Male varoši bilo je lako bar na tren obojiti bojama uzbuđenja,zapaliti zatomljene strasti i probuditi avanturistički duh koji čuči u svakom od nas.
Dobro se sjećam kad je dolazio cirkus Colorado u naše malo mjesto. Brojne plakate opsjenara, divljih životinja i zagonetnih akrobata krasile su naš grad. Čiji bi posao bio ako ne dječiji da to sve ne doživi i isprati na sebi jedino razumljiv način. Zar ne bi bilo nelogično da prvi nismo saznali gdje će logorovati cirkus, gdje kavezi sa životinjama. Ko će upoznati cirkuskog radnika ako ne djeca. Ko će razumjeti njihovu stalnu potrebu za putovanjima ako ne djeca koja nisu dan započinjali mišlju o već upoznatim imenima životinja, dresera, klovnova, ko će razumjeti ako ne djeca koja bi noću jedrila na pučini od sna i jave sa dobrim vjetrovima u jedrima nade da sve može biti onako kako poželimo.
Veliki šareni šatori, sa brojnim pratećim vozilima na momente je bio sav naš svijet. Sve neviđeno bilo je na dohvat ruke, tu pred nama , samo se trebalo usuditi i pustiti u svijet iznenađenja, otvoreno zvjezdano nebo i beskonačni put slobode. Zar nismo na trenutke poželjeli pobjeći sa cirkusom u nove avanture, umotane u oblande magije, čarobnjaštva, surovih divljih životinja i sjajnih kostima. Jedan paralelni svijet koji živi kraj nas, sa nama, a opet tako nestvaran.
Imaju li oni porodice, dom, poslijepodnevni odmor, nedjeljni ručak, imaju li novca, ako im uopšte treba???? Mnogo je pitanja iz paralelnog svijeta koji je živio ničim vezan za nas osim širom otvorenih očiju i tankom niti naših snova.
Blještavilo reflektora, sjajni kostimi, brze izmjene programa i slatkorječivi nadahnuti vodič kroz dvočasovnu avanturu širom granica mogućeg, protutnjalo bi kroz naše glave tren posla.
Red akrobacija, red trikova, red dresera i lava, red klovnova......
Uskomešana osjećanja kao plimni val preplavio bi naše glave, navikle na svu onu raspaljenu dječiju maštu. Do dugo u noć pozivali bi samo nama poznate želje, začinjene čarobnim riječima i putevima kojim bi otplovili u svijet snova gdje je sve dobro moguće, a svako zlo pobijeđeno.
Pod utiskom cirkusa koji se pakuje i odlazi bili bismo još neko vrijeme. Iskreno bi žalili što jedan takav svijet odlazi, a mi ostajemo ovdje, ostavljeni na milost i nemilost patini male varoši, koja se nakupljala po zavučenim ćoškovima. .
Pomalo razočarani utjehu bi tražili u klovnu koji nije uopšte bio smiješan lik dok je stare kofere sa ličnim stvarima pakovao na kamion. Nigdje osmjeha, ali ni suze na licu od sinoć. Koje li mu je pravo, koje li mu je vanjska strana lica, da li je sinoć bio srećniji dok su se naši pogledi lijepili za njega ili sad tužniji dok odlazi od nas. Da li je on možda znao da je magija na neko vrijeme prestala. Nismo ni vidjeli nekog da je hodao u sjajnom kostimu. Teta sa trapeza u staroj je trenerci kupila veš koji se sušio na improvizovanom štriku. Sinoć divlji lavovi bili su nezainteresovani, mrzovoljni penzioneri zainteresovani jedino za komad mesa pred njima.
Da li je cirkus samo jedna vješta kopija paralelnog svijeta, koji polako izmiče, nestaje, Da li smo mi sad sumnjičaviji, promućurniji, što ne reći i racionalniji. Sigurno da jesmo, ali jedan dio mene još uvijek vjeruje da postoji svijet gdje sve može biti dobro, gdje je zlo pobijeđeno, svi zadovoljni. Ja vjerujem u magiju trenutka, pogleda, sitnice i dobre namjere, vjerujem u magiju svima nama potrebnu pa neka je i cirkusom zovu. Zaiskriće opet suza na klovnovom licu, možda ona prava i iskrena, napuniće jedra šareni šator na livadi i napuniti dječije oči trenutkom o kome sam sad pisao. Imam djecu i želim im da rastu sa svojim godinama, bez brzine i potrebom da preskaču djetinjstvo. Jedno je ono, zar ne. Vjerujući Vaš Mandrak72.
