Igra je jenjavala. Sanjkalište se polako praznilo. Intenzitet smijeha i vriske smjenjivala je nastupajuća tišina. Nisam volio taj dio dana kad bi se polako razilazili.

Želio sam taj momenat još nekoliko trenutaka da odložim.
Popeo sam se na brdo s namjerom za posljednji spust toga dana. Bio sam sam. Istim elanom žurio sam za još nekoliko sekundi vjetra u licu protkanog sitnim kao mušicama snijegom.
Posljednji drugari već su bili leđima okrenuti meni. Vukli su sanke prema svojim toplim domovima.

Bio sam sam na vrhu brda. Zauzeo sam polaznu tačku. Nije mi se kretalo. Nisam želio da ovaj dan završi tek tako. Želio sam da iz ovog dana izdvojim sličicu, detalj koji ću ponijeti sa sobom. Detalj kojim ću kupiti osmijeh kad presahnu svi ostali motivi.

Popravio sam sanke. Popriječio ih ispod cerića još uvijek nakićenog s nešto preostalog lišća koje je još tvrdoglavo odolijevalo pod teretom postojećeg snijega, zime koja je pokazivala svoje zube i prijetećim teretom snijega koji je padao sve jače.
U daljini ispred mene pod plaštom sitnog snijega iščezavali su moji drugari i komšije umorni od igre, vriske. Zalutalih grudvi i mokrih stopala.

Zavidio sam im. Ne zbog toga što će za par trenutaka biti u svom toplom domu pored peći u suhoj garderobi, dok će se gumene čizme već sušiti pored peći za nove pobjede sutrašnjeg dana.
Zavidio sam im zbog onoga što mi je nekoliko puta palo na um toga dana.

Staće ovaj snijeg. Otješnjaće čizme i netragom nestati vunene kape sa svim onim velikim kićankama i grudvama koje bi veselo poskakivale dok bi bezglavo jurili niz padinu na saonicama svih oblika i veličina.
Tišina kakve nigdje nema pravila mi je društvo. Ustvari nismo bili sami. S nama nenametljivo koketirao je šapat snijega.
Da čuo sam ga jasno.

Šćućurio sam se na plavim saonicama koje mi je otac napravio odmah po mom rođenju. Saonicama koje su osjetile svu onu dječiju neustrašivost koje se danas pomalo plašim. Mnoge vozove od sanki prepune dragih mi likova koje su stranice života nekako prebrzo okrenule i otrgle od sjećanja. Svih onih skokova, jastučića za sjedenje i ozeblih prsta pomodrilih od hladnih grudvi jednog hladnog nedeljnog popodneva kad je Senad sa svojim niskim sankama najduže skočio od svih nas, a ja. Ja sam ostao samo drugi. Neslavno sam završio finale. Nasadio sam se na glavu i nekoliko puta preturio dok su salve smijeha odjekivale brdom. Nisam bio previše tužan dok sam iz snijega vadio kapu prepunu snijega. Snijeg mi se zavukao ispod toplog džempera i potkošoulje, ispod rukavica. Bilo ga je čak i u ušima. Biće sutra revanš. Znao sam.
Tišina je bila pored mene . Jasno sam osjetio njezin prezir. Nisam se obazirao. Zabacio sam glavu pokušavajući da gledam u nebo prepuno lepršavih pahulja. Jasno sam osjećao kako se zaustavljaju na mom licu i tope se ostavljajući male sitne kapi pristigle od ko zna kud. Možda razočarane što neće završiti kao bijeli snijeg što pršti i smjelo bježi ispod sanki sa neustrašivim jahačima koji su mamuzali svoje metalne i drvene konjiće svih oblika i veličina.
Činilo mi se da putujem. Ubrzo sam morao zatvoriti oči. Pahulje su i dalje padale. Osjećao sam kako su se neke u posljednji čas izmakle i završile pored mene.

Spustio sam glavu i slušao šapat. Tihi razgovor snijega i uvela lista cerovog.
„Ti si još tu?“-gotovo iznenađena pahulja se zaustavi na suvom braon cerovom listu.
„Odolijevam.“-reče on.
„Čemu otpor. Tvoje vrijeme je odbrojano. Nema više smisla.“-nastavi pahulja.
„Doći će i sunce.“-reče uveli list.
„I jesen.“-nastavi pahulja.
„I zima, a gdje ćeš ti biti?“-reče list.
„Ja ću možda biti negdje drugdje, a ti?“-reče popustljivo pahulja.
„Zar je to važno? Sad smo tu. Lijepa zima.“-konstatova suvi cerov list.
Tihi šapat nastavi se još dugo.

„Još uvijek smo tu.“-pomislih.

Vjetar mi je šibao lice. Bujica pahulja bježala je ispred nosa ne dajući mi da oka otvorim.
Sebično sam trčao prema kući noseći još jedan detalj na obroncima duše sklopljena mozaika. Vrijedilo je svake sekunde.

Snježna zavjesa bila je sve gušća. Gotovo neprozirno tkanje obogaćeno nastpajućim sumrakom učinilo je da ulične svjetiljke kao svici pokažu put kojim i danas idem.

Danas sam opet slušao tihi šapat snijega.
„Još uvijek sam tu.“-rekoh za sebe.
Proteklo je mnogo zima. Danas je bio dan kakve baš volim. Ustvari baš baš.
„Tata idemo!“-nježni glasić me pozva.
„Naravno.“-nastavili smo sanjkanje.

Tihi šapat snijega odjeven u ljubičastu bundicu i preslatki šeširić bio je pored mene.

Neprocjenljivo.

Pozdravlja Vas mandrak72, osvjedočeni sagovornik svega onoga što život čini ljepšim. Boljim.