Snijeg koji je padao toga martovskog predvečerja unio je više pometnje u željeznički saobraćaj nego naredba republičkog inspektora da se iz upotrebe izbace svi vagoni stariji od trideset godina u roku od mjesec dana.

Na stanici se tiskalo mnogo svjetine, što onih putujućih, to onih koji nekoga prate, dočekuju ili pak besposlenih radoznalaca i dokonih šibicara u stalnoj potrazi za naivnim kojih je mora se reći uvijek bilo. Ponekad se čak mogao steći utisak da upravo takvi najviše putuju vozom.

Željeznička stanica u Novom bila je jedna od većih željezničkih čvorova u Jugoslaviji. Dnevno je kroz stanicu prometovalo oko stotinupedeset vozova, što putničkih to teretnih. U sezoni godišnjih odmora i državnih praznika i više od toga. Kroz stanicu su defilovali mnogi znani i neznani putnici. Neki bi se zadržavali tek onoliko koliko je bilo potrebno da se presjedne u drugi voz do onih koji su svoju vezu za dalje putovanje znali da čekaju i po nekoliko sati.

Snijeg koji je padao kao iz rukavice izazvao je saobraćajni kolaps. Snijeg koji se nije mogao dugo zadržati očigledno je iz obijesti padao i padao. Krupne krpene pahuljice lijepile su se kao vruće palačinke za prste halapljive djece. Stara željeznička stanica imala je malu neuglednu čekaonicu. Starinski austrougarski visoki prozori bili su dovoljno prljavi i musavi da taj uspavani svijet skriju od znatiželjnih pogleda putnika koji bi čekali presjedanje na peronima ili trijemu ispred stanice. Tek nekoliko klupa u čekaonici, prljavi i nikad dovoljno topli radijatori bili su stjecište tek onih koji nisu imali dovoljno novca da se okrijepe u obližnjem Parnas restoranu koji je opet bio priča za sebe ili nekoj od ugostiteljskih objekata poput slastičarne sa uvijek svježom bozom ili toplim burekom.
Pored takvih čekaonicu su opsjedale i pijanice koje ne bi smogle snage da voljenom biću objasne zašto su se opet nalokali ko svinje. Lakše od iznalaženja bilo kakvog izgovora najlakše je bilo prespavati i po mogućnosti zaboraviti.

Bogdan, tridesetsedmogodišnjak u dotrajalom kaputu izlizanih laktova sa samo jednim žutim kožnim koferom nevoljno otvori vrata čekaonice. Ustajali vazduh ispuni mu nosnice. Na neudobnim drvenim klupama tamno braon boje bilo je tek nekoliko slobodnih mjesta. Na onim zauzetim bilo je nekoliko putnika koji su iskoristili vrijeme da odrijemaju na neudobnim klupama sklupčani u velikim kaputima sa samo njima znanim voznim redom i konačnom destinacijom. Pored njih drijemale su njihove putne torbe i koferi, budnim okom paženi od vlasnika koji su samo naoko čvrstim snom kratili vrijeme pokušavajući uhvatiti parčiće sna ukombinovane sa lažnom toplinom prljavih radijatora.
Bio je sam i bio je švorc. Imao je samo kartu u džepu i nešto prljavog veša. Radio je u Zagrebu u Prvomajskoj. Njegova porodica živjela je na selu nekoliko kilometara prije Prijedora. Na njegovoj krajnjoj stanici stajali su samo lokalni putnički vozovi. Do njihovog polasak trebalo je sačekati nekoliko sati.

Kolebao se da li da uđe, ali nije imao izbora. Sjeo je na jedinu klupu koja je bila prazna. One do radijatora bile su zauzete spavačima i zimogrižljivim koji bi tu sjedili i da je temperatura bila iznad trideset stepeni celzijusa. Klupe koje su leđima bile okrenute zidovima bile su dobro popunjene. Tek po koje prazno mjesto koje se nerado ustupalo promrzlim putnicima. Klupe na sredini čekaonice bile su nekako najmanje dobar izbor. Putnik namjernik bi se na njima osjećao kao na kakvom zagledanju ili analizi koja se uglavnom sastojala od premjeravanja od glave do pete, podsmješljivih pogleda i beznačajnih pogleda koji bi vrlo brzo prošli, međutim ostajao je onaj osjećaj stalnog pogleda na sebi koji je izazivao nelagodu.

Dok se smještao i zauzimao najudobniji položaj činilo mu se i samom da stvara previše buke. Pogledom kao da je tražio oprost od „probuđenih“ stražara putnih torbi, velikih najlon kesa i kofera svih oblika. Spuštao je glavu i ramena pravdajući se kao loš učenik na ispitu o kojemu mu je zavislila sva godina, jasno izražavajući i priznavajući svoju krivicu.

„Brzi voz Split-Knin-Bihać-Novi Grad u pravcu Beograda kasni dva sata. Molimo putnike za strpljenje.“-šuškavi polujasni glas ponovi još jednom nimalo prijatnu vijest.

Hodnike ispuni žagor nezadovoljnih putnika. Vrata čekaonice počeše se otvarati i putnim torbama pretrpanim putnici počeše po prvi put u velikom broju nadirati u unutrašnjost čekaonice. Takva slika malo popravi raspoloženje Bogdanu. Osjećaj nelagode prepusti drugima. To mu ostavi više prostora da bolje osmotri putnike u čekaonici.

Bogdan osjeti glad. Zadnji obrok bio je još jutros u fabričkom restoranu. Obilata porcija piletine i riže sve doskora nije tražila nove zalogaje. Glad kao nezvan gost pokuca kad mu vrijeme nije. Osjećaj praznog stomaka bivao je sve jači. Pokušavao je zauzeti povoljniji položaj za drijemanje nastojeći zatomiti osjećaj gladi. Uzalud.
Glad je bivala sve jača. Praćena sve snažnijim glasanjem unutrašnjig organa. Pažljivo je osluškivao i pratio unutrašnja zbivanja nastojeći pokretom prigušiti sve glasnije javljanje praznog stomaka. Dokon posmatrač bi možda na momente stekao pogrešan utisak da sa njim nešto nije u redu, možda čak da ima kakvu kožnu bolest ili u najgorem slučaju buve koje mu nisu davale mira. Izgled dotrajalog kaputa samo je pojačavao takav utisak.

Nije imao ni dinara u džepu. Zadnjim novcem kupio je povratnu kartu za nedjelju. Posmatrao je putnike u čekaonici. Vrlo brzo uspijevao je da prepozna nekoliko vrsta putnika.

Putnici koji mnogo i često putuju vrlo lako su se prepoznavali po opuštenosti i brzom prilagođavanju svakoj novonastaloj situaciji. Bili su srednje brojnosti. Vrlo brzo zauzimali su obično najbolja mjesta u čekaonicama i zauzimali najudobniji položaj za drijemanje. Nisu marili za okolni svijet i putnike oko sebe. Sve im je bilo vrlo dobro znano. Nisu se mnogo ni trzali na najave sa šaltera za informacije, pa se često mogao steći dojam da upravo oni znaju mnogo više i boljih informacija i od samih zaposlenika na željeznici.

Druga vrsta putnika bili su oni što često i mnogo ne putuju. Svaki put za njih je putovanje avantura sa neizvjesnim krajem. Mnogo lakše bi prihvatili radnu subotu i nedjelju nego to putovanje. Ako bi i ulazili u čekaonicu gledali su obično da to bude što bliže vratima i šalteru sa informacija. Kao divlji zečevi naćulili bi uši osluškujući svaki glas koji je nekim čudom i tajnim kanalima dopirao iza debelih stakala sa obližnjih šaltera za informacije i prodaju karata. Još kako bi se trzali gotovo se ljuteći kad bi zvonjava telefona po treći put ispunjavala omalene prljave kancelarije zaposlenika državnog preduzeća. „Što se niko ne javlja? E da sam ja neka vlast“, potajno bi uzdisali. Skakali bi na svaki prolazak konduktera, otpravnika i skretničara očekujući kakvu vijest. „Šta kažu? Hoće li taj voz ikako? Aha, dobro, dobro.“, gotovo se klanjajući.

Oni treći bili su pak rijetki. Veliki pretovareni ranci. Neobično odjeveni sa gitarama i u skupinama od po nekoliko nisu marili za kašnjenja. Ona bi im uvijek bila dobar razlog za glasan smijeh, novu cigaretu i čežnjivo struganje po žicama nekih simaptičnih i rijetko izvođenih numera na lokalnim radio stanicama. Među njima najviše je bilo studenata i srednjoškolaca.

Jedna vrsta putnika izdvajala se od ostalih po vrlo brzom ostvarivanju prisnih veza sa saputnicima. Vrlo brzo bi se pronašle zajedničke teme. Stariji bi pričali o djeci, velikom gradu i najčešće o bolesnim krstima i išijasu što kao vrelom šipkom kroz kosti struji. Voljeli bi rado sve saznati i toga se nisu ni libili, ujedno prepričavajući svoja ranija poznanstva. „Pričo mi jedan Ličanin,...“-iznova tražeći u memoriji sličan slučaj sa trenutnim sagovornikom. Teško ih se bilo na kulturan način riješti. Bili su uporniji od mazge.

Načitanih nije bilo mnogo. Ako je i bilo zadubili bi se u knjige debelih korica i čudnih naziva, uglavnom od stranih pisaca. Takve se teško moglo uključiti u razgovor. Od njih se najviše moglo dobiti klimanje glavom tek u krajnjoj nuždi. Oni sa enigmatskim novinama nisu bili toliko ekstremni u svojoj samoći, možda mrvicu više od onih sa dnevnim novinama koji bi se rado upustili u bistrenje međunarodne politike. Čitači stripova nisu se libili iznova pročitati tek pročitano djelo, iskrzanih korica.

Možda najinteresantniji od svih bile su izjelice. Takvi se nisu libili nikoga i ničega. Svaki zastoj i svaku situaciju koristili su da jedu. Obično su bili snabdjeveni velikim količinama hrane kao i svim pratećim priborom. Poznati su po vrlo dovitljivim i praktičnim rješenjima za pitanje čuvanja i nošenje začina. Vlasnici svih onih neobičnih egzotičnih, preklopivih i sjajnih nožića i ostalih pomagala.

 .......................................nastaviće se, ako Bog da.................................................