Već dva dana jedan pojam vrti mi se u glavi. Nažalost on se ne može napisati. Ne postoje vjerodostojna slova koja bi ga predstavila u pravom svjetlu.
Šta god da bih zapisao, kakav god raspored slova posložio ne bih mogao da dočaram njegov svijet.

Nekoliko lijepih i sunčanih dana kao da je probudilo i proljeće u meni. Sunce koje izviruje kroz prozor. Žagor koji promiče i nestaje iza krivine kod Ćićine kuće, neki ubrzani hod koji odzvanja snenom ulicom i nešto čega već dugo nema ili ja to slabije čujem.
Može da se tumači zavisno od situacije i podjele uloga. Može biti jednostavan, ali može biti i malo remek djelo.
Sa njim nisi nikad sam. Povod može biti bilo šta. Može se biti virtouz i umjetnik, može frajer. Prostak. Bilo šta.

Poznaju ga pekari, građevinski radnici, policajci, sudije i gotovo sva djeca osim malog Milutina kojem je zubić vila tokom noći odnijela prednje zubiće. Znao bi i on, ali ne ide.

A jedan moj komšija kojeg više nema na ovom svijetu bio je posebna priča. Zvali su ga i frula. Ne zbog toga što je znao da svira frulu.
Još pred očima kao da gledam kako ide na posao. Pored njega je uvijek bilo veliko crveno muško biciklo. Ukoliko je bio sam vozio se na njemu, a ako je usput nekog sreo sjašio bi sa bicikla i gurao bi ga pored sebe. Sa svakim korakom klatio bi se nekako u ritmu koraka koji su bili tek djelić duži nego što je trebalo. Na glavi je obično nosio starinsku kapu šiltericu uvijek nakrivljenu ili pomalo zabačenu. Odijelo na njemu bilo jejednostavnog kroja. Kaput je često bio tek prebačen preko ramena dok se klatio praveći male dijagonale preko leđa stalno prijeteći da padne, a on bi ga onom slobodnom rukom koju je držao na sicu bicikla popravljao.
Imao je običaj da uvijek pjevuši. Bilo je to tiho i nenametljivo, ali što je umio da zviždi e to je već bila priča za sebe.
Umio je izvlačiti tako sjajne bravure sa njim da se ponekad činilo da se u njega uselio čitav orkestar vrhunskih umjetnika. A on bi okretao pedale i komponovao. Svaki dan nešto novo bi bilo na repertoaru.

„Ma ljudi u tvornici ima neki lopov. Već danima ja sam toga svjestan.“-pričao je okupljenima oko sebe kojima je uvijek bilo zanimljivo čuti nešto novo i smiješno dok su se sakrivali od vrelog sunca ispod hladovine velikog oraha u krugu fabrike drvne industrije za vrijeme pauze. Iz torbi su se već raspakivali sendviči i zavežljaji.
„Otkud sad pa to Milane.“-upita neko od okupljenih.
Dok je žvakao zalogaj kao da je oklijevao da nastavi za započetom pričom.
„Pa eto već tri dana kad pođem na posao ja na hljeb namažem masti i pospem parikom i sa još jednom kriškom poklopim sve to. Dok dođem do pauze od masti ni traga. Prema tome lopov je među nama.“-tobož ozbiljnim glasom pričao je dok je rukom uvijek pomjerao kapu na glavi bez koje nije nikad bio.
„Pa ko bi to mogao biti. Na koga sumnjaš.“-upita ga neko iz društva.
„Znate vi svi njega dobro. On je i sada među nama.“-spuštao je glas taoliko da su ga oni udaljeniji tek po pokretima usana mogli razumjeti.
Nakon toga on ustade. Protegnu se i u čudu ostade gledajući u okupljene oko sebe koji su napeto iščekivali imenovanje lopova.
„A lopov?“
„Šta s njim?"-odgovori kontrapitanjem.
„Prokazati i kazniti.“-dobacivaše pojedini.
„Kako hoćete, ali ja mislim da mi to nismo kadri.“-pokaza očima prema nebu i suncu.

Žagor smijeha ispuni plato ispod oraha.
„E đavole, đavole. Samo tebi takva glupost može pasti na pamet, a ja mislila neko među nama.“-jedna krupnija radnica u velikom mantilu smijala se dok se mantil na njoj tresao stresajući preostalu piljevinu donešenu iz pogona.
„Ajde ti nama nešto odzviždi.“-predloži majstor na održavanju kotlova.

A on. Kao na pozornici da stoji te poče izvlačiti melodiju vješto kombinujući tonove, a melodija kao rijeka poteče.
Na tren sve zastade. Umiri se i vjetar u krošnji. A melodija takva da se ne može opisati. Dirala je u najtananija osjećanja. Strujala poput bujice odnoseći sve loše nakupljeno na obalama ljudske duše. Na tren bi radnici sa vječito niskim platama, bili na jednom boljem mjestu. Punom nade i razumijevanja.

Godinama je svojim vedrim raspoloženjem i zviždukom popravljao atmosferu neimaštine. Nikad se nije žalio.
Mast mu je neko i dalje krao, ali vedar duh nije posusutajao. Kažu da se i zadnji dan života šalio. Nije zviždukao jer nije bilo snage u njegovim plućima.

Nisam ni jutros čuo da je neko ulicom zviždukao makar amaterski.
Mada msilim da je vrijeme za to sada. Napuniti pluća proljetnim zrakom. I zviždukati iz nekog svog razloga.
Može da se zviždi svemu.

Prijateljima ispod prozora za zajedničku šetnju. Sudiji za lošu odluku na stadionu. Vlasti za nepopularne mjere štednje i dodatnih poreza. Zaljubljeni mogu da zvižde ukoliko nemaju sluha da pjevuše uz gitaru. Može se zviždati i lošim poslodavcima.

Eto ja zviždukam jer ovih dana koristim prošlogodišnje dane godišnjeg odmora. Vodim ćerku u školu i nazad. Zviždim iako znam da me divlje patke iz Une neće razumjeti dok laganim korakom uživam šetajući kejom.
Imate li Vi razlog da bar pomalo zviždukate. Da Vas čujem.




Pozdravlja Vas mandrak72, s kajdankom u susret proljeću.