Ova priča nije istinita ali ima sve potrebne razloge da postoji pa samim tim i mogućnost da se jednom dogodi. Negdje.

Oženiše sina Joka i Petar. Momak lijep i statist, ljubi ga majka. I tajko. I ujko, striko. Kum ga isto ljubi. A ljubi ga i jedna crnka naočita. Možda više od svih njih zajedno, a isto i on nju. Onako prosto od srca. Nije on umio da se razmeće riječima, ali volio je srcem, branio je mačem.
Porodi se „ona“. Rodi djevojčicu lijepu kao slika. Crne kose kao gar, lica bijela kao snijeg i usna rumenih poput jagode.

„Kako je samo lijepa. Sva je na oca.“-prenemagala se Joka pomažući „onoj“ u babinama. 

I tako danima niti jednom riječju, niti jednom asocijacijom ne pokaza da mala djevojčica liči na majku. Još više od Joke Petar je nalazio sličnosti sa svojim sinom jedincom.

„Tatina kćera. Ma vidi se iz aviona.“-poređenja je dizao na još viši nivo.
„Ma šta iz aviona. Sa mjeseca se vidi.“

Rasla je mala Milica. Lijepa kao slika. 

„Sva je na oca. Te oči, kosa. Hod, visina.“-nikako da „ona“ kojoj se ime ne spominje dobije bilo kakvu sličnost sa kćerkom. Ukoliko bi neko sa strane i slučajno primjetio neke tragove sličnosti sa majkom bivao bi ubijeđen u suprotno od onoga što i sami vide.

Pomalo oguglala na sva peckanja uživala je svaki dan pored svoje djevojčice čija se ljepota svakog dana povećavala i bivala sve sličnija majčinoj. Ipak nije Joksim birao svašta za sebe. Birao je najljepšu. Birao je Milenu.
Pregledavajući neke stare stvari, Milena pronađe svoju sliku iz djetinjstva. Pade pogled na krupne oči, lijepu crnu kosu i osmijeh koji se smiješio sa slike. Poljubi je nekoliko puta. Ljubila je samu sebe. Ljubila je svoju Milicu. Uze sliku i postavi je pored ukrasne vaze na televizoru.
Nekako se desi da par dana kasnije navratiše baba i đedo da obiđu lično „svoje“ unuče. Nakon što izljubiše mezimicu Petru pogled pade na sliku pored vaze na televizoru. Uze je u ruku.

„Lijepa moja unuka. Lijepi moj mali Joksim.“-ne propusti Petar da još jednom naglasi svu sličnost Milice sa svojim sinom.

Nakon što nekoliko puta izljubi sliku svoje mezimice, istu odloži na mjesto odakle ju je uzeo. Sve to primjeti „ona“ dok je već služila topli crni napitak. Osmijeh joj zatreperi. Nije se dao skinuti, kao ni zvijezda sa neba.
Nakon što popiše kafu u ugodnim razgovorima đedo se još jednom osvrnu na sliku.

„Boga ti snajka, imaš li nama da daš jednu sliku da đedo svaki dan gleda svoju ljepotu.“
„Naravno.“-reče snajka i dade mu sliku koju đed odmah poljubi još jedared prije negoli je pometnu u unutrašnji džep kaputa.
„Na srce lijek da metnem.“-zadovoljno se šepurio đed.

Dok ih je ispraćala snajka nije skidala osmijeh s lica. Uživala je. Pobjeda koju nije tražila zasluženo je pripala njoj. Pomenuti događaj držao ju je još nekoliko dana. Postigla je pogodak u sudijskoj nadoknadi vremena, a takve su pobjede za nijansu draže od ostalih.
Potvrda trijumfa stigla je nepun mjesec kasnije, kada je Joksim bio u posjeti kod roditelja. Nakon što ga je majka ljubeći sliku pitala kada su slikali Milicu.

„Pobogu majko to nije Milica. To je moja Milena kad je bila njenih godina.“-smijao se Joksim zabludi svojih roditelja.
„Kako nije crni Joksime.  Ja vrlo dobro znam kako si ti izgledao kad si bio mali. Milica je sva na tebe.“-kočopreila se majka Joka.
„Možda i jeste majko, ali to je Milenina slika.“

Dugo su se Joksim i Milena smijali pomenutom događaju. Svoju priču ispričali su i meni, a ja Vama. Kako priča nije istinita ne preporučujem da je prenosite dalje jer bi mogli s njom nehotično da se izletite pred Jokom i Petrom za koju će vam i oni potvrditi da sve to nije tako. Na taj način mogli bi vas prozvati i lažovom. Jedino vam ostavljam mogućnost da pjevate ukoliko imate sluha.

„Sliku svoju ljubim,....“


Pozdravlja Vas mandrak72, slikopisno raspoložen i obrazložen u ovom kišnom danu.