Kroz prozor posmatram snijeg dok pada. Na trenutak bljesnuše dani bezbrižni koji kao bol minuše ostavljajući poneko pitanje.
„Otkud baš sad?“

Bilo je ljeto. Toplo i onako dosadno kad u podne ne možeš nikoga ni za lijeka vidjeti da se igra na ulici. Samo tišina, velika cisterna koja zaliva ulicu da se manje praši, a ona na tren kao da odahne pa ponovo po starom nastavi da se ni kriva ni dužna prži od sunca koje kao da je iskaljivalo bijes i bijesno na vascijeli svijet oko sebe.
U našoj ulici bio je jedan čovjek. Halid se zvao. Bio je poprilično nizak i vlajda zbog toga nama djeci nekako blizak. Ne blizak u onom smislu da je nešto volio da petlja sa nama već u našoj dječijoj potrazi za nečim novim.

Iz ko zna kakvog razloga svi smo ga zvali Ivo. I on se tobože ljutio na to pa stoga svaki put tobož se okrenuo, korak dva pojurio za nama, a potom zatopotao nogama kao da se dao u potjeru za nama. Uvijek isto. Svoj ritual je ponavljao po ko zna oliko puta, a mi smo iznova čekali našega Ivu da ga još jednom prozovemo ni sami ne znajući šta je razlog njegovom nadimku i njegovoj ljutnji.
Koliko me sjećanje služi imao je dva braka. Prvi neuspješni brak odvijao se u malenoj kućici preko puta moje samo malo uviše. Njegova pomalo uvrnuta supruga svakoga dana sa gramofonske ploče puštala je neku pjesmu o njenjom rodnom Prijedoru sve cifrajući se po čitav dan. A Halid je svakodnevno radio i svakao pronalazio načine da zaradi novac i prehrani porodicu. Bez neke škole izbor poslova svodio se na neke fizičke poslove. Među njima i jedan koji je kasnije nastavio da radi do kraja života.
Kopao je grobnice. Za prvu iskopanu grobnicu bio je posebno dobro plaćen te nekako taj Bog da mu dušu prosti pokojnik oživje u našem malom Halidu.

Kad god bi dogovarao cijenu Halid bi se nekako pozvao na pokojnog Ivu i na cijenu koja je svakako bila respektabilna za njegov težek fizički posao.
„Kad se samo sjetim Ive. Bog da mu dušu prosti.“-zaboravio bi se pa prekrstio iako je bio islamske vjeroispovjesti.
„Ma pusti ti njega sad Halide, nego da se mi pogađamo ko ljudi da svi budu zadovoljni.“-poslodavac bi nestrpljivo navaljivao.
„Ma i ja to kažem, nego ne bi bio red da se pokojnik posrami pred Ivom ili ne daj Bože potuži.“-kobajagi zabrinuto je postizao cijenu.
„Ma nek đavo nosi i tebe i tvog Ivu. Reci već jednom.“-bilo je kraj kakav je ne samo Halid nego i I Ivo poželio. Pominjali su ga mnogo više nego kod same kuće.

Halid je valjano obavljao svoj posao, a usput bi često brzim kratkim koracima jurio prema svojoj drugoj ženi u rukama noseći pune vrećice gegao se napred nazad i sam sa sobom pričao. Često se činilo da nikada nije sam. Pričalo se da je s njim uvijek bio Ivo toliko pominjani. Nedugo nakon toga počela su dobacivanja za njim Ivo, Ivo.
Iznenađeni i pomalo ljutnuti Halid sa dvije vrećice u rukama sa dlanovima koji se nisu vidjeli ispod dugačkih rukava počeo bi da se ljuti. Nekad malo i lane onako bezopasno.

Nama djeci se sve to svidjelo, mada to ne bi bilo lijepo sa ovoga gledišta, ali potraja to stalno naganjanje sa Halidom.
Godine su bile sve teže, a leđa sve slabija te se Ivo sve više povijao i bivao nekako sve manji,a kaputi sve duži.
„Eh da bar sad Halid naiđe.“- na tren pomislih.

I nije. Došlo je veče. Zvjezdano.
Milioni prosutih zvijezda kao klikeri blistavi na suncu okupanih mjesečinom prekrilo je plašt preko moje ulice. Crtani film je bio odavno prošao. Tom nikako nije uspjevao da uhvati Džerija, a na Dnevniku je bilo rečeno da će vrućine i dalje potrajati.
Sjedio sam na terasi i s prvim mrakom prostro sam neveliko ćebe na terasu. Vrhove ćebeta sam spojio praveći mali čamac. Ja i moja sestra skoro pa tri godine mlađa od mene. Pokupili smo tek nešto od nama važnih igračaka i zaplovili brodom iz ulice Prve krajiške brigade bezbroja.

Pod dojmovima pročitane obavezne lektire i slobodno izabranog štiva iz biblioteke plovili smo širom svijeta i u avanturama kakve do danas nisu zabilježene na terasi sa koje danas snijeg čistim, a on i dalje pada.
I tada sam umoran od svakojakih putovanja znao da zatvorim oči, legnem na leđa sa rukama ispod glave žmirim do dugo u noć. Mirisi mora koje tih vrelih dana bilo mnogo dalje od jedne plate radničke porodice koja se iskreno radovala onim okruglim stolicama i stolu od plastike koji je krasio naš balkon. Mnoštvo se toga trena događalo pod svodom nebeskog plavetnila,a milioni zvijezda gledale su baš u mene i žmirkale kao svraka na jugovini, a ja se činio posebno važan jer eto meni se baš čini da sve gledaju umene  jer u koga bi drugoga. Niko sem mene nije se izležavao na terasi zagledan u zvijedzde.

Nakon vrelog ljeta posjetila nas je i starica koju su svi nekako zvali Zima. Okrutna, ali nama djeci mila i draga. Tih dana gostovao je Jelenko u našim malim TV aparatima uglavnom crnobijelim. Jedna rečenica unijela je posebnu živost među nas djecu. Rečenica koja će se još dugo ponavljati u našem djetinjstvu.
„Ivo ima lane.“

Od toga momenta Ivo nije bio samo jedna uspomena Halidova na dobro plaćen posao. Ivo je dobio lane.
„Ivo ima lane.“-i sam Halid je bio iznenađen obratom situacije. Ta kratka rečenica je postala toliko ponavljana prilikom svih naših nestašluka da se maltene brzinom munje prošetala na sve krajeve grada.
I prošla je zima. Halid se i dalje ljutio na ime Ivo kojim smo ga zvali. Godinama kasnije takođe, ali i mi smo odlazili u svijet.

Svijet bez Ive i Halida i danas živi. Tek na njih pomislim kad u nebo pogledam, pa bilo da žmirkam prema toplom suncu ili da otvorenih usta gutam pahulje. One najkrupnije i najslađe. I dan danas umijem da ležim na leđima i da putujem onamo gdje još nije ljudska noga kročila gdje životinje iz Opstanka još uvijek čekaju na filmske radnike i sjajne kadrove.
Poletarac u meni još neizostavno čuči i djeluje.
Još jedan snijegom ispunjen dan ispisuje najljepšu čestitku prošaranu mnoštvom pahulja, ukrasa i saonicama koje samo čekaju najodvažnije da pokupe sav onaj vjetar u kosi koji će godinama ispunjavati jedra ma gdje god brodili.


Pozdravlja Vas mandrak72, neustrašvi sanjkaš u veteranskoj lizi za strme padine i bezbolne uboje.