Ne tako davno, a opet i ne tako blizu svijet sam posmatrao iz drugačijih uglova. Biologija taj najlakši predmet iz osnovne škole upućivao nas je u tajne života prirode oko nas. Ostatak tajni i sami smo spoznavali kroz život, fudbal, sankanje i sve ostalo što igra može da nauči.
Jedna epizoda iz osnovne škole dala mi je motiv da sve ovo napišem.
Još mi cure ne idu u školu, a nisam ni u doticaju sa današnjim programima škola pa ne znam da li se i dalje za biologiju prave herbari. Znate ono, biljka + debela knjiga + pritisak + vrijeme = herbarijum.
Herbar taj čarobni svijet u kome smo zarobljavali mlade najljepše primjerke biljki i stvarali jedan novi poredak stvari, mjesto gdje smo redali biljke po klasama, visini vegetacije i po svim ostallim kategorijama suprotno svim logikama prirode i nalazištima. Te sjajne biljke postale bi krhke ljepotice, simbol savršenosti i raznovrsnosti moćne prirode. Nešto što bi se pogledalo, ocijenilo i pustilo pod patinu zaborava. Tek poneki eksrta uspjeli primjerak zadržavao se u školskim ormarima, a ostalo bi završavalo u kanti za otpatke.
I sami smo nekada znali upresati poneki cvijet, list ili travku(plod divljeg kestena koji je meni i mojoj voljenoj nešto značio nismo uspijevali upresati) i ostaviti u nekoj nama dragoj knjizi koja bi se čitala u posebnim trenutcima raspoloženja. Isti taj primjerak onako krhak i ponosit natjerao bi nas da na momenat sklonimo pogled sa teksta, zažmirimo i sa smješkom pođemo vremeplovom na izvorište naših malih i velikih zadovoljstava. Taj mali krhki primjerak prirode snažno je drmao naša osjetila i stalno nas je vraćao na nama drage trenutke.
Ponekad se pitam da li je i naš život vjerna replika herbara za duše. Da li smo stvoreni da bi nas život oblikovao i presovao u samo njemu znane oblike. Oblike ne onakve kakve bismo mi u većini slučajeva željeli biti već u onakve kakve nam život nameće u stalnoj trci za preživljavanjem. Ne znam ni da li sam ja ukalupljen i upresovan u „savremeno potrošačko društvo“ u kategoriju proletera. Ne znam da li je život taj koji pravi te nelogične klasifikacije duše i tijela, ili i sami utičemo na to. Ako imamo i makar jednu mogućnost korekcije podignimo glave i budimo ponosni primjerci svoje vrste.
Ipak i ako je sve tako treba iskorisiti sve smislene riječi, zašto ne i reći sve što je na duši, kad postanemo samo krhki primjerak obilježen uklesanom fotografijom u herbaru duša biće kasno. Poneki cvijet ili svijeća pored herbara nemušto će reći o nama.
Svaka riječ koju nismo rekli a trebali smo samo je deblji pritisak knjige života koja će našu dušu svrstati uz nelogične klasifikacije, po mjestu, prezimenu ili...
Pružimo otpor knjizi života i saspimo mu sve u brk i dobro i loše, jer tako treba.
Pozdrav iz botaničke bašte.
Vedrog duha i posebno raspoložen Vaš Mandrak72.
