[ Priče iz Desetog sela
]
25 Maj, 2012 13:37
„Nisam znao kako je kad kuća i dvorište zaćute.“-iznova briznu u plač.
Nije puštao glasa, samo su suze kvasile lice. Činilo se da nikada neće stati. Lice pedestogodišnjaka umiveno suzama nisam nikad do tad vidio.
Nisam ni pokušavao da mu šta kažem. Činilo se najispravnijim prepustiti emocijama da nivelišu unutrašnja i vanjska raspoloženja. Potrajalo je to još nekih minut ili dva.
Rukavom je obrisao lice i skrivao pogled kao postiđen zbog suza.
„Nikad mater nisam prežalio. Evo već osam godina nisam kao čovjek zapjevao. Umijem da se nasmijem, al neće glas iz grla. A volio bih da znaš. Umijem ja da zapjevam itekako, ali ne ide. Uvijek idući kući kad izdaleka spazim ćaću na dvorištu na moment se zanesem i zamislim da je mati kraj peći. Sprema ručak. Pogledam na prozor i očekujem da se pojavi njena ruka dok sklanja zavjesu.“-zastade.
Pogledavao je u stranu. Pogled mu je sezao preko najviših vrhova obraslih crnogoričnom šumom.
„Ja opet imam porodicu pa se na trenutak zaboravim, svakodnevnim problemima s djecom zamislim, ali ćaća. Ne bi taj pokazao koliko mu je teško. Ma jok. Sto puta sam suze sakrio dok sam njegov veš nosio kući na pranje. Velim, „ćaća jel mogu kako pomoći, skuvaće Stana da ti donesem“, a on malo ljutito odbrusi „nismo đeca, da mi išta zatreba ja bi tebi odma kazo“. Odmah bi se davao na bilo kakav posao da pokaže kako je snažan i kako još može mnogo kući privrijedniti. A godine su to. Ejj. Kad bi dao Bog da i sam toliko dočekam. A eto nije sebi dao prići. Nestalo ga za petnaest dana. Pojelo ga iznutra. Kažu doktori da se ne mogu načuditi kako je na noge uopšte mogao stati.“
Poznavao sam njegova oca i njegova bolest i još brža smrt su me iznenadili. Čak mi se čini da ga vidjeh par dana pred sam kraj. Na licu nije pokazivao ništa.
„Održavam ono stanja da ne propada. Svakim vikendom sam gore. Pokosim, otvorim vrata. Svinje i bikove sam prodao. Ostalo je par ovaca koje sam ogradio i gore budu same. Obiđem ih osim vikendom i jednom nedeljno. Imaju šta jesti, vode, soli. Bude neko jagnje. Ne mogu. Ne mogu sve ugasiti. Teško je zimi kuću zgrijati još teže dimnjak bez dima viđati dok stižem kući. A još juče, u gumenjacima sam u školu išao.“
Davao je sve od sebe da sve to održi kao da su mu roditelji živi.
„Sve i da sam najumorniji ovdje se najbolje odmorim. Tišina, mir. Malo radukam, malo odmaram. Nešto bašte posijem, luka, krompira. Pardajza, krastavaca da se pojede da ne nosim iz grada.“-posmatrao sam ga dok priča.
Uvijek je bio smiren. Vrijedan i radan kao otac mu. U glasu mu se osjećalo zadovoljstvo dok priča o svom imanju na selu.
„Nabavio sam i štene.“-nasmiješi se.
„Možda će neko reći da sam lud. Da mi ne treba pašče, ali sam mu se obradovao kao dijetekad ga onomad pronađoh u kutiji za cipele pored puta. Prošao sam autom pored njega, stao i povratio se. Gledam one crne okice kao ugarci. Ma reko bi čovjek ko dijete, zagledao mi se i samo u oči gleda. Greota, pomislih da skapa od gladi ili žeđi ili bude pregažen pored puta. Nisam ni sekunda dalje razmišljao.“-veselijim glasom ubzano mi je prepričavao susret s njim.
„Vozim ja njega u kutiji od cipela i pogled mi stalno leti njemu. Šaka duše, ko klupko vune, cijuče. Gleda u mene. Ehej da si vidio ti te okice. Ko u kakva čeljadeta. Reko bi čoek progovoriće. Naranim ja njega, napojim, uspem mlijeka i sjedem kraj njega. Opružio šapice ko kakvo čeljade, na njih glavu naslonio i onako gleda me ispod oka. Čas zatvori oba oka kao da spava, a onda đavolak mali škiljne ne ono jedno, pa na drugo oko kao da se boji da ga neću ostaviti. Sjedio sam tako pored njega dva puna sata. Čini mi se da se dobro i naspavao.“
Talasi boljeg raspoloženja nadirali su u talasima njegova glasa. Prišao je o njemu zaneseno kako kakav školarac kad bi dobio kakvo štene.
„Dođe vrijeme povratka kući, a meni se duša kida. Šta sa njim? Kako? Ma ostaje pa taman mi na glavi sjedio. Neće kuća prazna biti, odlučim ja. Pripremim mu hrane, vode i u šupu zaključam dok ne ojača. Eto već dva mjeseca ima. Poraslo, eno ga do koljena Bogu hvala. Više ga ne držim u šupi. Ne vežem ga. Zna da mu je to kuća, isprati me do kapije i vrati se u kućicu.“
„Ima li kakvo ime?“
„Ne znam. Eto ga kod mene već toliko dugo ja ga ne pitah. Izdivanimo ti se nas dvojica kao pravi. Ja povučem pjesmu onako poistiha reko sramota je još mi se nije ćaća oladio, a on za mnom zalaje kao prateći vokal. A da vidiš kako me samo dočeka. Izdaleka pozna auto baraba, pa trkom se sjuri prema kapiji. Mlati li repom mlati. Propne mi se na zadnje noge pa me sveg ukalja. Hehe.“-nasmija se.
„A po noći. Pogasim sva svjetla. Peć se polako hladi i pucketa budeći tišinu,a samo se on čuje. Laje li laje. Svu noć. Slušam ga do neko doba noći. Ne spava ti taj nikako. Uspava me kao dijete. Ujutro čim ustanem čeka me pred pragom. S radošću.“
Nekoliko trenutaka potraja ćutnja.
„Drugačije je kad te neko dočeka na pragu, pa makar to bio pseći lavež.“
„Da.“-složih se s njim jer nije bilo razloga da mu ne povjerujem.
Pozdravlja Vas mandrak72, repom mašući i ušima klimajući slušalac što u tefter bilježi.





25/05/2012, 14:28
Uzivala sam citajuci. Hvala!
28/05/2012, 15:57
Тек са губитком вољених ми почињемо да сазревамо као људи, мислим. Све дотле и не знамо пуно о животу и томе како непредвидив он може да буде. Сем тога, тек тада заправо и спознајемо колико смо пролазни и да смо само путници на туђој земљи. Али, ма колико туга била велика, тада спознаја о истинској радости почиње да се назире. Машем! :)
21/06/2012, 19:07
Snezanakt1, hvala :)
pozdrav
21/06/2012, 19:08
Pričalice potpuno se slažem s tobom.
pozdrav pričopričalice naša