Jesen, to godišnje doba što se lagano zavlači pod naš lagani pokrivač, blago nas opominjući, da je jutro rosnije, sunce hladnije,a noć duža, tjerajući da se sklupčamo pod pokrivačem, navučemo ga do pod nos te još slađe nastavimo započeti san prekinut dodirom prstiju svježeg jutra po golim tabanima.

Elem, gdje god da pogledam ovih dana osjenčena boja jeseni u sve debljim tonovima donosi mirise davno odnešene hladnim vjetrom zime s kraja osamdesetih. Miris pečenog kestena lebdio je nad glavnom ulicom grada, blago draškajući nosnice toplim tonovima blago nagorale kore i preplanulog ploda. Varnice bježeći pred svom silinom zagrijanog pleha bezglavo napuštaju vatru i kroz hrđavu i nakrivljenu cijev kratko biježi u noć, gdje biva naglo ohalđena i izgubljena, ali ne i neprimjećena jednom paru očiju dok je čekao malu porciju vrelih kestenja.

Pred očima zaigraju slike jedne jeseni, blage i tople kao i što je ova. Stara seoska kuća, korištena kao ostava svega suvišnog što je do juče bilo nezamjenljivo, opet je živnula, kao da je sijala od sreće, ko varnica, možda nakratko, ali eto učinila se nešto važnom večeras.


 Komšije, ukućani i mi, djeca nezaobilazan dekor te specijalne noći. Na zidovima oronule kuće dvije petrolejske lampe sa cilindrima i malim ogledalom koje je na sebi imalo kuku visili su na dva suprotna zida kuće. Na jednoj strani kuće velika hrpa obranih kukuruza, neoperušanih, čekala je vješte ruke da ga urede i prikažu u svoj ljepoti sabranog sunca u malim sitnim zlatnožutim pločicama.

Tiskamo se nastojeći zauzeti što bolji položaj, do samog zida na vrhu hrpe sa dobrim pogledom. Male vratolomije dozvoljene s nekim posebnim zadovoljstvom zbog završenih poslova na branju kukuruza i završetku još jednog ciklusa borbe za život. Prevrtali smo se po kukuruzima i peruši, otkidajući one brkove sa vrha kukuruza onako pocrnjele i sasušene vješto praveći brkove oponašajući komšije koji su se eto znali nasmijati našim malim dječijim glupostima. Titravi plamičak sa petrolejskih lampi atmosferu prepunu smijeha, podgrijavanu obećanom nagradom onome ko pronađe crveni klip kukuruza koji se posebno čuvao na peruši kao ukras tokom čitave godine raspaljivao je ,a samim tim i budio nove teme, sve ozbiljnije i tajnovitije kako je noć odmicala. Kako su teme bile mističnije tako je i naše učešće u galami bilo sve manje.

„Preksinoć se opet čuo drekavac dolje u bijelom potoku“-tišim glasom kao da je tražio bolju slušanost Dragan započinjući novu temu.

 

„Ko ga je sad čuo?“-pripita njegova žena Milka, bacajući operušan klip kukuruza na hrpu poravljajući jednom rukom šarenu maramu na glavi. „Prošli put su ga čuli na Crnom vrhu i umro je pokojni Luka, ko je sad na redu“-dobro sniženim glasom priupita Milka komšinica stalni dekor u kući moga đeda i babe.
 
„Jučer sam to čuo u zadruzi, ne znam od koga ne mogu se sjetiti. Ali ima nešto od toga, ja vam velim“-ne dade se zbuniti Dragan neustrašivi omladinac i borac iz drugog svjetskog rata.
„Kad sam prolazio pored mlina kao da sam čuo nekakvu buku u njemu, a nikog nije bilo kod mlina. Kažem Vam ima nešto u tome“ –kao da se sam hrabrio Dragan.
 

„Kako taj drekavac izgleda“-kao hladan tuš obruši se pitanje na Dragana od plavokosog i neustrašivog Steve. 

„A kako, đavo će ga znati. Ja ga nisam vidio, al kažu da ima kozije noge, majmunsko tijelo i čovječiju glavu sa rogovima, daleko mu lijepa kuća“-nesigurno odgovori.

„ A gdje on živi preko dana, šta jede? –pitanja kao na traci ostavljala su prostor za nesigurne odgovore, nedorečene istine i još veće zablude, sjeme za nove strahove i besane noći.

Hladni prsti jeze pokucali su na naša već umorna i pospana tijela. Nakon perušnja odlazili smo na spavanje u pratnji odraslih, uz stalno obazrivo osluškivanje uveliko nastupile noći. Mirna noć, bez mjeseca, uz orkestar poznatih zvukova noći, umorom je otjerala strah iz naših radoznalih glava i uvela nas u snove. Nekom slatke, nekom strašne.
 
Jutro nasmijano, ispunjeno mirisom cicare od kukuruzovog brašna nakratko nas vrati na sinošnju epizodu, navede nas na dospjeli kesten u Bjeliku, šumu udaljenu nekih 300 metara od naše kuće. Dogovor je pao za tren. Poslije doručka Mile, Stevo, Vera i ja sa starim cekerima zaputili smo se u kesten. Tepih uvelog lišća blago je šuštao pod našim malim koracima ispunjenih nekom zebnjom izazvanom pričom od sinoć.
„Šta jedu drekavci?“-nekako glasnije kao da želi izbaciti akumulirani strah pripita Stevo, uvijek razbarušene kose plavokosi deran, vječito poderanih cipela koje je derao takvom brzinom da smo imali osjećaj da to radi namjerno i raskopčane i razdrljene košulje koja je virila ispod pletenog džempera.
 

„Šta bi sad u šumi mogli jesti nego kesten kad drugog ničeg nema“-spremno ko iz topa odvali Mile, štrkljavi crnokosi stričević, promuklog malo kreštavog glasa od puberteta. Dugačkim koracima grabio je pred nama kao najstariji među nama. 

„A šta kad nestane kestena?“-gotovo plašljivo pita Vera, također sestra stričevka, plavokosa sesoka djevojčica, hrabra poput najhrabrijeg dječaka u selu. Obučena u nekakvu džins suknjicu, crvene štramplice, platnene patike i šareni džemper, uredno skopčan, preko ruke noseći neku malu košaricu.
 
„Ili kad padne snijeg, gdje spava“-nadovezah se na pitanje.
„Kako šta jede, pa djecu“-odvali Mile smijuljeći se urotnički.
„A zimi zavuče se na štagalj, tavan, u štalu, pa noću kad se sjena izgubi on u potrgu za hranom krene“-nastavi Mile.
„Jedino je miran dok se sjenka na zemlji vidi, valjda se nje jedino boji“-nastavi Mile još nekim tišim tonom kao da naglašava svu dimenziju i veličinu drekavaca.
 

Nelagodna tišina oko nas, jedino ometana našim disanjem, pucketanjem suvog granja pod nogama i ponekim tupo opalim listom ispunjavala je prostor oko nas. U tišini stigosmo do kestena, dok nam se naše disanje činilo ko glasna muzika, a u ušima je dobovola ko kiša po limenom krovu našeg starog ambara.

 

Bacišmo se na prikupljanje kestenja. Vadili smo ga iz bodljikave košulje nerijetko se ubadajući u prste.
„Evo izgleda da je bio ovdje“-odvali Mile.
„Vidiš“-pokazujući nam par bodljikavih košulja iz kojih je neko izvadio kesten“Bio je ovdje prije nas“-zaključivao je Mile.
„Vidi kod mene ima otvorenih i izvađenih kestenja. A ovaj ovde kao da su grizli neki zubi“-pokaza nam Stevo nagriženi kesten.
„Daj da vidim“-zatraži Vera, te se i ja približih da bolje vidim.
„Nisu li to od vjeverice?“-zapita Vera sumnjičavo.
„ Ma kakvi od vjeverice ženska glavo. To su zubi od drekavca“ –kao da probudi našu sumnju i slutnju Mile.
 
Iza grmlja iz potoka nešto zapucketa, zatim se čuše koraci ubrzani.
„Drekavac“-povika Mile i dade se u bezglavi bijeg. Vriska, panika, bježanija kakve nema. Polomismo se bježeći pred drekavcem kojeg eto opet nismo vidjeli.Mile onako krakat najbrže je strugao uz poljanak, za njim sam i ja postizao zavidnu brzinu. Topot koraka iza mene budio je luđački strah u meni.
 

„Iza mene je, sad će me stići.“-panično se osvrnuh i ugledah Stevu sav ozbiljan i bez cipela trčao je ko da ga sto đavola goni. Nastavih dalje trkom. Zaustavili smo se tek pred kućom. Vere nije bilo.Osvrtali smo se ne bi li ugledali Veru. Ukućani zbunjeni našim brzim povratkom sletiše se oko nas.

 

„Šta je bilo?. Što ste se zadihali?. Da se nije šta desilo?-pljusak pitanja zapljusnuo nas je, a odgovor nismo mogli dati , onako zadihani i izgubljeni.
„Gdje je Vera?“-upita strina, već pomalo zabrinuta.
„Drekavac, drekavac je u Bjeliku“saplitali smo se u odgovorima.
„Eno i Vere, sa patarom“-nađe se baba kraj nas.
Vera je lagano išla prema kući, a kraj nje naš pas Miki kojeg nismo zavezali jutros na lanac.
„Ej junačine“-dozivala nas je Vera.

Talas olakšanja preplavio je našu brigu i strah dok smo posmatrali Veru koja je preko ruke nosila svoju korpicu, a u drugoj naše cekere, a Miki je laganim korakom pratio isplaženog jezka i pognute glave.

Miris kestena polako je napuštao nosnice, ostavljajući prostora za neki novi miris jeseni.Sjenka pred mojim koracima smanjivala se svakim mojim korakom. Na tren je nestala. Stao sam. Nastavio sam kretanje i sjenka je bila opet tu, iza mene, ali opet je rasla i pratila me u korak. Eh ta sjenka.

Sjenka stare jabuke gdje se moje društvo iz ulice okupljalo pred nove podvige, ponekad je bila tijesna da svi stanemo. Šaroliko društvo, ljetni raspust, mnoštvo slobodnog vremena, dokolica, bili su hrana našoj mašti, igračka našeg djetinjstva najvjernija.

„Hajmo na Sendino brdo, pa u šumu, da pravimo kolibe“-za nas ko zapovijed bila je Muhina ideja. Moj komšija, stariji od mene bio je nezvanični vođa naše družine iz srednjeg dijela ulice. Plavokos, s razdeljkom na na glavi.
Skočismo ko opareni.

„Ajmo po sjekirice i čakije pa se nađemo za 10 tak minuta ovdje“-nadopuni ga Brundo, Muhin rođeni brat, malo bucmastiji, nemirniji.

Za deset minuta svi smo bili na okupu. Mala kolona se spretno penjala uz Frgino brdo, uz krivudave kozije staze. Za desetak minuta bili smo na cilju. Nevelika šuma, prepuna ljeskovih motki bila je idealna za sve naše djetinjarije.

Mačevi, strijele i lukovi, praćke, puške na čepove, indijanske kolibe, totemi. Sve je bilo tu i Robin Hud, Džeronimo, Prle i Tihi.........
Dan bi brzo prošao.Dok smo privodili igru kraju, čekali smo neku novu igru, za sutra, neki dogovor, koji bi nam ostavio vremena i prostora za razmišljanje.
„Ima li neko da bi smio prespavati ovdje u kolibi?.kuražno će Muha.
„Ja, ja , ja .....“nesigurni glasići javljali su se za novi zadatak.
„Ok , ovako ćemo. Sutra ćemo u toku dana pripremiti ležajeve, a uveče samo oni najhrabriji, koji se neće upišati u gaće donijećemo ćebad i svijeće i prespavati ovdje“-Muha iznese svoj prijedlog.

Noć pred nama dijelom je oslabjela našu volju. Čekali smo vrijeme poslije ručka da se nađemo, dogovorimo.
„Ko je siguran, može s nama, a ko nije nek odmah kaže da ga ne bi noću samog vraćali kući“-ozbiljno će Muha.

Javiše se Frgo, Senda, Brundo, Viro, Nisko,Tiho, Duća, Ćićo, Zlaja i ja.Čuvši za našu zavjeru, Frgina Majka, Bajrame, poče nas odvraćati od nauma.
„Pobogu djeco, šta je s vama? Hoćete li da vas zvjerad pojedu. Neki dan su primjetili nekog vremenjaka kako luta kroz šumu. Uhvatiće vas drekavac“-nabrajala je Bajrama
„Samo ti nas pusti“-odlučno će Muha.
“Mi se ne bojimo-usta Muha i pođosmo za njim.

Pripreme logora, logorske vatre i ležaja za dočkati noć su uveliko tekle.Neka slutnja i strah su se polako uvlačili u nas. Zvjeri, Drekavac, Vremenjak. Motalo se nama po glavi.Kako se noć bližila i vrijeme da se pođe po ćebad, tako se i društvo osipalo.
Moj plan se izjalovio odmah po iznošenju kod kuće. Roditelji mi nisu dali da idem spavati u šumu. Nisam bio jedini. Ostalo je njih četri pet.

Okupili smo se pod jabukom. U tišini se skupismo. Sjenke nije bilo. Mjesesc još nije bio izašao, noć je polako zauzimala dio po dio ulice. Strah je postojao kod ekipe koja se spremila sa ćebadima. Nevoljko su pošli put logora. Imali su jednu bateriju kojom su osvjetljavali put pred sobom. Pratili smo ih dok nisu zamakli na vrh brda. A onda smo se i mi razišli u manjim grupicama. Komentarisali smo drekavce,vremenjake, zvijeri, iznosili svoje priče.

Ležao sam u krevetu, kroz prozor sam posmatrao svjetlost ulične svjetiljke, pitao se gdje su drugari. Nisam zaspao do dugo u noć. Sjetih se da je nestala sijenka jabuke. Da li je to vrijeme za drekavce. Zaspao sam.

 

Ranom zorom sam ustao, na dvorištu sam ugledao komšiju, vjernu kopiju Borisa Dvornika. „
„Ima li Muhe?“-upitah ga
„Još spava“.-odgovori komšo.

Bio sam pomalo nezadovoljan. Ni oni nisu ostali u šumi. Čekali su da se raziđemo kućama, pa su se i oni vratili. Još jedan pokušaj da saznamo nešto o drekavcu je propao.

Ko zna, možda ni ne postoje. Ne znam. Niko ih nije vidio. Ako ih nije ni vidio kako onda može da se kaže da ne postoje. Za jedno ili drugo mora postojati neki dokaz. Ipak pripazite se onda kad sjenka nestane, kad se drekavac oslobodi straha.
 

Dok sam večeras koračao gradom miris kestena, probudio je zaspalu jesen u meni. Bacio sam pogled na sjenku. Kao da to nisam bio ja. Sjenka je čas bila ispred mene, čas iza mene. Čas bi plesala, čas bi čučala, rugala se prolaznicima. Ubrzao sam korak zbog neprijatnosti, a ona je ipak strugala za mnom. Ipak drago mi je da je nisam izgubio ove noći. Drago mi je jer nisam ja Karamba-Baramba.

 

 

Pozdravlja Vas mandrak72, istraživač nebitnog, izgubljenog i u nepovrat poslatih nekoć bitnih sitnica.