[ Generalna ] 29 Mart, 2010 20:45

Već dva dana jedan pojam vrti mi se u glavi. Nažalost on se ne može napisati. Ne postoje vjerodostojna slova koja bi ga predstavila u pravom svjetlu.
Šta god da bih zapisao, kakav god raspored slova posložio ne bih mogao da dočaram njegov svijet.

Nekoliko lijepih i sunčanih dana kao da je probudilo i proljeće u meni. Sunce koje izviruje kroz prozor. Žagor koji promiče i nestaje iza krivine kod Ćićine kuće, neki ubrzani hod koji odzvanja snenom ulicom i nešto čega već dugo nema ili ja to slabije čujem.
Može da se tumači zavisno od situacije i podjele uloga. Može biti jednostavan, ali može biti i malo remek djelo.
Sa njim nisi nikad sam. Povod može biti bilo šta. Može se biti virtouz i umjetnik, može frajer. Prostak. Bilo šta.

Poznaju ga pekari, građevinski radnici, policajci, sudije i gotovo sva djeca osim malog Milutina kojem je zubić vila tokom noći odnijela prednje zubiće. Znao bi i on, ali ne ide.

A jedan moj komšija kojeg više nema na ovom svijetu bio je posebna priča. Zvali su ga i frula. Ne zbog toga što je znao da svira frulu.
Još pred očima kao da gledam kako ide na posao. Pored njega je uvijek bilo veliko crveno muško biciklo. Ukoliko je bio sam vozio se na njemu, a ako je usput nekog sreo sjašio bi sa bicikla i gurao bi ga pored sebe. Sa svakim korakom klatio bi se nekako u ritmu koraka koji su bili tek djelić duži nego što je trebalo. Na glavi je obično nosio starinsku kapu šiltericu uvijek nakrivljenu ili pomalo zabačenu. Odijelo na njemu bilo jejednostavnog kroja. Kaput je često bio tek prebačen preko ramena dok se klatio praveći male dijagonale preko leđa stalno prijeteći da padne, a on bi ga onom slobodnom rukom koju je držao na sicu bicikla popravljao.
Imao je običaj da uvijek pjevuši. Bilo je to tiho i nenametljivo, ali što je umio da zviždi e to je već bila priča za sebe.
Umio je izvlačiti tako sjajne bravure sa njim da se ponekad činilo da se u njega uselio čitav orkestar vrhunskih umjetnika. A on bi okretao pedale i komponovao. Svaki dan nešto novo bi bilo na repertoaru.

„Ma ljudi u tvornici ima neki lopov. Već danima ja sam toga svjestan.“-pričao je okupljenima oko sebe kojima je uvijek bilo zanimljivo čuti nešto novo i smiješno dok su se sakrivali od vrelog sunca ispod hladovine velikog oraha u krugu fabrike drvne industrije za vrijeme pauze. Iz torbi su se već raspakivali sendviči i zavežljaji.
„Otkud sad pa to Milane.“-upita neko od okupljenih.
Dok je žvakao zalogaj kao da je oklijevao da nastavi za započetom pričom.
„Pa eto već tri dana kad pođem na posao ja na hljeb namažem masti i pospem parikom i sa još jednom kriškom poklopim sve to. Dok dođem do pauze od masti ni traga. Prema tome lopov je među nama.“-tobož ozbiljnim glasom pričao je dok je rukom uvijek pomjerao kapu na glavi bez koje nije nikad bio.
„Pa ko bi to mogao biti. Na koga sumnjaš.“-upita ga neko iz društva.
„Znate vi svi njega dobro. On je i sada među nama.“-spuštao je glas taoliko da su ga oni udaljeniji tek po pokretima usana mogli razumjeti.
Nakon toga on ustade. Protegnu se i u čudu ostade gledajući u okupljene oko sebe koji su napeto iščekivali imenovanje lopova.
„A lopov?“
„Šta s njim?"-odgovori kontrapitanjem.
„Prokazati i kazniti.“-dobacivaše pojedini.
„Kako hoćete, ali ja mislim da mi to nismo kadri.“-pokaza očima prema nebu i suncu.

Žagor smijeha ispuni plato ispod oraha.
„E đavole, đavole. Samo tebi takva glupost može pasti na pamet, a ja mislila neko među nama.“-jedna krupnija radnica u velikom mantilu smijala se dok se mantil na njoj tresao stresajući preostalu piljevinu donešenu iz pogona.
„Ajde ti nama nešto odzviždi.“-predloži majstor na održavanju kotlova.

A on. Kao na pozornici da stoji te poče izvlačiti melodiju vješto kombinujući tonove, a melodija kao rijeka poteče.
Na tren sve zastade. Umiri se i vjetar u krošnji. A melodija takva da se ne može opisati. Dirala je u najtananija osjećanja. Strujala poput bujice odnoseći sve loše nakupljeno na obalama ljudske duše. Na tren bi radnici sa vječito niskim platama, bili na jednom boljem mjestu. Punom nade i razumijevanja.

Godinama je svojim vedrim raspoloženjem i zviždukom popravljao atmosferu neimaštine. Nikad se nije žalio.
Mast mu je neko i dalje krao, ali vedar duh nije posusutajao. Kažu da se i zadnji dan života šalio. Nije zviždukao jer nije bilo snage u njegovim plućima.

Nisam ni jutros čuo da je neko ulicom zviždukao makar amaterski.
Mada msilim da je vrijeme za to sada. Napuniti pluća proljetnim zrakom. I zviždukati iz nekog svog razloga.
Može da se zviždi svemu.

Prijateljima ispod prozora za zajedničku šetnju. Sudiji za lošu odluku na stadionu. Vlasti za nepopularne mjere štednje i dodatnih poreza. Zaljubljeni mogu da zvižde ukoliko nemaju sluha da pjevuše uz gitaru. Može se zviždati i lošim poslodavcima.

Eto ja zviždukam jer ovih dana koristim prošlogodišnje dane godišnjeg odmora. Vodim ćerku u školu i nazad. Zviždim iako znam da me divlje patke iz Une neće razumjeti dok laganim korakom uživam šetajući kejom.
Imate li Vi razlog da bar pomalo zviždukate. Da Vas čujem.




Pozdravlja Vas mandrak72, s kajdankom u susret proljeću.

[ Generalna ] 27 Mart, 2010 18:54

Promijenilo se mnogo toga na selu kakvog ga nekad pamtim. Izblijedila su neka draga lica. Uspomene i dalje nosim tu ispod malog džepa na lijevoj strani košulje.
U okviru prozora uokviren mijenjajući boje kretao se oblak. Putnik.

Miris goreće breze širio se iz kaminske peći. Nosnice pune mirisa netom zaiskriše.
„Zorane. Treba te Ranko.“-pozva me supruga.
Nemušti podsjetnik vremena koja se nikad neće vratiti bio je tu. Na korak od mene. Sadašnjosti upriličene za sutra koja će doći i kojem to neće ama baš ništa značiti.
Razgovori sa Rankom su nepredvidljivi. Nikad ne možeš upravljati bujicom riječi katkad mudrih poslije kojih se zapitam o mnogo čemu u nama i oko nas.

„Đe si Rane? Kud si navalio? Ajde sjedi.“-pokazah mu klupu pored stola.
Njegova vojna vjetrovka nekad davno grijala je ko zna kojeg mladića iz Štipa, Velesa ili Kovina u hladnoj noći. Odložena pored grubo obrađenog štapa koji je više bio potreba da se ostvari kakav takav kontakt sa svijetom od oslonca na bezdušni svijet koji naseljavamo pod krinkom ravnopravnosti i jednakosti kao da se odmarala od mnoštva slika nabujalog proljeća i vatrometa boja koje čekaju eksploziju aprila što se stidljivo smješka.
„Nikud brate. Da sam baš nekud navalio ustao bih jutros u pet. I kad bih ustao u pet moglo bi se reći da sam navalio da stignem ukoliko se više ima šta i stići. Eto..“-zastade i ne završi rečenicu.

Pozvah suprugu da pripremi za ručak štogod.
„Dok ne bude ručak može li kafa Rane?“-upita.
„I ne mora. I sok je dosta da se razgovori.“-nije želio kafu.

Da bilo je tako. Ponekad i ne razgovaramo, ali zvuci jednako stižu do nas. Nisam pratio tok njegove priče, ali boja glasa. Melodika me vrati u vrijeme dok sam tek probuđen još ležao u sobi slušao glasove starijih dok su ispijali jutarnju kafu i pripremali se za posao. Nebitno koji. Glasovi su imali boju. Njihov smisao ponekad se gubio negdje u hodniku. Njihovo isprekidano razgovaranje mijenjalo je intenzitet ispunjen onim kratkim prekidima tišine dok bi se ispijala crna vrela tekućina ili uzimao još jedan dim cigarete.
Dulin mačak niotkud se stvorio motajući se oko nogu. Protezao se na vršcima prstiju dok se tijelom izvijao poput Mostarskog mosta sa uzdignutim i na kraju kao kišobranom zavrnutim repom.

„Đe si Žućo?“-pozdravih nezvana gosta.
„On je i sam jedva dočekao da zima prođe, pa se povazdan smuca okolo. Njegovo je da se nada, a naše je da mu pružimo koliko se može. Ni manje ni više.“-dodade Rane.
Posmatrao sam ga dok govori. Njegovo lice bilo je uredno obrijano i nije bilo u skladu sa njegovim načinom života. U kratkim pauzama dok nije govorio činilo mi se da ima žvaku u ustima. Rukama je gestikulirao dok je pričao. Takav je bio oduvijek.

„Misliš da ne bi mogao bez nas?“
„Pa kad bi mogao ne bi se s nama družio ni dok bi autobus došao do Brestova mosta. I kad bi autobus došao do Brestovog mosta sve ribe Japranske vidjele bi pošto je u Japri živjeti. Eto..“-još jedna rečenica izgubi se negdje u hodniku sjećanja.

Nije imao nikoga svoga. Mati mu je umrla odavno. Brat Đoko mu se objesio negdje u Srbiji u izbjeglištvu. Od brata su mu ostali snaha rodom odnekud od Doboja i dvoje djece. Starijeg Milana se i sam sjećam kao plavokosog dječaka. Dalje od toga se ne sjećam. Mislim da ga se ne sjećaju ni u Zagrebu. Bio je sav na oca. Zvezdaša velikog srca i široka osmijeha. Bilo ga je zadovoljstvo poznavati.
Ručak je bio na stolu. Zalogaji su se prosto topili pred njim.

„Čiji su ono konji?“-upitah ga.
„A čiji bi bili nego Boškanovi. Veći konji i ne trebaju ukoliko se ore brdska zemlja. I kad se ore brdska zemlja njima nema posla odavde do Beograda. I kad im se da po četri kile žita dnevno kao da dobiju četrdeset kila kad se u proljeće upare u brazdu. I šta njima treba osim stotinuosam dunuma otkosa preko zime kad ništa ne rade, ali svejedno jedva čekaju travu da ozeleni.“-nakratko prekidajući da uzme zalogaj makarona s mesom.

„A je li rano što sam posijao krompir?“
„Krompiru nije nikad rano. Može se posijati kad i pšenica. Svejedno neće niknuti dok sunce zemlju ne ogrije. A koji si krompir posijao?“-priupita.
„Crveni Rane.“
„Što se mene tiče nijesi ni trebao. Bijeli je bolji. Ovaj crveni guši kao kesten.“

Neko vrijeme nisam ga ništa pitao. Pustio sam ga da na miru završi s obrokom. Pogledom sam tražio brda i brdske konje nimalo veće od onih u koje se Rane uzdao.
Nakon obroka ponovo vrati u usta ono za šta sam mislio da je žvaka. Bio je to veliki trn od kupine.

Vještim pokretima usana i jezika premetao ga je po ustima vješto balansirajući oštrim vrškom trna. Činilo se kao da čačka zube od ostataka hrane.
Iz kuće se začula vriska dječice u igri.

„Pusti djecu. Ona su još malena i ne znaju ništa kao što ne zna i ovaj oras. Do jeseni je još daleko.“-polako ustade od stola i usporenim koracima uputi se ka vojnoj vjetrovci koja je nekoć davno grijala snove nekog golobradog mladića negdje na karuli dok mu se pogled gubio negdje u vrhovima Šar planine.
„Ranko. Trn.“-rekoh.
„Da. Eto da me katkad podsjeti ako gdjegod pogriješim.“-nabacivao je vjetrovku preko ramena i spremao se dalje na put.

Dulin mačak kao dukat žut motao se oko njegovih velikih gumenih čizama skitalica.
„Kao što rekoh. Njegovo je da se nada. A ako mu fali priče sa mnom će imati o čemu usput da popriča.“-pozdravi rukom i uputi se preko livade u pravcu sela.
 Mačak je očigledno imao nekakav ozbiljan razgovor sa njim. Gledao sam za njima dok se nisu izgubili iza gustiša od johe u pravcu starog mlina.
„Eto...“-nisam dovršio rečenicu.

Imalo se mnogo toga za reći, ali ponekad izgubimo nit. Zanijemimo upravo zbog davno zaboravljenog glasa koji polako teče pored nas poput riječice u kojoj smo odavno zaboravili na studen.
Ranko je tek jedan od preostalih podsjetnika čiji glas me vrati u djetinjstvo i dane provedene na selu. Tako je bilo i danas. Ne bi ponekad škodilo da i sami uzmemo trn da nas podsjeti ako gdjegod pogriješimo.




Pozdravlja vas mandrak72, nestimulisani velosipedist na kotaču. (bapski izraz za bicikl).

[ Mandrakizmi ] 13 Mart, 2010 15:23

Uzdam se u globalno zatopljenje. Odavno sam u minusu.

 

Demokratija je još u pelenama. Otud tolika sranja.

 

Sloboda govora nije upitna. Mrtva usta ne govore.

 

Vlast bez sluha oslanja se na dobre doušnike.

 

Vođa ima zdravstvenih problema. Ima žestok osip biračkog tijela.

 

 

Pozdravlja vas mandrak72, hronični referent.

Hit Counter
Free Web Counter