Upravo jedan takav sjeo je pored Bogdana. Nije dugo potrajalo već je bio posegnuo za hranom. Miris pečene piletine bezobrazno je peckao nosnice. Jasno je čuo kako su se kosti bataka i karabataka razdvajale dok je saputnik do njega rukama čerečio poveće pile. Za kompletan utisak pobrinula se polovina pogače što je mirisala na pecivo da se želudac Bogdanov prevrtao kao mlada na širokom bračnom krevetu. A tek luk. Poveća glavica crvenog luka za tren osuši grlo.

„Hajde, ako si gladan il mušterija, založi malo.“-iznenadi ga saputnik do njega, uhvativši njegov pogled u nebranom grožđu.
„Neka, hvala. Nisam gladan.“-slagao je, čvrsto riješen da će se ipak na drugi poziv odazvati ako ga bude.

Iščekujući drugi poziv koji nikako nije dolazio prazan stomak još jače je krulio i negodovao. Receptori dobrog zalogaja i ukusa bili su nezaposleni te su se svim silama trudili da skrenu pažnju Bogdanovu na ispunjavanje i njihove želje i jedinog zadatka. Teškom mukom se osvrtao na drugu stranu, zakrećući glavu i pogled sa hrane koja je bila tik do njega, koja je svim svojim mamcima zadavala bolne i nedopuštene udarce ispod pojasa.
Zvuk zamotavanja hrane na tren mu olakša muke, ali i dodatno rastuži. Nije bilo smisla gledati na sat. Stomak je pokazivao mnogo više od njega. Tražio je svoje i nije tražio alibi.

Ali glad nije mirovala. Kao da je jela preostalo vrijeme koje bi se sa svakim zalogajem još uvećavalo i usporavalo. Činilo se kao da je pojela kukavicu zidnog sata i samo ogoljeni kljun s vremena na vrijeme izađe i kao da kaže „nije još vrijeme i neće uskoro da bude“ zijevajući kao gladni ptić u gnijezdu.
Iza leđa neko je otvarao vrećicu grickalica. Štapića, kikirika ili šta već. Hrskavi zvuk raspaljivao je maštu, a svaki šum šuškanja sve praznije vrećice kao šmirglom je strugao po praznom želudcu iznova budeći receptore gladi već bijesne i nepodmitljive.
Pogled mu se zaustavi na licu preko puta njega koji je otvarao već hladan burek. Trapava izjelica nije bio mnogo uredan. Komadi hrskave kore padali su na pod pored njegovih nogu. Velikim zalogajima nestajali su komadi bureka iz masnog i gotovo providnog papira. Popadale komade po podu nehajno je nogom podgurao pod klupu.

„Bio bih zadovoljan i mrvicama onako bezobzirno zgaženim i nogama ćušnutim“, razmišljao je grozničavo.

Nije ni završio sa mišlju jedan promrzli vrabac koji je dugo neprimjetan stajao na nekom ispupčenju na zidu obrušio se na odbačene i poispadale komade hrane, vješto balansirajući i kljunom otimajući koamd po komad hrane sa poda. Izbjegavao je korake obunjenih putnika koji su tumarali do šaltera u potrazi za novim informacija o kašnjenju vozova.

Drama je dostizala vrhunac. Kulminirala je sa svakim komadićem bureka koji se topio u kljunu omalenog i kočopernog vrapčića koji se nije libio pokazati da je gladan i koji se junački borio sa tim, rizikujući da samo jedan nezgodni korak ili udarac zauvijek okončaju život ovog stalnog zimskog putnika bez voznog reda na koga niko nije više obraćao pažnju.

„Radnički voz, Dobrljin-Ravnice-Novi Grad-Blagaj-Petkovac-Svodna-Donja Dragotinja-Brezičani-Prijedor kasni dva sata u polasku.“-ponavljao je radnik sa šaltera sa informacijama.
„Ubrzani voz, Sarajevo-Doboj-Banjaluka-Prijedor-Novi Grad za Sisak ulazi na peron. Polazi po prijemu putnika, ponavljam.....“

Bogdan se rastuži. Njegov lični pakao produžava se za dva sata. Gotovo da su suze krenule iz očiju mladog i gladnog čovjeka, preponosnog da zaište gladi radi.
Još jednom pogleda na vrapca. Na momente taj živahni podstanar učini mu se kao sarma koja skakuće i vješto izmiče koracima koji ne mare za njegovu muku neveliku za svijet koji krupnim koracima grabi i uzima sve ponuđeno.

„Koji sam ja panj. Panjina.“, korio je sam sebe gledajući u vrapca. „Živinče, ni riječi ne zna, al zna za sebe.“

U jednom momentu vrabac uze komad hrane gotovo velik poput njegova krila te poleti na svoju adresu sklanjajući višak hrane za slijedeći obrok. Ta činjenica prenerazi Bogdana. Nezgodna situacija u koju se bješe doveo lično je njegova krivica. Sav novac je prokartao dan prije polaska kući. Pozajmio je samo za kartu. Vratiće od plate obećao je.
Obećao je sebi da mu se ništa slično više nikad neće ponoviti.
U tom trenutku pojaviše se dvojica šibicara. Jasno se vidjelo da su zajedno. Tražili su naivne mušterije. Stvoriše se pred njim.
Odmahnuo je glavom. Otišli su dalje i ubrzo izašli iz čekaonice tražeći nove žrtve. Povremeno su kroz čekaonicu prolazili željezničari stresajući snijeg sa kape i cipela, glasno lupajući cokulama od betonski hladni pod.

Na sve to glad je galopirala. Očajnički tražeći način da se utaži i udovolji joj ne pitajući i ne birajući. Mutilo se Bogdanu pred očima.
Podiže pogled na saputnika preko puta sebe. Gotovo da je vrisnuo. Pred njim sjedio je ogroman prasac zadulih obraza koji je teškom  mukom disao od silnog sala od kojeg su mu se oči nekom mukom povukle dublje u lubanju i postale sitne da se činilo da samo žmirka i kratkim pokretima trepavica daje na znanje da ne spava. Velike uši pale su po obroncima lica ukrašavajući to prelijepo djelo prirode za ovu priliku ukusno i sa stilom obučeno u toplo štofeno šivano odijelo koje je prijetilo svakog trena da popuca po šavovima i da se sva dugmad poput tanadi zariju u okolne putnike i debele iskrzane zidove. U tom momentu Bogdan gotovo da skoči, ali nekim čćudom samo zažmiri, protrlja oči i sa strahom pogleda preko puta sebe u čovjeka koji je zbunjeno gledao iu njegovo ponašanje. Okruglo lice gospodina preko puta njega prekorno ga pogleda..

„Umišljam. Buncam.“, panično pomisli Bogdan te našas pomisli da ode do toaleta da se umije, ali se zabrinu za svoje mjesto kakvo takvo ali mnogo ugodnijeje bilo tu nego stajati u hodniku.

Zakrenu glavu na drugu stranu. Jedna visoka žena u dugačkom kaputu stajala je pored prozora i pušila. Nije joj vidio lice. Samo dim koji se teškom mukom penjao prema stropu oko nje čineći gotovo neprovidni oblak. Njihala se u mjestu. Od tog njihanja zamuti mu se pogled. Par kobasica garavih i tamnih ispod tavanice obavijenih dimom odolijevalo je i najodvažnijim seoskim mačorima. Njihale su se kao na promaji, nježno i ujednačeno. Omamljujući miris je prosto od njega tražio da se baci na njih i onako neoguljene od svinjskih crijevaca zagrize snažnim zubima. Napinjao je sve svoje mišiće za odlučujući skok poput lava koji ne smije pogriješiti u procjeni sa žrtvom bez prava na grešku. Skoncentrisan da zada odlučujući udar glasan kašalj rasprši faktor iznenađenja te kobasice u dugačkom kaputu krenuše put izlaznih vrata čekaonice. Žmirkao je za njima. Nepovratno je gledao za njima. Za vitkom gospođom koju prepozna dok je iznova trljao gladne oči.

 

............................................nastaviće se i onda je kraj.............................................