Nekoliko dana čitav grad pričao je samo o jednom. Lokalna radio stanica stalno je vrtila džiglove sa pozivom na koncert godine.
Telefon je zazvonio.

„Hej mandrak72, znaš li šta ima novo?“-reče mi dobro poznati glas.
„Novi gra, Novi Sad, Novi Pazar, Novi Vinodolski, Novi Beograd,...“-nabrajao sam par trenutaka dok me ne zaustavi.
„Ma ne to. Znaš li ko dolazi u subotu?“-pitanje je bilo malo jasnije.
„Doktor za ono iz Prijedora, Tina Tarner, ....“-nabrajao sam sve ono što mi je tog trena palo na pamet.
„Ma jel slušaš ti radio ikada?“-gotovo iznerviran me prekida.
„Kako da ne. Kad mi je ujak polazio u vojsku 79-e, kad je Zvezda u Beogradu pobijedila Real Madrid sa 4:2, kad je...“-opet me je prekinuo u pola rečenice, a to ne volim.
„Pa Jašar. Dolazi Jašar Odozgorević Jaško čovječe. Pa gdje ti živiš. Idemo u subotu van. Povedi suprugu. Idemo malo u život.“-sve je već bio isplanirao.

Nisam želio da ga uvrijedim pa sam pristao.
Te večeri smo stigli malo kasnije. Bio je samo slobodan jedan stol. Nalazio se pored vrata od toaleta.

„Nije loše mjesto. Moglo bi nam zatrebati.“-položaj stola mi je odgovarao.
Jašar je predstavljao novi album „Moja mala nije zalud klela“.
Moj drugar je poznavao sav njegov rad. Od „Ja sam lovac Joca“, preko „ Mislio sam nisam srao“, pa sve do ovog albuma.
Zeko je odmah skočio i odjurio do njega u pravoj pauzi da uzme autogram i njegovu sliku.

„Vidiš. Piše Za Zeku od Jašara.“-pokazivao je sliku pjevača sa sunčanim naočalama sa velikim staklenim površinama kao izlozima na Zemljoradničkoj zadruzi Agići Donji, u kaputu sa zavrnutim rukavima i kaišom stegnutim ko u Ruskog vojnika.
„Alal vjera Zeko. Imao si se rašta i roditi.“-hvalio sam njegov uspjeh.

Kako je vrijeme odmicalo i pjevač je imao neke svoje potrebe i često je prolazio pored našeg stola. U povratku bi zastao kod našeg stola tapšao bi nas po ramenima, drmusao par trenutaka. Ponekad bi nešto i progovorio. Pitao Zeku koji nije skidao pogleda sa slike pred njim.
Zeko je rastao sa svakim njegovim dodirom. Radovao se eto što je Jašar upravo svaki put kad bi išao u toalet u povratku zastao kod nas i kao stare poznanike tapšao po leđima. Komunicirao na jedan sasvim prijateljski način.
Zeko je lebdio. Levitirao.

Nakon Jašara gotovo svi članovi benda tapšali su nas po leđima. Zeko je i dalje rastao.
Poslije su gotovo svi gosti restorana počeli da nas tapšu po leđima u prolasku.

„Čovječe nisi svjestan šta bi propustili da nismo došli. Vidiš li sve ove ljude. Od danas više ništa neće biti kao prije“-osmjeh mu nije silazio s lica.

Nakon nekoliko piva i ja sam osjetio potrebu da posjetim tu najposjećeniju prostoriju te večeri.
Oprao sam ruke nakon obavljanja nužde i pogledom sam tražio papirne ručnike da obrišem ruke. Nije ih bilo.
„Možda ih je nestalo.“- pogled mi je nesvjesno pao na kantu za otpatke. Nije bilo zgužvanih i bačenih ručnika ubrusa.
„Znači!“- opipah se po leđima.
Bila su vlažna i mokra.

Nisam imao srca da kažem Zeki za Jašara i leđa. Gotovo neprimjetno navedoh ga da skine kaput koji je dobro bio mokar.
Do kraja večeri čim bih primjetio da je neko prošao u toalet ustao bih sa mjesta i pravio živi zid. Zeka nije znao razlog mog čudnog ponašanja, ali je to tumačio mojim dobrim raspoloženjem, a hit večeri „Mokrio sam i opet ću“-vrtio se nekoliko puta.
Zeku sam sreo slijedećeg dana.

Bio je prehlađen, ali vidno zadovoljan koncertom godine.
„Jesi li čuo ko dolazi slijedeće subote?“-upita me.
„Barak Obama. Nakon Jašara ne može svako doći u Novi Grad.“-rekoh.
Zeko se nasmijao od srca.


Pozdravlja Vas mandrak72, promoter kabanica i vodonepropusnih kaputa za područje Jugoistočne Evrope i zemalja Beneluksa.