mandrak72

Posao kao svaki posao. Ima dana koji se pamte, onih koji se zauvjek pamte i onih koji se brzo zaboravljaju. Da li će taj dan zaboraviti Dražen zaista ne znam, ali upravo zbog toga zapisujem ove riječi.

Jutro je poranilo toga dana. Ustalo je prije svih pa čak i prije svitanja. I pijevci su bili zbunjeni. Vjerovatno je bio neki razlog zašto je tako. Toga dana Dražen je ustao na lijevu nogu. Ustao bi on na desnu ali položaj ležaja je takav da bi trebalo posjedovati određene vještine da se ustane na desnu ili bilo koju drugu nogu. Stoga njegovo ustajanje na lijevu nogu nikako ne treba dovoditi u vezu sa nastavkom priče. A priča počinje ovako.

Negdje iza 07:15 časova jedna je stvar bila savim jasna. Zadatak nesvakidašnji. Interesantan. Kako i ne bi bio. Toga dana trebalo je da sa Predragom ode u dvadesetak kilometara udaljeno selo od Novog da pripremi priključak za jednu svadbu. Sam čin u kome se spominju mladi, svadba i veselje je pozitivna stvar.

Nakon pripremnih radnji automobil je krenuo put sela. Za njim se nije dizala prašina. Nije bilo ni potrebe. Prašina sa asvalta je mnogo kultivisanija od seoske. Ona seoska jednostavno ne dozvoljava da se ostane neprimjećen. I nakon prolaska jošuvijek neko vrijeme lebdi u vazduhu kao da želi da kaže:
„Eno, eno ga tamo. Drž'te ga. Lopov. Mora da je nešto ukrao pa zato onako žuri. Za njim, za njim.“- i tako sve dok ne posustane i zalegne po okolnoj travi i kupini na kojoj se srebrilo mnoštvo sjajnih kapi rose.

Sam čin priključka struje za veliki šator ne bi trebao da oduzme mnogo vremena. Možda nekih sat vremena. Dok su se približavali selu izdaleka su vidjeli veliki šator. Oko njega su primjetili mnoštvo svijeta koji se tu muvao s izlikom da pripomognu, mada bi mnogo veća pomoć bila da su se neki izmakli koji su se saplitali već nekoliko dana oko šatora.

„Peđa, pa u svoj žurbi nismo ponijeli ništa za doručak.“-primjeti Dražen.

Predrag se smješkao. U crvenom radnom odijelu zavjereneički je namignuo.

„Pa znaš li ti čovječe da je sutra ovdje svadba. Kakva bi to bila svadba da nema hrane u izobilju, a uostalom i znam domaćina.“
„Možda si u pravu. Nekako sam izgladnio.“-složi se Dražen sa njim.

Nakon javljanja domaćinu, odmah se pristupilo poslu. Za nepunih sat vremena sve je bilo završeno. Priključak je bio spreman i svadba je mogla da počne. Međutim do tog čina ostalo je najmanje dvadesetčetri sata. Sasvim dovoljna vremenska distanca da se odrade još neke sitnice. „Metnu“ frizure, još jednom provjeri spisak zvanica, utvrde instrukcije za starog svata, kuma. Za djevera i djeverušu. Pijetao je još šetao po dvorištu i jedino on još nije u potpunosti znao svoju ulogu. Bio je ponosan što je on baš izabran. Osjetio je to u pogledima domaćina već nekoliko dana kako ga je mjerkao.

„Vala neću se ni kod tebe brukati.“-trljao je par dana staru bradu ponavljao je dok ga je posmatrao.
Pijetao se ponosno šetao po dvorištu sav gizdav i važan kao stražar kraljičine garde. Malo malo bi u prolazu tuknuo kljunom nekog mlađeg pijetla koji bi mu se našao na putu po dvorištu.

„Momci, haje da založite nešto. Nemoj da vrdate. Znam ja šta je 'rana po firmama. O Desoooo, poitaj, nemoj da sutra ovo momci negdje kažu da su kod nas ostali gladni. Sjedajte za sto.“-gotovo zapovjednim tonom im strogo reče. Međutim nije se mogao sakriti onaj brižni očinski ton.

„Eh moji momci. Šta bi dao sam sam vaših godina.“-zavjerenički bi klimao glavom.
„Jel može po jedna rakijica prije doručka? Red je.“
„Može, al samo po jedna. Dvije bi bilo mnogo.“-prihvati Dražen.
„Vala niste došli na jednoj.“
„Vala ne bi voljeli ni da se vratimo na sve četri.“-prihvati Dražen šalu te izazva smijeh među prisutnima.

Za nekih pola sta pred njima je bila bogata trpeza. Od paprikaša, pečenja, slanih pita i salata po volji. Sve do kolača. Kako je i red. Uvertira za svadbu je bila pažljivo i bogato pripremljena. Bile su tu i salvete sve sa slanicima i escajgom. Za stolom se pored Dražena, Predraga skupilo još nekoliko komšija, prijatelja i članova rodbine.

Paprikaš je bio odličan. Za stolom se čuo samo zveket kašika i tanjira. Tek poneko srkanje i odobravanje.

„Dobar, dobar. Bogme ga je Markan desio, svaka čas'. Svaka čas'.“- kao izgovor dosipao je novu porciju Jovo zvani Čaruga, sesoka lola i pustolov koji se uvijek nalazio da pripomogne u ovakvim situacijama. U onim drugim gdje je trebalo leđima uprijeti slobodno se moglo opkladiti da neće biti zatečen.

Predrag je uzeo prvi komad pečene svinjetine. U moment kad je ispružio ruku da zahvati zelene salate primjeti baštenskog pužića ne većeg od ćika cigarete. Možda samo malo tanjeg. Nekao se uvuče pod veliki list salate te ostade ostalim nezapaženosim Predragu. Osvrtao se oko sebe. Želio je da neko drugi primjeti ono što je on primjetio. Bilo bi mu neogodno da to učini sam. Izbjegao je uzimanje salate te osmatrajući oko sebe nastavi jesti meso.

U tom momentu mladoženjina sestra iznosila je ohlađene sokove i pivo za goste. Dok su ostali posmtrali prema njoj Predrag iskoristi priliku te laktom poželi da upozori Dražena na puža u zelenoj salati.
Dražen u tom momentu pomisli da mu Predrag ukazuje na djevojku koja nosi sokove samo namignu i viljuškom se zaputi u salatu. Upravo naj list zelene salate ispod kojeg se skri puž nestade u njegovim ustima.
Predrag pogleda na posudu sa salatom. Puža nije bilo. Podigao je pogled prema Draženu koji je žavako i smješako se dok ga je domaćin nešto ispitivao.

„Jesi li ženjen?“
„Ma jok, ako Bog da dogodine se i sam spremam svadbu praviti.“- objašnjavao je.
„Ako, ako. Nemoj gledati na ove seoske lole i barabe. Ma sve bi ja to oporezov'o, kad neće 'ranit svoju djecu nek 'rane tuđu. Našu djecu. Jel' se priča o ženama njih niđe nema, a jel' se spomene „rogonja“ (Jelen pivo) vala sve mu znaju k'o da su ga sami krstili i pravili. Sve ti oni znaju.“- očima je pokazivao na par njih.

Bilo je kasno za dalja upozorenja. Puž je pojeden. Krčag razbijen. Nije bilo smisla kvariti ugodno raspoloženje te Predrag nastavi sa jelom izbjegavajući salatu. Poslije kolača i osvježenja bilo je vrijeme da se kreće nazad.

„Bo'me si bio u pravu. Džaba bi salamu kupovali.“-komentarisao je Dražen izvaljen u sjedištu službenog automobila gladeći se po stomaku.
„Vala u pravu si ko zna šta u nju sve stavljaju. Možda puževe melju.“-složi se Predrag.
„Ih da su puževi. Pa to je u nekim zemljama specijalitet. Kažu da je ukusno za jesti.“
„Bi li ga ikad volio probati jesti?“ – upita Predrag.
„Ne. Nisam  ja za takve eksperimente. Možda jedino da mi ih neko spremi i ne kaže o čemu je riječ. Ovako da znam da je puž ne bi' probao pa da je glava u pitanju.“
„U pravu si. Možda je neke stvari bolje ne znati.“- Predrag odluči da mu ne otkrije istinu o pužu. Sačekaće koji dan da se stvari slegnu. Za takve stvari pun želudac nikako nije preporuka. Poslije par dana neke stvari izgledaju mnog drugačije. Za sve je potrebno vrijeme.

„Nego šti se me gurkao kad je Valentina donosila piće?“
„Onako. Rekoh još si momak, a cura je lijepa.“
„Da.“- složi se Dražen.
„Vrijeme bi bilo da se skućiš. Da se ne vučeš kao puž golać.“

Stigli su u radnu jedinicu. Čekao ih je još jedan kvar u drugom selu. Bio je petak te su stoga odmah krenuli po novom radnom zadatku.

Život je takav. Prepun iznenađenja kad ih se najmanje nadamo. U knjizi kvarova po kojoj svakodnevno bojimo živote novim saznanjima i iskustvima kriju se neka od njih. Stoga se nikad ne treba zareći za neke stvari. One ostanu i čekaju na nas pažljivo birajući moment.

Nama preostaje ono drugo. Najvažnije. Život. Život sa svim iznenađenjima. Red sreće, red tuge. Red smijeha, red suza. I mnogo ljubavi u tvrđavi što je čitav život gradimo.
Red po red.


Pozdravlja Vas mandrak72, na vikend sjajan spreman i sve vas pozdravlja i čestita Vaskršnje praznike.