Suditi o vremenu teško je. Mijenjati ga nemoguće je. Učiniti da ono bude bolje imperativ je. Koliko je vremena prošlo naslućujemo, ako kalendar gledamo. Koliko je vremena pred nama ne znamo. Ali jedno znam. Znam da mi vrijeme nije uzalud proteklo.
Nekoliko stvari danas podstaklo me da pišem.

21 godina je prošla kako sam završio osnovnu školu. Danas me je posao odveo na mjesto gdje ispunjeni hodnici mašte, bezbrižne igre i one graje koja mi se danas vratila ko bumerang. Nije mi zasmetala, naprotiv vratila me na mjesto odakle čini mi se nisam nikad otišao. Doduše, kao treptaj oka, djelić misli iskrene.

Stajao je sat u hodniku, isti onaj koji me je dočekao davne 79-e, kao da mi je namignuo, onako glavat i okrugal. Kazaljke nisu stale, gurale su još jedan veliki odmor pred sobom.
Dežurni učenik me je prilikom ulaska upitao za ime. Prenuh se. Bio sam prvi učnik koji se upisao te 79-e godine. Još uvijek pamtim onaj ponos na licu moje majke dok odgovaram na pitanja pedaoga.

Moja starija kćerka već danima iščekuje ovu noć. Jučer mi je mnogo puta prilazila, poljubila i povlačila za uši. Mlađa kćerka nije činila isto, ali je raširenih ručica trčala po kući, lokvicom na licu prepunom sunca. Donosila mi igračku pod nos i ponavljala DUH, DUH.

Supruga je na desktop računara snimila malu sličicu, tri male vještice dok spremaju čarobni napitak.
Rođen sam na današnji dan. Na noć ustvari. Nemam ni jedan razlog da ne vjerujem u čaroliju noći vještica. Čaroliju bundeve, Jack O`Lantern nije poznavao, ali ja sam je prozreo. Svjetlo, je život.

U moj život je ušla Mala Garava (oprosti Baladaševiću ali i ja imam svoju Malu Garavu), opet za jednu Noć vještica 98-e godine. Upoznali smo se i već tad kao da sam znao za čaroliju koja se sprema.

Te 99-e godine, na noć vještica upalio sam svjetlo u bundevi i čarolija je krenula. Moja Mala Garava, očima toplim, iskrenim srcem pošla je sa mnom u svijet kakav do tad nisam znao. Svijet magije. Zajedno smo otvarali sva vrata, imali smo tajni ključ od ljubavi izliven, od srca brušen, u dušu satkan. Nedostupan zlim namjerama.
Čarolija za čarolijom. Nosim taj duh čitave godine. Svakog trena sa sobom, u sebi i pred sobom.

Dva mala anđela, dva tatina medaljona, najveća su čarolija i čudo života što se zove.
Noć polako nadire dok pišem ove riječi. Noć koja mi je život promjenila. Zle čini te noći pogrešno su smješane, ili ne. Ja mislim da nisu. Pobijedila je ljubav.

Rođen sam 31.10.1972. godine. Previše se stvari dešava u mom životu na ovaj dan, da ne bih i sad u čuda vjerovao, kao što sam vjerovao te 79-e kad sam prvo zvono školsko čuo. Kao što sam vjerovao sve ove godine, vjerovaću i dalje dok umorne snene anđele nosim na kauč, pokrivam ih i kao muziku slušam kako dišu moji mali nosići, a ja i moja Mala Garava, zaključamo sve našim ključem od ljubavi izlivenim, od srca brušenim, u dušu utkanim. Dok se ušuškavamo u toploj bundevi čija svjetlost će i ove noći rastjerati mrak, razobličiti zlo i ispuniti ovu noć čarolijom koja ne prestaje, sigurni u sebe, u našu malu zajednicu, dočekaćemo novi dan.

Ne zaboravite da bundevu na prozor noćas postavite. Upalite svijeću. Pokažite da ste jači od zlih sila mraka. Pokažite da ljubav nema alternativu.


Pozdravlja Vas mandrak72, veseli sredovječni čarobnjak, na kolače i piće poziva. Poklone volim. Samo dajte.