[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 02 Septembar, 2008 10:33
Tako bi se nekako moglo reći po drugi put, za mog života. Prvi put za ovu krlaticu, da ne kažem tihu patnju čuo sam davne 80 i neke. Pokojna baba Draginja koja mi nije bila baba, ali je po godinama bila samo baba, pa smo je zbog toga i zvali baba Draginja, stanovala je u dijelu kuće koja pripada mojim rođacima. Baba ko baba što bi rekli naši meteorolozi, ni po čemu se nije razlikovala od ostalih baba , osim po tome što eto nije imala, unučadi da je zovu baba, pa se radovala kad bi je babom nazvali. Nažalost nije imala ni potomstva , pa je mogućnost da ima unučad bila ravna nuli. Život je valjda tako htio.

Kad se razbolila nekoliko mjeseci pred smrt, ovdašnji vračevi uputili su je u Prijedor na liječenje. Naša baba Draginja, nije nikada mrdala iz našeg grada. Ime našeg grada je za nju bila Bosna i ništa više. Onako tužna kao da je znala da više ništa neće biti kao što je bilo , posljednji put je pogledala u pravcu stana odakle su je izvodili, zaplakala kao da je znala šta je čeka, tiho je zajecala i kroz suze polurazgovjetno rekla „Zbogom Bosno ja odoh u Prijedor“. U onom momentu nisam ni slutio šta u sebi sadrži ta mala rečenica, bolesne baba Draginje.

1987.godine pošao sam u srednju školu u Prijedor, koju sam i završio davne 1991 godine. Stečenim vještinama i znanjem otisnuo sam se niz strminu života kroz burne 90-te. No da ne tušim detaljima. Prijedor je ostao jedna predivna epizoda moga života. Ratne godine, posao u Banja Luci, posao u Novom Gradu, na neki način udaljile su me od tog grad ispod Kozare. Uspomene su ostale, ali ja i Prijedor smo se udaljili jedan od drugog. Ne da nije bilo susreta ovih godina, ali su postajali sve rjeđi i blijeđi.

Jedna djevojčica visoka, krupnih smeđih očiju, na mene liči i tatom me zove, ovih dana željno je iščekivala jedan rozi bicikl, sa zvoncetom i flašicom za sok. Ja nju zovem svakako. Nekad medena, a nekad mišiću,a nekad,... nekad ne mogu da se sjetim, sve je izraz trenutka kako je vidim. Zbog posla kojim se bavim nisam stizao da joj kupim bicikl baš onog dana kad sam obećao, ali došao je i taj dan. Bicikl nismo našli u Novom Gradu, pa sam odlučio da sa slatkicom i ostatkom moje flote napunim jedra sa velikom željom maloprije pomenute djevojčice i otisnem se na put nošen dobrim vjetrom. Luka u koju smo trebali stići upravo je bio Prijedor. Luka dobrih pomoraca, ribara razasutih širom svijeta u potrazi za zlatnom ribicom dugo je stagnirala. Taj njen period pamtim još iz ratnih vremena.

Četri para širom otvorenih očiju u potrazi za roza biciklom sa zvoncetom i bočicom za tečnost uzaludno je tražila po golemoj luci.
Uzalud su oči kapetana tražile jedan Prijedor iz 87-91.godine. Neki novi vjetrovi, puni optimizma, vjere da ipak može biti ljepše, ako ne i bolje, zapuhnuli su u naš mali četverac.Prijedor nije više ni nalik Prijedoru iz navedenih godina. Prijedor postaje jedan jako jako moderan grad. Nismo našli navedeni bicikl, pa su oči moje golubice postale još krupnije i tužnije zbog neispunjenog sna. Retrovizor mi je bio pun njenih krupnih očiju, koje sam gledao, koje su me boljele poput ljutih rana. Bolio me je povratak iz Prijedora na ovakav način.
Prepuni utisaka, razočarenja, ali i nade jedrili smo prema matičnoj luci.

Razmišljao sam o svemu ali nešto me posebno zaboljelo sjećanje na Prijedor, babu Draginju.
Jedna stara baba, za koju je sva Bosna bila onaj mali sobičak u potkrovlju gdje je stanovala, sa nešto penzije, termoakumulacionom peći novom nikad ne uključenom i sa jedinom željom da kad umre bude sahranjena u njenom rodnom selu Čađavica na groblju Lelić. Sjetim se i svih onih kava koje je popila sa mojom majkom, njenih gledanja u šolju i predvidljiv najavama, onog malog klupka ovčije vune na koji sam stao i ubo se na iglu. Bi mi žao. Žao zbog svog onog razočarenja za koji nije mogla da zna. Koliko smo mali pod zvijezdama. Ne znam ni da li se nje iko danas sjeti, zapali svijeću. Ne znam, neka ovo bude priča o jednoj maloj Bosni za kakvu je ona znala.

Put je trajao nekih pola sata. Približavao sam se svome gradu kojeg jako volim i koji me je danas iznevjerio, razočarao. Ma ne ni sam grad koliko mi koji živimo u njemu. Zar ne može bolje, zar ne može ljepše. Zašto naši gradski čelnici razmišljaju u okviru jedne kasabe, prćije koja je tu da se od nje nešto uzme. Da se doda još jedna ružna bora na licu moga Novog Grada. Žao mi je.

Zato evo od mene samo pohvale za ljude u Prijedoru. Ja sam ga doživio ljepšim, boljim. Vratio mi je nadu da ipak može bolje. Čestitam gradu Prijedoru. Čestitam Prijedorčanima.
A moja golubica je sutradan dobila biciklo, mada nije roze boje, plav je ima zvono, bočicu za tečnost. Eto i moja golubica je raširila krila, neka poleti, nek vidi, život je pred njom. Neka bude bolja i od mene, neka više vidi i znaće više. Sretno tatina mazo.
 
 
Ponosni otac, nekadašnji prvak u provođenju vremena na biciklu, Vaš mandrak72. Pozdrav!
[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 01 Avgust, 2008 06:23
Otkriću Vam jednu tajnu. Znate li da u svima nama žive vilenjaci neimari. Dobro ste pročitali neimari. Dugo toga nisam bio svjestan sve dok mi to na uho nije došapnula vještica potjerana na dan moga rođenja Sv.Luku. Onda znate koji je to i dan. Satjerana u ćošak pred mnoštvom strašnih maski od bundeva, starih iznošenih kaputa, ovčijih koža onako uplašena tek mi je dala naslutiti o čemu se radi.

Našim rođenjem na sebe preuzimamo jednu odgovornost, naslijeđe koje će nas pratiti čitav život. Naslijeđe izrade ogrlice života, satkane od perlica naših svakidašnjih. U nju utkamo sve ono što nam znači, bilo dobro ili zlo. Ogrlica bi svakim danom postajala sve teže, loše stvari bi htjele da ogrlicu završimo što prije, dočim bi samo nagovještaj nečeg dobrog osujetio. Stalna borba vilenjaka neimara da utkaju naše bisere života, sve ono što potrese temelje u nama hranjena našim životima, smrtima, rođenjima je neprestana.

 

U tu nisku biserja, perlica i staklića obojenih spektrom boja kakvu ni jedan majstor ne zamiješa, udjenuli smo prve korake, ispali zubić bačen preko krova kuće pored glinenog pijetla koji je svojim kočopernim pijevom rastjerivao i posljednje zabludjele duhove i utvare, razbijeni nos, prvo bicklo, prvog keca iz matematike, zgužvano pisamce simpatije iz druge klupe sa kao snijeg bijelim obrazima, prvi strah, jedna slamka tople jeseni na Adi, pregršt suza, bola, hladne zime i plavih pidžama, jednog plača iz porodilišta, plavih okica, pramenova kose koji čuvamo umotane u vosak , ......da ne nabrajam dalje, ali jedna epizoda iz 93-će daće sasvim novi smisao,mnogo godina kasnije.

U napuštenoj dvorišnoj zgradi ratne 93-će koju smo dijelili Relja, spadalo od čovjeka Simić i ja dogodilo se nešto što će mi potvrditi sve ono što sam tad vidio i nisam do sad znao. Nas trojica nismo htjeli da se trpamo u pretrpanu kuću, pa smo za mjesto za spavanje izabrali dvorišnu zgradu. Sva trojica smo bili 20-godišnjaci nezreli za ta blesava vremena, sa nekim svojim potajnim željama koje eto tada nisu baš bile ostvarive.
 
Jednog jutra probudio nas je neobičan pjev ptica. Naravno na vratima nije bilo stakla pa su one lako mogle da uđu. Otkud sad ptice pitali smo se, pa zar ne vide da smo se mi smjestili i da tu spavamo. U bunilu iznenađeni nismo prepoznali ptice. Već su bile otišle.Razbuđeni nismo to mnogo komentarisali. U večernjim satima dok smo se izležavali bez obaveza komentarišući dolazak smjene i odlazak kući na odmor ponovio su nas iznenadile ptice. Ovaj put bili smo spremni. Dobro smo ih pogledali i prepoznali lastavice. Kao po dogovoru sva trojica smo ušutjeli, sa zanimanjem smo pratili šta rade. I bogami radili su. Bio je to par lastavica koji je počeo da gradi gnijezdo tu pored nas, ratnika još dječaka.

„To su lastavice“-tiho je prozborio Simić moj drugar iz Lušci Palanke kod Sanskog mosta. Debeljuškasti i uvijek nasmijani dječak od 20-tak godina sa jakom bradom koju je on brijao ali ni ona nije mogla da sakrije njegove godine. Priprosta šaljivčina kakve ne možeš da nađeš u devet sela. Uvijek spreman na zbijanje šale, i bio je svjestan svoje omiljenosti u društvu i svi smo ga voljeli i kad je pretjerivao.
„Znam da su laste“-dopuni ga Relja. „U mojoj su štali stalno pravili gnijezda godinama unazad“-završi rečenicu Relja iz sela Marićke kod Prijedora. Jedan izuzetan čovjek u tijelu dječaka od 20-godina. Drugar koji je imao svoj način zajebancije. Nenametljiv, sušta suprotnost Simiću, ali njegove rijetke upadice često su izazivale više smjeha zbog svoje pronicavosti i naivne jednostavne seoske mudrosti.

Par dana smo po čitav Božiji dan posmatrali taj ples malih sićušnih tijela kako u onim svojim kljunovima donose slamke, blato i prave dom. Nisu ih ometala ratna vremena kada se samo radilo na rušenju, oni su gradili kao da su htjele da nam pokažu šta je smisao života. Nedugo nakon toga iznenadili su nas svojim prinovama, sićušnim kljunovima kako traže hranu. Ostajali smo satima gledajući zbivanja.

Gledali smo, bez komentara, svako sa svojom nekom mukom.
Relja bi stavio slamku poslije ručka u usta izvrnuo se na ležaj posmatrao bi laste, a onda bi otišao, vidio sam to po njegovom pogledu. Možda u štalu kod kuće, ili ko zna gdje.
Simić bi svojim okruglim očima koje kao da su poskakivale nakratko odlazio do Lušci Palanke da se vidi sa braćom na koju je bio ponosan i sa majkom koja je sama ostala kod kuće da strijepi za svoja tri sina.
A ja sam volio da posmatram i proučavam ljude do sebe, ovaj put proučavao sam ptice. Kakav je to nagon, priroda da eto ta mala stvorenja prevale toliki put da bi se vratili, na istom mjestu pravili gnijezdo i dizali potomstvo. Zar ih ni rat ne može spriječiti. Zadivilo me to da u sred gluposti, kad ginu mladi životi, nešto tako jednostavno od para lastavica zavjetovanih na vječnu ljubav pokušavam da naučim.
 

Nekoliko godina kasnije sretoh Simića. Majka mu je ubijena nije uspjela izbjeći, a braću je uspio pronaći. Smjestili su se u neko selo pored Banja Luke. Sjetih se onog nestašnog pogleda Simićevskog, sjetih se i lastavica. Pogled mu je bio previše ozbiljan. Vidim da je patio zbog gnijezda iz kojeg je potekao, bio je lastavica kojem je gnijezdo srušeno, surovo.

 

Relju sam vidio prije dvije godine. Nije se promijenio. Nije ni ljubav našao. Još uvijek neoženjen, pomalo nestrpljiv nije mogao sam da gnijezdo pravi. Potreban je još bar kljun jedan za početak. Nadam se da će ga naći, ako već nije.
 
A ja. Gnijezdo je savijeno, hranimo ptiće, moja lastavica i ja zajedno. Mnogo je lakše udvoje. Vilenjaci neimari prepoznali su moje najsjajnije perlice, moju lastavicu bezuvjetnu ljubav, moje ptiće sreću moju i utkaše ih u ogrlicu života koju s ponosom nosim u sjaju oka, u suzi moje supruge kad je nešto zabrine.

Ogrlica od života nema kraj ona nastaje da živi i poslije nas ako ne vjerujete pogledajte u ogledalo, pogledajte u oči ljudi oko Vas sigurno ćete primjetiti, ja već jesam.


Pozdravlja Vas mandrak72.
[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 23 Jul, 2008 09:16
Kad bi čovjek pokušao na čisti list hartije zapisati sve ono što smatra za umjetnost vrlo brzo bi se našao u zabludi. Ona je preširok pojam, izlazi iz svakog pojedinca na sasvim drugi način, u drugom obliku, ponekad jasna i čitljiva svakom, a ponekad nejasna, zasjenčena maglom trenutka i vegetacijom momenta.
 

Odakle izvire umjetnost, ne znam, ali sam siguran da početak svake umjetnosti ima prve korake.Prije nekoliko dana kao savjesni član svoje porodice radio sam posao koji nikad nisam volio. Vjerujem ni mnogi od Vas. Pretpostavljam dani vi ne volite krečenje.

 

Da ja sam krečio i krečio, nanosio boju po zidovima, po sebi, po parketu i svemu onom što mi je bilo dostupno. Iako sam i mrzio krečenje na trenutke sam bio sretan kad bih vidio kako bijela boja prekriva neuspjelu prošlogodišnju boju breskve, kako ju je majstor moler doživljavao. Moja krivica je što nisam majstora prošle godine pitao da li je ikad jeo breskve, jer kunuo se da zna zamiješati boju breskve, a ko zna možda je on nju zamijenio za neku drugu voćku ne znam.
Na pojedinim stranama zidova bilo je nešto što me je zabrinulo. Stao sam i dugo posmatrao zid. Na zidove je olovkom moja mala curica predstavila sebe. Načinila je prve crteže na zidovima, visećoj kuhinji i ostalom namještaju. Moje maleno je prohodalo za godišnjicu braka 12.05., odmah nakon toga moj mali umjetnik sa olovkom pohodio je sva ona mjesta na koje je olovka mogla da ostavi traga. Ja i supruga smo sa zadovoljstvom posmatrali našu malu umjetnicu, kako nesigurnim korakom sa milion zvrkova na glavi koji su poskakivali svakim njenim korakom biraju mjesto za svoj novi rad. Pogledala bi svojim kao more plavim očima ispod čuperka frćkave kose na nas kao da traži odobrenje, pokazala bijeli niz bisernih zubića i samo njoj poznatom ozbiljnošću nanosila sloj olovke po zidu. Nastojali smoj joj dati slobodu izražaja pa makar nas to koštalo, i isplatilo se. Naš mali anđeo izvodio je bravure sa takvim zadovoljstvom da nismo ni obraćali pažnju na crteže već nismo skidali pogled sa neprekidnog smješka našeg malog umjetnika.

Eto sad je i došao red na mene da sa valjkom i bojom ponovo dovedem sve u red. Nastojao sam da popamtim sve one nejasne linije koje su činile neku sliku mojoj lutki koje je htjela da nešto predstavi iz svog ugla. Bio sam i sretan i tužan. Sretan zbog činjenice da moja mala beba polako ulazi u svijet odraslih, a tužan što ću eto baš ja morati te njene crteže da obojim. A onda su mi kroz glavu proletjele misli, ako bih kojom metodom mogao da brišem sloj po sloj godinama nanošene boje jednom možda i došao do radova koje sam i sam crtao po zidovima pre nekih 30 i kusur godina.

Kako vrijeme leti. Još uvijek kad otvorim kutiju mirisa koje nosim sa sobom mogu da vratim film na neke davno prošle stvari.

Ovaj put to je miris jeseni koja dolazi, miris novih knjiga, okvira za knjige i sveske, školske torbe, olovaka i pernice.
 

Taj miris mi je toliko jak da mogu da ga se u svakom momentu sjetim. Osjetim tihi drhtaj i svu težinu knjiga đaka prvaka, crvene kožna torbe sa slikom malog dječaka sa skejtbordom i katadiopterima crvene boje na metalnim kopačama koji su zatvarali torbu.

 

Sjetim se i knjižare sa svom silom novih knjiga za sve razrede osnovne i srednje škole kako me gledaju onako malenog ali spremnog za da ih sve pobijedim onako kočoperan u oklopu novih lakovanih cipela i plavom keceljom. Sjetim se i onog nestrpljenja da stignem kući, otvorim torbu i sve one nove knjige koje me zovu otvorim, pregledam, da po sto puta otvorim drvenu pernicu iz koje su kao koplja naoštreni čekali olovka i bojice za nove pobjede. Otvorim i plavu kutiju za izučavanje skupova, podksupova, unija i razlika.

Bukvar, jednostavan, jednostavan, „Fifi gledaj pravo, Fifi digni rep,....., Išla Maša u šumu. U šumi je našla jagode , ali eto ti mede,...., I prevalio put dugačak da ga pregleda dr.mačak,.....“! Zatvorio sam oči i po ko zna koji put iščitavao prva slova i sricao prve riječi kao nikad do sad.Matematika, prava matematika, na koju su svi do tada kukali nije bila opasna.Poznavanje prirode i društva. Ih sve one slike.

 

Kakva su to vremena bila. Još uvijek se sjećam mnogih mnogih detalja, a posebno one radosti kad bi nakon ljetnog raspusta odjurio u školu na nove susrete sa školskim drugarima da podijelimo sve ono što smo doživjeli i vidjeli i što je nama u tom uzrastu bilo važno. Bilo da je to neko malo napušteno štene koje smo našli i sakrli i potajno hranili, bilo da je lov na žabe, golubove, nova praćka ili lopta. Svejedno bilo je nezaboravno.

Eto sad ja stojim pred crtežom i zidom, sa valjkom u ruci treba da obojim jedan dio radosti koji me je oduševljavao dane prije toga. Šta se može takav je život. Neke se stvari oboje novim nanosima boje, prekriju žutim lišćem i prvim snijegom kojeg opet otopi toplo sunce i tako u krug, dal začaran, vjerovatno da.

 

Sledeće godine moja starija ljubimica krenuće u školu. Jako se veselim tome, mada jedan dio mene tuguje. Veseo sam zbog dolaska u kuću mirisa knjiga i sveska, gumica i olovaka, veseo zbog osmjeha moje curice žedne novih saznanja i društva, a opet tužan jer iza mene će nepovratno jedno nježno djetinstvo birati svoj put iza kojeg ćemo ja i supruga svakako stajati sa svom podrškom koja se može dobiti.
 
Završio sam sa krečenjem, prekrio sam sve one male crteže moje umjetnice, ali nisam uspio obojiti mirise, ovaj put obogaćene bezbrižnim djetinjstvom, miris krečenja izlapi za dan, a ostali važni mirisi su uvijek kraj mene, u meni, u riznici kakve nema ni jedna država svijeta.


Vaš najbogatiji mandrak72 na svijetu. Hvala na strpljenju i vremenu kojeg Vam nastojim uzeti da bih Vam rekao baš ono šta mi je na srcu.
[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 23 Mart, 2008 23:51
Godina je i malo i mnogo. I prođe i ne prođe brzo. Zavisno od ugla iz kojeg se gleda, uloge u toj godini, svih sudionika olimpijske discipline što se životom zove.
Prije 29 godina rođena je jedna djevojčica, kad sam ja već bio klipan iz prvog razreda i naravno Titov pionir. Naravno neću Vam sad reći koliko je njoj tačno godina. Rasli smo nezavisno jedno od drugoga, nismo se ni znali. Napredna djevojčica sa 6 godina đak prvak, a ja đak sedmak. Razlika od toliko godina bila je prevelika da bih je znao.
Danas ta djevojčica moja je supruga i rođendan joj je. Naravno neću Vam reći koji je, ja mislim najsretniji. Mislićete da je najsretniji zbog rođendana, ma jok. Na današnji dan prije tačno godinu dana „odlučila“ je da sebi pokloni nešto što će je čitav život sjećati na taj dan. Poklonila je sebi, meni i starijoj kćerki, jednu malu prekrasnu kćerku i sestru.
Evo godina je prošla, sporo zbog neprospavanih noći zbog zubića, grčeva, temperatura i prehlada, a opet brzo jer ne mogu primjetiti šta se nama sve dešava zbog velikog broja događaja koji prate odrastanje naših kćerki.
Danas je mojoj maloj kćerkici prvi rođendan. Bože kako brzo djeca rastu, koliko juče ja i starija kćerka zajedno smo odveli suprugu u porodilište i čekali smo vijest iz porodilišta. I dobili smo je. Radosti nigdje kraja. Gledali smo i bebu, od svega slađa. Danas je beba već curica, koja razoruža osmijehom koji prospe kao čašu vode za sreću, nakićena bisernim nizom zubića uvijek dva vesela plava oka dok joj loknice crne kose kao federi poigravaju na čelu. Curica koja ne miruje već istražuje nesigurnim koracima u svijetu odraslih.
Danas sam dvostruko srećan. Dva rođendana mojih najdražih.
Za sve ovo zahvaljujem jednoj maloj garavoj u crvenoj bluzi na tufne koja je svoj prošli rođendan neću reći koji dočekala u porodilištu. Dvostruko sretna zbog dobitka, zbog zajedničke posjete porodilištu starije kćeri našeg Đurđevka cvijeta i mene oca od ponosa.
Hvala maloj crnoj garavoj, upravo onakvoj kakvu sam nekad zamišljao pored sebe u danima kad brojčano povećavamo naše malo carstvo ljubavi, sreće i zadovoljstava. Hvala joj za sve one godine pred nama ispunjene smijehom mojih malih akrobata, klovnova, đavolčića.
Tufnice moja sretan ti rođendan.
Iz svijeta iznenađenja, eurokrema zahvalni otac od ponosa mandrak72.
[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 24 Januar, 2008 23:28
Kad ćeš se ženiti???? Šta sad čekaš, imaš posao, kuću, auto što se ne ženiš????? Da sam ja imao sve što ti sad imaš ja bih se deset puta ženio!!!!!! Prolaze ti godine što se ne ženiš!!!!
Obasipali su me pitanjima i savjetima svaki dan. Provodadžisali na sve strane. Tetke, ujne, kume, znale su onu pravu za mene. Bio sam u dilemi otkud toliko pravih cura za mene, a ja ni jednu da sam pronađem. Možda nešto nije u redu sa mnom. Svaki dan sve gore. Nisam mogao ni da doručkujem , a da se neka ne spomene. Kad bi tetka nazvala saznao bih za neku čiji roditelji imaju traktor sa sve priključke, sto dunuma zemlje i nijednog sina, ujna je znala jednu zaposlenu, malo podebelu , ali sigurna je da bi smo se dobro slagali, .......
Što su više navaljivali ja se više opirao, ko ovan kad se opire nogama dok ga vuku za noge. Rogove bi mi iščupali da mogu, ali ne dam se ja. Saznao sam za sve potencijalne udavače u slivu rijeka Une i Sane. Ma nije da su one sve bile bezveze, ali inat proradi, pa nisam ja najnesposobniji u familiji pa da se ne mogu sam oženiti.
Većina djevojaka nesuđenih bila je zdrava, rumena i naravno spremna. Lijepa, crna i spremna. Plava, visoka i spremna. Jebem li ga za šta spremna. Neću se valjda sa njom tući da mora biti spremna. Spremna za olimpijadu, košarkašku utakmicu ili za gladnu godinu. Za šta spremna??????
Što su bili uporniji ja sam bio dosljedniji. Sad se neću ženiti pa bog. Kad su vidjeli da ja neću pa neću počeli se i oni hladiti. Nije baš na nulu, ali mnogo podnošljivije. Tih sam se dana i bojao da mi ne spremaju kakvu papicu. Taktija je počela da se mijenja. Taktičari su bili sve obavješteniji. Nije bilo cure sa kojom bih navečer stao da drugi dan ne bi bila prokomentarisana od strane dobro obaviještenih izvora. Tetke su išle do te mjere da bi roditelji i slike dobijali.
Džaba sve to kad ja neću. Shvatao sam ja njih, ali nisu oni mene. Godine izlazaka, društva i kasnog dolaska kući postali su svkodnevnica, pomalo jednolična i monotona. Godine prebacivanja postala su stvar na koju se navikneš i ignorišeš.
E tad sam ugledao jednu malu, crnku, sitnije građe, leđima okrenutu meni, raspoloženu s društvom. Bacao sam pogled na njena leđa, kosu, noge da vidim da li je spremna. Ništa mi nije ukazivalo da je spremna, a pogotovo spremna za mene. Viđao sam je u narednom periodu ali nikako da je upoznam. Saznao sam da je upisala Pravo i studira u Banja Luci. OK vjerovatno joj ne bih bio interesantan, to su cure koje žele karijeru, a ja ne mogu da čekam sve te godine.
Ipak magija je učinila svoje. Njeno društvo je počelo da me komentariše. Bio sam spreman. Jednog diskadžijskog dana moje raspojasano i rasplesano društvo ukrstilo je plesne korake sa njenim društvom koje je takođe pokazivalo sve one plesne korake aktuelne te jeseni. Plesale su akademski, jednostavno i savršeno. Šta vi slavite, Šta vi slavite. Pa rođendan, pa i moj rođendan. Juhuuu, sretan rođenadan. Njezina sestra je rođena na isti dan kad i ja. Ok slijedila su čestitanja, upoznavanja i opet po starom.
Godinu dana smo se onako usput pozdravljali. Kad god bih poželio da joj priđem i počnem da se udvaram, oko nje bio je udvarača, ponekad i momaka. Polako sam se hladio ali svaki put kad bi ušla u lokal gdje sam izlazio srce bi mi zaigralo. Onako sva ozbiljna, sitnije građe, rumena u licu, sa bademastim očima popravila bi mi večer. To bi trajalo do onog momenta kad bi sa svojim društvom odlazila.
Jedne jesenje večeri u disku sam je spazio samu kako je tuši neki Tušitelj svih ženskih srdašaca u našem malom gradu. Prišao sam joj ponudio pićem. Bio sam raspoložen za đuskanje, a ona ne. Malo smo se zezali, tušitelj otišao, i ja je pozvah na utakmicu sutra. „Sloboda-Leotar. Rezultat nebitan, osvojio sam bod u gostima, njen momak je bio na fakultetu u Beogradu.
Poslije ovoga uvidio sam da je više nego spremna za mene. Spremna da je volim, da je ljubim. Spremna da mi bude djevojka, žena. Spremna da mi izrodi dva najljepša anđela. Spremna da me bodri kad nam ne ide, da me hrabri kad klonem poslije nokauta. Spremna i da bude sa mnom kad se nema, kad dijelimo 1 KM na pola. Spremna da istrpi sve one moje nedostatke koje imam a ne vidim ih. Ukratko uvijek spremna.
Pitam se da li sam ja njoj dovoljno spreman. Mislim da jesam. Volim je a i ona mene. Volim je baš onakvu kakva je rođena za mene.
A da li je ona spremna po mjerilima ostalih ma na što se to odnosilo baš me uvo zabole.
Ja sam spreman da joj svoj život poklonim, ona je meni poklonila svoj i još dva mala života.
[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 10 Decembar, 2007 18:49
Niakad nisam bio načisto ima li nešto više od onog što mislimo da smo spoznali. Svaki novi dan bi potvrđivao da je život čudo, da je magija oko nas, dočim bi nas nešto grubo tresnulo o tlo grubo nas vraćajući u stvarnost ponekad sivu kao golub na vrelom asvaltu. To stalno žongliranje na žici između onog što želimo i onog što jeste upravo je tanka nit magije koja nam vrati nadu i snagu da istrajemo a nekad grubo vrati na problematičnu starnu ulice. 1991 godine krenuo sam na fakultet, s namjerom da ga završim, da se zaposlim,.... Rat, poziv , vojska prekidaju snove, vraćaju me na lošu stranu žice. Prijatelji , rodbina, nestaju, ginu, razmjena, loša hrana, hladnoća, zadovoljstva nekim sitnim i prizemnim događajima u tim momentima bili su mi sve od života. Jedina dobra strana kad sam prelazio žicu kad sam ostajao živ. Magija, prozirna, neuhvatljiva ali ja sam živ, a to je ono najbolje. Malo vojne škole, strojeve obuke i brdo hrane u Vojsci Jugoslavije bili su u tim momentima dobro u šesnaestercu dobre strane žice. Prva plata, regres i putni troškovi koji sve skupa davaše zbir 4 puta veći od plate moga oca koji je radio 3 godine.Magija na djelu čini čuda. Automobil, lova za izlaske, garderobu sve pet. Nakon uviđanja da svako jutro strojevi korak od mene čini poslušnog konja koji samo udara lijevom nogom, desnom nogom, trči sa vojskom, brije se svaki dan budi u meni bijes, nezadovoljstvo. Magija blijedi, iščezava i pokazuje svu surovost koju nezadovoljstvo projektuje u svim aspektima života. Opet loša strana ulice, opet prljavi trotoari koje tek sad primjećujem, opet pitanje pa zar nakon moga rada ja i dalje imam samo dvije torbe garderobe, stan ni u mislima, zar samo još jedan podstanar u Banja Luci, doduše prelijepoj Banja Luci, ali šta kad mi je duša prazna, a ne mogu to sam podnijeti. Jedna sunčana nedelja i poziv od kuće, "Ako nisi zadovoljan poslom dolazi kući- ima jedan posao u firmi koji bi ti se sviđao-dođi razgovaraj pa odluči. Kolebanje, magija taj maestro trenutka pokazuje svoje umijeće bacajući me u nedoumicu. OK šta ako prihvatim a ne nađem se ni u tom poslu, kud onda. Nisam naučio na poraze. Ipak i pored sjajnog društva, prekrasne banja Luke vraćam se u svoj mali rodni grad gdje je vrijeme stalo početkom rata. Ponekad bi i početak proljeća u mom gradu u meni budio taj osjećaj kako mi se pluća pune nekom energijom, sretan bih bio kad bih vidio da se u moj grad neko vratio ko je otišao prije i za vrijeme rata. Ta bi silina energije trajala onoliko dok te iste ljude ne bih viđao kako nedugo zatim žurno odleze u neke drge veće, bogatije sredine, onako natovreni velikim torbama kao da odnose i ono jedino što je valjalo u našem gradu, kao da su došli da pokupe i ono malo vrijednosti da ih ne uhvati patina kao na bakarnim krovovima naše crkve koja se gradila čini mi se vijekovima. Odlazili bi i ne bi znali odgovoriti kuda, koliko i zašto idu. A išli su jer ovdje nije bilo dobro. Magija bi oživljavala naš grad za vrijeme praznika a zatim bi ga kažnjavala godinom sumorne potrebe da vrijme stane, da zamru svi osjećaji, da se iz kome probudi mrtva bezličnost, Ta Magija nikad joj ne znaš šta smjera. Opet Magija učini da upoznam jednu Malu, Crnu, Studenticu prava, kojoj se i nije baš studiralo. Bila mi je do ramena ni velika da je ne bih mogao nositi na trepavicama zajedno sa pahuljama snijega , ali ni toliko malena da mi ne bi ispunila srce kad bih joj čuo glas preko telefona. Bila je slatka možda ne toliko koliko i palačinke na koje me je pozvala ali joj nisu išle pa je njena baka priskočila u pomoć da se unuka ne osramoti. Ali ne zamjerih upiajo sam očima i njenu temperaturu za Novu Godinu kad smo sjedili kod nje o dok me je stiskala sitnom mršavom ručicom, kao da je govorila Ne idi još , sjedi kraj mene. Sjedio sam i ne bih nikad išao još tri nove godine, ali dan stiže brzo. Ustrptala srca bila mi je to najljepša nova godina koju sam proslavio uz buku moga srca koje je stalnim eksplozijama, vatrometom misli, potocima sreće koja je nadolazila i donosila mir i spokoj u moj život. Magija je učinila da gazim puna srca, čvrsta pogleda i jasno videći sebe i nju tu moju Pravilnicu, sa nekoliko djece u toploj kući. Magija ne traje vječno i traži uvijek iznova borbu za život. Čekanje na djecu, sukob sa roditeljima, hladan stan. Nikad novca dosta, nestašica svega osim ljubavi. Padali smo od borbe, želje, pobjeda mi je bila imperativ, nisam sam imam svoju desnu ruku, imam toplu dušu koja me bodri, sa mnom izdražava sve najteže, imamo sve i na kraju pobjedu. Magija rođenja novog života Prvi pa Drugi put, jačaju me svaki dan. Prvi osmjesi , prve riječi, prvi koraci, suze , pelene, kašice, slikovnice, prvi na vratima kad se vraćam s posla , su topli dlanovi mojih sunaca koji me hrabre, bodre i sunca u njihovim očima jasno govore da me vole i da im trebam daju mi snagu ne jednog čarobnjaka već hora čarobnjaka, Mandraka72 koji se nikog ne boji . Moja magija su moja dva sunca koja mi je podarila MOJA Pravilnica. Ovo je samo za nju koju volim samo to ona zna koliko. Magija moje porodice je najjača magija na svijetu. I kad nam ide i kad nam ne ide Čaroni prsti moje Pravilniceučine da bude bolje, a mali čarobni prstići mojih anđela odnose sve zle primisli i slutnje u zemlju nedođiju iz koje netom izađoh. Samo za tebe moja PORODICE. Voli Vas vaš Mandrak72.
[ Priče nastale na vlastitim krilima ] 07 Decembar, 2007 19:32
Kako se može osjećati strijelac kome kažu da neće moći da pogodi ili da će možda da pogodi ali nekim drugim putem. Kako jedan dan, jedan nalaz može da promijeni nebo od zvijezda u nebo tmurnog kumulusa. Jutro probuđeno pitanjem Šta ako ja ne mogu?, Ako je možda do mene? Ma nije moguće svi moji su bili dobri strijelci, zašto ja dato ne budem. Znam kako se osjeća moj PRIJATELJ Robin i njegova životna saputnica. Oni koji žarko žele sve najljepše što život može dati sad tuguju, strijepe, sumnjaju, nadaju se , samo nadam se da ne optužuju jedno drugo. Ne bi nikako valjalo. Sjetim se koliko smo moja saputnica voljena i ja bili na strelištu, strelice se lomile, uloženo mnogo znoja ali nismo pogodili jabuku na glavi koju je vješto izmicala neka ruka nevidljiva, dal ljubomorna na našu bezgraničnu ljubav , na našu neprekidnu i neraskidivu potrebu da smo stalno jedno drugom u ruci, kad za Božić čistimo snijeg sa automobila Reno 5 koji nema ni benzina, ali je naš , samim tim i zajednički, te još draži, jedno smo sa drugim i kad ja spremam jelo, a samo mijenjam proizvođača hrenovki, i kad u arktički hladnom stanu ne možemo noću spavati jer nas budi zima. Nismo presatajli vjerovati u pobjedu daobra nad zlim i nismo odustajali. Dobijali smo termine kad nam je do toga bilo najmanje, držali se njih, pa se nismo držali njih i napokon čekali smo kumove i pogodili termin u podne kad mu vrijeme nije. Jedna sasvim kratka rečenica sasvim obična. Nekom tako uobičejena, nekom neželjena, nekom očekivana ozarila je naša lica. Mi možemo imati sve ono što su i naši rodtelji imali. Sreća, suze, suze,.. sreća , pa onda duga, duga vožnja Renoom br.5 (pogodilo se da je imao benzina), pa onda piza, pa dupli konjak, pa treptaj koji nikad zaboraviti ne mogu, SREĆA. Sreća broj jedan sad ima 4 i pol godine, anđeo tatin. Odmor nakon iscrpljujućeg dana, eliksir života. Sreću broj dva smo čekali opet 4 godine. Opet termini i ništa i opet je neko dolazio a mi bili odmorni. Prvo mi je moja ljubav s nevjericom rekla da bi možda trebalo da odem da vidim da li ja mogu još da pogodim. Ma nisam se dvoumio i otišao sam da provjerim moje pucačke sposobnosti, prvi put sumnjajući da me izdaje oko sokolovo i junačka ruka. Rezultat je bio prilično loš. Istog momenta kad je Roda u bijelom pogledala rezultate sa otvorenog prvenstva u gađanju malokalibarskim pištoljem rekao je da je domet mog svijetlog oružja takav da su male šanse da opet pogodi ali istog momenta i moja supruga ponosno saznaje da je trudna. Hvala dragom bogu. Gledao je i ja sam pogodio. Haos. Sad moja sreća broj dva ima 8 mjeseci. Vjerujemo da ću još poneki put da pogodimo. Sve ovo Vam pričam zbog meni dragih ljudi J. i M. koji na kušnju stavljaju budućnost, rezultat kod M. je ispod svakih granica. Molim se za to da im se ispune želje za potomstvom, jer kažu da kuća bez dece ne raste, ja im od sveg srca želim neboder. Moji J. i M. volim Vas, svi Vas volimo, ne sumnjajte jedno u drugo i vama će se posrećiti. Budite zajedno a ja bih preporučio da uvijek nekog očekujete i kad terminu vrijeme nije, negdje iza ugla i Vas čeka sreća samo strpljivo do nje.
«Prethodni   1 2
Hit Counter
Free Web Counter