo. Stoga okreće i dalje.
Leti. Vjetar ga nosi. S njim je vjetar u kovrčama crnim. S njim je vjter u kosi.
Milošte svojima nosi.
Svoj je čovjek i prva je plata.

„Da mi more oproste, ako se još toga sjete.“
U njemu čovjek raste.
U njemu dijete.
I dijete i čovjek.
Čovjek na biciklu.
U prašini dijete.
Nestade tla. Svud okolo more. Leti Dragutin. Ispravlja krivinu.
Kaput je u kupinama, a biciklo novo je.
Nikako da padne. Iščekuje pad.
Gleda biciklo. Kaput gdje je sad. Košulja bijela ko prašina sa puta, a cipele gradske razbježale se kojekuda. Sa njima i milošte.
A Dragutin leti, a oštri pijesak dlane mu guli. Nikako da stane.
Dječak u njemu ne govori ništa.
On je na moru. Na rivi. Podno Marjana na paštetu se mršti.
On je na trešnji. Musav od njih na komandu čeka.
„Slazi“
Nesta glasa. Niko da vikne.
„Gdje je biciklo. Kaputa mi nigdje.“-pijesak mu tabane bode.
„Cipele moje.“-kupi ih sa puta.
Bolno jeca bicikl od čelika. Točak se još vrti jedan. Drugi ko zna gdje je.
Dječak se vraća. Tunele broji.
„Nisam računao s time.“

Krivina se podmuklo smijala inatski kriveći one svoje usne iskrivljene. Cijepala se kao i odijelo na koljenima što je jutros još novo bilo.
Od milošta osta štošta. Štošta i ne osta.

Nije bilo onako kako je zamišljao. Možda je u svemu ponestalo rečenica onih dugačkih jednostavnih. Računica je jasna. Jasnija no ikad.
Neke se krivine ne mogu sjeći.
Naučio je Dagutin bez nastavnika još mnogo štošta. Računao sam s njim. Četrdeset godina bez greške. I na biciklima i bez njih. I nije iznevjerio.

Kao i na kraju svake priče.
Kiša je padala. Jer drugačije ne ide. Ja sam sjedio u automobilu. Dragutin je nosio vrećicu. Nisu bile milošte. Tek sitnice koje se razdužuju kad napuniš četrdeset godina.
17.02.2011.godine. Svijet je dobio još jednog penzionera. Kako dolikuje i kako je red.

Toga dana i Una je stala na tren. Jel more postalo manje slano to ni sam ne znam. Ako i jeste to je zbog kiše koja je padala. A suza je još uvijek slana u to siguran sam.


Pozdravlja Vas mandrak72, ponosan sin Dragutinov

p.s. Ocu od mene.
[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 19 Januar, 2011 21:19
Bio sam posebno zadovoljan eto zbog snijega koji me iznenada kad mu vrijeme nije došao da sačeka na Grmeču.
„Ohohoo!“-ruku pružih.
„Ups!“-zaustavi se meni na dlanu.

Trenutak tišine ispriječi se među nama. Ja neznanca imadoh pred sobom.
„Kako dakle?“-zbunih se sopstvenim pitanjem koje ni meni ne bi jasno.
„Odozgo.“- pokazala mi je na nebeski svod ispunjen milionima najrođenijih kojima vjerujem da nije ni ime znala, a eto ja bih je poznao i da mi ime nije rekla.
Nisam znao kako s njom.

Ukoliko nastavim razgovor jedno od nas zauvijek nestaće. Istopljena kap na dlanu možda završi na kosi dok dlanom budem provlačio prste kroz nju. Možda bi tako još ostala neko vrijeme sa mnom. Bar do momenta dok otvoreni prostor ne zamijenim zagrijanom kabinom automobila gdje bi polako nestala netragom.

Ukoliko je pustim na tlo. Vrlo brzo svaki razgovor biće završen. Izgubiće se u mnoštvu istih. Možda čak šta više ne raspoloženih sagovornika. Ustvari šta uopšte oni imaju da razgovaraju sa neznancem koji stalno nešto zapitkuje. Ko sam ja njima?

Oduševljenje prizorom zasnježenog Grmeča probudi u meni ludu želju da zaustavim vrijeme i na tren se stopim s okolinom i da postanem neprimjetan poput pahulje na snijegom zatrpanoj ledini. Da sačekam vuka dok pored mene prođe a da me ne opazi. Divljinu svoju da stavim na kušnju. Da uporedim njegove oči. Ima li u njima straha, dok obilazi snijegom zavijana sela i mnogobrojne lovačke čeke i hajke koje mu za petama udaraju u lonce. Da osjetim njegov vlažan dah dok pognute glave istražuje mirise i tragove.

„Nema straha. Stvar je u instiktima.“-preduhitri me stara velika siva vučina.
„Života se ne plašiš?“-zapitah s knedlom u grlu.
„Izvjestan je kao i proljeće ovom snijegu. U brlogu il na pojilu, a ja, ja ne mislim čekati.“
Bio je u pravu. Oči pune života i pritajene čežnje izgubiše se pravcu sela.

Stresoh snijeg sa sebe i koracima od sedam sela prejezdih ćudljivi Grmeč.

„Ohooj. Zastani, predahni. Niko nije svijetom ovnoć ovladao. Očas će svanuti.“-pruži mi čašicu kuvane rakije koja se još pušila u meni miješajući mirise pekmeza i mučenice.
„Mmm. Možda si u pravu.“-stresoh se čim mučenica želudcu nazva dobro veče.

Miris pečenih polica ispuni mi nosnice. Ima tu još nečega.
„Slanina slutim i luka crnoga.“-ponavljao sam.
Pahulja na dlanu zaigra. Meškoljila se nekoliko trenutaka.
„Odveć smo zajedno. Vrijeme bi bilo da svak svojim putem krene.“-prekori me.
Protezao sam se nekoliko puta. Gunj na meni leđa mi otkri te me poli hladnim zrakom po krstima.

„Ustani. Ustani nećeš obnoć moći spavati. Hajde ljubavi.“-osjetih lagano drmusanje.
Nisam se dao smesti. Razvlačio sam osmijeh kao mati tijesto po stolu dok su poljupci po meni padali kao sitno isjeckani krompir i nasumično se odbijali završavajući čas na čelu, čas na jagodicama.

Na usnama.

Topili se poput pahulje.
„Mmmm.“- nisam umio da se branim.
„I neću.“-rekoh sebi.

Milioni pahulja, a ja sam.
Kao kakav stari seoski mačak otvorih prvo jedno oko. Ono staro lovačko. Praiskonsko.
„Moja pahulja. Moja pahulja je sa mnom. Zoru dočekala. Deceniju budila.“-nisam se htio buditi i neću.

Ja budan sanjam. Gledam je dok oblo lice sija od sreće. Pored nje još dva para sjajnih zvjezdica u igri. Nestašnih i neuhvatljih misli stalno u pokretu dok  njihovi mali koraci po kajdanci života ispisuju najljepše note ja plešem. Nogice kao note. Lake i neuhvatljive. Razigrane i vedre. Plešem život.

Ja igram.

Između mene i pahulje novi život se budi. Kao na balu pokazujem svoje najbolje korake uvježbane pod strehom najtoplije jeseni kad je upoznah.

Pahulja me prati. Ne zaostaje. Ne zaostaje ni novi život. Kao satić nogicom ritam daje.

„Smijem li da te poljubim?“
„Uvijek.“-pahulja pored mene podigla je glavu i gledala u mene baš kao onda i ja Grmeč kad se upoznasmo prije deset i koju godinu više.

Znao sam da mi je s njome proljeće čekati. I nisam se kajao. Ispružio sam dlan. Pahulja na njemu opstala je sve ove godine. Samo ljubav može sve. Na Badnji dan ove godine navrši se deset godina kako isprosih ruku svoje voljene.

Eto. Ispružen dlan. Pahulja na njemu do srca vodi. I nema tu tajne neke kad ljubav zapisuje ono što htjedoh reći. Volim te Kristina.



Pozdravlja Vas mandrak72, lovac pamukova srca s oblakom na uzici.
[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 19 Decembar, 2009 20:00

Igra je jenjavala. Sanjkalište se polako praznilo. Intenzitet smijeha i vriske smjenjivala je nastupajuća tišina. Nisam volio taj dio dana kad bi se polako razilazili.

Želio sam taj momenat još nekoliko trenutaka da odložim.
Popeo sam se na brdo s namjerom za posljednji spust toga dana. Bio sam sam. Istim elanom žurio sam za još nekoliko sekundi vjetra u licu protkanog sitnim kao mušicama snijegom.
Posljednji drugari već su bili leđima okrenuti meni. Vukli su sanke prema svojim toplim domovima.

Bio sam sam na vrhu brda. Zauzeo sam polaznu tačku. Nije mi se kretalo. Nisam želio da ovaj dan završi tek tako. Želio sam da iz ovog dana izdvojim sličicu, detalj koji ću ponijeti sa sobom. Detalj kojim ću kupiti osmijeh kad presahnu svi ostali motivi.

Popravio sam sanke. Popriječio ih ispod cerića još uvijek nakićenog s nešto preostalog lišća koje je još tvrdoglavo odolijevalo pod teretom postojećeg snijega, zime koja je pokazivala svoje zube i prijetećim teretom snijega koji je padao sve jače.
U daljini ispred mene pod plaštom sitnog snijega iščezavali su moji drugari i komšije umorni od igre, vriske. Zalutalih grudvi i mokrih stopala.

Zavidio sam im. Ne zbog toga što će za par trenutaka biti u svom toplom domu pored peći u suhoj garderobi, dok će se gumene čizme već sušiti pored peći za nove pobjede sutrašnjeg dana.
Zavidio sam im zbog onoga što mi je nekoliko puta palo na um toga dana.

Staće ovaj snijeg. Otješnjaće čizme i netragom nestati vunene kape sa svim onim velikim kićankama i grudvama koje bi veselo poskakivale dok bi bezglavo jurili niz padinu na saonicama svih oblika i veličina.
Tišina kakve nigdje nema pravila mi je društvo. Ustvari nismo bili sami. S nama nenametljivo koketirao je šapat snijega.
Da čuo sam ga jasno.

Šćućurio sam se na plavim saonicama koje mi je otac napravio odmah po mom rođenju. Saonicama koje su osjetile svu onu dječiju neustrašivost koje se danas pomalo plašim. Mnoge vozove od sanki prepune dragih mi likova koje su stranice života nekako prebrzo okrenule i otrgle od sjećanja. Svih onih skokova, jastučića za sjedenje i ozeblih prsta pomodrilih od hladnih grudvi jednog hladnog nedeljnog popodneva kad je Senad sa svojim niskim sankama najduže skočio od svih nas, a ja. Ja sam ostao samo drugi. Neslavno sam završio finale. Nasadio sam se na glavu i nekoliko puta preturio dok su salve smijeha odjekivale brdom. Nisam bio previše tužan dok sam iz snijega vadio kapu prepunu snijega. Snijeg mi se zavukao ispod toplog džempera i potkošoulje, ispod rukavica. Bilo ga je čak i u ušima. Biće sutra revanš. Znao sam.
Tišina je bila pored mene . Jasno sam osjetio njezin prezir. Nisam se obazirao. Zabacio sam glavu pokušavajući da gledam u nebo prepuno lepršavih pahulja. Jasno sam osjećao kako se zaustavljaju na mom licu i tope se ostavljajući male sitne kapi pristigle od ko zna kud. Možda razočarane što neće završiti kao bijeli snijeg što pršti i smjelo bježi ispod sanki sa neustrašivim jahačima koji su mamuzali svoje metalne i drvene konjiće svih oblika i veličina.
Činilo mi se da putujem. Ubrzo sam morao zatvoriti oči. Pahulje su i dalje padale. Osjećao sam kako su se neke u posljednji čas izmakle i završile pored mene.

Spustio sam glavu i slušao šapat. Tihi razgovor snijega i uvela lista cerovog.
„Ti si još tu?“-gotovo iznenađena pahulja se zaustavi na suvom braon cerovom listu.
„Odolijevam.“-reče on.
„Čemu otpor. Tvoje vrijeme je odbrojano. Nema više smisla.“-nastavi pahulja.
„Doći će i sunce.“-reče uveli list.
„I jesen.“-nastavi pahulja.
„I zima, a gdje ćeš ti biti?“-reče list.
„Ja ću možda biti negdje drugdje, a ti?“-reče popustljivo pahulja.
„Zar je to važno? Sad smo tu. Lijepa zima.“-konstatova suvi cerov list.
Tihi šapat nastavi se još dugo.

„Još uvijek smo tu.“-pomislih.

Vjetar mi je šibao lice. Bujica pahulja bježala je ispred nosa ne dajući mi da oka otvorim.
Sebično sam trčao prema kući noseći još jedan detalj na obroncima duše sklopljena mozaika. Vrijedilo je svake sekunde.

Snježna zavjesa bila je sve gušća. Gotovo neprozirno tkanje obogaćeno nastpajućim sumrakom učinilo je da ulične svjetiljke kao svici pokažu put kojim i danas idem.

Danas sam opet slušao tihi šapat snijega.
„Još uvijek sam tu.“-rekoh za sebe.
Proteklo je mnogo zima. Danas je bio dan kakve baš volim. Ustvari baš baš.
„Tata idemo!“-nježni glasić me pozva.
„Naravno.“-nastavili smo sanjkanje.

Tihi šapat snijega odjeven u ljubičastu bundicu i preslatki šeširić bio je pored mene.

Neprocjenljivo.

Pozdravlja Vas mandrak72, osvjedočeni sagovornik svega onoga što život čini ljepšim. Boljim.

[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 29 Oktobar, 2009 22:04

Sat je zazvonio. Pa ako i bilo mu je vrijeme. Čekao sam dobrih sat vremena da se i on razbudi. I on je sinoć kasno legao. Ustvari i nije, ali položaj njegovih kazaljki gotovo nikoga nije interesovao, pa samim tim imao je sva prava da legne i da se izvali i sve tri uvis da digne. Ali jok.
Kvrca ti on svu noć. Ne znam da li je bio svjestan da sam budan i da ga slušam.

A on se nekako raspjevao. Slušam ja lolu matorog, a on pjevuši neke bećarske pjesme. Ojkače naše narodne.
„Tamburice dugačkoga repa jedva čekam da mi baterija krepa...“-kombinovao je on riječi jedne bećarske pjesme stavljajući sebe u prvi plan.

Bećari su spominjali ženu, a on bateriju. Pa naravno. Šta bi bećari pjevali da im nije žena.
Tako i on pjeva o bateriji skojom se svezao i bez koje bi bio ništa.

„10 godina. Ej.“-ponavljao sam nekoliko puta.
Već nekoliko dana kiša mi je kvarila planove. Remetila mi plan rada. Bilo je i snijega, ali biće njega. Nijesu ga vrapci izjeli da ga nema.
„Mićo da mi danas pokušamo završiti s dizanjem stubova u Kozinu. Jel prisušilo? Šta ti misliš?“-pokušavao sam da vratim film koji je najavljivao kišu za petak.
„Moglo bi je i sutra biti, ako pokisne Grmeč ništa od posla neće biti do proljeća.“-konstatovao sam više za sebe.
„Idemo mi danas, ako bogda da završimo sa dizanjem stubova u Kozinu.“-radni zadatak upijao je prve tragove plave tinte iz hemijske olovke.
Jugić je strpljivo slijedio putanju mojih misli. Put je bio samo povod. I bez njega mi bi cilju stigli. Takav je jugić auto.
Bio sam nestrpljiv.

„Čole jel prisušilo?“-pozivao sam Čolu starog vuka.
„Znaš mandrak72 jedva smo nekako izašli uz onu veliku strminu.“-riječi mi nisu ulijevale nimalo nade.
„Dolazim i ja ubrzo.“-nastojao sam i svojim prisustvom pomoći kako god.
Panasonikov autoradio birao je muziku po mom guštu nastojeći da mi povrati raspoloženje. Nes radio opet je bio u formi. Onoj najboljoj iz osamdesetih.
Sunčani dan podgrijavao je atmosferu.
Mnoštvo sjajnih fotografija zabilježih svakim trepatjem iza kojih je prštila jesen bolno stresajući zlatne kapljice koje osjetih na svojoj koži. Retrovizor mi je još jednom potvrdio sumnje koje i nisu sumnje. Jesen je oslikavala i moje lice.
Zadovoljno se osmjehnuh. Volim jesen.

Pred mojim očima ukazivao se Grmeč. Volim i njega. Jednostavno je tako među nama. Znamo se nekih desetak godina i godinu više.
Još nekog znam desetak i jednu godinu više, al definitivno ga volim deset godina.

Prerano ostarjele breze živahno su treperile. Njihovo bijelo lice bilo je sušta suprotnost kao žitu požutjelom lišću.
„Ako, ako mandrače72. Neka tebe nami. Kuda žuriš mladiću.“-pripitaše me.
„Eh mladić. Pa neka bude. Žurim u Kozin. Jel znate šta se tamo sprema.“-odgovorih i upitah ih istovremeno.
„Kako ne bi znale. Bome pričala nam naša Dragana. Dolazi struja u Kozin.“-glas im je podrhtavao od ushićenja.
„E onda znate zašto žurim. Ajd zdravo.“-produžio sam dalje.

Spuštao sam se krivudavim asvaltiranim putem prema Hašanima. Kozin je bio selo sa desne strane od Hašana uzdignuto iznad Hašana tako da izgleda da ga je sam đavo podigao i zaboravio spustiti. Strmi i blatnjavi put nije mogao da nas zaustavi. Neustrašivi pobjednik mnogih uspona i tratina bez puteva nije posustajao. S desne strane povremeno bih spuštao pogled u Hašane. Obnovljena crkva kao snijeg bijelila se kroz zlatne ramove ispletene od bukova lista koje se hrabro držalo. Izdržaće još koji mraz, a po neki i dočekati prvi snijeg.
Pa da prije nekih 10-tak dana bilo je i njega. A prije desetak godina isto.
„Idemo do Stršljena. Pokušaćemo prvo dići stubove kod njega.“-Čole me dočeka kod kamiona.
„Slažem se. Idem sa vama.“-usmjerih automobil koji se više ne proizvodi prema Stršljenu.
Neobičan nadimak za nekog. Siguran sam da ga s nekim pravom zaista zaslužuje Grmečlija plavokos i kovrčaste kose. Ljudina golema da ga treba tražiti u deset sela i kotar pride.
„Ajde da danas pokušamo da dignemo stubove.“-usput smo mjerkali put kojim bi veliki traktor natovaren sa betonskim stubovima trebao da stigne do Stršljenove kuće.

Nestvarno lijepa slika predjela sela Podgrmeča ponekad bi učinila da se vratim u svijet Brankovih bajki koje ne blijede no pršte bojama sljezove boje stvarajući  čudo upravo tu pred našim očima.

„Pa zar jesen može biti toliko lijepa.“-pomislih.
„O da. Može ona još kako i koliko.“-Grmeč snenim i sporim glasom razbuđenog gorostasa potvrdi moje sumnje.

Plavokosi deran stajao je pred kućom i u naručju držao mačku. Crnu mačku, crnju i od najstrašnijeg budžaka Prokina gaja. Nije mogao imati više od sedam osam godina. Kao jabuka rumeni obrazi ozariše se kad smo se pojavili.

„Zdravo momčino. Hoćeš li mi reći kako se zoveš.“-pozdravih ga.
„Jesi li ženjen. Nisi još. Ih ja sam tvojih godina sebi ženu doveo.“-malo sam se šalio sa njim vidjevši da ću tako najbrže da ga nasmijem.
„Ajde da te uslikam. Pa nemoj se ti mene bojati momčino moja draga. Nego da se mi dogovorimo da ti meni pridržiš tu mačku pa da je uslikamo. Pa ću ja tebi sliku poslati. Jel važi’“-ponudih mu dogovor.
Prihvati.

„Nego da te pitam hoćeš li mi dati mačku da ponesem svojoj kući.“-upitah ga.
„Ali ovdje je njena kuća.“-reče mi mališan.
Pogledao sam na ručno napravljena kolica sa točkovima od drveta.
„Možemo li da pozajmimo kolica do dovezemo stubove. Pa ću ti ih vratiti.“-predložih mu.
„Kako ne bi dao. Struja treba svima.“-samouvjereno prihvati.

Traktor sa stubovima već je stizao. Zasijale su mu okice.
Nakon toga već je veselo trčao s nama do mjesta gdje je trebalo da se digne stub.
„Uspjećemo.“- bio sam siguran.

Dječak koji živi u Kozinu bez struje nije bio jedino dijete. Od proteklog rata prošlo je 14 godina. Bez struje i puta.
Žurno sam se vraćao prema automobilu. Čekalo me je još obaveza. Osvrnuo sam se prema kući gdj je dječak živio. Stajao je na pragu kuće. Uzeo je mačku u naručje i mahao za mnom.
Mahnuo sam i ja njemu. Žurio sam prema Novom Gradu. Trebalo je da svoju kćerkicu odvezem do škole

„Da. Struja treba svima. Nije to mnogo za većinu od nas, ali nekim plavokosim deranima bosonogo djetinjstvo bi trebalo biti ljudskije.“-bio sam bijesan na neke usijane glave koji nisu dozvolili da ovaj dječak i njegova mačka pogledaju Sunđer Boba u epizodi sa kradljivcima automobila dok mu snene oči ne utonu u san još ljetos.

Putem prema Novom Gradu bio sam mnogo boljeg raspoloženja. Mnogo boljeg nego jutros. Grmeč kojeg sam znao nekih deset godina i još godinu pride bio mi je iza leđa.
Preda mnom je bio neko koga volim svih ovih deset godina i još malo više.
Preda mnom su godine. Godine u kojima nikada neću dozvoliti da ugasi svjetlo u našim očima upaljeno baš na ovaj dan prije tačno 10 godina.
Voljena ovo je priča samo za tebe.

Pozdravlja Vas mandrak72, geometar nepravilnih krugova koje zovemo životom.
[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 13 Septembar, 2009 18:19
U godini naiđu ponekad dani baš onakvi o kakvima sanjamo po čitavu godinu, stalno iščekujući da zakucaju na vrata sa svojim kao med žutim štapom okovanim malim okruglim mesingom, a s ručkom krivudavom baš kao u prosjaka što ne ište milosrđa dok ga zgrčeni prsti grčevito stežu i prebacuju težište svoje muke s jedne na drugu stranu.
Nije me budilo zvono niti obaveza. Oči ne otvorih. Pustih dušu da zaište.
I nije se libila.
„Pođimo do rijeke.“-pozva me rukom.

Za tili čas stajali smo na obali.
„Ne čini ništa. Samo gledaj i slušaj“-reče mi i umiri se.
Gledao sam u rijeku i čekao da vidim.
Mala riječica ranom zorom je jurila. Često bi gubila ravnotežu pa bi se sjurila čas u jednu čas u drugu obalu.
Onako trapava premetala bi se preko sjajnog izglačanog kamena, a zatim kao da uživa plutala na leđima kroz plićak sve dok je mali vir ispod vrbaka ne bi okrenuo oko svoje ose i onako uspaničenu dok bi grcala kao nevješt kupač u plićaku na osami.
„Ha-ha-ha.“-nasmijah se slatko baš kao da gledam malo dijete dok se nespretno premeće po dječijem krevecu.
„Šta se smiješ. To se može svakome desiti.“-prekorijevala me je riječica koju sam zvao svojom.
Nisam ništa odgovorio.
Gledao sam je očima dok je onako sva prgava, stresala sitni pijesak sa sebe koji se taložio baš na onom mjestu gdje sam silazio u rijeku.

„Vidim stigao si. Gdje su tvoji.“-upita me već mnogo boljeg raspoloženja.
„Još spavaju. Nisam želio da ih budim. Rekoh sebi hajde do rijeke. Mislio sam da si još snena, možda zaljubljena. Želio sam da te iznenadim.“-odgovorih joj.
„Ja snena, zaljubljena. Koješta. Ne znaš ti mene.“-prgavica vijugava kroz vrbake i visoke johe durila se.
„Znam, znam.“-volio sam je zadirkivati.
Volio sam njene mane. Njenu sitničavost. Onu hladnoću s kojom me uvijek dočekuje i odbija od sebe. Volio sam one neugodne trenutke dok bi se nastojali pomiriti. Sjediniti.
Pogledom sam milovao sve one virove kojih se više niko nije bojao, vrbake iza kojih odavno nema nemirnog pogleda Stevinog dok iščekuje najveći ulov ikad. Pogled dok bi se oblizivao i na sam pomen ribe.

A iza visokih joha kao dalek san, zaboravljena muzika starog mlina kojeg pohode samo stari umorni pripovjedači i zalutali drekavci umorni od muke svagdašnje tik iza ponoći.
„Hej matori. Ti mene ne vidiš ili se praviš.“-dobro poznati glas riječnog raka javi mi se odnekud.
„Lijevo, još lijevo. Još malo. Jel me sad vidiš.“-navodio je moj zalutali pogled.
„A sad te vidim. Izvini malo sam odlutao.“-pravdao sam se starom poznaniku kojeg upozah još lane.
„Kako živiš. Kako tvoji. Jel malecka porasla.“-interesovao se riječni samotnjak dok je kliještima po vascijeli dan nešto stiskao po dnu.
„Eto, tražim savršeni dan.“-rekoh mu.
„Pa nađe li ga.“-upita me kao s nokta.
„Tražim. Malecka je već porasla. Prepoznala bi te odmah da te vidi.“-odgovorih radoznalom usamljenom momku.
„Traži dalje. Tvoj savršeni dan je samo tvoj i čeka te.“-visoko podignu kliješta i onda nečujno kao podmornica zavuče se pod riječni kamen koji je bio njegov dom.

Pogled mi se zadrža na nečemu što sam primjetio još prije nekoliko dana.
Mala vodena zmija dužine tek nešto preko dvadeset pet cantimetara. Vijugava, tek nešto deblja od malog prsta, sa malom glavom tik iznad vode.
„Siješ strah i nelagodu.“-rekoh joj.
„Živim kao sav ostali svijet. Sa svim svojim dobrim i lošim osobinama.“-odgovori mi.
„Zašto plašiš ljude.“-upitah je.
„Ne plašim ja nikoga. Strah je posljedica poštovanja moje želje da se naši putevi ne ukrste.“-ponavljala mi je riječi od prije nekoliko dana kad sam je prvi put vidio.
Bila je u pravu. Svaki put prije nego bih sišao u rijeku tražio sam njen plićak. Mahnuo bih joj.
„Ja sam gore tek da znaš.“-gledao bih je dok zamiče niz plićak u potrazi za hranom.
„Samo ti svojim putem!“-glas joj se gubio dok je nestajala i stapala se s bojom moje Japrice.

Dok me je hladna Japrica stezala u zagrljaju istjerujući sve nakupljene grčeve iz jedne hladne i snijegom bogate zime negdje na Poganoj Ravni 94-e nisam odustajao od toga da zakoračim u njene virove kojih sam se ne tako davno bojao.
Mnoštvo sitnih i nesigurnih ribica istraživalo je došljaka u papučama koji je tako drsko prekinuo njihovu beskonačnu igru i nadmudrivanje sa zabludjelim insektima, rakovima i riječnim leptirima one sjajne plavičasto zelene boje kakvih nema u devet sela.
Sve je vrvilo od života u riječici koje hita iz Hašana noseći neke nove osmijehe i školjke pune tajni dječijih iskrenih.

Ispod johe u malom brzaku snažnim zamasima pokušavao sam odvratiti Japricu od puta joj iskrivudanog mnoštvom mučnih godina borbe rijeke i polja, seljaka i brazde, kose i trave da opstane i ostane. Bilo je dana kad bi plahovita riječica odnijela sav trud i znoj niz plodna polja gubeći se negdje iza Brestova mosta.
„Nećeš mnogo postići. Ja sam ti ovdje godinama. Bilo je pokušaja, ali svi bi ostali na početnim pozicijama.“-visoka i zavidnih oblina joha mi se obrati zadovoljna valjda stim da je izbjegla mnoge košnje nepovratno.
„Sve dok mi čini zadovoljstvo da se hrvem sa neumornim talasima koji bi se sjurili na najuži dio riječice neću se predavati, a onda kad osjetim umor prepustiću se matici tih nekoliko metara.“-odgovorih mudroj johi kojoj godine nisu dozvoljavale da čini ishitrene poteze.
„Ako ako. Tako sam i pretpostavljala, ali znaš malo uzbuđenja nikad nije naodmet.“-johin glas stapao se za posljednjim zamasima koji su pljuskali po nemirnoj površini vode.
Žal dok sam napuštao hladno ugodni zagrljaj riječice smjenjivala je radost sunca koje je već bilo visoko i iz prikrajka posmatralo kako udišem miris košenog sijena koji se pružao poljem i budio iz laganog sna još uvijek snen i blago okupan od rose koja je netragom nestajala.

„Tata, tata, doručak je na stolu.“-ćerkin glas me je prenuo.
„Mama, mama tata se već kupao mogu li i ja.“-čuo sam glas i nasmijao sam se.
Na vratima sam ugledao tri para sjajnih očiju koji su gledali dok sam se sav mokar približavao kući.
„Kupao si se!“-bilo je to više pitanje nego konstatacija.
„Ma jok tražio sam savršen dan“-rekoh i potrčah kao dječak u meni što bi činio kad bi dobio za sladoled u loptici.

Miris toplih uštipaka, sira i slanine štipao me je za nosnice.
„I jesi li ga našao.“-upita me supruga.
Pogledom punim rijeke kupao sam male kuštrave glavice i umivao tople okice koje su se nevješto krile iza sedefne školjke bisernog osmijeha dok sam pokušavao da pohvatam sve one male zagrljaje koji su kao kruške padali po meni.
Pogledao sam u suprugu. Uvijek volim taj njen osmijeh kojeg neizistavno dječak u meni stalno traži i traži.
Nisam rekao ništa. Moj osmijeh susreo se s njenim.

Savršeni dan još jednom je odškrinuo vrata moga toplog doma.
Čuvaću ga sve one kišne i hladne dane kad jedino dim stidljivo napušta moje carstvo. Sebično ću čuvati svoje carstvo.
Zauvijek.

Pozdravlja Vas mandrak72, lektor riječnog toka i nadasve malih ali hladnih talasa.
[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 22 April, 2009 21:48
Nekako u ovo doba prije trideset godina znam da je voće iscvjetalo ko nikad. Znam i da je Una izgledala mnogo veća nego što je sad. Znam i da je moje srce kucalo brže nego inače. Znam i da je noć prije toga bila najduža noć u mome životu.
Nisam ni znao koliko mogu biti bijesni ribolovci u lađama na smaragdno-zelenoj Uni, kao ni otkuda Žuto more pored Keja Krajiških brigada te kišne i sumorne jeseni 79-e.
Talasi kiše nošeni bijesom modrih i uvijek smrtno ljutih oblaka ispirali su kej u svoj dužini od hiljadu i dvijestotine četrdeset sedam onih mojih koraka na visokoj potpetici lakovanih cipela u zakonu malog kišobrana nejakog u nejakim rukama.
Vjetar se poigravao sa zaštićenim prostorom, dok sam jednom rukom brisao zalutale kapi kiše sa lica. Nisam klonuo, nisam se predao. Bio sam na zadatku.

Na putu.
Putu koji nema kraja.
Toga dana Maša je trebala da ide u šumu. Zlaja i Tiho su taj dan sa velikim torbama na leđima uskakali u sportski Ford sa dvoja vrata crvene boje i crnog krova vješto izbjegavajući sve sumorne i tužne boje toga dana. Šteta.
Još uvijek nosim boje šljunka koji se sjajio uglancan i od kiše okupan. Bogatiji za boju ćilibara.
I skup. I podskup. I unija. U svemu su sadržane godine koje su netragom nestale. Ostala je razlika. Razlika skupova.
Zlaja je u Americi. Sent Luis.
Tiho je u Njemačkoj.
Babino šugavo je policajac. Pošten i savjestan. Nisam mogao ni pomisliti

Kako sam rastao sve bivalo je manje.
Kej je bivao kraći, pantalone takođe. Koraci duži, a teret veći i teži od najteže školske torbe..
A onda je sve stalo. Godinama nosim farmerke br.33. Primjetio sam da mi i majice one od prije mnogo godina nisu male.
Stalo je da raste i srce u grudima.
Bilo ga je dosta. Nisam osjetio da ga manje ima ma koliko ga davao.

A danas.
U stvari juče.
Sjetih se one najduže noći. Voće je procvalo na sve strane. Mašala.
A danas me je na vratima dočekao onaj isti stari veliki okrugli sat. I zvono. Gužva u hodniku i graja.
Danas sam svoje zlato vodio na upis u školu. Supruga i ja.
Osjetio sam njen zastakljen pogled. Nisam pokazao da to sve vidim. Emotivna je. Vidim ja to dobro.
A ona. Moj školarko kao je zovem već par dana sva ustreptala.

Velike oči, da bi sva škola mogla da stane u njih sa svim globusima, tablama i šestarima. A u kosu da upletu sve okeane i ljepote planinskih jezera ne bi zasjenili njen blistavi osmijeh koji nije silazio dok je gledala učionicu koju sam i sam prije trideset godina  upoznavao. Osjetih blag stisak u dlanu dok je malim korakom polako ulazila u svijet obaveza.
Gledao sam dok je pedagog ispitivao. Gušilo me je.
Ne od tuge.
Hoće srce da iskoči kod oca od ponosa. Raslo je srce ponovo.
Neka. Trebaće još mnogo godina da ga dajem.
Ne žalim.

Vrijedi sve one borbe sa vjetrenjačama života.
A onda pravac biblioteka.
Moj maleni školarko postao je prvi prvačić upisan u gradsku biblioteku.
Negdje s kraja sjećanja navirali su svi oni strahovi u meni dok sam ponovo ulazio u biblioteku poznatih mirisa. Škripa starog parketa i vještačke i dostojanstvene tišine koja kao da je nestala sve ove godine i čekala cijelih 30 godina moj ponovni prvi povratak.
Srce je ponovo u meni raslo. Moj školarko. Br.235. Bira slikovnicu i neku bajku.
I supruga je član. Zajedno će da podižu i vraćaju knjige.
Tako i treba.

Gledam je dok drugi put danas iščitava bajku. Volim onaj osmjeh koji mi uputi kad primjeti da je gledam.
Eh moj dragi školarko.
Neka su ti sretne staze djetinjstva koje tako brzo prolaze. Neka ti svijet knjige ispuni dušu i srce, oplemeni svaki korak Kejom Krajiške brigade.
Školarko moj.

Pozdravlja Vas mandrak72, otac od ponosa i bivši prvak u bacanju žabica sa srcem od ćilibara.
[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 08 Januar, 2009 21:07

Vjerujem da je svako od Vas bar jednom u životu poželio krila. Iz različitih razloga. Vjerujem da je to bilo više puta, ali i jednom je dovoljno.

Vjerovao je i Ikar a da sam nije znao razmjere svoga sna.

Danas sam bio na sankanju sa svojom kćeri i klinjom malo starijim od moje kćeri.

Kad se vratim dobrih komad godina unazad u djetinjstvo kad smo sanjivi i bunovni skakali u toplim pidžamama na prozor na vijest da vani zabijelilo, da je pao snijeg. U vremena kad je zajednička igra, snijeg  i sanke bila njjači adut zimskog raspusta. Šta je više trebalo da raspali našu maštu i naš let.

Krila mladosti neumorno su tražila veće i više vrhove odakle bi se strmoglavim brzinama spuštali na sankama jednostavne izvedbe bez imalo memorije i dovoljno tvrde (hard) staze. Obične metalne ili drvene sanke su u meni proizvele više lijepih osjećaja od bilo koje moguće dosad napravljene memorije.

Imali smo krila da poletimo iz ničega. Nije trebala gotovo niakva materijalna baza. Rješenja bi bila brza, jednostavna i učinkovita. Grleni smijeh, vriska, promrzli prsti i uši pune snijega. Poneka grudva upućena u pravcu neke naše simpatije bili su krila kojima smo noćima u snu bili gdje za kratka dana ne bi stigli.

Danas na sankanju vratio sam komad ledenog doba kojeg sam nosio u sebi sve one godine dok su moje sanke mirovale i čekale da mi porastu krila. Na ternutak sam pomislio da mi krila nikad neće izrasti. Da ću ostati prizemljen u podnožju Anda s pogledom na snježne vrhove u hladna i maglovita praskozorja.

Danas kad sam moju kćer gledao kako trči, zapinje i pada u snijeg osjetio sam blago peckanje u predjelu ramena i ključne kosti. Upravo smijeh i vriska, snijeg na kapi i mokrim rukavicama, čizme otvoriše stare rane koje su nekim čudom naglo počele zarastati.

Kad smo jai supruga dugo iščekivali našu prvu radsot, nismo posustajali na preprekama snježnih vrhova, hladnih glečara koji su trebali da ugase našu nadu, I nisu je ugasili. Prkos, inat rasplamsao je jednu vatru.

Vatra je igrala pred mojim očima, trčala. Baš kao i ja. Mada ne onako dječački sirovo i odvažno kao ja, već nekako nježno i damski.

Moje prvo krilo zalepršalo je snažno i jako. Ponijelo me u vrhove koje nisam dostigao, a želio sam. Stiglo je i moje drugo krilo.

Mlađe, nejako, ali posbno snažno. Sićušno i snažno. Raste i daje novi zamah mome letu.

Sad imam sve mogućnosti da poletim, da vidim iz jedne perspektive za koju dosad nisam znao.

Vratiše mi krila zaboravljenu sreću prvog snijega, vratiše mi zamah koji sam izgubio pod padinom u smetovima. Trčao sam uz brijeg, veselio se kao da nikad nisam odlazio sa mjesta. Djetinjstvo se probudilo u meni. Snažnije nego ikad.

Uživao sam gledajući kako nesigurni koraci vuku sanke uz padinu, kako posrću i ne odustaju. Za još jedan spust. Za još jedan osmjeh.

Ko može to da oduzme.

Ne dam krila da miruju. Neka lete. Vrijeme im je sad. Najbolji su vjetrovi upravo sada za sva ona putovanja kad u koferu ponesu ono najnužnije i kad jedno mjesto ostane za sve one mirise, snove. Smijeh i promrzle prste. U nekoj hladnoj noći s pogledom u daleke Ande. Kad im zatreba sva ona snaga za let.

Danas sam letio.

I kad noć padne na krovove i zadnji pogasi se dim, na krilima sna poželiću da ove momente života memorišem u jednu posebnu memoriju od koje ću imati pasword ja i moja mala garava. Da nas griju kad se hladnoća sna useli na naše lice.

Ne dam osmjeh da ozebe.

Želim i Vama krila da izrastu u velika i snažna da se odupru svakoj buri, nevolji.

Isto bih to poželio svima onima kojima priroda na neki način stvara prepreku. Da im da snagu da pređu glečer, hladne glave i vrela srca. Da ih počne peckati oko ramena i ključne kosti.

Za moje prijatelje J.i M. Za njihova krila.

Pozdravlja Vas mandrak72 avijatičar na krilima mladosti.


 

 
Fantasia Andina.mp...
[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 06 Januar, 2009 17:22

Badnji je dan. Obećao sam svojim kćerima da ću poći u šumu i pronaći Jelenka. Kao vrsni poznavalac šumskog svijeta odmah sam krenuo starim lovačkim stazam kao i moji preci.

Počeo sam da čitam i slijedim tragove.

Polomljena grančica bila je znak da sam na dobrom putu. Nastavio sam dalje i pronašao novi trag.

Pokidana kupina davala je jasan pravac kretanja Jelenkova. Odlučih poći ću na pojilo. Tamo sigurno ima mnogo više tragova.

Put je bio opasan i pun prepreka.

Ali nisam se dao pokolebati i nakon dugog traženja konačno sam stigao na pojilo. Iznenada začuo sam zvuk praporaca. To je on Jelenko pomislih. Zaklonih se iza stabla da ga ne uplašim.

Ali Jelenka nije bilo. Možda mi se učinilo.

Nastavio sam dalje i pronašao sam pojilo. Dobro sam pregledao tragove i nisam bio zadovoljan

rezultatima.

Ovdje sigurno nije bio. Tražio sam dalje i dalje.

Ni ovdje nisam bio bolje sreće. Nisam odustajao tražio sam i dalje.

Nastavio sam dalje. Iznenada opet sam začuo praporce. Brzo sam se sakrio pod jednu veliku smreku.

Zvuk praporaca jasno se čuo, bio je sve bliži i bliži. Naćulio sam uši, malo se pognuo u zaklonu. Ledeni žmarci silazili su strojevim korakom niz moja stara leđa. Kao nož u vrat me je nešto hladno ubolo. Vrisnuh. Okrenuh se. Uh. 

Bila je to jedna grančica smreke koja me je hladna i zaleđena dotakla u vrat. Brzo sam se pribrao. Čuo sam praporce kako se udaljavaju. Potrčao sam za njima.

Ali nisam ništa našao. Ubrzo sam stigao do svojih tragova. Zalutao sam. Kružio sam nekih dva sata vremena i ponovo došao na stazu kojom sam već bio prošao.

Panika je počela da me hvata. Bližila se noć. Morao sam brzo naći put iz šume. U daljini sam začuo zavijanje vukova. Sjetih se svoga đeda Obrada. Stezao sam zube i brzo grabio niz padinu. Sreo sam jednog starca. kamen mi je pao sa srca. On je znao sve o šumi.

Pozdravio sam ga i pitao za izlaz.

"Mladiću sve su šume iste. Moraš vjerovati u put kojim ideš. Samo takav put čistoće i dobrih namjera odvešće te na mjesta sa najvećim tajnama."-reče mi on.

Nastavio sam dalje i vrlo brzo pronašao put do kuće. Kad sam kćerima ispričao sve doživljaje, prišle su i zagrlile me. 

"Hvala oče. Vjerujemo da je tako".

Laknulo mi je.

Supruga je spremila ledeni čaj.

Sjedili smo do dugo u noć. Jelenko laku noć. Čuvaj se.

[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 31 Oktobar, 2008 17:08
Suditi o vremenu teško je. Mijenjati ga nemoguće je. Učiniti da ono bude bolje imperativ je. Koliko je vremena prošlo naslućujemo, ako kalendar gledamo. Koliko je vremena pred nama ne znamo. Ali jedno znam. Znam da mi vrijeme nije uzalud proteklo.
Nekoliko stvari danas podstaklo me da pišem.

21 godina je prošla kako sam završio osnovnu školu. Danas me je posao odveo na mjesto gdje ispunjeni hodnici mašte, bezbrižne igre i one graje koja mi se danas vratila ko bumerang. Nije mi zasmetala, naprotiv vratila me na mjesto odakle čini mi se nisam nikad otišao. Doduše, kao treptaj oka, djelić misli iskrene.

Stajao je sat u hodniku, isti onaj koji me je dočekao davne 79-e, kao da mi je namignuo, onako glavat i okrugal. Kazaljke nisu stale, gurale su još jedan veliki odmor pred sobom.
Dežurni učenik me je prilikom ulaska upitao za ime. Prenuh se. Bio sam prvi učnik koji se upisao te 79-e godine. Još uvijek pamtim onaj ponos na licu moje majke dok odgovaram na pitanja pedaoga.

Moja starija kćerka već danima iščekuje ovu noć. Jučer mi je mnogo puta prilazila, poljubila i povlačila za uši. Mlađa kćerka nije činila isto, ali je raširenih ručica trčala po kući, lokvicom na licu prepunom sunca. Donosila mi igračku pod nos i ponavljala DUH, DUH.

Supruga je na desktop računara snimila malu sličicu, tri male vještice dok spremaju čarobni napitak.
Rođen sam na današnji dan. Na noć ustvari. Nemam ni jedan razlog da ne vjerujem u čaroliju noći vještica. Čaroliju bundeve, Jack O`Lantern nije poznavao, ali ja sam je prozreo. Svjetlo, je život.

U moj život je ušla Mala Garava (oprosti Baladaševiću ali i ja imam svoju Malu Garavu), opet za jednu Noć vještica 98-e godine. Upoznali smo se i već tad kao da sam znao za čaroliju koja se sprema.

Te 99-e godine, na noć vještica upalio sam svjetlo u bundevi i čarolija je krenula. Moja Mala Garava, očima toplim, iskrenim srcem pošla je sa mnom u svijet kakav do tad nisam znao. Svijet magije. Zajedno smo otvarali sva vrata, imali smo tajni ključ od ljubavi izliven, od srca brušen, u dušu satkan. Nedostupan zlim namjerama.
Čarolija za čarolijom. Nosim taj duh čitave godine. Svakog trena sa sobom, u sebi i pred sobom.

Dva mala anđela, dva tatina medaljona, najveća su čarolija i čudo života što se zove.
Noć polako nadire dok pišem ove riječi. Noć koja mi je život promjenila. Zle čini te noći pogrešno su smješane, ili ne. Ja mislim da nisu. Pobijedila je ljubav.

Rođen sam 31.10.1972. godine. Previše se stvari dešava u mom životu na ovaj dan, da ne bih i sad u čuda vjerovao, kao što sam vjerovao te 79-e kad sam prvo zvono školsko čuo. Kao što sam vjerovao sve ove godine, vjerovaću i dalje dok umorne snene anđele nosim na kauč, pokrivam ih i kao muziku slušam kako dišu moji mali nosići, a ja i moja Mala Garava, zaključamo sve našim ključem od ljubavi izlivenim, od srca brušenim, u dušu utkanim. Dok se ušuškavamo u toploj bundevi čija svjetlost će i ove noći rastjerati mrak, razobličiti zlo i ispuniti ovu noć čarolijom koja ne prestaje, sigurni u sebe, u našu malu zajednicu, dočekaćemo novi dan.

Ne zaboravite da bundevu na prozor noćas postavite. Upalite svijeću. Pokažite da ste jači od zlih sila mraka. Pokažite da ljubav nema alternativu.


Pozdravlja Vas mandrak72, veseli sredovječni čarobnjak, na kolače i piće poziva. Poklone volim. Samo dajte.
[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 02 Septembar, 2008 10:33
Tako bi se nekako moglo reći po drugi put, za mog života. Prvi put za ovu krlaticu, da ne kažem tihu patnju čuo sam davne 80 i neke. Pokojna baba Draginja koja mi nije bila baba, ali je po godinama bila samo baba, pa smo je zbog toga i zvali baba Draginja, stanovala je u dijelu kuće koja pripada mojim rođacima. Baba ko baba što bi rekli naši meteorolozi, ni po čemu se nije razlikovala od ostalih baba , osim po tome što eto nije imala, unučadi da je zovu baba, pa se radovala kad bi je babom nazvali. Nažalost nije imala ni potomstva , pa je mogućnost da ima unučad bila ravna nuli. Život je valjda tako htio.

Kad se razbolila nekoliko mjeseci pred smrt, ovdašnji vračevi uputili su je u Prijedor na liječenje. Naša baba Draginja, nije nikada mrdala iz našeg grada. Ime našeg grada je za nju bila Bosna i ništa više. Onako tužna kao da je znala da više ništa neće biti kao što je bilo , posljednji put je pogledala u pravcu stana odakle su je izvodili, zaplakala kao da je znala šta je čeka, tiho je zajecala i kroz suze polurazgovjetno rekla „Zbogom Bosno ja odoh u Prijedor“. U onom momentu nisam ni slutio šta u sebi sadrži ta mala rečenica, bolesne baba Draginje.

1987.godine pošao sam u srednju školu u Prijedor, koju sam i završio davne 1991 godine. Stečenim vještinama i znanjem otisnuo sam se niz strminu života kroz burne 90-te. No da ne tušim detaljima. Prijedor je ostao jedna predivna epizoda moga života. Ratne godine, posao u Banja Luci, posao u Novom Gradu, na neki način udaljile su me od tog grad ispod Kozare. Uspomene su ostale, ali ja i Prijedor smo se udaljili jedan od drugog. Ne da nije bilo susreta ovih godina, ali su postajali sve rjeđi i blijeđi.

Jedna djevojčica visoka, krupnih smeđih očiju, na mene liči i tatom me zove, ovih dana željno je iščekivala jedan rozi bicikl, sa zvoncetom i flašicom za sok. Ja nju zovem svakako. Nekad medena, a nekad mišiću,a nekad,... nekad ne mogu da se sjetim, sve je izraz trenutka kako je vidim. Zbog posla kojim se bavim nisam stizao da joj kupim bicikl baš onog dana kad sam obećao, ali došao je i taj dan. Bicikl nismo našli u Novom Gradu, pa sam odlučio da sa slatkicom i ostatkom moje flote napunim jedra sa velikom željom maloprije pomenute djevojčice i otisnem se na put nošen dobrim vjetrom. Luka u koju smo trebali stići upravo je bio Prijedor. Luka dobrih pomoraca, ribara razasutih širom svijeta u potrazi za zlatnom ribicom dugo je stagnirala. Taj njen period pamtim još iz ratnih vremena.

Četri para širom otvorenih očiju u potrazi za roza biciklom sa zvoncetom i bočicom za tečnost uzaludno je tražila po golemoj luci.
Uzalud su oči kapetana tražile jedan Prijedor iz 87-91.godine. Neki novi vjetrovi, puni optimizma, vjere da ipak može biti ljepše, ako ne i bolje, zapuhnuli su u naš mali četverac.Prijedor nije više ni nalik Prijedoru iz navedenih godina. Prijedor postaje jedan jako jako moderan grad. Nismo našli navedeni bicikl, pa su oči moje golubice postale još krupnije i tužnije zbog neispunjenog sna. Retrovizor mi je bio pun njenih krupnih očiju, koje sam gledao, koje su me boljele poput ljutih rana. Bolio me je povratak iz Prijedora na ovakav način.
Prepuni utisaka, razočarenja, ali i nade jedrili smo prema matičnoj luci.

Razmišljao sam o svemu ali nešto me posebno zaboljelo sjećanje na Prijedor, babu Draginju.
Jedna stara baba, za koju je sva Bosna bila onaj mali sobičak u potkrovlju gdje je stanovala, sa nešto penzije, termoakumulacionom peći novom nikad ne uključenom i sa jedinom željom da kad umre bude sahranjena u njenom rodnom selu Čađavica na groblju Lelić. Sjetim se i svih onih kava koje je popila sa mojom majkom, njenih gledanja u šolju i predvidljiv najavama, onog malog klupka ovčije vune na koji sam stao i ubo se na iglu. Bi mi žao. Žao zbog svog onog razočarenja za koji nije mogla da zna. Koliko smo mali pod zvijezdama. Ne znam ni da li se nje iko danas sjeti, zapali svijeću. Ne znam, neka ovo bude priča o jednoj maloj Bosni za kakvu je ona znala.

Put je trajao nekih pola sata. Približavao sam se svome gradu kojeg jako volim i koji me je danas iznevjerio, razočarao. Ma ne ni sam grad koliko mi koji živimo u njemu. Zar ne može bolje, zar ne može ljepše. Zašto naši gradski čelnici razmišljaju u okviru jedne kasabe, prćije koja je tu da se od nje nešto uzme. Da se doda još jedna ružna bora na licu moga Novog Grada. Žao mi je.

Zato evo od mene samo pohvale za ljude u Prijedoru. Ja sam ga doživio ljepšim, boljim. Vratio mi je nadu da ipak može bolje. Čestitam gradu Prijedoru. Čestitam Prijedorčanima.
A moja golubica je sutradan dobila biciklo, mada nije roze boje, plav je ima zvono, bočicu za tečnost. Eto i moja golubica je raširila krila, neka poleti, nek vidi, život je pred njom. Neka bude bolja i od mene, neka više vidi i znaće više. Sretno tatina mazo.
 
 
Ponosni otac, nekadašnji prvak u provođenju vremena na biciklu, Vaš mandrak72. Pozdrav!
Hit Counter
Free Web Counter