Niakad nisam bio načisto ima li nešto više od onog što mislimo da smo spoznali. Svaki novi dan bi potvrđivao da je život čudo, da je magija oko nas, dočim bi nas nešto grubo tresnulo o tlo grubo nas vraćajući u stvarnost ponekad sivu kao golub na vrelom asvaltu. To stalno žongliranje na žici između onog što želimo i onog što jeste upravo je tanka nit magije koja nam vrati nadu i snagu da istrajemo a nekad grubo vrati na problematičnu starnu ulice. 1991 godine krenuo sam na fakultet, s namjerom da ga završim, da se zaposlim,.... Rat, poziv , vojska prekidaju snove, vraćaju me na lošu stranu žice. Prijatelji , rodbina, nestaju, ginu, razmjena, loša hrana, hladnoća, zadovoljstva nekim sitnim i prizemnim događajima u tim momentima bili su mi sve od života. Jedina dobra strana kad sam prelazio žicu kad sam ostajao živ. Magija, prozirna, neuhvatljiva ali ja sam živ, a to je ono najbolje. Malo vojne škole, strojeve obuke i brdo hrane u Vojsci Jugoslavije bili su u tim momentima dobro u šesnaestercu dobre strane žice. Prva plata, regres i putni troškovi koji sve skupa davaše zbir 4 puta veći od plate moga oca koji je radio 3 godine.Magija na djelu čini čuda. Automobil, lova za izlaske, garderobu sve pet. Nakon uviđanja da svako jutro strojevi korak od mene čini poslušnog konja koji samo udara lijevom nogom, desnom nogom, trči sa vojskom, brije se svaki dan budi u meni bijes, nezadovoljstvo. Magija blijedi, iščezava i pokazuje svu surovost koju nezadovoljstvo projektuje u svim aspektima života. Opet loša strana ulice, opet prljavi trotoari koje tek sad primjećujem, opet pitanje pa zar nakon moga rada ja i dalje imam samo dvije torbe garderobe, stan ni u mislima, zar samo još jedan podstanar u Banja Luci, doduše prelijepoj Banja Luci, ali šta kad mi je duša prazna, a ne mogu to sam podnijeti. Jedna sunčana nedelja i poziv od kuće, "Ako nisi zadovoljan poslom dolazi kući- ima jedan posao u firmi koji bi ti se sviđao-dođi razgovaraj pa odluči. Kolebanje, magija taj maestro trenutka pokazuje svoje umijeće bacajući me u nedoumicu. OK šta ako prihvatim a ne nađem se ni u tom poslu, kud onda. Nisam naučio na poraze. Ipak i pored sjajnog društva, prekrasne banja Luke vraćam se u svoj mali rodni grad gdje je vrijeme stalo početkom rata. Ponekad bi i početak proljeća u mom gradu u meni budio taj osjećaj kako mi se pluća pune nekom energijom, sretan bih bio kad bih vidio da se u moj grad neko vratio ko je otišao prije i za vrijeme rata. Ta bi silina energije trajala onoliko dok te iste ljude ne bih viđao kako nedugo zatim žurno odleze u neke drge veće, bogatije sredine, onako natovreni velikim torbama kao da odnose i ono jedino što je valjalo u našem gradu, kao da su došli da pokupe i ono malo vrijednosti da ih ne uhvati patina kao na bakarnim krovovima naše crkve koja se gradila čini mi se vijekovima. Odlazili bi i ne bi znali odgovoriti kuda, koliko i zašto idu. A išli su jer ovdje nije bilo dobro. Magija bi oživljavala naš grad za vrijeme praznika a zatim bi ga kažnjavala godinom sumorne potrebe da vrijme stane, da zamru svi osjećaji, da se iz kome probudi mrtva bezličnost, Ta Magija nikad joj ne znaš šta smjera. Opet Magija učini da upoznam jednu Malu, Crnu, Studenticu prava, kojoj se i nije baš studiralo. Bila mi je do ramena ni velika da je ne bih mogao nositi na trepavicama zajedno sa pahuljama snijega , ali ni toliko malena da mi ne bi ispunila srce kad bih joj čuo glas preko telefona. Bila je slatka možda ne toliko koliko i palačinke na koje me je pozvala ali joj nisu išle pa je njena baka priskočila u pomoć da se unuka ne osramoti. Ali ne zamjerih upiajo sam očima i njenu temperaturu za Novu Godinu kad smo sjedili kod nje o dok me je stiskala sitnom mršavom ručicom, kao da je govorila Ne idi još , sjedi kraj mene. Sjedio sam i ne bih nikad išao još tri nove godine, ali dan stiže brzo. Ustrptala srca bila mi je to najljepša nova godina koju sam proslavio uz buku moga srca koje je stalnim eksplozijama, vatrometom misli, potocima sreće koja je nadolazila i donosila mir i spokoj u moj život. Magija je učinila da gazim puna srca, čvrsta pogleda i jasno videći sebe i nju tu moju Pravilnicu, sa nekoliko djece u toploj kući. Magija ne traje vječno i traži uvijek iznova borbu za život. Čekanje na djecu, sukob sa roditeljima, hladan stan. Nikad novca dosta, nestašica svega osim ljubavi. Padali smo od borbe, želje, pobjeda mi je bila imperativ, nisam sam imam svoju desnu ruku, imam toplu dušu koja me bodri, sa mnom izdražava sve najteže, imamo sve i na kraju pobjedu. Magija rođenja novog života Prvi pa Drugi put, jačaju me svaki dan. Prvi osmjesi , prve riječi, prvi koraci, suze , pelene, kašice, slikovnice, prvi na vratima kad se vraćam s posla , su topli dlanovi mojih sunaca koji me hrabre, bodre i sunca u njihovim očima jasno govore da me vole i da im trebam daju mi snagu ne jednog čarobnjaka već hora čarobnjaka, Mandraka72 koji se nikog ne boji . Moja magija su moja dva sunca koja mi je podarila MOJA Pravilnica. Ovo je samo za nju koju volim samo to ona zna koliko. Magija moje porodice je najjača magija na svijetu. I kad nam ide i kad nam ne ide Čaroni prsti moje Pravilniceučine da bude bolje, a mali čarobni prstići mojih anđela odnose sve zle primisli i slutnje u zemlju nedođiju iz koje netom izađoh. Samo za tebe moja PORODICE. Voli Vas vaš Mandrak72.