[ Generalna ] 31 Decembar, 2010 15:28

Dragi moji

Svima Vama želim sretnu novu godinu 2011-tu. Mnogo zdravlja, sreće, ljubavi i svakoga dobra za Vas i vaše najdraže. Kao što je red zaboravite sve loše što Vam se desilo2010-te godine, a najljepše stvari zadjenite za osmjeh i nek obasjava godine koje dolaze.

Želim da ispunjavate svoje snove u godinama koje dolaze. Da zajedno nastavimo druženje i narednih godina. 

Još jednom da Vam se zahvalim za predivne tri godine koje sam ovdje sa Vama. Bilo mi je zadovoljstvo i čast.

U to ime pripremio sam banket salu sa svim onim što dolikuje jednoj proslavi. Mjesta ime za sve.

Ulaznica je samo jedan klik na slijedeći link.

http://mandrak72.webs.com/banketsala.htm

 

 

Nazdravlja Vam mandrak72, Sretna Nova godina .

[ Priče iz Desetog sela ] 26 Decembar, 2010 14:18
Kroz prozor posmatram snijeg dok pada. Na trenutak bljesnuše dani bezbrižni koji kao bol minuše ostavljajući poneko pitanje.
„Otkud baš sad?“

Bilo je ljeto. Toplo i onako dosadno kad u podne ne možeš nikoga ni za lijeka vidjeti da se igra na ulici. Samo tišina, velika cisterna koja zaliva ulicu da se manje praši, a ona na tren kao da odahne pa ponovo po starom nastavi da se ni kriva ni dužna prži od sunca koje kao da je iskaljivalo bijes i bijesno na vascijeli svijet oko sebe.
U našoj ulici bio je jedan čovjek. Halid se zvao. Bio je poprilično nizak i vlajda zbog toga nama djeci nekako blizak. Ne blizak u onom smislu da je nešto volio da petlja sa nama već u našoj dječijoj potrazi za nečim novim.

Iz ko zna kakvog razloga svi smo ga zvali Ivo. I on se tobože ljutio na to pa stoga svaki put tobož se okrenuo, korak dva pojurio za nama, a potom zatopotao nogama kao da se dao u potjeru za nama. Uvijek isto. Svoj ritual je ponavljao po ko zna oliko puta, a mi smo iznova čekali našega Ivu da ga još jednom prozovemo ni sami ne znajući šta je razlog njegovom nadimku i njegovoj ljutnji.
Koliko me sjećanje služi imao je dva braka. Prvi neuspješni brak odvijao se u malenoj kućici preko puta moje samo malo uviše. Njegova pomalo uvrnuta supruga svakoga dana sa gramofonske ploče puštala je neku pjesmu o njenjom rodnom Prijedoru sve cifrajući se po čitav dan. A Halid je svakodnevno radio i svakao pronalazio načine da zaradi novac i prehrani porodicu. Bez neke škole izbor poslova svodio se na neke fizičke poslove. Među njima i jedan koji je kasnije nastavio da radi do kraja života.
Kopao je grobnice. Za prvu iskopanu grobnicu bio je posebno dobro plaćen te nekako taj Bog da mu dušu prosti pokojnik oživje u našem malom Halidu.

Kad god bi dogovarao cijenu Halid bi se nekako pozvao na pokojnog Ivu i na cijenu koja je svakako bila respektabilna za njegov težek fizički posao.
„Kad se samo sjetim Ive. Bog da mu dušu prosti.“-zaboravio bi se pa prekrstio iako je bio islamske vjeroispovjesti.
„Ma pusti ti njega sad Halide, nego da se mi pogađamo ko ljudi da svi budu zadovoljni.“-poslodavac bi nestrpljivo navaljivao.
„Ma i ja to kažem, nego ne bi bio red da se pokojnik posrami pred Ivom ili ne daj Bože potuži.“-kobajagi zabrinuto je postizao cijenu.
„Ma nek đavo nosi i tebe i tvog Ivu. Reci već jednom.“-bilo je kraj kakav je ne samo Halid nego i I Ivo poželio. Pominjali su ga mnogo više nego kod same kuće.

Halid je valjano obavljao svoj posao, a usput bi često brzim kratkim koracima jurio prema svojoj drugoj ženi u rukama noseći pune vrećice gegao se napred nazad i sam sa sobom pričao. Često se činilo da nikada nije sam. Pričalo se da je s njim uvijek bio Ivo toliko pominjani. Nedugo nakon toga počela su dobacivanja za njim Ivo, Ivo.
Iznenađeni i pomalo ljutnuti Halid sa dvije vrećice u rukama sa dlanovima koji se nisu vidjeli ispod dugačkih rukava počeo bi da se ljuti. Nekad malo i lane onako bezopasno.

Nama djeci se sve to svidjelo, mada to ne bi bilo lijepo sa ovoga gledišta, ali potraja to stalno naganjanje sa Halidom.
Godine su bile sve teže, a leđa sve slabija te se Ivo sve više povijao i bivao nekako sve manji,a kaputi sve duži.
„Eh da bar sad Halid naiđe.“- na tren pomislih.

I nije. Došlo je veče. Zvjezdano.
Milioni prosutih zvijezda kao klikeri blistavi na suncu okupanih mjesečinom prekrilo je plašt preko moje ulice. Crtani film je bio odavno prošao. Tom nikako nije uspjevao da uhvati Džerija, a na Dnevniku je bilo rečeno da će vrućine i dalje potrajati.
Sjedio sam na terasi i s prvim mrakom prostro sam neveliko ćebe na terasu. Vrhove ćebeta sam spojio praveći mali čamac. Ja i moja sestra skoro pa tri godine mlađa od mene. Pokupili smo tek nešto od nama važnih igračaka i zaplovili brodom iz ulice Prve krajiške brigade bezbroja.

Pod dojmovima pročitane obavezne lektire i slobodno izabranog štiva iz biblioteke plovili smo širom svijeta i u avanturama kakve do danas nisu zabilježene na terasi sa koje danas snijeg čistim, a on i dalje pada.
I tada sam umoran od svakojakih putovanja znao da zatvorim oči, legnem na leđa sa rukama ispod glave žmirim do dugo u noć. Mirisi mora koje tih vrelih dana bilo mnogo dalje od jedne plate radničke porodice koja se iskreno radovala onim okruglim stolicama i stolu od plastike koji je krasio naš balkon. Mnoštvo se toga trena događalo pod svodom nebeskog plavetnila,a milioni zvijezda gledale su baš u mene i žmirkale kao svraka na jugovini, a ja se činio posebno važan jer eto meni se baš čini da sve gledaju umene  jer u koga bi drugoga. Niko sem mene nije se izležavao na terasi zagledan u zvijedzde.

Nakon vrelog ljeta posjetila nas je i starica koju su svi nekako zvali Zima. Okrutna, ali nama djeci mila i draga. Tih dana gostovao je Jelenko u našim malim TV aparatima uglavnom crnobijelim. Jedna rečenica unijela je posebnu živost među nas djecu. Rečenica koja će se još dugo ponavljati u našem djetinjstvu.
„Ivo ima lane.“

Od toga momenta Ivo nije bio samo jedna uspomena Halidova na dobro plaćen posao. Ivo je dobio lane.
„Ivo ima lane.“-i sam Halid je bio iznenađen obratom situacije. Ta kratka rečenica je postala toliko ponavljana prilikom svih naših nestašluka da se maltene brzinom munje prošetala na sve krajeve grada.
I prošla je zima. Halid se i dalje ljutio na ime Ivo kojim smo ga zvali. Godinama kasnije takođe, ali i mi smo odlazili u svijet.

Svijet bez Ive i Halida i danas živi. Tek na njih pomislim kad u nebo pogledam, pa bilo da žmirkam prema toplom suncu ili da otvorenih usta gutam pahulje. One najkrupnije i najslađe. I dan danas umijem da ležim na leđima i da putujem onamo gdje još nije ljudska noga kročila gdje životinje iz Opstanka još uvijek čekaju na filmske radnike i sjajne kadrove.
Poletarac u meni još neizostavno čuči i djeluje.
Još jedan snijegom ispunjen dan ispisuje najljepšu čestitku prošaranu mnoštvom pahulja, ukrasa i saonicama koje samo čekaju najodvažnije da pokupe sav onaj vjetar u kosi koji će godinama ispunjavati jedra ma gdje god brodili.


Pozdravlja Vas mandrak72, neustrašvi sanjkaš u veteranskoj lizi za strme padine i bezbolne uboje.
[ Generalna ] 21 Decembar, 2010 14:31

Sat je zvonio. Bilo je vrijeme ustajanja. Nije mi se dalo izvlačiti iz tople posteljine. „Samo ti zvoni.“-mislio sam. „Nikud ja ne žurim, samo ti zvoni prika.“-mrmljao sam i ponavljao kao za sebe. Međutim sat nije prestajao sa zvonjavom. Bio sam bijesan.

Počeh da se protežem. Nije išlo. Bio sam sav nekako ukočen. Panično nogama pođoh da skinem pokrivač. Pokrivač bi kao rukom odnesen. Gotovo strgnut sa mene. Gledao sam u svoje noge. Nisam bio bos. Crni gumeni đonovi vrtjeli su se velikom brzinom. Duboke zimske šare igrale su mi pred očima.

„Šta.“-vrisnuh. Izbezumljeno sam gledao u svoje noge. To su bili veliki crni točkovi . Pogledom sam kružio oko sebe tražeći objašnjenje. Nije bilo nikoga. Moje veliko metalno tijelo nemoćno je tražilo odgovore.

„Znam. Opet sam ružno sanjao. Zažmuriću, malo sačekati i probudiću se.“-pomislio sam da je sve to ružan san. Par trenutaka dugih kao vječnost čekao sam. Čekao sam da prostruji cirkulacija kroz moje tijelo. Ubrzano sam disao. U meni je sve treperilo. Drhtao sam. Pokušavao sam da dođem do daha. Nije išlo. Neopisiv strah me je tresao dok sam pokušavao da dođem do daha. Panično sam otvorio oči.

Oko mene gomila ljudi stajala je kraj mene i gledala dok sam s mukom pokušavao da se iskašljem. Crni gusti dim ispunio je prostor oko mene. Vidio sam po rekacijama ostalih kako s prezirom gledaju u mene i žmirkaju rukama rastjerujući dim koji ih je davio. I sam sam osjetio da me taj isti dim guši i spunjava pluća. Znao sam. Danas sam bio autobus. Naiđe dan kad se probudim i budem nešto sasvim drugo. Danas sam bio autobus.

Veliki crveni gradski autobus.

Teško sam stalno prihvatao te promjene. Nije lako jedan dan biti magarac, a već sledeći dan kofer. Biti fotokopir mašina ili sjekira, Ostavi to traga na čovjeku. Još uvijek se nosim mišlju da to ne ostavlja velike posljedice na mene, ali stvar je počela sve češće da mi se događa. Ne nije se ponavljala. Uvijek sam bio nešto drugo.

Međutim stvar koja me je najviše plašila je što se to sve duže zadržavalo, trajalo. Što sam se sve više uživljavao. Nekad je osjećaj bio tako lijep da sam naveče poželio da ujutro nastavim gdje sam stao. Putnici su već ulazili, a ja sam se još zimogrižljivo tresao, breketao, zagrijavao se u mjestu. Osjećao sam kako lagano teret sjeda na moja leđa.

Gledao sam u dispečera na stanici. Uredno ispeglana košulja. Izbrijan kao mladi vojnik. Pitao sam se čega to ima zanimljivog u njegovom životu. Čitav svoj život ispraća jedan po jedan autobus. Za neku mizernu platu koju će odnijeti na kraju mjeseca svojoj porodici tamo negdje u predgrađu. Nikada neće osjetiti taj žamor, nestrpljanje, iščekivanje i svu raost koju osjetim u očima promrzlih putnika na stanici Zeleni vijenac u 05:30. U očima svih onih mladića dok zaljubljeni slijepi od ljubavi lebde i u sebi ponnavljaju Jesenjinove stihove želeći da iznenade djevojku iz centra svojom romantičnšću. Sve one domaćice i majke sa vrećicama i cegerima prepunim zeleniša sa pijace dok su žurili prema već nastavljenom loncu variva u jednom potkrovlju neposredno ispod oblaka duginih boja. Ne ne bih se mjenjao sa njim. Nema tih novaca koji bi mogli da me ostave tu na stanici rano jutros.

Već sam sa lagano kreato. „Stani. Kočiiiii. Imamo jednog zakasnilog studenta.“-odzvanjalo je otpozadi. Možda negdje sa sredine. Polurazbuđeni i vječito neispavani student velikim zalogajima gutao je kiflu. Njegova ljubaznost i osmjeh na licu govorili su više i od jednog predavanja, skripte i knjige zajedno.

„Ma idi begaj.“-zadovoljno sam preo kako kakav stari mačor ispod stare peći negdje oko Svetog Nikole kad od mraza i hladnoće kao pištolji pucaju ogranci pod teretom snijega.

Zadovoljno sam gutao kilometre. Često zastajkujući i kao rezervne igrače mijenjajući putnike. Nekad u sudijskoj nadoknadi. Nekad taktički da na tren ukradem pokoju sekundu ili čak minutu vješto kvareći raspored drugim prevoznicima. Ne nisam ja loš uopšte, ali eto svi nekako igramo viteški. Nadmudrivanjem postići prevoz što više putnika uglavnom držeći se propisa koliko je to uopšte i moguće u ovom poludivljem svijetu. Fer plej ipak mora postojati.

„Evo, šta sam rekao.“-pokazivao sam na jedna plavi autobus ispred mene.

„Kad bi se gledali baš propisi on bi trebao da ide iza mene nepunu minutu, a jel vidiš. Nekad moraš biti malo bezobrazan. Mrvicu, ako se to može izmjeriti.“ Iskoristio sam njegovu zavjetrinu i išao sam tik iza njega. Nakon što sam provjerio da kojim slučajem ne ugrozim učesnike u saobraćaju dao sam iznenada lijevi žmigavac i dao sve od sebe, Ipak i ja sam već polako u godinama gdje ovaki napori iziskuju dodtanonaprezanje jel. I sam iznenađen pajdaš ispred mene nije se ni uspio snaći, a ja sam poput kakvog bolida već jurio pored njega prema pit stopu gdje ću pokušati da što prije izvršim izmjenu putnika i u samom finišu stignem do cilja kako i sam red vožnje kazuje.

Svirnuo je. U njegovom pogledu čitam malu zavist. Odviše kasno je uočio moj manevar i nije bilo vremena za popravku pozicije.

„Ooo kakav osjećaj. Ova vožnja mi vraća snagu i energiju. Imam osjećaj da bih mogao zauvijek ovako.“-veselo sam divanio sebi u brk.

„Brmmm-brmmmm. Brrrrrrrrrrrr.“-jednoličnim glasom pjevao sam neku baladu što sam čuo od jednog rashodovanog autobusa koji je čitav život vozio đake i od njih je zapamtio svu pjesmu. „Sve što želim u ovom trenutkuuuuuu.....“-pjevao sam poslije balade. Fantastičan osjećaj.

„Ovo je sjajno.“-jezdio sam a vjetar je zviždio oko mene. Pomalo rasterećen primjetio sam nešto što me nije nimalo obradovalo.

„Pih. Navijači.“-znao sam da će biti nekih problema, jer uvijek tako završi s njima. Vječito nezadovoljni. Dal pobijedili ili izgubili na nekome se uvijek moraju iskaliti. Ispod oka gledao sam ih u zadnjem dijelu kako se nekako žučno i glasno raspravljaju. Gurkaju i grohotom smiju.

„Ovako to obično počinje.“-naslućivao sam belaj. Nije dugo trebalo. Jedan dripac se uhvatio obema rukama za držače na plafonu i onako se ljuljao povećevajući svoj zamah sve dok nije jednom dotakao staklo koje je naprosto izletjelo iz ležišta i razbilo se u paramparčad.

„Neeeeeeee.“-bolno sam jeknuo dok su mi klecala koljena i miris spaljene gume punio nozdrve. Razulareni i pomalo preplešeni od moje reakcije brzo su napustili svoja mjesta i nestali negdje niz ulicu. Nekoliko trenutaka sam čekao da dođem sebi od prethodnog događaja. Negodovanje putnika vratilo me je u svakidašnjost. Popravnog nije bilo. Bilo je vrijeme za dalje. Ljudi su žurili u svoje fabrike, kancelarije, portirnice i biblioteke. Škole su već nestrpljivo izvirivale na đake i mrštile svoje velike obrve smišljajući nove kazne za zakašnjele učenike. Ne nisu pomagala opravdanja jer su gotovo sva ispucana tokom ove školske godine.

„Na servis.“-bila je opšta ocjena. Gužva pred servisom bila je velika. Neke odavno već poznajem, a neke sad vidi po prvi put.

Omladina. Moderna i pomalo nekulturna ne ustupa mjesto nama starijima. Eno ga jedan poznanik. Bio je već iskusan kad sam ja počinjao. Javih mu se.

„Izvini, godine moj prika. Malo sam zaboravio. Eh kako vrijeme leti.“-samo je slegnuo širokim autobuskim ramenima. Godine su ga izmjenile. Oronuo. Odmah se vidjelo da nije mnogo držao do sebe. Nisu ni drugi.

„Izvinte, nemam mnogo vremena. Moram hitno. Čekaju me turisti za Budimpeštu.“-pravdao je svoj ulazak preko reda jedan uštogljeni namirisani i nacifrani fićfirić, očigledno mlad i neiskusan sa malo kilometara u točkovima. „ Ali gospodine svi mi čekamo. Sačekaj i ti.“-jedan gradski dobrodržeći gospodin, autobuski veteran se malo pobuni. „Ne znam. Pitajte upravu. Žurim.“-nije se turista dao zbuniti.

Dobro sam se načekao. Majstori su sumnjičavo vrtjeli glavom. Tek u neko doba poslijepodne vratio sam se na staru relaciju. Neka već poznata iscrpljena lica vraćala su se sa posla. Sažvakani i iscjeđeni kao stara žvakaća bezvoljno su gledali kroz prozore.

Bože kako ne volim ovaj dio dana. Želio bih vidjeti nasmiješena lica putnika. Želio bih žagor. Pa i galamu. Vesele dječije glasove. „Eh da sam makar jedna dan bar neki međugradski ili eto turistički autobus. Onako visok, ozbiljan da se sredim,a putnici svi do jednoga veseli, raspoloženi. Da se otme pjesma iz grla studenata ili srednjoškolaca na ekskurziji. Na granici sav važan budem pretresen od smrknutih carinika koji ne mogu da poronađu niti jednu manu. „-govorio sam onako malo za sebe želju tek jednu.

Nakon završetka posljednje vožnje. Malo umoran i pod utiscima toga dana zadovoljno sam se kretao prema matičnoj stanici.

„Ne. Nemoj ga ovdje ostavljati. Vozi za servis. Izgleda da je s njim gotovo. Izgleda nešto ozbiljno. Nemora ništa značiti ali..“-glas dipečera bio je mrtav ozbiljan i bez grama boje.

„Šta? Moliću. Ja sam kao mladić. Ih mogu da se nosim s duplo mlađim od sebe.“-opirao sam se.

„Samo vozi i mnogo ne pitaj.“-dispečer se nije dao smesti.

Neki težak osjećaj kao gvožđe ledeno me je pritisako. Polako sam gubio zrak. Teško sam disao. I najmanji uspon činilo mi se da je beskrajan. Servis je bio poluprazan. Napušteni i napola završeni autobusi bezživotno su stajali. Muk. Krajnjim naporom ušao sam u radionu. Ostao sam sam. Kakva neprijatna hladnoća. Nigdje nikoga. Ostavljen.

„Šta li me čeka.“

„ Nadam se da je sve samo neka greška.“-preispitivao sam se, odgonetao i postavljao pitanja.

Umor se spustio i kao kandžama na leđa zakačio. Nikako nisam mogao da se opustim zaspem. Nakon dugo vremena umor je polako činio svoje. Bio sam gotov da utonem u svijet snova.

Posljednjim atomima snage odupirao sam se snu. Glasovi. Bili su tihi gotovo nečujni . Bili su sve glasniji, ali uvijek na ivici tajnosti. Kao u nekoj akciji gdje je trebalo ostati neuhvatljiv.

„To je taj.“-jasno sam začuo glas.

„Jesi li siguran?“-nepovjerljivi glas tražio je potvrdu.

„Siguran. Isti motor, godina proizvodnje. Sve isto i još dobar akumulator.“-prvi glas je nastavio dijalog.

„Požurimo, već sutra biće kasno. Ko zna šta će do sutra šefovima pasti na pamet.“

Razbudio sam se. Pričali su o meni.

„Nešto mi gadno spremaju.“-pažljivo sam pratio njihove namjere.

„Ooo. O šta mi to rade.“-osjetio sam jaku bol, udarce koji su odzvanjali praznom halom.

„Još samo malo i hladnjak je tvoj. Dok ja s njim završim ti pređi na akumulatore. Moramo biti brzi.“-prvi glas neznanca izdavao je kratke komande.

Nelegalna trgovina dijelovima o kojoj sam samo davno slušao bila mi je pred očima. Ovaj put sam ja bio žrtva. Mislio sam da se to samo drugima događa. Osjećao sam nesnosne bolove. Imao sam želju da se pomaknem. Pobjegnem. Sve je bilo bezuspješno. Polako sam gubio svijest. Glasovi su bili sve slabiji. Svjetlost je bila sve slabija. Nestajao sam. Biiiip.... Biiiiip.......Biiiiip..........................

Sat je pojačavo svoju zvonjavu. Sve jače i jače. Bezuspješno sam navlačio posteljinu preko glave. Nisam smio da otvorim oči. Bojao sam se novog iznenađenja. Oprezno sam otvarao oči.

Razgledao svijet oko sebe. Snažan udarac u pleksus me prenu. Za njim još jedan,a onda kiša udaraca. Gubio sam zrak. Posrtao sam. Udarci su pljuštali sa svih strana. Različitog intenziteta i jačine.

„Ostavi taj bubanj Radašine.“-jasno se čuo glas ženske osobe.

„Razbudi komšiluk. Kad dođeš na Guču udaraj koliko te volja bitango nijedna.“-grmila je ista ženska osoba.

„O neeeee. Samo to neeee.“-zavapio sam.

Bio sam bubanj. Bubanj na putu za sabor trubača. Nekoliko puta sam se okrenuo i skotrljao na pod. Par trenutaka vrtio sam se kao metalni novčić kad ubrzano pravi krugove prije nego se umiri u vodoravnom položaju.

„Sad će vidiš ko je bitanga.“-bijesni muški glas je izašao iz sobe i zalupio vrata.

Brzo sam se mirio da ću ovog dana biti samo bubanj. Lupaju mnogi.  Na televiziju, za govornicama. Mogao bih i ja. Prvi put bez rizika da mi iko išta progovori.Na kraju krajeva ovo bi moglo da se oduži. Ipak je to Sabor.

 

Pozdravlja Vas mandrak72, akviziter električnih bubnjeva kako za veš mašine tako i za svadbene bendove sa muzikom za svačije uši.

[ Smijehom protiv uroka ] 17 Decembar, 2010 21:19

Nešto se smišljam i izmišljam. Onako šta bi bilo kad bi bilo. I ponekad eto i meni padne neka ludost na glavu pod vunenom kapom.

Negdje sam pročitao da djetlić taj šumski majstor čekićar u toku sekunde 22 puta udari kljunom u drvo.

E sad gledano sa moje retrospektive i dektive nešto se mislim može li čovjek izvesti sve to. Ili približno.

Jedan moj poznanik kaže da je njegov mozak obložen nekom vrstom gela pa da taj gel apsorbuje udarce mozga od lubanju.

Nešto povezujem jednog političara. Mladog. Uvijek s gelom na glavi, vjerujem da bi uspio uzvesti taj poduhvat. Gotovo sam siguran da ne bi dobio otres mozga. Uz korištenje gela i nedostatak mozga gotovo sam siguran da je on taj homodjetlikus među nama.
Međutim šta je s nama. Možemo li mi da ponovimo slično.



Mislim da dâ. Potrebno je samo malo vježbe.

Evo već nekoliko sati lupam glavom o računar da proradi, a on neće pa neće.
Mislim da je proradio djetlić u meni.


Pozdravlja vas mandrak72, kuc,kuc,kuc........

[ Mandrakizmi ] 15 Decembar, 2010 18:24

Car nije gol. Očarapit je.

Prilikom provale optuženi je bio neuračunljiv. Zaboga pa čarapu je stavio na glavu.

 

Pozdravlja Vas mandrak72, neočarapljen i neiznenađen

[ Smijehom protiv uroka ] 12 Decembar, 2010 09:18
Sad više nisam siguran da li mi zaostajemo za svijetom ili prednjačimo. Neke me vijesti naprosto iznenade.

U Danskoj je profesor dobio ukor zbog orgija u kabinetu.????

I kod nas bi svakako profesor za slične stvari bio kažnjen slično ili čak drastičnije, ali možda prije tridesetak godina. Međutim siguran sam da bi u današnje vrijeme bilo sasvim drugačije.

Na you tubčetu bi odmah bio postavljen njegov video. Odmah nakon njega mnogo njih bi postavili svoj video, koji bi bio najgledaniji video.

Nakon toga bio bi pozvan bar u 65 emisija zabavnog i edukativnog karaktera, a kao tačka na i pojavio bi se i na Farmi, nakon toga i na Big Baji i svim sličnim realiti šouooovima kako u državi tako i na području zemalja bivše nam SFRJ.

Na kraju krajeva kod nas takvi završe na najvišim državničkim funcijama, jer takvi trebaju da nas onako kolektivno „prcaju“u zdrav mozak.

Nakon svega ostalog to bi značilo da je nešto trulo u državi Danskoj.

Da nas taj isti zaostali svijet ne koči pitam se gdje bi nam bio kraj.
 


Pozdravlja Vas mandrak72, spletom paučine opaučen.



p.s. Nakon pominjanja wikileaks-a počele su moji problemi sa računarom, pa me stoga nema pa nema. Riknula boranija. Još samo par dana strpljenja zamoliću.
[ Smijehom protiv uroka ] 01 Decembar, 2010 22:03
Neslužbena informacija je stigla do mene i u njoj se kaže sledeće.
„Vođa je odlučio da osvjetla obraz.“

Slikao se i bio lijep u svim situacijama. Pjevao himnu napamet. Izvinio se Hafezi zbog dobacivanja u kinu, Kurti zbog Murte, a Murti zbog Kostakurte. Učinio sve što je u njegovoj moći, ali avaj. Obraz ko đon. Ničim da ga osvijetli.
Radili šminkeri svoj posao, ne vrijedi. Izmjenjali mu krvnu sliku i DNK, ali opet dobar nije bio.

„Jedino pod nož naša pomračena svjetlosti.“-bilo je krajnje rješenje savjetnika.
Vruć krompir zaigra u nježnim rukama plastičara hirurga.
Velika briga navuče grimase na njihova zategnuta lica.

„Ja bih da uzmemo malo sa potkoljenica i butina, malo šavova, rez tamo, rez vamo i to bi bilo to.“-prvi prijedlog pade.
„Ne bi išlo. Od silnog klečanja stradalo je tkivo, pomodrilo i nažuljano. To ne biva.“-skočiše neki od njih.

„Sa leđa da skinemo. Jasne čvrste linije. Učinimo to.“-predložiše drugi.
„To nikako. Vidite grbu na leđima od stalnog klanjanja. To tek ne biva.“-skočiše neki treći.

„Sa guzice. Kad zasvrbi nek se po licu češe. Biće mnogo uljudnije i prihvatljivije.“-predložiše četvrti i peti.
„Od guzice, od guzice.“-prolomi se graja među masom.

Složiše se svi.
Od toga trena zablista lice. Strina ko strina što bi rekli naši ljudi.
Od toga trenutka svi koji poželiše da osvjetlaju lice učiniše isto. Otvoriše im se vrata u politici. TV ekrane ispuniše kojekakve strine. Bilo je svakakvih. Izbrijanih, čupavih, bradatih i ćosavih. Sve strina do strine.

I ko kaže da nema emancipacije kod nas.


Pozdravlja Vas mandrak72, portparol Wikileaks-a za područja Balkana i Svazilenda
Hit Counter
Free Web Counter