mandrak72

Sat je zvonio. Bilo je vrijeme ustajanja. Nije mi se dalo izvlačiti iz tople posteljine. „Samo ti zvoni.“-mislio sam. „Nikud ja ne žurim, samo ti zvoni prika.“-mrmljao sam i ponavljao kao za sebe. Međutim sat nije prestajao sa zvonjavom. Bio sam bijesan.

Počeh da se protežem. Nije išlo. Bio sam sav nekako ukočen. Panično nogama pođoh da skinem pokrivač. Pokrivač bi kao rukom odnesen. Gotovo strgnut sa mene. Gledao sam u svoje noge. Nisam bio bos. Crni gumeni đonovi vrtjeli su se velikom brzinom. Duboke zimske šare igrale su mi pred očima.

„Šta.“-vrisnuh. Izbezumljeno sam gledao u svoje noge. To su bili veliki crni točkovi . Pogledom sam kružio oko sebe tražeći objašnjenje. Nije bilo nikoga. Moje veliko metalno tijelo nemoćno je tražilo odgovore.

„Znam. Opet sam ružno sanjao. Zažmuriću, malo sačekati i probudiću se.“-pomislio sam da je sve to ružan san. Par trenutaka dugih kao vječnost čekao sam. Čekao sam da prostruji cirkulacija kroz moje tijelo. Ubrzano sam disao. U meni je sve treperilo. Drhtao sam. Pokušavao sam da dođem do daha. Nije išlo. Neopisiv strah me je tresao dok sam pokušavao da dođem do daha. Panično sam otvorio oči.

Oko mene gomila ljudi stajala je kraj mene i gledala dok sam s mukom pokušavao da se iskašljem. Crni gusti dim ispunio je prostor oko mene. Vidio sam po rekacijama ostalih kako s prezirom gledaju u mene i žmirkaju rukama rastjerujući dim koji ih je davio. I sam sam osjetio da me taj isti dim guši i spunjava pluća. Znao sam. Danas sam bio autobus. Naiđe dan kad se probudim i budem nešto sasvim drugo. Danas sam bio autobus.

Veliki crveni gradski autobus.

Teško sam stalno prihvatao te promjene. Nije lako jedan dan biti magarac, a već sledeći dan kofer. Biti fotokopir mašina ili sjekira, Ostavi to traga na čovjeku. Još uvijek se nosim mišlju da to ne ostavlja velike posljedice na mene, ali stvar je počela sve češće da mi se događa. Ne nije se ponavljala. Uvijek sam bio nešto drugo.

Međutim stvar koja me je najviše plašila je što se to sve duže zadržavalo, trajalo. Što sam se sve više uživljavao. Nekad je osjećaj bio tako lijep da sam naveče poželio da ujutro nastavim gdje sam stao. Putnici su već ulazili, a ja sam se još zimogrižljivo tresao, breketao, zagrijavao se u mjestu. Osjećao sam kako lagano teret sjeda na moja leđa.

Gledao sam u dispečera na stanici. Uredno ispeglana košulja. Izbrijan kao mladi vojnik. Pitao sam se čega to ima zanimljivog u njegovom životu. Čitav svoj život ispraća jedan po jedan autobus. Za neku mizernu platu koju će odnijeti na kraju mjeseca svojoj porodici tamo negdje u predgrađu. Nikada neće osjetiti taj žamor, nestrpljanje, iščekivanje i svu raost koju osjetim u očima promrzlih putnika na stanici Zeleni vijenac u 05:30. U očima svih onih mladića dok zaljubljeni slijepi od ljubavi lebde i u sebi ponnavljaju Jesenjinove stihove želeći da iznenade djevojku iz centra svojom romantičnšću. Sve one domaćice i majke sa vrećicama i cegerima prepunim zeleniša sa pijace dok su žurili prema već nastavljenom loncu variva u jednom potkrovlju neposredno ispod oblaka duginih boja. Ne ne bih se mjenjao sa njim. Nema tih novaca koji bi mogli da me ostave tu na stanici rano jutros.

Već sam sa lagano kreato. „Stani. Kočiiiii. Imamo jednog zakasnilog studenta.“-odzvanjalo je otpozadi. Možda negdje sa sredine. Polurazbuđeni i vječito neispavani student velikim zalogajima gutao je kiflu. Njegova ljubaznost i osmjeh na licu govorili su više i od jednog predavanja, skripte i knjige zajedno.

„Ma idi begaj.“-zadovoljno sam preo kako kakav stari mačor ispod stare peći negdje oko Svetog Nikole kad od mraza i hladnoće kao pištolji pucaju ogranci pod teretom snijega.

Zadovoljno sam gutao kilometre. Često zastajkujući i kao rezervne igrače mijenjajući putnike. Nekad u sudijskoj nadoknadi. Nekad taktički da na tren ukradem pokoju sekundu ili čak minutu vješto kvareći raspored drugim prevoznicima. Ne nisam ja loš uopšte, ali eto svi nekako igramo viteški. Nadmudrivanjem postići prevoz što više putnika uglavnom držeći se propisa koliko je to uopšte i moguće u ovom poludivljem svijetu. Fer plej ipak mora postojati.

„Evo, šta sam rekao.“-pokazivao sam na jedna plavi autobus ispred mene.

„Kad bi se gledali baš propisi on bi trebao da ide iza mene nepunu minutu, a jel vidiš. Nekad moraš biti malo bezobrazan. Mrvicu, ako se to može izmjeriti.“ Iskoristio sam njegovu zavjetrinu i išao sam tik iza njega. Nakon što sam provjerio da kojim slučajem ne ugrozim učesnike u saobraćaju dao sam iznenada lijevi žmigavac i dao sve od sebe, Ipak i ja sam već polako u godinama gdje ovaki napori iziskuju dodtanonaprezanje jel. I sam iznenađen pajdaš ispred mene nije se ni uspio snaći, a ja sam poput kakvog bolida već jurio pored njega prema pit stopu gdje ću pokušati da što prije izvršim izmjenu putnika i u samom finišu stignem do cilja kako i sam red vožnje kazuje.

Svirnuo je. U njegovom pogledu čitam malu zavist. Odviše kasno je uočio moj manevar i nije bilo vremena za popravku pozicije.

„Ooo kakav osjećaj. Ova vožnja mi vraća snagu i energiju. Imam osjećaj da bih mogao zauvijek ovako.“-veselo sam divanio sebi u brk.

„Brmmm-brmmmm. Brrrrrrrrrrrr.“-jednoličnim glasom pjevao sam neku baladu što sam čuo od jednog rashodovanog autobusa koji je čitav život vozio đake i od njih je zapamtio svu pjesmu. „Sve što želim u ovom trenutkuuuuuu.....“-pjevao sam poslije balade. Fantastičan osjećaj.

„Ovo je sjajno.“-jezdio sam a vjetar je zviždio oko mene. Pomalo rasterećen primjetio sam nešto što me nije nimalo obradovalo.

„Pih. Navijači.“-znao sam da će biti nekih problema, jer uvijek tako završi s njima. Vječito nezadovoljni. Dal pobijedili ili izgubili na nekome se uvijek moraju iskaliti. Ispod oka gledao sam ih u zadnjem dijelu kako se nekako žučno i glasno raspravljaju. Gurkaju i grohotom smiju.

„Ovako to obično počinje.“-naslućivao sam belaj. Nije dugo trebalo. Jedan dripac se uhvatio obema rukama za držače na plafonu i onako se ljuljao povećevajući svoj zamah sve dok nije jednom dotakao staklo koje je naprosto izletjelo iz ležišta i razbilo se u paramparčad.

„Neeeeeeee.“-bolno sam jeknuo dok su mi klecala koljena i miris spaljene gume punio nozdrve. Razulareni i pomalo preplešeni od moje reakcije brzo su napustili svoja mjesta i nestali negdje niz ulicu. Nekoliko trenutaka sam čekao da dođem sebi od prethodnog događaja. Negodovanje putnika vratilo me je u svakidašnjost. Popravnog nije bilo. Bilo je vrijeme za dalje. Ljudi su žurili u svoje fabrike, kancelarije, portirnice i biblioteke. Škole su već nestrpljivo izvirivale na đake i mrštile svoje velike obrve smišljajući nove kazne za zakašnjele učenike. Ne nisu pomagala opravdanja jer su gotovo sva ispucana tokom ove školske godine.

„Na servis.“-bila je opšta ocjena. Gužva pred servisom bila je velika. Neke odavno već poznajem, a neke sad vidi po prvi put.

Omladina. Moderna i pomalo nekulturna ne ustupa mjesto nama starijima. Eno ga jedan poznanik. Bio je već iskusan kad sam ja počinjao. Javih mu se.

„Izvini, godine moj prika. Malo sam zaboravio. Eh kako vrijeme leti.“-samo je slegnuo širokim autobuskim ramenima. Godine su ga izmjenile. Oronuo. Odmah se vidjelo da nije mnogo držao do sebe. Nisu ni drugi.

„Izvinte, nemam mnogo vremena. Moram hitno. Čekaju me turisti za Budimpeštu.“-pravdao je svoj ulazak preko reda jedan uštogljeni namirisani i nacifrani fićfirić, očigledno mlad i neiskusan sa malo kilometara u točkovima. „ Ali gospodine svi mi čekamo. Sačekaj i ti.“-jedan gradski dobrodržeći gospodin, autobuski veteran se malo pobuni. „Ne znam. Pitajte upravu. Žurim.“-nije se turista dao zbuniti.

Dobro sam se načekao. Majstori su sumnjičavo vrtjeli glavom. Tek u neko doba poslijepodne vratio sam se na staru relaciju. Neka već poznata iscrpljena lica vraćala su se sa posla. Sažvakani i iscjeđeni kao stara žvakaća bezvoljno su gledali kroz prozore.

Bože kako ne volim ovaj dio dana. Želio bih vidjeti nasmiješena lica putnika. Želio bih žagor. Pa i galamu. Vesele dječije glasove. „Eh da sam makar jedna dan bar neki međugradski ili eto turistički autobus. Onako visok, ozbiljan da se sredim,a putnici svi do jednoga veseli, raspoloženi. Da se otme pjesma iz grla studenata ili srednjoškolaca na ekskurziji. Na granici sav važan budem pretresen od smrknutih carinika koji ne mogu da poronađu niti jednu manu. „-govorio sam onako malo za sebe želju tek jednu.

Nakon završetka posljednje vožnje. Malo umoran i pod utiscima toga dana zadovoljno sam se kretao prema matičnoj stanici.

„Ne. Nemoj ga ovdje ostavljati. Vozi za servis. Izgleda da je s njim gotovo. Izgleda nešto ozbiljno. Nemora ništa značiti ali..“-glas dipečera bio je mrtav ozbiljan i bez grama boje.

„Šta? Moliću. Ja sam kao mladić. Ih mogu da se nosim s duplo mlađim od sebe.“-opirao sam se.

„Samo vozi i mnogo ne pitaj.“-dispečer se nije dao smesti.

Neki težak osjećaj kao gvožđe ledeno me je pritisako. Polako sam gubio zrak. Teško sam disao. I najmanji uspon činilo mi se da je beskrajan. Servis je bio poluprazan. Napušteni i napola završeni autobusi bezživotno su stajali. Muk. Krajnjim naporom ušao sam u radionu. Ostao sam sam. Kakva neprijatna hladnoća. Nigdje nikoga. Ostavljen.

„Šta li me čeka.“

„ Nadam se da je sve samo neka greška.“-preispitivao sam se, odgonetao i postavljao pitanja.

Umor se spustio i kao kandžama na leđa zakačio. Nikako nisam mogao da se opustim zaspem. Nakon dugo vremena umor je polako činio svoje. Bio sam gotov da utonem u svijet snova.

Posljednjim atomima snage odupirao sam se snu. Glasovi. Bili su tihi gotovo nečujni . Bili su sve glasniji, ali uvijek na ivici tajnosti. Kao u nekoj akciji gdje je trebalo ostati neuhvatljiv.

„To je taj.“-jasno sam začuo glas.

„Jesi li siguran?“-nepovjerljivi glas tražio je potvrdu.

„Siguran. Isti motor, godina proizvodnje. Sve isto i još dobar akumulator.“-prvi glas je nastavio dijalog.

„Požurimo, već sutra biće kasno. Ko zna šta će do sutra šefovima pasti na pamet.“

Razbudio sam se. Pričali su o meni.

„Nešto mi gadno spremaju.“-pažljivo sam pratio njihove namjere.

„Ooo. O šta mi to rade.“-osjetio sam jaku bol, udarce koji su odzvanjali praznom halom.

„Još samo malo i hladnjak je tvoj. Dok ja s njim završim ti pređi na akumulatore. Moramo biti brzi.“-prvi glas neznanca izdavao je kratke komande.

Nelegalna trgovina dijelovima o kojoj sam samo davno slušao bila mi je pred očima. Ovaj put sam ja bio žrtva. Mislio sam da se to samo drugima događa. Osjećao sam nesnosne bolove. Imao sam želju da se pomaknem. Pobjegnem. Sve je bilo bezuspješno. Polako sam gubio svijest. Glasovi su bili sve slabiji. Svjetlost je bila sve slabija. Nestajao sam. Biiiip.... Biiiiip.......Biiiiip..........................

Sat je pojačavo svoju zvonjavu. Sve jače i jače. Bezuspješno sam navlačio posteljinu preko glave. Nisam smio da otvorim oči. Bojao sam se novog iznenađenja. Oprezno sam otvarao oči.

Razgledao svijet oko sebe. Snažan udarac u pleksus me prenu. Za njim još jedan,a onda kiša udaraca. Gubio sam zrak. Posrtao sam. Udarci su pljuštali sa svih strana. Različitog intenziteta i jačine.

„Ostavi taj bubanj Radašine.“-jasno se čuo glas ženske osobe.

„Razbudi komšiluk. Kad dođeš na Guču udaraj koliko te volja bitango nijedna.“-grmila je ista ženska osoba.

„O neeeee. Samo to neeee.“-zavapio sam.

Bio sam bubanj. Bubanj na putu za sabor trubača. Nekoliko puta sam se okrenuo i skotrljao na pod. Par trenutaka vrtio sam se kao metalni novčić kad ubrzano pravi krugove prije nego se umiri u vodoravnom položaju.

„Sad će vidiš ko je bitanga.“-bijesni muški glas je izašao iz sobe i zalupio vrata.

Brzo sam se mirio da ću ovog dana biti samo bubanj. Lupaju mnogi.  Na televiziju, za govornicama. Mogao bih i ja. Prvi put bez rizika da mi iko išta progovori.Na kraju krajeva ovo bi moglo da se oduži. Ipak je to Sabor.

Pozdravlja Vas mandrak72, akviziter električnih bubnjeva kako za veš mašine tako i za svadbene bendove sa muzikom za svačije uši.