Putevi čovječiji su nevjerovatni. Ponekad nas tako odvedu na mjesta o kojima nismo ni sanjali. Mene je 95-te godine put doveo u grad Sombor. Iz jedne krajnosti doveden sam u drugu. U miru kasarne upoznavao sam ljude koji će mi naredni period biti glavno društvo.
Bilo je tu momaka širom bivše Juge, iz Šibenika, Knina, Leskovca, Beograda, Banja Luke, Sarajeva i .....
Period adaptacije išao je jako brzo. Upoznao sam sve te ljude i brže nego što je to normalno. Različita iskustva i sudbine ispunjavale su našu vojničku sobu do dugo u noć. Većina tih mladih ljudi najviše je voljela da tama ispuni sobu kako bi se okuražili da ispričaju svoju muku.
Naravno nismo svi isti dok pričamo o sebi. Po boji glasa vrlo lako se moglo količina tuge, boli tih madih ljudi koji su došli sa prostora bivše BiH i RH-e.
Jedan momak koga smo zvali Blani, došao je iz Bihaća. Zbog ratnih dešavanja njegova porodica imala je čak tri adrese, sve privremene nijednu stalnu. Zbog nesigurnosti u njegovom glasu i zbog mijenjanja intenziteta i boje glasa bio sam siguran da njemu sve najteže pada. Kad bih osjetio da pitanja suviše daleko idu, da prekinem njegovu muku, zamolio bih ih da je vrijeme spavanja, da ćemo sutra nastaviti.
Drugi dan mi je prišao, zamolio da malo prošetamo. „Hvala“-reče on. Dok smo se vraćali sa večere kroz par rečenica sam saznao još ponešto o njemu.
„Sačekaj,samo da zapalim jednu“, stade on izvadi cigarete iz džepa i ponudi me iako je znao da sam nepušač. Po zgužvanoj kutiji naslutio sam da on uopšte nije pušač. Nervozno je zapalio cigaru, povukao par dimova i započeo dalju priču.
„Nije meni toliko žao Bihaća i kuće. Žao mi je moga đeda iz Like, one ljepote od zemlje, žao mi konja“. Nastavi on tako priču o đedu, poljima i konjima. Iz njegove priče slikane ponekad uzdasima, ponekad odsutnim pogledom, a najčešće dugom tišinom bujala je sjeta.Slušao sam i mogu reći da sam suzdržavao suze.
Pred očima sam vidio pokošene livade, ogromne lipe i hrastove međaše. Slika njegovog đeda izronila je ispred mene kao da sam čovjeka poznavao sto godina. Stariji čovjek, malo usporena hoda u tamno sivim pantalonama koji su padalli preko opanaka obuvenih na čvornovatu golu nogu i možda mrvicu previše stegnutim kožnim kajišem u pojasu još sa odsluženja vojnog roka. Kao snijeg bijela košulja zavrnutih dugih rukava sa otkopčanim dugmadima ispod kojih se vidjela potkošulja. Iz džepa mu je virila pamučna maramica kojom je malo-malo brisao kapiljice znoja sa čela koje su ga pekle za oči .Na glavi kapa šilterica, malo više zabačenom na potiljak dok mu je pramen sijede kose nemirno je stršao na blagom vjetriću koji se vragolasto zavlačio kroz rukave i blago škakiljao izazivajući onu blago lagodnu jezu.
„Blani poitaj, sad će baba ručak da donese“-požurivao je Đed svog srcu najbližeg unuka.
„Ma ostavi sad te konje, vrag ih odnio, samo im stavi zobenice da malo predahnu“-više kao za sebe otpuhnu đed.
Plavkosi Blani, krupna delija žurno je ugađao konnjima. Dok im je navlačio zobenice, mekom suvom djetalinom brisao je znoj sa umornih konja. Dok ih je brisao, pjevušio je jednu staru Ličku pjesmu koju mu je đed godinama pjevušio pred spavanje.
Dva mrka dorata, nemirno su poigravali u mjestu nastojeći repom da rastjeravaju obade koji su na njih navalili dok su oni krupnim žutim zubima mljeli zob.Ogromna griva ko kosa djevojačka poskakivala bi kada bi naglo podizali glavu uznemireni napasnicima obadima. Krupne oči, prosto su se topile na pojavu Blanija. Između njih proradila je hemija još onog dana dok su još ždrebad bili, kad im je na malom dlanu donosio po kocku šećera, pa bi ih milovao po vratu i pričao mali plavokosi deran u kratkim pantalonama uvijek razbijenih koljena.
„Doro, moj dorate.Kad ti meni porasteš mi ćemo zajedno na mlin. Daće meni đedo sedlo reko mi je. Napunićemo pun džak pšenice pa izjutra rano na vodenicu. Baba će nam spremiti uštipaka za puta.“-titrao je Blani oko ždrebadi. Nakon što bi pojeli po kosku šećera, odmah bi počeli poskakivati i kao djeca trčati visoko podignta repa, naglo mijenjajući smjer kretanja.
Raslo je srce u Blanija dok je gledao svoje najvoljenije drugare kako odrastaju i svaki dan jačaju. Srce mu se cijepalo kad bi došlo vrijeme da se pođe u školu, kad bi ostavljao rodnu Liku i odlazio u Bihać. I oni kao da bi znali pa su krupnim očima dugo gledali kroz prozor štale dok on onako plavokos raščupane kose odlazi sa majkom i ocem stalno se obazirući.
Nije ni đedu bilo ništa lakše. Glumio je on hrabrost, ali bi u štali znao koju suzu pustiti.
„E đavole, đavole, ma pod kožu mi uđe“-sam je sebe tješio đed.
„Vidiš li ti moj Dorate moga unuka, prava delija“-još dugo bi đed pričao sa sobom dok je čistio i kidao štalu.
„Mojoj maloj upa trun, psuje Liku i Kordun, ujela je neka buba, stomak joj do zuba“-pjevušio bi đed još neko vrijeme.
„Hajde Blani već jednom evo baba ručak donijela, da se nešto prezalogaji pa da nastavimo dalje“-opet je đed dozivao Blanija.
U hladovini ispod lipe, baba je prostrla stolnjak u kojem je donijela hranu. Bijeli vezeni stolnjak na zelenoj travi. Velika pogača koju je baba sjekla, naslonivši je na sebe, i dijelila svakome po veliku krišku, još se pušila od topline. Aluminijski lonac pun kuvanog graha mirisao je i pozivao na feštu, a paradajz zelenkasto crven nije trebao bolju reklamu. Spremila je baba i pitu sa sirom za svoje mladiće kako ih je ona zvala.
Nakon obavljena ručka njih dvojica bi se nakratko opružili po travi, nastojeći skupiti snage da završe kupljenje sijena. Staklena flaša puna vode bila je popijena prije nego li se i rostika skinula sa nje.
Mala nakrivljena vodenica ispod vrbaka ispričala mi je još stotinu priča o Blaniju, đedu i konjima. Svaka je u srce pekla.
„Da mi se samo na tren vratiti u Liku, dao bih 10godina života“-završavao bi Blani svoju priču. Delija ko od brda odvaljen, a tako emotivan. Treperio mu je glas, zatim bi zaćutao i dugo gledao u aleju kestena. Opalo lišće žute boje kao da je pojačavalo muku.
„Hajdemo“-pozvah ga da krenemo put objekta.
Nije reagovao kao da me nije čuo. Nisam ni ja, ostali smo sjedeći. I ja sam mislio o svojoj kući.
Hladno decembarsko jutro. Sitni kao prašina snijeg šibao je u lice malu grupu vojnika na strojevoj obuci. Hladno jutro su parali bat čizama po komandi i reske komande kapetana Šlemera. Ravnica pred nama zabijelila je sa par centimetara snijega. Stajali smo u vrsti , gledali pred sebe i čekali komandu.„Volj-no“-komanada je zaparala kao nožem hladno jutro. Značilo je da možamo par minuta odmoriti, poneko i zapaliti.
Nakon otpozdrava kapetanu desi se nešto što niko nije očekivao. Moj Blani onako zabundan djelovao je još krupnijim te se još više izdvajao od svih nas. Zanjištao je kao mlad ždrijebac, te korakom kao da se propinje, zatopota vojničkim čizmama, te se dade u bjesomučan trk tako da je snijg prštao pod njegovim nogama. Njišteći, topotajući nogama kružio je oko nas po hladnoj Somborskoj ravnici i svima nama na lice uselio osmjeh. Meni je to bilo više od toga. Glasan smijeh parao je nabo na svaku bravuru kojom je on oponašao Dorata. Priključiše mu se još dvojica ili trojica. I ja sam živnuo. Oko nas je sve prštalo. Trajalo je možda minut-dva, a činilo mi se da je trajalo vječnost.
Onako zajapuren, stao je i on, vidjevši da svi uživamo, nasmijao se. Kapetan Šlemer koji je takođe uživao u ovom neobičnom performansu odmahivao je glavom i nakon par minuta ponovo komandom „Zbor“-pozvao nas u vrstu.
„Blani, šta ti bi jutros“-malo kroz šalu, malo kroz zbunjenost upita ga kapetan.
„Gospodine kapetane, došlo mi.“-u dahu odgovori Blani.
Taj događaj popravio nam je raspoloženje na obuci. Blani kao da je skinuo neki teret sa duše. Vjerujem da je većina mislila da je to njegova nova ludost. Ali ja sam znao šta je posrijedi. Nije mi trebao ništa objašnjavati. Bilo mi je jasno.
Za večerom dok smo sjedili u pogledu sam mu vidio da je sretan, čak mi se čini da je to bio posjet njegovoj Lici. Njegov lični posjet. Nisam ga ništa pitao. Nije mi ništa ni rekao.
Vraćajući se na taj događaj sa distance od 13 godina mnoge stvari su mi jasnije. Kad nije mogao u Liku toga dana, kad nije mogao da sve nas povede tamo, on je Liku doveo ravno nama. Doveo je sve ono što voli. Nije ga bilo stid pokazati emociju. Toliko jake nisam nigdje do tad primjetio. I sad kad se sjetim svega toga nasmijem se, a pred očima mi zaigraju konji vrani, snijeg, rasuta slama i varnice snijega pod kopitama.
Ide jesen, a za njom i zima. Vatromet emocija tinja u svima nama. Kad osjetite da je vrijema, kad osjetite da je mjesto, pokažite ih svima. Niko se neće rugati, bićete još samo jači i bolji.
Sa poligona duše, ušća svih emocija sve Vas pozdravlja mandrak72 dopisnik svega onog u nama što čeka svjetlost dana novog jutra.