[ Smijehom protiv uroka ] 28 Maj, 2012 18:32

Nije ovaj dan uzalud svanuo. Hvali mi se jedna dama kako je uspjela pomoću dijete da ponovo uđe u stare pantalone. Hm, ja sam uz pomoć recesije učinio isto, samo što to nisam namjeravao.

 

Pozdravlja Vas mandrak72, recesionistički raspoložen.

[ Šta štampa štampa ] 25 Maj, 2012 22:03
Arheološki tim je pažljivim iskopavanjem dvije džinovske glave na Uskršnjem ostrvu, otkrio da one imaju i tijela koja se protežu nekoliko metara u dubinu, prenosi “Dejli mejl”.

Ovim povodom pozivam arheologe da kod nas iščeprkaju da li naše guzonje imaju glavu.


Pozdravlja Vas mandrak72 arheološki neinteresantan i neadekvatno lociran.
[ Priče iz Desetog sela ] 25 Maj, 2012 13:37
„Nisam znao kako je kad kuća i dvorište zaćute.“-iznova briznu u plač.

Nije puštao glasa, samo su suze kvasile lice. Činilo se da nikada neće stati. Lice pedestogodišnjaka umiveno suzama nisam nikad do tad vidio.
Nisam ni pokušavao da mu šta kažem. Činilo se najispravnijim prepustiti emocijama da nivelišu unutrašnja i vanjska raspoloženja. Potrajalo je to još nekih minut ili dva.
Rukavom je obrisao lice i skrivao pogled kao postiđen zbog suza.

„Nikad mater nisam prežalio. Evo već osam godina nisam kao čovjek zapjevao. Umijem da se nasmijem, al neće glas iz grla. A volio bih da znaš. Umijem ja da zapjevam itekako, ali ne ide. Uvijek idući kući kad izdaleka spazim ćaću na dvorištu na moment se zanesem i zamislim da je mati kraj peći. Sprema ručak. Pogledam na prozor i očekujem da se pojavi njena ruka dok sklanja zavjesu.“-zastade.

Pogledavao je u stranu. Pogled mu je sezao preko najviših vrhova obraslih crnogoričnom šumom. 

„Ja opet imam porodicu pa se na trenutak zaboravim, svakodnevnim problemima s djecom zamislim, ali ćaća. Ne bi taj pokazao koliko mu je teško. Ma jok. Sto puta sam suze sakrio dok sam njegov veš nosio kući na pranje. Velim, „ćaća jel mogu kako pomoći, skuvaće Stana da ti donesem“, a on malo ljutito odbrusi „nismo đeca, da mi išta zatreba ja bi tebi odma kazo“. Odmah bi se davao na bilo kakav posao da pokaže kako je snažan i kako još može mnogo kući privrijedniti. A godine su to. Ejj. Kad bi dao Bog da i sam toliko dočekam. A eto nije sebi dao prići. Nestalo ga za petnaest dana. Pojelo ga iznutra. Kažu doktori da se ne mogu načuditi kako je na noge uopšte mogao stati.“

Poznavao sam njegova oca i njegova bolest i još brža smrt su me iznenadili. Čak mi se čini da ga vidjeh par dana pred sam kraj. Na licu nije pokazivao ništa.

„Održavam ono stanja da ne propada. Svakim vikendom sam gore. Pokosim, otvorim vrata. Svinje i bikove sam prodao. Ostalo je par ovaca koje sam ogradio i gore budu same. Obiđem ih osim vikendom i jednom nedeljno. Imaju šta jesti, vode, soli. Bude neko jagnje. Ne mogu. Ne mogu sve ugasiti. Teško je zimi kuću zgrijati još teže dimnjak bez dima viđati dok stižem kući. A još juče, u gumenjacima sam u školu išao.“

Davao je sve od sebe da sve to održi kao da su mu roditelji živi. 

„Sve i da sam najumorniji ovdje se najbolje odmorim. Tišina, mir. Malo radukam, malo odmaram. Nešto bašte posijem, luka, krompira. Pardajza, krastavaca da se pojede da ne nosim iz grada.“-posmatrao sam ga dok priča. 

Uvijek je bio smiren. Vrijedan i radan kao otac mu. U glasu mu se osjećalo zadovoljstvo dok priča o svom imanju na selu. 

„Nabavio sam i štene.“-nasmiješi se.
„Možda će neko reći da sam lud. Da mi ne treba pašče, ali sam mu se obradovao kao dijetekad ga onomad pronađoh u kutiji za cipele pored puta. Prošao sam autom pored njega, stao i povratio se. Gledam one crne okice kao ugarci. Ma reko bi čovjek ko dijete, zagledao mi se i samo u oči gleda. Greota, pomislih da skapa od gladi ili žeđi ili bude pregažen pored puta. Nisam ni sekunda dalje razmišljao.“-veselijim glasom ubzano mi je prepričavao susret s njim.

„Vozim ja njega u kutiji od cipela i pogled mi stalno leti njemu. Šaka duše, ko klupko vune, cijuče. Gleda u mene. Ehej da si vidio ti te okice. Ko u kakva čeljadeta. Reko bi čoek progovoriće. Naranim ja njega, napojim, uspem mlijeka i sjedem kraj njega. Opružio šapice ko kakvo čeljade, na njih glavu naslonio i onako gleda me ispod oka.  Čas zatvori oba oka kao da spava, a onda đavolak mali škiljne ne ono jedno, pa na drugo oko kao da se boji da ga neću ostaviti. Sjedio sam tako pored njega dva puna sata. Čini mi se da se dobro i naspavao.“

Talasi boljeg raspoloženja nadirali su u talasima njegova glasa. Prišao je o njemu zaneseno kako kakav školarac kad bi dobio kakvo štene.

„Dođe vrijeme povratka kući, a meni se duša kida. Šta sa njim? Kako? Ma ostaje pa taman mi na glavi sjedio. Neće kuća prazna biti, odlučim ja. Pripremim mu hrane, vode i u šupu zaključam dok ne ojača. Eto već dva mjeseca ima. Poraslo, eno ga do koljena Bogu hvala. Više ga ne držim u šupi. Ne vežem ga. Zna da mu je to kuća, isprati me do kapije i vrati se u kućicu.“
„Ima li kakvo ime?“
„Ne znam. Eto ga kod mene već toliko dugo ja ga ne pitah. Izdivanimo ti se nas dvojica kao pravi. Ja povučem pjesmu onako poistiha reko sramota je još mi se nije ćaća oladio, a on za mnom zalaje kao prateći vokal. A da vidiš kako me samo dočeka. Izdaleka pozna auto baraba, pa trkom se sjuri prema kapiji. Mlati li repom mlati. Propne mi se na zadnje noge pa me sveg ukalja. Hehe.“-nasmija se.

„A po noći. Pogasim sva svjetla. Peć se polako hladi i pucketa budeći tišinu,a samo se on čuje. Laje li laje. Svu noć. Slušam ga do neko doba noći. Ne spava ti taj nikako. Uspava me kao dijete. Ujutro čim ustanem čeka me pred pragom. S radošću.“

Nekoliko trenutaka potraja ćutnja.

„Drugačije je kad te neko dočeka na pragu, pa makar to bio pseći lavež.“
„Da.“-složih se s njim jer nije bilo razloga da mu ne povjerujem.


Pozdravlja Vas mandrak72, repom mašući i ušima klimajući slušalac što u tefter bilježi.

[ Smijehom protiv uroka ] 22 Maj, 2012 20:53
Prolazeći pored tržnog centra primjetio sam ograđen prostor na parkiralištu označen trakom sličnoj kada na mjestu zločina policija obilježi prostor u koje ne smije da se ulazi. Jedan natpis objasnio mi je sve.

„Prostor za roštilj.“-čitao sam.
„Ok. Zabava za narod.“-pomislih.

Sreo sam poznanika. Akcijaša. Uvijek spremnom i na mjestu pravom u pravo vrijeme. A naročito poznatom po tome da sve voli da prokomentariše na svoj način.

„Roba sa isteklim rokom trajanja naći će svoj put do potrošača. Možda vječno stanište.“-reče.

Masa je počela da se okuplja. Redovi penzionera ravnopravno su se nosili sa srednjoškolcima koji su našli načina da izbjegnu neke časove. Posmatrao sam oko sebe tražeći poznanike. Bio je tu jedan komšija.

„Došao si i ti?“-upitao sam ga.
„Da. Došli smo. Ja, Hako, stara i nas petoro.“-pokazivao je na malu družinu umazanu od kečapa, majoneze i senfa.

Jasno su se razpoznavale mrlje od blagog i ljutog kečapa od drugih mrlja.
Jedna grupa zelenih sa transparentima dizala je tenzije oko štanda sa kobasicama.
„Čuvajmo prirodu. Pasimo travu,  stoku u skupštinske klupe.“-pisalo je na parolama.
Jedna ambulantna kola prve pomoći sa iskusnim timom liječnika bio je spreman.

„Šta vi ovdje radite?“-pitao sam najstarijeg s glavom koja je bila jednako sijeda kao u Ričarda Gira.
„Ne pitaj. Jedi i ulazi. Nema se mnogo vremena.“-pokaza mi rukom da uđem u vozilo.
„Kranjska, Srpska, Roštiljska?“-pitao me je.
„Nisam siguran.“-odgovorih.
„Nema veze.Spremni smo i na najgore.“-bjeloglavi medicinski radnik nastojao je da da vedar ton zabavi.

Hrabro sam zagrizao.

„Jeste li vi hitna pomoć.“
„Jesmo.“-nevoljko priznadoše.
„Onda mi hitno dajte prognozu za Evropsko prvenstvo.“ -i tad mi se slošilo
„Njemačka, Španija.,....“-dalje nisam čuo.
„Požuri imamo hitan slučaj. Radi se o životu i smrti?-pozvao je bjeloglavi vozača ambulantnih kola koji se nalaktio na jednom šanku.
„Sačekaj šefe. Samo da završim s pivom.“-odgovori vozač.
Nakon par minuta ponovo bjeloglavi pozva vozača.

„Hajdemo. Biće kasno.“-ponovi.
„Ja dosadna čovjeka. Kud si navalio. Jednom se živi“-nasmiješi se i pokaza pravilan niz zuba.

Bio je u pravu. I samom mi nije dugo trebalo da shvatim. Tišinu je razbijala zavijajuća sirena hitne pomoći. Jedan odžačar se blago smješio prolaznicima koji su se hvatali za dugmad. Vozač je radio svoj posao, a na radiju je išla stvar od Ramba Amadeusa.



Pozdravlja Vas mandrak72, alo, alo Požega.
[ Smijehom protiv uroka ] 16 Maj, 2012 13:36
Novi Grad, 16.05.2012.godine. Poznata turistička agencija u pripremi za novu ljetnu turističku sezonu predstavila je nove ponude i paket aranžmane za različite destinacije. Najviše ponuda odnosi se na aranžmane u Jadranskom primorju. Predstavljene su poznate destinacije u Hrvatskoj, Crnoj Gori  i ona jedna destinacija u BiH.

Pored njih predstavljeni su i novi paket aranžmani na udaljenijim destinacijama. Poput Tunisa, Španije, Turske, Grčke i još mnoge druge.

Paleta ponude je veoma široka i može da zadovolji sve ukuse.

Turistička agencija KuntaKinte otišla je korak dalje.
Đorđe Sputnik (29), menadžer turističe agencije KuntaKinte travel  predstavio je novi način ljetovanja.

„U svjetlu svjetske krize i recesije uočili smo veliku disproporciju u željama i mogućnostima naših građana. Veliki je broj onih koji se intereusuju za atraktivne, eksluzivne i najskuplje destinacije, međutim vrlo je mali broj onih koji uplate takve aranžmane. Takođe je veliki broj i onih koji ovamo ulaze i samo se raspituju bez stvarne namjere da putuju. Da bi mogli udovoljiti svima ponudili smo rješenje za sve njih.
U eri velikog napretka pogotovo na polju informatike i društvenih mreža nažim mušterijama smo ponudli da putem istih posjete najpopularnije i najtraženije destinacije. U tom paketu našim mušterijama ponudićemo mogućnost da uz prihvatljive cijene posjete promotivne stranice i veb sajtove popularnih destinacija. Nakon uplate aranžmana naši stručnjaci u fotoshopu će nakon vašeg lajkovanja neke fotografije vaše slike sa rijeka, jezera i bazena koje nam već dostave prilikom sklapanja aranžmana vješto uklopiti u lajkovane slike. Pri tome će se strogo voditi računa da se naglasi preplanuli ten, uklone naslage celulita i drugi vidljivi nedostatci. Nakon toga Vaše fotografije možete distribuirati putem društvenih mreža kao svoje. Paket „Lajkujte s nama“ , biće dostupan svim slojevima društva.“-kaže se u novoj ponudi .

Kako se predviđa ovakav način putovanja i ljetovanja putem društvenim mreža umnogome bi pomogao u socijalizaciji društva, putovanju i upoznavanju mladih. Izbrisale bi se sve ekonomske razlike u klasama društva i umnogome bi radnička klasa ponovo poharala turističke destinacije kao u najbolja vremena.
Sve što je potrebno za ovakav vid ljetovanja pored priključka interneta, neophodno bi bilo poznavati rad na internetu, otvoren nalog na nekoj od društvenih mreža i nešto novca. Po prvi put cijene svih paket aranžmana biće  iste i prihvatjive.


Pozdravlja Vas mandrak72, na more mirišem, na škrge dišem, a na poslu pišem.

[ Smijehom protiv uroka ] 07 Maj, 2012 14:12
Ova priča nije istinita ali ima sve potrebne razloge da postoji pa samim tim i mogućnost da se jednom dogodi. Negdje.

Oženiše sina Joka i Petar. Momak lijep i statist, ljubi ga majka. I tajko. I ujko, striko. Kum ga isto ljubi. A ljubi ga i jedna crnka naočita. Možda više od svih njih zajedno, a isto i on nju. Onako prosto od srca. Nije on umio da se razmeće riječima, ali volio je srcem, branio je mačem.
Porodi se „ona“. Rodi djevojčicu lijepu kao slika. Crne kose kao gar, lica bijela kao snijeg i usna rumenih poput jagode.

„Kako je samo lijepa. Sva je na oca.“-prenemagala se Joka pomažući „onoj“ u babinama. 

I tako danima niti jednom riječju, niti jednom asocijacijom ne pokaza da mala djevojčica liči na majku. Još više od Joke Petar je nalazio sličnosti sa svojim sinom jedincom.

„Tatina kćera. Ma vidi se iz aviona.“-poređenja je dizao na još viši nivo.
„Ma šta iz aviona. Sa mjeseca se vidi.“

Rasla je mala Milica. Lijepa kao slika. 

„Sva je na oca. Te oči, kosa. Hod, visina.“-nikako da „ona“ kojoj se ime ne spominje dobije bilo kakvu sličnost sa kćerkom. Ukoliko bi neko sa strane i slučajno primjetio neke tragove sličnosti sa majkom bivao bi ubijeđen u suprotno od onoga što i sami vide.

Pomalo oguglala na sva peckanja uživala je svaki dan pored svoje djevojčice čija se ljepota svakog dana povećavala i bivala sve sličnija majčinoj. Ipak nije Joksim birao svašta za sebe. Birao je najljepšu. Birao je Milenu.
Pregledavajući neke stare stvari, Milena pronađe svoju sliku iz djetinjstva. Pade pogled na krupne oči, lijepu crnu kosu i osmijeh koji se smiješio sa slike. Poljubi je nekoliko puta. Ljubila je samu sebe. Ljubila je svoju Milicu. Uze sliku i postavi je pored ukrasne vaze na televizoru.
Nekako se desi da par dana kasnije navratiše baba i đedo da obiđu lično „svoje“ unuče. Nakon što izljubiše mezimicu Petru pogled pade na sliku pored vaze na televizoru. Uze je u ruku.

„Lijepa moja unuka. Lijepi moj mali Joksim.“-ne propusti Petar da još jednom naglasi svu sličnost Milice sa svojim sinom.

Nakon što nekoliko puta izljubi sliku svoje mezimice, istu odloži na mjesto odakle ju je uzeo. Sve to primjeti „ona“ dok je već služila topli crni napitak. Osmijeh joj zatreperi. Nije se dao skinuti, kao ni zvijezda sa neba.
Nakon što popiše kafu u ugodnim razgovorima đedo se još jednom osvrnu na sliku.

„Boga ti snajka, imaš li nama da daš jednu sliku da đedo svaki dan gleda svoju ljepotu.“
„Naravno.“-reče snajka i dade mu sliku koju đed odmah poljubi još jedared prije negoli je pometnu u unutrašnji džep kaputa.
„Na srce lijek da metnem.“-zadovoljno se šepurio đed.

Dok ih je ispraćala snajka nije skidala osmijeh s lica. Uživala je. Pobjeda koju nije tražila zasluženo je pripala njoj. Pomenuti događaj držao ju je još nekoliko dana. Postigla je pogodak u sudijskoj nadoknadi vremena, a takve su pobjede za nijansu draže od ostalih.
Potvrda trijumfa stigla je nepun mjesec kasnije, kada je Joksim bio u posjeti kod roditelja. Nakon što ga je majka ljubeći sliku pitala kada su slikali Milicu.

„Pobogu majko to nije Milica. To je moja Milena kad je bila njenih godina.“-smijao se Joksim zabludi svojih roditelja.
„Kako nije crni Joksime.  Ja vrlo dobro znam kako si ti izgledao kad si bio mali. Milica je sva na tebe.“-kočopreila se majka Joka.
„Možda i jeste majko, ali to je Milenina slika.“

Dugo su se Joksim i Milena smijali pomenutom događaju. Svoju priču ispričali su i meni, a ja Vama. Kako priča nije istinita ne preporučujem da je prenosite dalje jer bi mogli s njom nehotično da se izletite pred Jokom i Petrom za koju će vam i oni potvrditi da sve to nije tako. Na taj način mogli bi vas prozvati i lažovom. Jedino vam ostavljam mogućnost da pjevate ukoliko imate sluha.

„Sliku svoju ljubim,....“


Pozdravlja Vas mandrak72, slikopisno raspoložen i obrazložen u ovom kišnom danu.

[ Priče iz Desetog sela ] 05 Maj, 2012 17:13
„Ja sam čovjek bez lika. Lica. Identiteta.“-reče dok sam mu prilazio.

Nije se osvrtao prema meni. Znao je da dolazim. Nije učinio niti jedan potez više kojim bi pokazao da mi se raduje. U stvari nije činio ništa.
Posmatrao sam ga dok sam mu prilazio.
Definitvno nije to bio njegov trenutak. S obzirom na sve, činjenica da je ostao i opstao na mjestu kojemu su njegovi prijašnji korisnici odavno okrenuli leđa i otišli u potrazi za novim izazovima.

„Je li ovo kraj?“-nisam osjetio zabrinutosti niti tuge u njegovom glasu.

Glas mu je bio začuđujuće miran. Pomirljiv.
Nisam bio zbog toga došao čak do njega. Privukla me je njegova odlučnost da istraje iako je njegovo bitisanje odavno izgubilo svaki smisao. Mjeru.
Nije ni čekao moj odgovor te nastavi sa pričom.

„Svi su već otišli. Ja sam ostao poslednji.“-tiha sjenka sjete osjeti se na tren u njegovu glasu.
„Imao sam nekad sjajnu ekipu ovdje. Bilo je tu svega. Razgovora. Ljubavi“, uzdahnu tako teško da je sve zaškripilo bolnim cviljenjem, „ posla. Da bilo je posla za sve nas. Vidi sad.“

Pogledom sam šetao po okolici. Nigdje nikoga. Tragova posla, razgovora i svega što je spominjao nigdje nije bilo. Jedini tragovi koji su bili vidljivi bili su tragovi pustoši. Nebrige.

„Oprosti mi na mom izgledu. Ni u najboljim vremenima nisam tome pridavao posebnu pažnju. Takav je posao, ali bilo ipak mnogo bolje od ovoga. Ubi me ova čamotinja. Nigdje nikoga da prozborim s njim. Nigdje živa stvora. Mnogo sam puta poželio bar pticu kakvu da vidim. Džaba. Nema ni njih. Odavno su i one izgubile volju da prođu ovamo. Eh, a dječica. Sa njima je uvijek bila posebna priča. Ta sjajna družina uvijek je bila spremna na svakojake smicalice, eh...“-gotovo zavapi.

Bio je u pravu. Nije imao lica. Gledao sam u pravcu gdje je ono trebalo biti. Praznina je uzvraćala upitnim pogledom.

„Ne vjeruješ svojim očima. Ne čudim se uopšte. Čak šta više vjerujem da mi mnogo toga što ti rekoh i ne vjeruješ. Kako da razgovara neko bez lica? Šta uopšte može da radi neko ko nema lica, oči. Nema nos niti uši. A čuo sam te da dolaziš.“-reče.

Bio je u pravu. Bio sam u dilemi. Njegova primjedba imala je mjesta, a opet siguran sam u jedno. Čuo me je. Gledao sam ispod šešira tamo gdje bi trebalo da viri pramen kose. Nije ga bilo. Zapitah se sam šta mi je trebalo sve ovo. Mogao sam kao i uvijek da gledam svoja posla umjesto da gledam sagovornika ondje gdje bi trebalo da mu se nalaze oči. Lice. Prva stvar na osnovu koje po prvi put procjenjujemo nekoga. Može nam biti simpatičan. Lijep, ružan. Odbojan ili strog, ali njega nisam mogao svrstati nigdje.

Gledao sam odjevnu kombinaciju na njemu. Takve stvari teško da bi se mogle negdje pronaći. Možda u nekim odavno zapuštenim ormarima. Po tavanima. Nekim starim modnim katalozima. Sve na njemu bilo je u neskladu. Pantalone sa širokim nogavicama koje su se na vjetru uvijale oko njegovih tankih nogu i čvrsto smrsnutim nekim konopcem tamo gdje bi svako drugi imao struk, a on ni to. Preko plavih izblijedilih pantalona u poprilično lošem stanju lelujala se košulja koja je nevješto skrivala mršavo tijelo. Gotovo iskidana u trake različite širine teškom mukom se držala za koščata ramena od kojih je lijevo rame bilo nekako kraće i niže od desnog ramena dajući sveukupnoj slici oronulost i nemoć. Stopala  mu nisam ni vidio. Pantalone su odlično obavile svoj dio posla. Ono što se ne vidi toga i nema. Možda je sa njim upravo sve tako pomislih dok sam gledao kako se vjetar poigrava sa njegovim nejakim tijelom.

„Ne znam zašto sam ostavljen sam. Moj poslodavac mi nije rekao ni riječi. Naprosto jednog dana sve mu je prepuklo. Od cijele ekipe sam ostao sam. Očekivao da će se vratiti po mene. Nikad nije. Vidio sam ga kako odlazi sa velikim koferom koji je vjerovatno bio prazan. Možda tek sa parčetom neba, grumenom zemlje i žeđu na usnama.“-podrhtavao mu je glas.

„Ove pantalone sam dobio od njega. Dobro se sjećam kako ih je samo hvalio. A košulja. Od njegovog pokojnog oca. Poslije njegove smrti popalili su sve njegove stvari, a kako je košulja bila novija nekako su se sažalili da je ne zapale te je ja dobih. Sjećam se kao da je juče bilo. Stari je znao navratiti, iskukati se na starost. Bezobrazni vjetar umio je da se poigrava sa njegovim islabjelim tijelom gotovo ga lomeći kao trsku. Na grobu mu je slika sa ovom košuljom. Eto stari ode, a košulja još posluži. Nije neka zaštita, ali nisam gol. Čak mi se čini kad bi bez pantalona ostao ne bi bilo toliko strašno koliko da ostanem bez nje. Čini se da mi definitivno i mene nestalo.“-zaključi čovjek bez lica, struka i stopala.

Čovjek bez ičega imao je sve manje sebe. Sve ostalo bilo je svedeno na pantalone, košulju i šešir.

„Svi su me odavno napustili. Svi osim pantalona, košulje i šešira. Čak su i fleke otišle nekim poslom. Ostao sam im samo ja. Samo ja i moja čamotinja.“-nastavi.

Pogledom sam kružio oko njega. Pogled mi se zapetljao u korov koji je osvajao korakom svaki pedalj ledine. Život je nesumnjivo gubio primat nad teritorijom koju je moj sagovornik godinama branio. Koliko uspješno zna samo veliki prazan kofer koji negdje stoji, možda na peronu, ormaru i u njemu parče neba. Znaju samo žedne usne.

„Moja misija polako se privodi kraju. Otkopčaj mi dugmeta. Vjetar će učiniti svoje.“-zamoli me.

Gledao sam u njegove dlanove. Držali su se za vjetar. Kao prvačići pred školom. Šta sam drugo mogao? Poslušao sam njegovu poslednju želju. Bilo je upravo onako kako je rekao. Vjetar je učinio svoje. Oslobođena stega starinske košulje i dobrano smrskanih pantalona negdje u predjelu struka jedna duša trajno sklopi savez sa vjetrom. Vinu se visoko iznad ledine, osvrnu se prema meni. Jedan osmijeh čovjeka bez lica trajno ponesoh sobom. Tek da mi se nađe kad šešir na glavu pometnem i na zatiljak zabacim.

Strašilo u meni javi se ponekad. Tek bockanjem slame u predjelu vrata. Valjda da opomene da košulju na vrijeme otkopčam.


Pozdravlja Vas mandrak72, sa licem cijelim i šeširom na naklon spreman ugodn dan Vam želim.
[ Smijehom protiv uroka ] 04 Maj, 2012 11:08

 

Mjesec maj mi je uvijek bio drag mjesec. Možda najljepši u godini.  Mnogo je toga uvijek vezivano uz ovaj mjesec.

 

Praznik rada. I ove smo godine spajali vikend s praznicima.

 

Zahuktale političke kampanje koje su u Srbiji pred finišom i buđenje istih u Republici Srpskoj takođe će dovesti do još novih spajanja. Političari će spojiti ugodno sa korisnim. Spojiće se vjerovatno novi savezi i koalicije. Kusi i repati, ćosavi i bradati.

 

Ako je ćutanje zlato onda je izborna ćutnja neprocjenjiva. Sve ono što su govorili, govore i ono što će tek da kažu ne bi progutao ni pas sa maslom, ali kao što kažu poslovice, izreke i ostale mudre stvari „psi laju, a karavni prolaze“.

 

Svejedno lajali ili ne nama ostaje da i dalje spajamo kraj s krajem. Odavno su nam pomrsili konce.

 

 

Pozdravlja Vas mandrak72, majem zatečen, nedorečen i urokljivim očima urečen. (nedopečen)


 

Hit Counter
Free Web Counter