Kad s posla stižem kući nastojim kroz zavjese proniknuti i ugledati tople oči moje nevelike porodice kako me s nestrpljenjem očekuju. Kad se zavjesa razmakne 3 para srećnih očiju zaiskri kao čeličana. Pršte iskre obostrano. Trideset prsta stvara djelo na prozoru neponovljivo, još jače od prethodnog koje bi supruga oprala da spremi podlogu za sutrašnji performans još bujniji, iskreniji i srdačniji od današnjeg.

Zadovoljno bih kročio u dvorište i zatim bih primjetio mnoštvo opranog veša kojeg bi supruga sušila na terasi. U prikrajku uredno složenog veša na štriku kao dvije zastave ponosno bi vijorile dvije pidžame. Dvije plave pidžame koje sam kupio na kredit kad nismo imali djece. Kad nam u iznajmljenom stanu zima nije dozvoljavala da jutro dočekamo sneni i naspavani, već nas je budila ujutro oko pola dva da dršćemo do jutra. Pripijeni jedno uz drugo nismo se predavali, prkosili smo hladnoći. Supruga u drugom stanju a ja u trećem stanju. Bio sam momak, zatim muž, i budući otac.

U firmu su dolazili trgovci posteljinom, tekstilom i raznim proizvodima. Prišao sam i ugledao pidžame. Kroz glavu mi je sinulo eto spasa za hladne noći. Pidžame za tople zimske noći već su mi bile u rukama i žurio sam da ih ostavim u svoj Reno 5. Jedva sam dočekao kraj radnog vremena da pokažem supruzi naše nove tople pidžame. Radost je bila i u očima moje supruge dok je gledala kako uzbuđeno otvaram kupljenu robu. Dočekasmo tako i noć i vrijeme da se ide spavati. Nacifrani i u novim pidžamama, paradirali smo do dugo u noć, stalno nalazeći razloge da se još nešto obavi. Konačno dođe i taj pozni čas kad je san došao po nas. Zagrljeni i pripijeni jedno uz drugo zaspali smo sretni i zadovoljni.

Hladna i duga zimska noć počela je hladnim prstima da nas štipa oko pola tri. Razbudila nas je oboje. Ja sam naložio vatru, privukli smo ležaj na metar od peći tako da smo mogli ležeći da ložimo vatru i onako razbuđeni smo se raspričali. Vatra je pucketala pokušavajući da uplaši studen u sobi.

„Dobre su ove tvoje pidžame što si ih kupio spavali smo barem sat duže nego sinoć“-peckala me je moja trudnjača.
„Da si kupio još koju mogli smo spavati barem do šest ujutru“-nije se dala smesti moja veća polovina (u tim mjesecima).

Pričali smo do mog odlaska na posao u šest časova. Mnoge teme smo premetali, mnogo smo tada trebali, a malo imali. Imali smo jedno drugo, nešto drva, hladan stan i mnogo ljubavi koja nas je održala. Hladna zima osnažila je naš duh, očeličila naše mišiće. Možda nas te pidžame i nisu bog zna kako zagrijale, ali zauvijek su otjerale zimu iz srca, sumnju u naš zajednički život, oduvale su jedra tmurnih oblaka nadvijeno nad naše malo ostrvo sreće koje je iščekivalo dolazak novog člana posade.

Naša posada prvog člana dobila je na Đurđevdan. Najljepši mogući dan u godini za takav čin.

Pogled na dvije plave pidžame kako u paru prkose vjetru natjera me da ubrzam korak i što prije zagrlim one male tople kistove, tempere, voštane koji me svaki dan dočekaju na platnu od prozora.


Volim topli dom što sam ga stvorio i one plave pidžame, zastave naše male zajednice.