Nije uvijek sve kako se čini. S pogledima stvar je još čudnija. Pogled naprijed je i pogled unazad. Pogled u retrovizor nikako nije pogled u nazad.

Bijesni sjeverac lumpovao je kao pijan svat. Nesigurnim koracima očas bi se hvatao u kolo sa ogoljenim granama lipe i kao u bunilu izvlačio najbolje korake, dok bi potom skršen i snuždena pogleda gledao sa keja niz rijeku koja više nikad neće biti ista. Posljednji tragovi snijega po okolnim brdima odolijevali su nesigurnim nasrtajima proljeća. Kako to i biva tek jedna magla i jedan mraz useliše se u mene, gužvajući jastuk duše i spokojno se pokrivši toplim pogledom koji im uputih.

Čekao sam kraj nastave i jedne krupne oči. Njima oduvijek tjeram zimu i izvlačim najljepši osmijeh koji imam. I ne stidim se da priznam da u njima iznova učim, kako je nebo plavo i jabuke crvene. Iznova se radujem pletenici ispod toplog vunenog šešira i onom nestašnom pramenu koji je još pobjegao negdje na fizičkom vaspitanju i čekao kraj nastave da mi mahne kao drag putnik iz voza što ulazi u stanicu.

Gledao sam iz automobila u svijet koji je promicao okolo pogureno žureći nesupješno tražeći ugao da izbjegnu svaki susret sa sjevercom lice u lice. Prolazili su mladi i stariji. I obratno. Kako ispred mene tako i iza.

Tek jedan pogled u retrovizor zaokupi svu moju pažnju. Iza mene. Starac sa mnoštvom zima ispod kape koja nije mogla sakriti sve one snjegove i mrazom okovana jutra nije imao sanke. A čini se ne bi mu teško bilo unatoč godinama koje minuše da snažno povuče sanke i na njima osmijeh jedan, dvije pletenice ispod crvene pletene kape i svih deset prsta koji su se čvrsto držali za njih u rukavicama za tri prsta.

A pored njega iako pletenica već odavno nema s pletenicama na vjetru kćer. I kroz vjetar tek pahulja koja. Otima vjetar pahulje. Nosi ih. Al suzama ništa ne može.
Ne briše kćer suze, al ih ne krije.

U retrovizoru.
Jedan otac i jedna kćer.
Otac suze ne briše i on je odlazio.
Bilo je davno, ali ne ovako bolno kao sad. Smrznuo je suze. Sjeverac mu saveznik. I ja mu držim fige.

Sklanjam pogled. Gledam pred sebe. Pored promiču učenici. Među njima mnogo onih koje čekaju roditelji i sa zebnjom prate u retrovizoru budućnost koja će neminovno i brzo doći.

Još jednom gledam naprijed u retrovizor. Tako malo treba da se usmjeri pogled.
Ispred djeca i roditelji.
Iza roditelji i djeca.
Starac se nekako smanjio. Postario. A u nekom drugom retrovizoru otac.
On maše još uvijek. I ne skida pogled. U retrovizoru jasno se čita.
Spuštam pogled. Nije potrebno da gledam. Sve znam.

Preda mnom još dječice. I među njima tražim svoj pogled.
I gle.
Trči. Širom otvorene i krupne oči me traže.
Znam.
„Tu sam.“-kličem.
I ne govorim ništa. Osmjeh sve kazuje.

Retrovizor je čudo. U njemu velike krupne oči. I moj osmjeh.
Pogled unazad, pruža mi jasnije vidike.
U njima mora, planine. Ravnice i gradovi.
U njima svijet.
Budućnost.
U njima sam i ja.

U očima jednog trećaka.



Pozdravlja Vas mandrak72, predškolski sačekivač najtoplijeg pogleda i velikih vidika.