[ Generalna ] 27 Mart, 2008 23:11
Koliko smo puta mi bili upravo ti koji su ispadali i koliko smo puta bili ti koji su prstom pokazivali i presuđivali „ispadaš“ ti.
Brojalice smo svi koristili. Koristili smo ih u svim prilikama. Kad je trebalo neko da žmuri, neko da ganja, neko ko će da ide na gol da brani u Viktoriji. Mogli bismo reći da je sve bilo jednostavno i bez ljutnje kad ne bi i sami znali da su postojale i brojalice kojim bi se mi sigurno našli s ove ili one strane prsta kako nama to odgovara. Mogli smo i da izborom odgovarajuće brojalice nekoga namjerno iz ko zna kojeg razloga prije vremena ili na vrijeme izbacimo iz daljeg brojanja ili ga sačuvamo za kraj.
Mogućnosti su mnoge, a rezultati, hm pa moglo bi se reći bilo ih je. Nešto danas ne vidim da se djeca mnogo ne razbrajaju, nema ih mnogo, pa se ne mogu ni djeliti po ekipama. Nestajemo vidim to po školama koje se gase širom moje opštine.
Koristimo li danas uopšte brojalice? Možda. Možda kad nismo sigurni u ispravnost svoje odluke, onda kad i brojalicom želimo potvrditi ispravnost donešene odluke, ili kad nismo sigurni u ispravnost odluke tad brojalicom dovedemo našu odluku u ćorsokak. Opet hiljau mogućnosti.
Ali koliko puta Vam se desi da nešto nestane, bol, loša sreća, neke osobe koje Vam stvaraju loše raspoloženje, događaji koje nismo očekivali. Koliko puta zažmirite i poželite da nakon što otvorite oči sve bude u najboljem redu. Vjerovatno se dešava i Vama.
Ne znam baš da li će za sve vrijediti ali pokušajte sa nekom Vama dragom brojalicom odstraniti neželjeni elemanat iz Vašeg dana, života, posla, ljubavi i ostalog. Recite tu brojalicu naglas gledajući ravno u oči i stisnutih pesnica. Onu koja Vam najbolje legne u tom trenutku.
Evo ja ću Vam napisati jednu brojalicu iz mog djetinjstva, pa ako Vam se svidi probajte, ako ne koristite neke svoje najbolje.
Okoš bokoš prde kokoš, pita baja kolko tebi sinko treba jaja. Jedan dva tri ispadaš ti.
Malo je blesava zato sam je i napisao, ali ponekad pomaže.
Ako uspijete neku primjeniti koja pomaže svaki put, napišite da probamo. Javite već nekako.
Vaš gripozni mandrak72. Ap-ćiha.
[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 23 Mart, 2008 23:51
Godina je i malo i mnogo. I prođe i ne prođe brzo. Zavisno od ugla iz kojeg se gleda, uloge u toj godini, svih sudionika olimpijske discipline što se životom zove.
Prije 29 godina rođena je jedna djevojčica, kad sam ja već bio klipan iz prvog razreda i naravno Titov pionir. Naravno neću Vam sad reći koliko je njoj tačno godina. Rasli smo nezavisno jedno od drugoga, nismo se ni znali. Napredna djevojčica sa 6 godina đak prvak, a ja đak sedmak. Razlika od toliko godina bila je prevelika da bih je znao.
Danas ta djevojčica moja je supruga i rođendan joj je. Naravno neću Vam reći koji je, ja mislim najsretniji. Mislićete da je najsretniji zbog rođendana, ma jok. Na današnji dan prije tačno godinu dana „odlučila“ je da sebi pokloni nešto što će je čitav život sjećati na taj dan. Poklonila je sebi, meni i starijoj kćerki, jednu malu prekrasnu kćerku i sestru.
Evo godina je prošla, sporo zbog neprospavanih noći zbog zubića, grčeva, temperatura i prehlada, a opet brzo jer ne mogu primjetiti šta se nama sve dešava zbog velikog broja događaja koji prate odrastanje naših kćerki.
Danas je mojoj maloj kćerkici prvi rođendan. Bože kako brzo djeca rastu, koliko juče ja i starija kćerka zajedno smo odveli suprugu u porodilište i čekali smo vijest iz porodilišta. I dobili smo je. Radosti nigdje kraja. Gledali smo i bebu, od svega slađa. Danas je beba već curica, koja razoruža osmijehom koji prospe kao čašu vode za sreću, nakićena bisernim nizom zubića uvijek dva vesela plava oka dok joj loknice crne kose kao federi poigravaju na čelu. Curica koja ne miruje već istražuje nesigurnim koracima u svijetu odraslih.
Danas sam dvostruko srećan. Dva rođendana mojih najdražih.
Za sve ovo zahvaljujem jednoj maloj garavoj u crvenoj bluzi na tufne koja je svoj prošli rođendan neću reći koji dočekala u porodilištu. Dvostruko sretna zbog dobitka, zbog zajedničke posjete porodilištu starije kćeri našeg Đurđevka cvijeta i mene oca od ponosa.
Hvala maloj crnoj garavoj, upravo onakvoj kakvu sam nekad zamišljao pored sebe u danima kad brojčano povećavamo naše malo carstvo ljubavi, sreće i zadovoljstava. Hvala joj za sve one godine pred nama ispunjene smijehom mojih malih akrobata, klovnova, đavolčića.
Tufnice moja sretan ti rođendan.
Iz svijeta iznenađenja, eurokrema zahvalni otac od ponosa mandrak72.
[ Smijehom protiv uroka ] 21 Mart, 2008 23:49
Pregled najvažnijih vijesti iz podsvijesti stop.

Republika Srpska kao najveći izvoznik nafte, ribljeg ulja i majorana u suficitu sa EU-om stop.

Penzionerima isplaćene zaostale penzije iz 93-e, a u narednim mjesecima sukcesivno će im se uz zaostale penzije i isplaćivati stara devizna štednja stop.

Ljevica, udružena desnica i stranke uvrnutog centra formirali manjinsku vladu stop.

Poljoprivrednici zadovoljni postignutom cijenom s vladom o otkupu plodova divljeg kestena, trnoružice i suvog maslačka stop.

Pečena prasetina na berzi dostigla najviši indeks od 6 dolara po barelu plećke i uvrnutog repa stop.

VIS „Bruce Lee“ je šestominutnim koncertom na Kolarcu započeo najveći festival borilačke muzike ikad stop.

Danas se navršava 120 godina proizvodnje Yugo korala stop.

Naša reprezentacija se danas u 3 susretu šestog kola kvalifikacija za Prvenstvo Šar Planine u Kičevu sastaje sa selekcijom mladih gorana koji su u prošlom kolu deklasirali kao gosti selekciju 12 tamburaša Janike Balaša stop.

Vrijeme danas kao i sutra, uglavnom mjestimično, pretežno redovno i umjereno, očekujemo lagani porast uz istovremeno smanjenje i naoblaku stop.


Za blog TV-iju Vaš jedini, omiljeni, nepotkupljivi, nemaštoviti i objektivni mandrak72 stop.
[ Generalna ] 19 Mart, 2008 18:15
Kroz čitav moj životni vijek jedna je stvar uvijek izazivala nelagodu. Kupovina obuće. Mnoge stvari nisam shvatao, tek jedan djelić pokušavam da saznajem upravo sada.
U ranoj mladosti nisam imao veliki utjecaj na izbor obuće. Podrazumijevalo se da mati odabere najbolju obuću, u kojoj će noga biti komotna i suha. Sve ostalo je bilo nebitno. Nije bila bitna cijena. Za djecu se ne pita. Jedino se nije mene pitalo. Malo po malo i moj ukus počeo je da dolazi do izražaja, i već tada se polako počinjao pokazivati razalz između mojih želja i razumne kupovine.
Vremenom je preovladalo moje mišljenje, moja želja i na kraju nekakva moda vremena u kom se živjelo. Ali pišući ovo sjećam se svojih cipela koje mi je majka kupila kad sam pošao u školu te davne 79-e.
Moja mati i otac tada jedini zaposleni u porodici, ponosni na svoga đaka prvaka, nisu žalili novca da me upristoje za buduće izučavanje nauke. Ponosna mati je pred pedagogom zadovoljno posmatrala kako sričem slova i čitam ćirilicu i latinicu, brojim i crtam. Nikad neću zaboraviti karticu sa brojem 1. koju sam dobio kao prvoupisani učenik te 79-e godine. Počelo je užurbano sređivanje đaka prvaka. Kupovalo se najbolje, u ono doba šta se imalo. Krenuću od košulje. Neboplava košulja, ispeglana, simbolizrala je nebo, slobodu i čistoću. Panatlone na peglu nježnozelenkaste boje jako popularne tada odavale su moj sklad sa prirodom i ekologijom. A cipele. E to je tek priča za sebe.
Lakovane crvene cipele, sa petom. Špicoke kako sam ih ja tada zvao. Presijavale su se na suncu. Mati ih je svakodnevno mazala zaštitnim kremama i laštila da su se blistale kao nove. Pretpostavljam da su to tada bile najmodernije cipele za šminkere i mangupe. I mogu vam reći da sam se tako i osjećao. Ponosan sam bio na njih. Do tada cipele mi nisu ama baš ništa značile. Tad sam prvi put zakoračio u život korakom jednog mladog čovjeka. Dok sam izučavao školu i nauku nisam ni primjetio kako sam polako izrastao iz njih. Bile su mi prve prave muške cipele. Sve druge poslije njih nisu mi bile važne. Bile su samo cipele i ništa više.
Do polaska u školu od sportske obuće prakticirale su se plave teniske ( mi smo ih zvali tene), bile su tankih đonova, od plavog platna i sa bijelim pertlama i gumiranom kapom na vrhu. Dugo su se još one provlačile kroz život na časovima fizičkog vaspitanja. Dugo su činile jedan dio propisane uniforme, plavog šorca i bijele potkošulje. Bili smo ko jedan.
Tek poslije u moj život su uplovile prave pravcate patike. Kožne patike bijele boje sa štraftom koje danas zovemo PUMA. Bio sam brži od vjetra, siguran da mi patike PUMA tada zvane šprinterice daju potrebnu brzinu. Sjećam se i onog bolnog rastanka od njih kad nisam imao hrabrosti da bacim već pocijepane patike nabijene emocijama svakodnevnih dječijih maštarija. Svi koraci od sedam milja bili su daleko iza mene, ali uspomene i zajedničke tajne koje smo urotnički dijelili nisam mogao da odbacim. Krio sam ih par dana i potajno obuvao kad bih polazio na sva naša tajna mjesta. Bio sam siguran u njih, njihovu odanost i riješenost da djetinjstvo izguramo punom parom. Moja tajna bila je otkrivena par dana kasnije, patike poslane u zaborav prekriven sjenkom novih neinteresantnih albatros patika. Ali nisam zaboravio moje PUME od sedam milja.
Njih više odavno nema, ja ih nisam zaboravio, samo ih nisam spominjao sve ove godine, jer bi mi svi rekli da sam blesav, a Vi mi nećete zamjeriti na tom. Zbog toga sam sa Vama, Vi koji me razumijete.
Iskreno Vaš maratonac iz duše Mandrak72.
[ Generalna ] 11 Mart, 2008 16:56
Svaka varoš ima svoje boje i mirise. Neke su boje sumorne i sive, a neke opet vedre i raspoložene. Kad si mlad , dovoljna je boja mladosti i percepcija želje za životom. Boje su bile potrebne ali ne i nužne.Sa godinama nedostajaće boje, ali ne i hladnoće.
Male varoši bilo je lako bar na tren obojiti bojama uzbuđenja,zapaliti zatomljene strasti i probuditi avanturistički duh koji čuči u svakom od nas.
Dobro se sjećam kad je dolazio cirkus Colorado u naše malo mjesto. Brojne plakate opsjenara, divljih životinja i zagonetnih akrobata krasile su naš grad. Čiji bi posao bio ako ne dječiji da to sve ne doživi i isprati na sebi jedino razumljiv način. Zar ne bi bilo nelogično da prvi nismo saznali gdje će logorovati cirkus, gdje kavezi sa životinjama. Ko će upoznati cirkuskog radnika ako ne djeca. Ko će razumjeti njihovu stalnu potrebu za putovanjima ako ne djeca koja nisu dan započinjali mišlju o već upoznatim imenima životinja, dresera, klovnova, ko će razumjeti ako ne djeca koja bi noću jedrila na pučini od sna i jave sa dobrim vjetrovima u jedrima nade da sve može biti onako kako poželimo.
Veliki šareni šatori, sa brojnim pratećim vozilima na momente je bio sav naš svijet. Sve neviđeno bilo je na dohvat ruke, tu pred nama , samo se trebalo usuditi i pustiti u svijet iznenađenja, otvoreno zvjezdano nebo i beskonačni put slobode. Zar nismo na trenutke poželjeli pobjeći sa cirkusom u nove avanture, umotane u oblande magije, čarobnjaštva, surovih divljih životinja i sjajnih kostima. Jedan paralelni svijet koji živi kraj nas, sa nama, a opet tako nestvaran. Imaju li oni porodice, dom, poslijepodnevni odmor, nedjeljni ručak, imaju li novca, ako im uopšte treba???? Mnogo je pitanja iz paralelnog svijeta koji je živio ničim vezan za nas osim širom otvorenih očiju i tankom niti naših snova.
Blještavilo reflektora, sjajni kostimi, brze izmjene programa i slatkorječivi nadahnuti vodič kroz dvočasovnu avanturu širom granica mogućeg, protutnjalo bi kroz naše glave tren posla.
Red akrobacija, red trikova, red dresera i lava, red klovnova......
Uskomešana osjećanja kao plimni val preplavio bi naše glave, navikle na svu onu raspaljenu dječiju maštu. Do dugo u noć pozivali bi samo nama poznate želje, začinjene čarobnim riječima i putevima kojim bi otplovili u svijet snova gdje je sve dobro moguće, a svako zlo pobijeđeno.
Pod utiskom cirkusa koji se pakuje i odlazi bili bismo još neko vrijeme. Iskreno bi žalili što jedan takav svijet odlazi, a mi ostajemo ovdje, ostavljeni na milost i nemilost patini male varoši, koja se nakupljala po zavučenim ćoškovima. .
Pomalo razočarani utjehu bi tražili u klovnu koji nije uopšte bio smiješan lik dok je stare kofere sa ličnim stvarima pakovao na kamion. Nigdje osmjeha, ali ni suze na licu od sinoć. Koje li mu je pravo, koje li mu je vanjska strana lica, da li je sinoć bio srećniji dok su se naši pogledi lijepili za njega ili sad tužniji dok odlazi od nas. Da li je on možda znao da je magija na neko vrijeme prestala. Nismo ni vidjeli nekog da je hodao u sjajnom kostimu. Teta sa trapeza u staroj je trenerci kupila veš koji se sušio na improvizovanom štriku. Sinoć divlji lavovi bili su nezainteresovani, mrzovoljni penzioneri zainteresovani jedino za komad mesa pred njima.
Da li je cirkus samo jedna vješta kopija paralelnog svijeta, koji polako izmiče, nestaje, Da li smo mi sad sumnjičaviji, promućurniji, što ne reći i racionalniji. Sigurno da jesmo, ali jedan dio mene još uvijek vjeruje da postoji svijet gdje sve može biti dobro, gdje je zlo pobijeđeno, svi zadovoljni. Ja vjerujem u magiju trenutka, pogleda, sitnice i dobre namjere, vjerujem u magiju svima nama potrebnu pa neka je i cirkusom zovu. Zaiskriće opet suza na klovnovom licu, možda ona prava i iskrena, napuniće jedra šareni šator na livadi i napuniti dječije oči trenutkom o kome sam sad pisao. Imam djecu i želim im da rastu sa svojim godinama, bez brzine i potrebom da preskaču djetinjstvo. Jedno je ono, zar ne. Vjerujući Vaš Mandrak72.
[ Generalna ] 07 Mart, 2008 18:27
Današnji susret sa jednim poznanikom na terenu postavio mi je novu sumnju, pitanje i dilemu. On je veterinarski tehničar koji redovno automobilom obilazi jedan reon i brine se o svemu onome što piše u opisu njegovog radnog mjesta. Nakon osnovnih pitanja o životu, dotakli smo se jedne teme nenamjerno. On je samo nametnuo problem, a ja nisam komentarisao, nego sam to ostavio za vas.
Problem počinje ovako-„Gospodin stočar i poljoprivrednik posjeduje kravu koja daje 55 (slovima: pedesetpet ) litara mlijeka dnevno. On je muze više puta dnevno i hrani je najboljom hranom. I njemu se žalio taj isti gospodin da mu niko ne vjeruje. Još svemu tome on je samo rekao da krava daje 50 litara mlijeka, a nije htio reći 55 bojeći se da mu niko neće vjerovati i da će mu reći da je lažov, a nije. I bio je u pravu niko mu ne vjeruje osim otkupljivača mlijeka koji nisu sa njegovog kraja, tako da mu ni oni ne mogu posvjedočiti“
Znači on nije rekao istinu da krava daje 55 litara mlijeka već je rekao tj slagao da daje 50 litara mlijeka. On je svjesno lagao da bi se lakše mogla progutati priča i laž od 50 litara mlijeka od istine o stvarnih 55 litara. Tačno je da on rekao da krava daje manje od stvarne količine. Znači nije slagao da njegova superkrava daje više mlijeka nego što stvarno daje, ali opet je slagao jer je rekao da njegova krava daje manje mlijeka nego što stvarno daje mlijeka. Pustimo sad krave na pašu. Ona jadna nije kriva. Dovoljno joj je što je za sise vuku svaki dan, a još manje treba moje ispiranje usta sa njenom mukom.
Problem je laž. Šta je laž? Koja joj je svraha? Ima li u laži istine? Može li laž biti i istinita?
Mislim da ovaj prethodni primjer na neki način može pokazati da laž može biti istinita, makar je laž. Laž je relativna kao i sve kod nas. Ako Vas lažem pas bio!!!!
U mlijeku okupan i svježeg daha iskreno Vaš mandrak72.
[ Generalna ] 06 Mart, 2008 18:51
Krajem svake godine ili početkom naredne održavaju se izbori na svim nivoima. Biraju se sportisti, knjige, događaji, heroji ili šta sve ne. Svi časopisi, dnevne novine, televizije, radio stanice biraju nešto što je po njima najbolje. U mnogim stvarima ne mogu im naći zamjerku osim u jednoj stvari. O izboru za automobilu godine kako za 2008, tako i za sve protekle godine. A evo i zašto.
Izbor uvijek pada na jako skupe automobile koji su većini smrtnika pa i meni iskreno nedostupni. Kakav je taj izabrani automobil ja ću možda znati za 10-ak ili 15 godina. Ako ga ja budem tada ocjenjivao dobiće jako lošu ocjenu.
Razlika u izboru naj automobila je tolika tako da gotovo dođe da su svi automobili najbolji, zavisno od časopisa, TV-a. Pa ako je nešto auto godine, onda je to to i nijedan drugi. Ne mogu biti dva najbolja automobila ili tri najbolja za godinu 200.....-ku. Ja iskreno znam da je najbolji automobil za 2008 (kao i za 1999,2000,2001,2002,2003, 2004,2005,2006,2007), a po svoj prilici biće najbolji i u izboru narednih godina upravo samo jedan automobil. Nećete vjerovati da je riječ o našem automobilu. Yugo Florida je taj iskreni pobjednik. A pitate zašto?
Odgovaram Vam kontrapitanjem. Koji je najbolji terenski auto, koji auto njamanje troši, koji je auto najjeftiniji za održavanje, koji je auto najbolji za makadamske puteve i kozje staze????????????????
Pa naravno SLUŽBENI AUTO.
Ja dajem glas samo za Floridu, sa svim svojim manama i nedostatcima to je auto godine 2008. Ako ovo vide moji pretpostavljeni šefovi znam da ću onda da još 15 godina vozim isti auto.
[ Generalna ] 04 Mart, 2008 19:03
Proljeće stiže. Jagorčevina, visibabe, lijeska. Budi se priroda. Svaki novi dan je drugačiji od prethodnog. Vrlo brzo se sve dešava. Moj posao koji je mnogo vezan uz teren, prirodu omogućava mi gotovo svakodnevno da učestvujem u tom stalnom cuklusu izmjene godišnjih doba, vegetacije, vremenskih prilika i neprilika (ove zadnje mi najviše muke zadaju).
Ne tako davno, a opet i ne tako blizu svijet sam posmatrao iz drugačijih uglova. Biologija taj najlakši predmet iz osnovne škole upućivao nas je u tajne života prirode oko nas. Ostatak tajni i sami smo spoznavali kroz život, fudbal, sankanje i sve ostalo što igra može da nauči.
Jedna epizoda iz osnovne škole dala mi je motiv da sve ovo napišem. Još mi cure ne idu u školu, a nisam ni u doticaju sa današnjim programima škola pa ne znam da li se i dalje za biologiju prave herbari. Znate ono, biljka + debela knjiga + pritisak + vrijeme = herbarijum. Herbar taj čarobni svijet u kome smo zarobljavali mlade najljepše primjerke biljki i stvarali jedan novi poredak stvari, mjesto gdje smo redali biljke po klasama, visini vegetacije i po svim ostallim kategorijama suprotno svim logikama prirode i nalazištima. Te sjajne biljke postale bi krhke ljepotice, simbol savršenosti i raznovrsnosti moćne prirode. Nešto što bi se pogledalo, ocijenilo i pustilo pod patinu zaborava. Tek poneki eksrta uspjeli primjerak zadržavao se u školskim ormarima, a ostalo bi završavalo u kanti za otpatke.
I sami smo nekada znali upresati poneki cvijet, list ili travku(plod divljeg kestena koji je meni i mojoj voljenoj nešto značio nismo uspijevali upresati) i ostaviti u nekoj nama dragoj knjizi koja bi se čitala u posebnim trenutcima raspoloženja. Isti taj primjerak onako krhak i ponosit natjerao bi nas da na momenat sklonimo pogled sa teksta, zažmirimo i sa smješkom pođemo vremeplovom na izvorište naših malih i velikih zadovoljstava. Taj mali krhki primjerak prirode snažno je drmao naša osjetila i stalno nas je vraćao na nama drage trenutke.
Ponekad se pitam da li je i naš život vjerna replika herbara za duše. Da li smo stvoreni da bi nas život oblikovao i presovao u samo njemu znane oblike. Oblike ne onakve kakve bismo mi u većini slučajeva željeli biti već u onakve kakve nam život nameće u stalnoj trci za preživljavanjem. Ne znam ni da li sam ja ukalupljen i upresovan u „savremeno potrošačko društvo“ u kategoriju proletera. Ne znam da li je život taj koji pravi te nelogične klasifikacije duše i tijela, ili i sami utičemo na to. Ako imamo i makar jednu mogućnost korekcije podignimo glave i budimo ponosni primjerci svoje vrste.
Ipak i ako je sve tako treba iskorisiti sve smislene riječi, zašto ne i reći sve što je na duši, kad postanemo samo krhki primjerak obilježen uklesanom fotografijom u herbaru duša biće kasno. Poneki cvijet ili svijeća pored herbara nemušto će reći o nama.
Svaka riječ koju nismo rekli a trebali smo samo je deblji pritisak knjige života koja će našu dušu svrstati uz nelogične klasifikacije, po mjestu, prezimenu ili...
Pružimo otpor knjizi života i saspimo mu sve u brk i dobro i loše, jer tako treba.
Pozdrav iz botaničke bašte.
Vedrog duha i posebno raspoložen Vaš Mandrak72.
[ Generalna ] 03 Mart, 2008 19:41
Kad god sam pakovao kofer sa najnužnijim stvarima nikad nije bilo dovoljno mjesta za sve što mi treba. Pravio bih selekcije i odbacivao „suvišne“ stvari. Ma kako pakovao i birao nije se moglo ponijeti sve. Jednostavno neke stvari nije moguće upakovati. Jednostavno nisu stvari koje možeš, složiti, zamotati i odložiti i ponijeti po potrebi. Nisu stvari koje možeš ponijeti ni u džepu. One su tu, stalno su sa nama i koristimo ih na momente. Dio su našeg svijeta.
Da radi se o mirisima.
Kažu da čovjek može odjednom probati 4 mirisa i da ih kao takve raspozna, ali ovi mirisi su nešto drugo. Oni su tu, s nama, u nama. Iz ostave čula katkad ih pozovemo da obojimo film koji nam se vrti pred očima. Možemo da pamtimo likove, slike i događaje, glasove ja ne mogu, ali jako dobro pamtim mirise. One iste koje i danas pozovem da obojim, sliku, film, ukratko da udenem dušu u sjećanja.
Sjećam se tople štrudle sa kafom koji se širio iz male siromašne kuće moje babe Mire.
Sjećam se mirisa jorgovana, jasmina, bagrema i šlama u kojem se kupala ta ista kuća babe Mire.
Sjećam se i mirisa bijelih pečuraka koje bi baba pekla na plehu za svoju unučad.
Sjećam se i svih onih gljiva, jagoda, malina koje bi moja baba Mira ubrala, spakovala u ceker, teglici ili šta već i meni poslala, jer je znala da ja to volim. Vrganje niko drugi nije mogao da dobije sem mene.
Sjećam se i mirisa miješane marmelade iz limene kantice koje bi moja baba kupila da ima kad joj dođu unučad. A bilo nas je mnogo.
Sjećam se i svinjske masti koje smo mazali na hljeb i posipali dal šećerom il crvenom paprikom kad nije bilo miješane marmelade.
Sjećam se i mirisa bosiljka u sobi moje druge babe Milice.
Sjećam se i mirisa suvih šljiva, jabuka i krušaka navijenjenih na konac.
Sjećam se i mirisa čaja od lipe i kamilice koji je baba Milica skupljala za zimu.
Sjećam se mirisa vezenih peškira i posteljine u koje bi baba umetnula sapun da miriši.
Dobro se sjećam mirisa žutih dunja sa ormara u sobi moje babe Milice.
Sjećam se i mirisa male pogače koje bi moja majka ispekla, onako vruću namazala sa maslacem koji bi se topio, a ja halapljivo jeo.
Sjećam se i mirisa krompiruše.
Sjećam se i mirisa mojih djevojčica kad smo ih ja i supruga kupali i kad bi nam čitava kuća mirisala na njih.
Sjećam se..........
Mnogo je tih stvari. Mnogo je stvari kojih mogu da se sjetim kad zatvorim oči i odem bez kofera sa osmijehom. Nisam pobrojao sve mirise koje pamtim i nosim sobom. Zavisno od trenutka otvara se niz sjećanja na mirise i svaki ima svoj razlog. Nekih stvari, osoba pa i kuća danas nema ali upravo ti mirisi daju ton i boju koji vraćaju osmijeh na lice. Zato ljubomorno čuvam i nosim te mirise gdje god da pođem.
Hit Counter
Free Web Counter