[ Generalna ] 10 Septembar, 2011 10:40
Nakon jučerašnjeg posta Sanjarenja56 jedna misao me je vratila na period prije četri godine. Ni sam ne znajući pravo značenje riječi blog negdje u decembru 2007 registrovah se na tadašnji blog.co.yu, a današnji blog.rs. Stidljivo se otisnuh u zapisivanje i obnarodvanje onog što zapisah. Po prvi put moje riječi dobiše čitaoce. Po prvi put moje riječi dobiše komentare.

Nakon toga moje pisanije nastavilo je mirnijim vodama. Bez nekih velikih očekivanja i iluzija zapisivao sam priče zadovoljan i samom činjenicom da se neki postovi dopadaju čitaocima koji su svojim komentarima to potvrđivali. Polako sam sticao i čitalačku publiku kojima se dopadao stil moga pisanja koji se vremnom popravljao i postajao ozbiljniji.

Nekoliko stvari u daljem periodu nepopravljivo je i zauvijek usmjerilo moj brod. Sama činjenica da neko ima volju za pisanjem i publikovanjem istog je pozitivna stvar. Internet je dobra stvar za to. Odlična za probijanje leda i davanja samopouzdanja za isto, ali.
Prva stvar koju učinih bila je ta da sam svoje zapise objavljivao i na drugim mjestima. Blogovima, forumima, stranicama za književnost i osluškivao rezultate. Kometari su bili isti što je umnogome dalo dodatni podsticaj za pisaniju. Najbolje od toga ubrzo se počelo i vraćati.

Sajt za književnost eniaroyah.com u svom čini mi se broju broj 6 objavio je u njihovom izboru moje dvije priče. „Zvijezda u oku mladog gospodina Jablanka Grotnića“ i „Nasamareni prosci“. Ne možete ni zamisliti kako sam se osjećao u tom trenutku. Neko je iz mnoštva priča objavljenih na sajtu među nekoliko izabrao moje dvije priče.

Ubrzo nakon toga časopis za mlade iz Srbije u tri broja objavljivao je moje radove. Priču „Dok je nama Jašara“, „Danas sam na groblje išao“ i u jednom broju aforizme i te iste časopise poslao mi na kućnu adresu na moju veliku radost.

U satiričnim časopisima „Žikišon“, „Etna“, „Nosorog“, „Njuz net“ objavljivali su moje aforizme i satirične priče. Ubrzo nakon toga pozvan sam kao učesnik na Prvomajskom festivalu humora i smijeha u Banja Luku 01.04. ove godine na treću po redu „Smejadu“. Upoznao sam i mnoge aforističare,a među njima i našu Danicu Dacu Mašić.

Moj najveći dobitak iz svega toga su ljudi koje upoznah na svom putešestviju. Ljudi koji su mi davali i daju podršku. Plod svega toga je moja prva knjiga objavljena prošle godine „Pod svodovima Desetog sela“. Podrška koju sam dobijao na blog.rs bila je od presudnog značaja da se upustim u taj projekat. Nepoznavanje puta i rute kojom treba da se ide otežavalo je svaki početak iz mog malog grada. Odgovori koje sam tražio teško sam nalazio. Uz veliku veliku pomoć Sanjarenja56 načinio sam i prve korake. A onda je sve krenulo kako treba. Upoznao sam i lektora, pronašao izdavačke kuće, recenzente od kojih je jedan naš veliki i dragi Vojo Radovanović o kome mogu reći sve najljepše i na kraju nešto malo od sponzora koji su opet bili dovoljna inicijalna kapisla da se odvažim za najvažniji korak. Štampanje knjige.

Ovo sve izrekoh u namjeri da vam svima približim jedan put od pisanije do knjige. Znam da je danas veliki problem novac jer bez njega apsolutno ne ide ništa. Mogu radovi da se šalju na konkurse i konkurse, da budu dobri, ali ne i za komisije. To može da nas obeshrabri, ali činjenica na nismo svi Andrići i Selimovići ostavlja nam dovoljno prostora da sami sebi gradimo put, stil i način pisanja.

Upravo iz toga razloga iznosim jednu ideju, pa stoga bih želio čuti i vaše mišljenje. Ideja bi upravo služila svima onima koji su kao i ja prije par godina bili u nedoumici a siguran sam da bi svakom dala podsticaj.

Ideja kaže ovako. Da se mi malo organizujemo i napravimo slijedeći potez. Da zajedničkim snagama kako pisanim radovima, stihovima, esejima, novelama, haiku poezijom i inim napravimo jednu zajedničku zbirku koju bi ukoričili. Ideja nije nimalo laka, ali i nije neizvodljiva. Ovim činom olakšali bi prve korake svima onim koji bi se rado okušali u tome. Trebalo bi da svoje najbolje neobjavljene radove (pod tim mislim da nisu objavljeni u knjizi, zbirki ili antologiji) skupimo, pod budnim okom valjanog urednika složimo i presložimo. Odaberemo i da zajedničkim snagama (pod tim mislim novčanim) svih onih čiji bi radovi ušli u kokurenciju izdamo i objavimo knjigu.
Među nama ima ljudi svih profesija i bilo bi lijepo da jedno ovakvo druženje na blogu.rs okrunimo i obilježimo na najljepši mogući način. Knjigom.


Odmah da kažem da svakako knjiga neće donijeti astronomski uspjeh i slavu. To su stvari o kojima ne treba razmišljati. Sve ostalo će doći na vrijeme i po zasluzi. Meni lično je bila najveća čast da se knjiga čita. Uz nju upoznao sam mnogo ljudi iz svijeta pisane riječi. Dobio sam mnoštvo zahtijeva za nabavku knjige i od ljudi koji nisu obitavali na blogu.rs. A možda najveća statisfakcija su riječi da sam sa knjigom sebi za života ostavio najbolji mogući spomenik i da će knjiga ostati u trajnom čuvanju kao dio Zavičajne zbirke Narodne biblioteke u Novom Gradu.

Ideja je pred Vama. Da sam i sam imao ovakvu mogućnost bila bi mi veliki podsticaj. Ukoliko imate i sami neku ideju, dodatak na ovu ili možda još bolju ideju izjasnite se pa da sumiramo najbolje od svega i okrunimo ovo naše druženje. Možda da to postane i redovna godišnja praksa.

Izvolite.


Pozdravlja Vas mandrak72 koji se i danas sprema selu u pohode na pakovanju sunca za ozimne dane.
[ Generalna ] 09 Maj, 2011 21:50
Nisam bio siguran kako će reagovati na moje pitanje i to me je plašilo. Dugo vremena gradio sam poziciju i birao vrijeme za pitanje koje sam trebao da mu postavim.

„Pričaju da si umro dva puta?
„Pričao sam i ja pa me nisu slušali.“
„Kako onda da znam?“

Slegnuo je ramenima i nastavio svojim putem. Gledao sam ljudsku gromadu koja je umrla dva puta kako teškim koracima pritišće izgažene i neugledne cipele.

Malo sam se raspitivao o njemu od ljudi koji su dugo godina bili bliski sa njim.
„Tačno je to. Ljudi poput njega umiru dugo.“-bile su riječi koje su mi dugo u noć odzvanjale dok sam slušao jastuk kako šuška pod mojom glavom dok mi nemirne misli tjeraju san iz ugodno tople sobe.

Danima sam čekao da ga ponovo vidim. Mjesecima sam čekao samo riječ ili pokret da vidim koji bih prihvatio kao pozivnicu za razgovor. Gledao sam ga iz prikrajka. Nije mnogo razgovarao ni sa drugim ljudima oko sebe. Tek nekolicina njih imala mu je djelimičan pristup. Jednom prilikom sam uhvatio osmjeh na njegovom licu. Reklo bi se nimalo prijatan. Čak šta više bolan. Poput užeta što se ne smije ispustiti zasijeca u bolne prste. Bijele i ukočene.

Sjedio sam u kafani za šankom. Sam. Vrijeme je sporo prolazilo. Negdje iza 21 čas iznenada se na vratima pojavio i pošao je pravo prema meni. Njegov dolazak me toliko zbunio da sam se osjećao kao kakav klinac zatečen u kafani.
Sjeo je pored mene. Obe ruke držao je naslonjene na šank. Veliki dlanovi izgledali su umorno i bez snage. Zbunjen nisam znao šta da činim. Plašio sam se da ga nametanjem teme ne udaljim od sebe. Mjeseci su prošli od našeg zadnjeg razgovora, a znamo se mnogo godina unazad.

Odlučio sam da čekam.
Naručio je kuvano vino. Dlanovima je obuhvatio vruću čašu. Boja kao da mu se vraćala u njih. Nije ih odvajao od vrele čaše. Ja vjerovatno bih.

„Sutra je srijeda i na groblju neće biti žive duše. Ako imaš ikakvog duga na groblju sutra će biti jedan od onih boljih dana za obilazak. Cvijeće i svijeće po volji.“-reče.

Blokirao sam se. Gotovo paralizovan. Poziv na groblje od čovjeka za koga se priča da je umro dva puta.

„Mnogo su mi puta rekli da se ja Boga ne bojim. Bili su u pravu. U njegovoj sam milosti i znam da on misli na mene. Znam da me čuva baš onda kad ja to nisam u stanju i zar da ga se bojim. Znaš ima jedan čovjek koga sam upoznao prije tridesetak godina kad sam počeo zarađivati hljeb radeći u šumi. Dobro se sjećam njegovih riječi.“-zastade.

„Bila je nedjelja. Ljudi oko mene odmarali su tog dana, a ja sam radio. Bio mi je potreban svaki dinar za gnijezdo koje sam gradio. Šuma je bila sablasno pusta. Osjetio sam po prvi put nelagodu kad sam utonuo u njena njedra. Gotovo sablasna tišina disala je uporedo sa mnom. Osjećao sam njen dah na leđima. Kad bih zaustavio disanje tišina je i dalje disala. Hladni znoj oblio me je u trenutku. Košulja mokra od znoja pripila se uz tijelo, a neki strah prijetio je da će natjerati srce da mi pukne. Bio sam mlad i nisam znao za strah do tad.“-brzim pokretom sasuo je pola vrelog napitka u grlo.

Nije se ni smrknuo. Vratio je čašu na stol koju je stiskao prstima koji su prijetili da smrve čašu u paramparčad. Prsti su poprimili blijedu mrtvačku boju. Kuvano vino kao da je ključalo u čaši i isparavalo je miješajući se sa dimom u kafani.

Zastala mi je knedla u grlu. Na njegovom licu jasno se iscrtavao nejasan užas koji je stajao između njega i vina. Prstima je stiskao čašu. Plave žilice na zglobovima prijetile su da prsnu. Jasno se osjećalo kako nešto teško teče njegovim venama koje su se pomjerale kao da su žive i kao da njima ne teče ovozemaljska krv.

„Oplači svako drvo koje srušiš. I nikad ne prestaj da pričaš sa njima i o njima reče mi taj čudni čovjek koga sam samo još jednom sreo na vašaru kad sam kupovao nekoga konja. Nisam bio siguran ali čini mi se da se nije slagao sa mojom kupovinom. Poslije sam ga tražio po vašaru ali kao da je u zemlju propao taj starac koji je uspravno hodao i nosio sasvim obično nedjeljno odijelo sa cvijetom zakačenim za rever kaputa.“

Ponovo je zastao. Laganim pokretom ruke ispio je ostatak vina koje se već sigurno ohladilo. Odgurnuo je čašu od sebe i brzo spustio onemoćale ruke pored sebe. Ustao je. Nije se ni pozdravio. Samo me pogledao.
„Ujutro u šest sati nije rano. Pijevci su već odavno budni.“

Išetao je iz zadimljene kafane. Ostao sam dugo zbunjen onim što mi je rekao. Nije mi bilo mnogo toga jasnog u priči, ali srijeda je bila za nekoliko časova, a ja sam imao materijala da o njemu mislim do zore.

U polusnu začuo sam i pijetle. Bilo je vrijeme da se ustaje. Nekoliko puta sam se zapitao šta mi je sve to trebalo, ali onaj neki crv što čuči u čovjeku i čeprka po onome što ne bi trebao nije mi dao mira.

Nosio je svježe ubrano cvijeće. Na glavi je imao neku čudnu kapu. Deformisan oblik krio je njeno pravo ime. Sa sobom je donio neki neobičan miris koji se mogao samo sresti u stogodišnjim borovim šumama ranim jutrom premrežene kao prst debelom paučinom i tepihom od mahovine i iglica koje se nemilosrdno zabijaju u gole tabane.

„Možda ti ne rekoh već, ali ima jedno mjesto gdje cvijeće raste samo od sebe. Svakodnevno ga pohode mnogi mještani, ubiru najljepše primjerke i odnose na sve strane svijeta, ali slijedećeg jutra ono ponovo cvjeta i buja tokom čitave godine osim u dane kad polja pšenice prekriju nepregledni cvjetovi maka. Zašto je to tako ne mogu ti reći, ali saznaćeš kad za to dođe vrijeme.“
„Cvijeće koje nosiš?“
„Isto onakvo kakvo je onaj čovjek što sam ti o njemu pričao nosio za reverom na vašaru.“
„ A konj? Šta je bilo sa njim u svoj toj priči?“
„Polako i on će doći na red.“

Neko vrijeme smo hodali ćutke. Groblje se nalazilo na brdu iznad mjesta. Ogoljeno, osim jedne stare lipe i popločano mnoštvom kao razbacanih hladnih spomenika.
 
„Srijedom niko ne ide na groblje. Oduvijek je tako od kad znam. Osim ako je sahrana u pitanju, a za moga znanja nije je bilo zadnjih dvadeset i šest godina.“

Sunce je već dobrano izašlo. Groblje je bilo sve bliže. Gotovo da se mogao osjetiti njegov dah, od truleži uvelog cvijeća i jeftinih vijenaca sa crnogoričnim grančicama nabacanih na još svježe humke tako od svijeća razlivenih poput mrlja ukrašenim sitnim pijeskom i uvelim vlatima trave.

Ušao sam u groblje. Instiktivno me put vodio do jedne stare klupe, napola već trule koja se nalazila u hladovini jutarnjeg sunca koje još nije bilo dovoljno jako. Sjeo sam na ono mjesto gdje je klupa najčvršća. Na mjestu gdje su drvene letvice nalijegale na betonske nogare.

Dok sam sjedao primjetih da ga nema. Pogledom sam ga tražio po groblju. Na momenat pomislih da sam trebao njega prvog pustiti da me vodi do pravog mjesta. Zato sam pogledom prelazi po groblju.
Nigdje žive duše. Niti nagovještaja da se nešto događa.
Bio sam zbunjen.
Tišina oko mene stvarala je blagu nelagodu.

„Nije tek tako mogao propasti u zemlju.“-lagano sam se spustio na klupu.

Srce je ludački udaralo. S nelagodom sam se osvrtao oko sebe.
Nigdje nikoga na vidiku.
Zaustavio sam disanje.
Bojao sam se pogledati do sebe na klupu. Strah od mrtvih po prvi put me je uhvatio u svoje kandže.
Podigao sam pogled na spomenik koji se nalazio ispred mene. Gotovo sam vrisnuo.
Skamenjeno sam gledao u njegovu sliku na spomeniku. Usnama sam nevješto sricao njegovo ime.
Protrljao sam oči u nevjerici.
Ime je bilo njegovo kao i slika. Ponovo sam pročitao godinu smrti.
„Dvadeset šest godina. Dvadeset i šest godina.“-ponavljao sam.

Bio sam uplašen. Nisam znao šta uopšte radim na groblju. Osjećao sam tišinu oko sebe, na sebi i u sebi. Čuo sam je kako diše. Klupa poda mnom je glasno trulila. Osjećao sam kako joj odumiru i posljednje niti ovozemaljskog života, snažni miris borove šume niotkuda zapuhnuo je sva moja čula. Hladni talas obuzeo je moje tijelo koje se grčilo i tražilo poslednji štit od hladnoće u prekrštenim rukama i dlanovima kojima sam ludački stiskao svoje nadlaktice opasno prijeteći da ću noktima pokidati mišiće.

Cvijeće na grobu bilo je svježe. Upravo onakvo kakvo je nosio na groblje. Nije bilo u buketu. Bio je to žbun sa mnogo jednoličnog cvijeća. Crvenog kao krv.

Pogledao sam na vrhove svojih cipela. Tragovi sasušena blata kao da su bili stari barem dvadeset i više godina. Pokušavao sam da mrdnem nožnim prstima. Osjećao sam gotovo mokra stopala, poput košulje na leđima.
Lagano sam se povraćao od šoka. Moj prokleti nagon istraživanja i slušanja stavljen je na kušnju kakvu dosad nije imao. Znao sam da mora postojati neki razlog moga prisustva i susreta s njim. Znao sam da mora postojati neka veze cvijeća na grobu i polja prepunih makova cvijeta.

Lagani vjetar donese topliji zrak koji me povrati iz obamrlosti. Jedan mali kovitlac, kao treptaj odnese svu prašinu nakupljenu na cipelama. Nestade i blata. Istog onakvog kakvog donesoh sa jedne sahrane od prije dvadeset godina.

„Dobro jutro.“
Podigoh po prvi put pogled.
Preda mnom stajao je starac sa dobrim držanjem. Na sebi je imao obično nedjeljno odijelo i cvijet okačen za reverom.
Promrmljah nekako odgovor zbunjen velikim obratima i događajima kojima sam bio prisutan.
„Ne mogu reći da me nije poslušao, osim kad je riječ o konju. Nije to bio običan konj. Bio je to vilen konj kakve jašu konjanici bez snova, nekim čudom zalutao ovdje. Ja sam pokušao da ga odgovorim. Nisam se smio miješati. Mislim da me je shavtio, ali nas dvojica nismo se smjeli sresti više od jednom. Znam da me je tražio, ali i ja imam svoja ograničenja. I naš susret svakako je posljednji u nizu.“
„Šta je bilo s konjem?“
„Pogazio ono što se u gnijezdu najviše pazi. Ima već dvadeset šest godina.“
„Danas bi on izgledao kao na slici?“-pokazah pogledom na sliku.
„U pravu si. Bilo je ljeto i pšenica je rodila.“

Pogledah ponovo na sliku. Na slici je bio dječak. Plavokosi dječak gledao je očima negdje daleko. Njegov pogled prolazio je kroz mene kao da i nisam bio tu.

„Zlatno klasje poprimilo je crvenu boju. Krv je nepovratno natopila tlo. Ostalo znaš.“
„A ko si ti?“-uptah.

Odgovora nije bilo. Na glavu je namaknuo istu onu kapu. Deformisanu i bez oblika kojim bih je nazvao pravim imenom. Ovako ko zna šta bi bilo pametno o njoj reći.

Izmješanih osjećanja ustao sam sa klupe. Zbir nevjerovatnih događaja i razgovora bio je iza mene. Na povratku dugo sam mislio o svemu. Dugo nisam želio da pričam o tome. Sve do onoga dana kada do mojih ruku nije došlo pismo bez adrese koje pronađoh u knjizi ostavljenoj u kupeu radničkog voza. Na koricama je pozlaćenim slovima ispisan naslov.

„Makovi“-ponavljao sam nekoliko puta.

Posveta na drugoj stranici dala mi je do znanja da je knjiga upravo za mene.
„Za mene i sve ono što bih postao da nisam dva puta umro.“

Otvorio sam knjigu.
„Sasvim sam siguran da sam prvi put umro jednog vrelog ljeta u zrelom klasju. Drugi put je bilo mnogo lakše. Bilo je mnogo manje krvi. Samo sam želio nekome da ispričam kako šume plaču i kakvi su makovi. Nisu me slušali. Davali bi novac da kupe vrijeme koje meni više ništa nije značilo.......“

Zatvorio sam korice.
Knjigu sam pročitao mnogo godina kasnije. Baš u vrijeme kad mi ono nije ništa značilo. Upravo tada do mene je stigla da je vijest da je čovjek umro. Prvi, drugi ili ko zna koji put. Svejedno. Blato sa sahrane teško da ostane na cipelama dan duže. Bol ostaje zauvijek ma koliko pričali ili ne o njoj.




Pozdravlja Vas mandrak72, nesvrstani akter koji sluša osim što glavom klima.
[ Generalna ] 16 April, 2011 00:15

Zastava 750 polako je odlazila u zaborav. Tek poneki rijetki primjerak privukao bi našu pažnju. Zrnce nostalgije zažuljalo bi u oku koji tren i nestao bi iz vidokruga taj metalni mališan u godinama.

Poratnih godina policajac na službi kada družbi mjesto nije zaustavio je mog komšiju Miću koji je vozio „fiću“.
„Izađi Mićo iz fiće.“-službenim glasom nalik zvonu sa pony bicikla pozva ga da izađe iz putničkog automobila skromnih mogućnosti.
Izađe Mićo, ugasi se fićo.
„Daj mi saobraćajnu od vozila.“-komandoavo je ovaj predstavnik zakona dok je kiša ispirala ulice i njegovu mokru šapku.
„Kojeg vozila?“-začuđenim glasom Mićo upita.
I on je kisnuo. Njegova duga kosa kao u indijanca. Kisnuo je i fićo.
„Kako kojeg vozila druže. Motornog vozila marke fićo.“-strogim glasom nastavi predstavnik reda i mira u našem malom gradu.
„To. Ja ne vidim nigdje vozila. Vozila nema.“-pravdao se.
„Druže mnogo se ti praviš pametan. Jel znaš. Nego daj ovamo te papire.“-bio je vraški uporan taj čuvar zakona pokisao kao miš.
„Druže. Jel vidiš da ja kisnem. To nije vozilo. To je moj kišobran. I doskora nisam kisnuo dok me ti nisi zaustavio. Sad sam mokar ko čep i ti nemaš prava da me držiš na kiši dok imam svoj kišobran.“-ljutnu se malo Mićo.

Nasmijao sam se ovom stavu komšije Miće. I sam sam bio pokisao.

Nekako s ovim želim da zaključim dan koji se polako iskrada iz moje usnule ulice dok posljednje kapi kiše odbrojavaju minute do novoga dana i sna koji dolazi. Dok zatvaram oči i tražim sve one riječi i događaje koji minuše pored mene kao miris kifle koji se gubio baš negdje oko frizerskog salona za žene iz koga je dopirao opori miris laka opasno prijeteći da zauvijek odnese mirise prašine dok prve kapi tupo udaraju o tlo.

Ne nisam htio više ništa reći do da sam i ja nekad tjerao točak. Taj žicama uvezani prsten poskakivao je preda mnom ne mireći se s mojim putanjama koje su bile sve drugo samo ne obično putovanje. Opirao se, prijeteći da će zaustaviti svijet dok bi se s bukom vrtio u krug dugo odlažući onaj trenutak kad bi se konačno umirio kao zvrk na zelenom školskom stolu. Kao i današnji dan koji se jutros probudio u mojim očima nešto prije šest časova.

Možda sutra poželim da iznova potjeram točak i sjurim se niz ulicu koja više ne miriše na toplo mlijeko i svježu štrucu koju ću nesumnjivo nositi pod miškom dok budem kidao hrskavi okrajak. Sve drugo bilo bi neočekivano od djeteta u meni koje vam želi laku noć.

Pozdravlja Vas mandrak72, melodično simetrični, točak tjerač na mak.


p.s. sutra u ovo doba slijedi detaljan izvještaj sa lica mjesta ili obratno.

[ Generalna ] 20 Mart, 2011 08:39
Odbjegla želja
Na kapiju pozvoni
Ne to je sunce

Radost se budi
Iz okova ružna sna
Božur miriše

Prva proljetna
Na tepihu cvijetnom
Igra leptira

Koraka budna
Usnula sanjarenja
Trava je meka

Koraka laka
Započinju ludi ples
Nebo je plavo



Pozdravlja Vas mandrak72, haiku nevješt, a lafo trudi se
p.s. zadatak dobih od sanjarenja56, sa riječima vodenica, sunce, vrba, leptir i grom prozivam nesanicu, unajedinu, stepskog, persefonu i roksanu.
[ Generalna ] 04 Mart, 2011 11:53

Nije moj najveći grijeh što ne znam sa ljudima. Prije bi se to moglo reći da među nama nikad i nije bilo neke hemije. Nije to poput ljubavi da je postojao obostrani interes. U ljubavi moguće su razno razne varijante, veze i valencije, ali između mene i ljudi nije bilo mogućnosti ma za i najmanji oblik veze.

Ma oprostio bih ja njima sve, pa da je i makar najmanji pokušaj bio da me se prihvati i razumije ali ne. Oni su postajali agresvni na svaki moj pokušaj da premostim jaz, tankom paučinom prepletem most na kome bi se ravnopravno našli i razgovarali. Oči u oči.  Ali ne. Oštrim pokretima mača sjekli su sve ono što bih ja s velikim strpljenjem pleo danima i noćima. Svo svoje vrijeme upotrebih na razboju između mene i njih i šta sad?

Kad bih ma i riječ rekao, užarenim kliještima nastojali bi jezik da mi iščupaju, kao da je moja riječ zarazna. Neizlječivo, a htio sam samo da im kažem da sam i ja tu i da postojim. Da samo nešto kažem pa makar bi to bila i posljednja riječ koju bih izgovorio, pa da bar nesaslušan ne odem.
Ne nije išlo. Ne stoga što sam i umuknuo i samo klimao glavom. Ni to nije bilo dosta. Ni odmahivanje glavom nije bilo odricanje već poziv na linč podsmijehom što je gori od najkrvavija biča. Sjekli su mi riječi u korijenu, u dubini duše od srca na tren.

Iglom i koncem zaših sebi usta i zadnji čvor svezah takvim mornarskim čvorom da ni najveća bura ne odriješi isti  koji svezah sa srebrenim sidrom i svim onim tetovažama na duši.

Još neko vrijeme tinjala je nada da slika govori više od hiljadu riječi. Čekao da vide svu nepravdu u očima koju slikah sa bojama, nijansiranim sa vlastitom krvlju i suzama. Bojama neba i sunca. Rekli su da takva slika ne vrijedi pišljiva boba. Kritičari nisu ni prilazili. Sasvim je bilo dovoljno da vide konopac od paučine kojim sam se krajnjim snagama pridržavao za dokove i molove, pa da završnim udarcima prepuste valovima i buri da dovrše njihov posao. Nije bilo ni pomisli da me se udostoji jednog pogleda u kojima bi bilo ljudskog bar koliko bi stalo u škatulju od šibica. Ne. Ni to nije bilo dosta. Tupim predmetima skidali su sve one boje iz moga pogleda. Kao slojeve laka na podu gazili grubim čizmama dok sam ječao i molio.

Te iste oči. Slike koje sam slikao još tad zatvorih komadima svoje kože sa dlanova i zalijepih takvom snagom da je ludačka bol sjekla moje sljepočnice i jagodice. Dlanovi koje ostavih samo s kostima lomile su i mrvile kosti u prah pretvarajući sve u kašu. Gnoj i sluz, krv i prašina. Iznova novo ljepilo stvaralo je kraste koje iznova zacjeljuju i otpadaju.

A to što sve zaboravih i oprostih, nisu mi oprostili. Gnječili su moje prste i dušu. Stajali mi na ušima, vrteći petom kao da gase pikavac od cigarete u sijenu. S takvom strašću da su se gumeni đonovi oslikavali na mome licu kao tragovi gume od kočenja. Ne nije bilo dovoljno što sam pristao i da slušam, bez da vidim ili zatražim riječju riječ kojom bi rekli da sam tu među njima i da postojim. Život dajem, ali žrtvu ne vide.

Sve niti. Sve i jednu uplešću samo sa jednim ciljem. Da zatvorim svijet od sebe, da ih sklonim od pošasti kojom sam od prirode majke stvoren. Uplešću oko sebe niti. Od gvožđa jače od svile nježnije. Stvoriću svijet sav svoj u futroli od paučine.

Pokidaću niti i posramiću sve slikare i akvarele. Sve pjesnike i vijesnike proljeća. Ne neću stati. Žariću vatrometom boja. Raspaljivaću maštu svih onih romatika koji su mačem sjekli sve mostove između svijetova.

Ja sam leptir. I moje vrijeme tek dolazi.



Pozdravlja Vas mandrak72, nesumnjivo uporan u tumačenju nejakih i slabih.

[ Generalna ] 20 Februar, 2011 10:15

Optimizam niko ne može da zabrani. Evo jednog sjajnog primjera kad su navijači petoligaša iz Engleske obradili jedan stari hit pripremajući se za susret njihovog Crawley Town-a i Mančestera. Divim se načinu na koji su pokazali ljubav prema svome klubu iako on nije iz kreme fudbala u Engleskoj. Na njihovu žalost sinoć su izgubili sa 1:0, ali pokazali su hrabrost, borbenost i posvećenost svom cilju.

Gledajte i uživajte.

 

Pozdravlja Vas mandrak72, vječiti navijač autsajdera.

[ Generalna ] 07 Januar, 2011 00:01

Mir Božiji Hristos se rodi. Sve najljepše želje Vama i Vašim najmilijima od srca želi mandrak72 sa porodicom.

[ Generalna ] 05 Januar, 2011 21:00
„Ma nećeš ti od mene mnogo čuti.“- nakon mnogo mnogo preganjanja kršni delija tek blijedo procijedi.
„Zašto ćutiš?“-upitah.

Nekoliko trenuta ćutio je kao zaliven. Nije se uopšte pomicao. Kao da nije ni čuo moje pitanje. Barem tako je izgledalo, ali sam znao da je čuo. Trebalo je čekati.
I čekao sam. Imao sam svo vrijeme svijeta i nije mi bilo važno kad će da odgovori. Interesovao me je njegov odgovor. Odlučio sam ako treba čekaću danima. Do prvih mrazeva ako bude neophodno.
Gledao sam u nebo izvaljen na leđa. Krda bijelih oblaka pasla su po nebeskom svodu. Bilo ih je svakakvih. Malih, bijelih razigranih. Bilo je i onih natmurenih koji su se prijeteći  i mrgodeći valjali po horizontu kao da su proganjali nemirnu i nestašnu bijelu jagnjad po livadi.
Nakon toga uskomešani izmiješali bi se i tu bi se formirale nove grupe, nove igre, stare prijetnje i sve iznova po ko zna koliko puta. Pokušavao sam da čitam njihove pokrete, predosjetim njihove namjere, ali nije išlo.

„Ne znam koje su ti namjere.“-konačno prozbori.
„Volio bih da znam.“-rekoh.
„Evo ja sam ovdje ni sam ne znam koliko ljudskih godina. Sjećam se mnogo čega, ali kalendare nisam pratio. I opet ti velim mnogo toga ne znam i o tome ne govorim. Zato ćutim.“
Posmatrao sam ga. Svaka godina ostavila je traga na njemu. Izbrazdala je lice. Tijelo. Pogled nije bio ništa bistriji i jasniji. Oko njega bilo je sve uređeno. Bio je sam i usamljen. Ukoliko uopšte i može da osjeća jedan kamen.
„Imaš li ti osjećaje?“-upitah.

Opet je ćutao. Da nema siguran sam da bi odmah odgovorio.
Opet sam čekao. Gledao sam okoliš. Gledoa sam u njega. Stajao je ne kao spomenik. Ne kao kakva korisna stvar. Vjerujem da su se poneki ponekad pitali šta uopšte traži tu. A opet bio je tu kao srastao sa zemljom. Kao da mu je mjesto upravo tu. A opet?

„Ovim drumom prolazili su vijekovi. Lomili mačevi i koplja. Radili krampovi i topovi. Rušili bageri i ruke gradile.I veći od mene bijahu smrvljeni. Neki slabiji i nejački odnešeni i odvoženi, a eto ja osta. Ni do dan danas ne znam načisto zašto.“
Zastao je. Konačno se malo otvorio. Potekla je riječ. A nju iz kamena iscijediti muka je.

Posmatrao sam put kojim su prolazili ljudi, zaprege i vozila. S teretom ili bez. Danas niko nije stajao ovdje.

„Bilo je svega. Na meni otpočinu neki vojskovođa. Oko mene, pa čak i tu gdje ti sjediš njegovi potčinjeni. Pale su teške riječi. Bilo je i krvi. Kiša je saprala tragove. Ne znam koliko je prošlo al se moda uveliko promijenila. Elem jedan je u zasjedi čekao danima iza mene. Stalno je izvirivao i žmirkao onim svojim očicama. I dočekao je. Oteo je najljepšu djevojku koja je nogom kročila ovom zemljom. Nije se mnogo branila. Branili  su oni koji su danima poslije toga uzalud tragali. A oni ni traga kao da su u zemlju propali. Svaka potraga počinjala je i završavala   pored mene. Nastade i legenda o mladencima koji se zagrljeni okameniše zbog nesretne ljubavi.“-zastade.

Gledao sam u njega. Pomalo je djelovao tako. Kao dvoje sklupčanih koji su svoje glave drugom pod mišku zaturili krijući se od pogleda. U grču straha i strasti okamenjeni ostadoše vječna inspiracija legendama koje su kružile međ ovdašnjim tek sazrelim curama i momcima.
Oblaci se nisu smirivali. Nisam ni ja. Čekao sam. Šta mi je drugo preostalo.
Osluškivao sam.
Sunce je peklo. Potražih malo bolji položaj.

„Dolazili geometri. Sve nešto mjerili do mene i od mene. Crtali. Nisam nikad vidio ni jednu sliku. Bilo je pokušaja da me pomjere, ali na tome je i ostalo. Bio jedan pjesnik. Dolazio mi svakodnevno. Treperio je dok je govorio stihove o ljubavi. Meni. Kamenu. Opet bilo mi ga žao. Klonio se on ljudi koliko sam mogao da shvatim. Godinama. Bilo je dana kad sam poželio da sam srce nejako. Ma pukao bih od bola. Znaš i meni je svašta padalo na pamet. Jednom sam poželio da sam kamenčić koji će neki deran nogom da šutne. Da se zakotrljam. Ej čovječe. Da oko sebe probudim ostale i usnule. Da tutnjim, lavinu da pokrenem. Da život prostruji. Strast, pokret. Čovječe ne znaš ti to.“-umuknu.

Nisam više mogao da kontrolišem tok misli. Nisam ni sanjao šta mi reče sagovornik koji je imao isuviše razloga da ćuti.

„Eto. Jedno vrijeme znao bi autobus da stane putnik da izađe, al ne potraja dugo. Jednom prilikom bilo je pokušaja da se pored mene posadi stablo lipe. I da znaš bilo mi drago. Danima sam gledao kako se otima. Bori se za život, ali nije išlo. Reče mi da nije suđeno. Isuviše sam korijen pustio. Jednostavno previkao sam na samoću i nisam dao sebi prići. Ja da sam samoživ. To me je porazilo. Dotuklo. Eto sad ti. Saznaćeš ono šta si htjeo i odlepršaćeš. Odnijećeš sasvim mali dio mene. Onaj teži dio koji me drži sve ovo vrijeme ostaće kraj mene. Od mene nikad ništa biti neće. Ne mogu ovakav ni u temelj kuće gdje se gnijezdo svija. Da se radujem svakom novom danu. Rođenju. Da se smijem i zaplačem.“
Ostao sam zatečen. Bez riječi. Gušilo me je. Šta mi je to sve trebalo?
Podigoh pogled na nebo. Nigdje sunca. Olovno sivi oblaci prekrili su nebeski svod razvlačeći tmurni prekrivač i zatežući ga preko najviših vrhova iza kojih su nestajali i zadnji zraci sunca.

Kamen kraj mene je ćutao.
I ja sam.
Zbilja nigdje jednog razloga da kamen progovori.
Da bar zaplače.

Prve kišne kapi tupo su udarale u zemlju. O kamen bi se razbijale.
Nije to bila neka prednost.
Suze bi bile jače. Više bi rekle.
I potekle su. Nije to bila kiša.
To je kamen plakao.


Pozdravlja Vas mandrak72, nemušti sagovornik i selektor kamenja što plače.
[ Generalna ] 05 Januar, 2011 17:09

Čitajući malo vijesti po internetu jedna zanimljivost mi je skrenula pažnju. U vijesti koja je objavljena u BLIC-u ovako se kaže.

Jedan američki tinejdžer preživio je devet sati na planini prekrivenoj snijegom i temperaturi od -17°C zahvaljujući tehnikama preživljavanja koje je vidio u emisiji “Ultimate survival”. Spasilačke ekipe su pronašle Džejka Denhama (14) skoro devet sati pošto se izgubio na planini Bačelor u Oregonu.

Lijepo. Drago mi zbog momka koji je lako mogao da nesretno završi, ali smatram od ekipe Diskaverija da nije u redu što izbjegava jednu temu koja mi se nameće ovih dana.

 

Dotični lik koji nas gotovo svakodnevno poučava kako preživjeti najekstremnije situacije širom planete zaboravio je na jedno. Volio bih da nam pokaže kako da preživimo januar i sve ostale mjesece u godini sa primanjima koje dobijemo za svoj rad.

Stoga evo poziva cijenjenom gospodinu specijalnom Bear Grylls-u, da malko preživi kod nas bar januar.


Pozdravlja Vas mandrak72, ultimate survival, ledolomac duše i ustavnih pitanja.

[ Generalna ] 04 Januar, 2011 14:02
Jutros.
Minus je stiskao iz sve snage, ali njegov stisak nije bio čeličan ni upola od onog juče kad se stara godina grčevito  zadnjim atomima snage držala za nas kao posljednji list na kalendaru. Bijela para brzo se stapala sa okolinom i nestajala brzo uklanjanjući tragove moge kretanja. Pod nogama tupo su odjekivali koraci koji su pratili sva moja putešestvija. Tako je bilo i jutros.
Ipak onaj neugodni osjećaj hladnoće ispunjavao je ne odveć debelu zimsku jaknu i spuštao se ispod pantalona niz nogavice i stalno požurivao moje korake još bunovne i snene.
Iza sebe sam osjetio neko kretanje. Osvrnuo sam se.

Pas.
Pratilo me nepoznato i neugledno pseto. Mršavo i poniženo.
Nisam obraćao pažnju. Nastavio sam kretanje. Imao sam neka neodložna posla. Osjećaj kretanja nekoga iza mene kao šesto čulo stalno je pozivao na dodatni oprez.
Mislio sam da nema čega de se pribojavam. Da je imao kakve namjere već bi mi odavno prišao. Skočio na mene željan igre ili bi već zalajao na mene zbog nečega samo njemu znanom. Ali ništa od toga.
Ipak sam se okrenuo.

A on. On je išao za mnom i nije imao namjeru da promijeni putanju. Gledao sam njegove korake. Nevoljni. Teški kao kišom natopljeni vojnički šinjel vukli se tik iznad zemlje.
Stao sam.
Nekoliko trenutaka stajao sam i gledao u njega.
Zastao je i on. Nije ni gledao u mene. Posmatrao je negdje u stranu. Nije ni repom mrdnuo. Obješene uši govorile su da ni on nešto ne brine zbog moje reakcije. Izgledao je kao i bilo koji drugi pas u situaciji kad nikoga nema oko njega i kad ništa oko njega ne izaziva njegovu reakciju. Kad nije u potrazi za hranom ni društvom.
Izgledao je kao i svaki drugi pas koji nije jutros tražio poznato lice niti osmijeh na njemu.

Nekoliko trenutaka razmišljao sam da li da mu uputim poziv. Bojao sam se da nije niti tražio moju pažnju. Možda su nam se jutro rano samo putevi ukrstili.
Nije to bio neki moj neodložan posao. Nije to bila ni šetnja kojom sam želio da započnem dan. Bio je to moj posljednji osvrt na godinu koja je odlazila sa naših ulica i iz života svakodnevnih. Sa prozora, krovova i ulica ledom okovanih.
Ipak sam čučnuo. Nekoliko trenutaka čekao sam njegov pogled.

Nije ga bilo. Nije ga bilo niti na izlogu prodavnice gdje su se prodavale prašnjave, ali za ovaj put oglancane igračke. Nije ga bilo niti u dječijem pogledu zanesenog stalnom igrom i trapavim koracima dok se malim dlanovima s teškom mukom pridržavao za njegovo gusto dlakavo krzno. Odavno ga nije bilo ni u pogledu penzionisanog generala čije su oči gledale bitke koje se nisu mogle dobiti.
„Dođi.“-pozvah ga.
Čekao sam. Trenuci dugi kao jesenji sat ispod strehe štaglja dok dobuje kiša sporo su minuli. Oklijevao je.
Ipak dozvao sam ga. Bilo je potrebno više od riječi.
Dugo dugo mu je trebalo da mi priđe. Nije mahao repom.

Nisam to ni očekivao.
Čekao sam.
Pomilovah ga.
Ne rekoh mu ni riječi. Malo mu dlanom namreružah krzno.
Nije mrdao repom kako je to bio običaj kod pasa.
Nisam ni riječi rekao. Gledao sam ga u oči.

A on. On slomljenog pogleda nije mi vjerovao. On se okrenuo i otišao još poniženiji, bijedniji i tužniji.
Gledao sam za njim. Nastavio je putem kojim je već išao.
Teški koraci nosili su umorno i iznemoglo tijelo. Ni hodom, niti trkom.
Gledao sam za njim.

Neki prolaznici su u čudu gledali u mene dok sam stajao i praznim pogledom gledao niz ulicu.
Da li sve ulice vode na mjesto gdje može da se zaboravi? Oprosti. Sve ono vrijeme koje se drugima pokloni. Mjesto gdje se godine završavaju i počinju novi životi. Ne znam.
Da li je ulica kojom je otišao tog jutra vodila u zaborav ili manje mi se čini nekim pogledima koji bi osmijeh uzvratili. Laž je bila iza njega.

Lagali ga oni koje je volio.
Više nikom ne vjeruje jedan pas.
Jutros.


Pozdravlja Vas mandrak72, nijemi svjedok ulica koje jutrom mirišu na ugalj.
[ Generalna ] 31 Decembar, 2010 15:28

Dragi moji

Svima Vama želim sretnu novu godinu 2011-tu. Mnogo zdravlja, sreće, ljubavi i svakoga dobra za Vas i vaše najdraže. Kao što je red zaboravite sve loše što Vam se desilo2010-te godine, a najljepše stvari zadjenite za osmjeh i nek obasjava godine koje dolaze.

Želim da ispunjavate svoje snove u godinama koje dolaze. Da zajedno nastavimo druženje i narednih godina. 

Još jednom da Vam se zahvalim za predivne tri godine koje sam ovdje sa Vama. Bilo mi je zadovoljstvo i čast.

U to ime pripremio sam banket salu sa svim onim što dolikuje jednoj proslavi. Mjesta ime za sve.

Ulaznica je samo jedan klik na slijedeći link.

http://mandrak72.webs.com/banketsala.htm

 

 

Nazdravlja Vam mandrak72, Sretna Nova godina .

[ Generalna ] 21 Decembar, 2010 14:31

Sat je zvonio. Bilo je vrijeme ustajanja. Nije mi se dalo izvlačiti iz tople posteljine. „Samo ti zvoni.“-mislio sam. „Nikud ja ne žurim, samo ti zvoni prika.“-mrmljao sam i ponavljao kao za sebe. Međutim sat nije prestajao sa zvonjavom. Bio sam bijesan.

Počeh da se protežem. Nije išlo. Bio sam sav nekako ukočen. Panično nogama pođoh da skinem pokrivač. Pokrivač bi kao rukom odnesen. Gotovo strgnut sa mene. Gledao sam u svoje noge. Nisam bio bos. Crni gumeni đonovi vrtjeli su se velikom brzinom. Duboke zimske šare igrale su mi pred očima.

„Šta.“-vrisnuh. Izbezumljeno sam gledao u svoje noge. To su bili veliki crni točkovi . Pogledom sam kružio oko sebe tražeći objašnjenje. Nije bilo nikoga. Moje veliko metalno tijelo nemoćno je tražilo odgovore.

„Znam. Opet sam ružno sanjao. Zažmuriću, malo sačekati i probudiću se.“-pomislio sam da je sve to ružan san. Par trenutaka dugih kao vječnost čekao sam. Čekao sam da prostruji cirkulacija kroz moje tijelo. Ubrzano sam disao. U meni je sve treperilo. Drhtao sam. Pokušavao sam da dođem do daha. Nije išlo. Neopisiv strah me je tresao dok sam pokušavao da dođem do daha. Panično sam otvorio oči.

Oko mene gomila ljudi stajala je kraj mene i gledala dok sam s mukom pokušavao da se iskašljem. Crni gusti dim ispunio je prostor oko mene. Vidio sam po rekacijama ostalih kako s prezirom gledaju u mene i žmirkaju rukama rastjerujući dim koji ih je davio. I sam sam osjetio da me taj isti dim guši i spunjava pluća. Znao sam. Danas sam bio autobus. Naiđe dan kad se probudim i budem nešto sasvim drugo. Danas sam bio autobus.

Veliki crveni gradski autobus.

Teško sam stalno prihvatao te promjene. Nije lako jedan dan biti magarac, a već sledeći dan kofer. Biti fotokopir mašina ili sjekira, Ostavi to traga na čovjeku. Još uvijek se nosim mišlju da to ne ostavlja velike posljedice na mene, ali stvar je počela sve češće da mi se događa. Ne nije se ponavljala. Uvijek sam bio nešto drugo.

Međutim stvar koja me je najviše plašila je što se to sve duže zadržavalo, trajalo. Što sam se sve više uživljavao. Nekad je osjećaj bio tako lijep da sam naveče poželio da ujutro nastavim gdje sam stao. Putnici su već ulazili, a ja sam se još zimogrižljivo tresao, breketao, zagrijavao se u mjestu. Osjećao sam kako lagano teret sjeda na moja leđa.

Gledao sam u dispečera na stanici. Uredno ispeglana košulja. Izbrijan kao mladi vojnik. Pitao sam se čega to ima zanimljivog u njegovom životu. Čitav svoj život ispraća jedan po jedan autobus. Za neku mizernu platu koju će odnijeti na kraju mjeseca svojoj porodici tamo negdje u predgrađu. Nikada neće osjetiti taj žamor, nestrpljanje, iščekivanje i svu raost koju osjetim u očima promrzlih putnika na stanici Zeleni vijenac u 05:30. U očima svih onih mladića dok zaljubljeni slijepi od ljubavi lebde i u sebi ponnavljaju Jesenjinove stihove želeći da iznenade djevojku iz centra svojom romantičnšću. Sve one domaćice i majke sa vrećicama i cegerima prepunim zeleniša sa pijace dok su žurili prema već nastavljenom loncu variva u jednom potkrovlju neposredno ispod oblaka duginih boja. Ne ne bih se mjenjao sa njim. Nema tih novaca koji bi mogli da me ostave tu na stanici rano jutros.

Već sam sa lagano kreato. „Stani. Kočiiiii. Imamo jednog zakasnilog studenta.“-odzvanjalo je otpozadi. Možda negdje sa sredine. Polurazbuđeni i vječito neispavani student velikim zalogajima gutao je kiflu. Njegova ljubaznost i osmjeh na licu govorili su više i od jednog predavanja, skripte i knjige zajedno.

„Ma idi begaj.“-zadovoljno sam preo kako kakav stari mačor ispod stare peći negdje oko Svetog Nikole kad od mraza i hladnoće kao pištolji pucaju ogranci pod teretom snijega.

Zadovoljno sam gutao kilometre. Često zastajkujući i kao rezervne igrače mijenjajući putnike. Nekad u sudijskoj nadoknadi. Nekad taktički da na tren ukradem pokoju sekundu ili čak minutu vješto kvareći raspored drugim prevoznicima. Ne nisam ja loš uopšte, ali eto svi nekako igramo viteški. Nadmudrivanjem postići prevoz što više putnika uglavnom držeći se propisa koliko je to uopšte i moguće u ovom poludivljem svijetu. Fer plej ipak mora postojati.

„Evo, šta sam rekao.“-pokazivao sam na jedna plavi autobus ispred mene.

„Kad bi se gledali baš propisi on bi trebao da ide iza mene nepunu minutu, a jel vidiš. Nekad moraš biti malo bezobrazan. Mrvicu, ako se to može izmjeriti.“ Iskoristio sam njegovu zavjetrinu i išao sam tik iza njega. Nakon što sam provjerio da kojim slučajem ne ugrozim učesnike u saobraćaju dao sam iznenada lijevi žmigavac i dao sve od sebe, Ipak i ja sam već polako u godinama gdje ovaki napori iziskuju dodtanonaprezanje jel. I sam iznenađen pajdaš ispred mene nije se ni uspio snaći, a ja sam poput kakvog bolida već jurio pored njega prema pit stopu gdje ću pokušati da što prije izvršim izmjenu putnika i u samom finišu stignem do cilja kako i sam red vožnje kazuje.

Svirnuo je. U njegovom pogledu čitam malu zavist. Odviše kasno je uočio moj manevar i nije bilo vremena za popravku pozicije.

„Ooo kakav osjećaj. Ova vožnja mi vraća snagu i energiju. Imam osjećaj da bih mogao zauvijek ovako.“-veselo sam divanio sebi u brk.

„Brmmm-brmmmm. Brrrrrrrrrrrr.“-jednoličnim glasom pjevao sam neku baladu što sam čuo od jednog rashodovanog autobusa koji je čitav život vozio đake i od njih je zapamtio svu pjesmu. „Sve što želim u ovom trenutkuuuuuu.....“-pjevao sam poslije balade. Fantastičan osjećaj.

„Ovo je sjajno.“-jezdio sam a vjetar je zviždio oko mene. Pomalo rasterećen primjetio sam nešto što me nije nimalo obradovalo.

„Pih. Navijači.“-znao sam da će biti nekih problema, jer uvijek tako završi s njima. Vječito nezadovoljni. Dal pobijedili ili izgubili na nekome se uvijek moraju iskaliti. Ispod oka gledao sam ih u zadnjem dijelu kako se nekako žučno i glasno raspravljaju. Gurkaju i grohotom smiju.

„Ovako to obično počinje.“-naslućivao sam belaj. Nije dugo trebalo. Jedan dripac se uhvatio obema rukama za držače na plafonu i onako se ljuljao povećevajući svoj zamah sve dok nije jednom dotakao staklo koje je naprosto izletjelo iz ležišta i razbilo se u paramparčad.

„Neeeeeeee.“-bolno sam jeknuo dok su mi klecala koljena i miris spaljene gume punio nozdrve. Razulareni i pomalo preplešeni od moje reakcije brzo su napustili svoja mjesta i nestali negdje niz ulicu. Nekoliko trenutaka sam čekao da dođem sebi od prethodnog događaja. Negodovanje putnika vratilo me je u svakidašnjost. Popravnog nije bilo. Bilo je vrijeme za dalje. Ljudi su žurili u svoje fabrike, kancelarije, portirnice i biblioteke. Škole su već nestrpljivo izvirivale na đake i mrštile svoje velike obrve smišljajući nove kazne za zakašnjele učenike. Ne nisu pomagala opravdanja jer su gotovo sva ispucana tokom ove školske godine.

„Na servis.“-bila je opšta ocjena. Gužva pred servisom bila je velika. Neke odavno već poznajem, a neke sad vidi po prvi put.

Omladina. Moderna i pomalo nekulturna ne ustupa mjesto nama starijima. Eno ga jedan poznanik. Bio je već iskusan kad sam ja počinjao. Javih mu se.

„Izvini, godine moj prika. Malo sam zaboravio. Eh kako vrijeme leti.“-samo je slegnuo širokim autobuskim ramenima. Godine su ga izmjenile. Oronuo. Odmah se vidjelo da nije mnogo držao do sebe. Nisu ni drugi.

„Izvinte, nemam mnogo vremena. Moram hitno. Čekaju me turisti za Budimpeštu.“-pravdao je svoj ulazak preko reda jedan uštogljeni namirisani i nacifrani fićfirić, očigledno mlad i neiskusan sa malo kilometara u točkovima. „ Ali gospodine svi mi čekamo. Sačekaj i ti.“-jedan gradski dobrodržeći gospodin, autobuski veteran se malo pobuni. „Ne znam. Pitajte upravu. Žurim.“-nije se turista dao zbuniti.

Dobro sam se načekao. Majstori su sumnjičavo vrtjeli glavom. Tek u neko doba poslijepodne vratio sam se na staru relaciju. Neka već poznata iscrpljena lica vraćala su se sa posla. Sažvakani i iscjeđeni kao stara žvakaća bezvoljno su gledali kroz prozore.

Bože kako ne volim ovaj dio dana. Želio bih vidjeti nasmiješena lica putnika. Želio bih žagor. Pa i galamu. Vesele dječije glasove. „Eh da sam makar jedna dan bar neki međugradski ili eto turistički autobus. Onako visok, ozbiljan da se sredim,a putnici svi do jednoga veseli, raspoloženi. Da se otme pjesma iz grla studenata ili srednjoškolaca na ekskurziji. Na granici sav važan budem pretresen od smrknutih carinika koji ne mogu da poronađu niti jednu manu. „-govorio sam onako malo za sebe želju tek jednu.

Nakon završetka posljednje vožnje. Malo umoran i pod utiscima toga dana zadovoljno sam se kretao prema matičnoj stanici.

„Ne. Nemoj ga ovdje ostavljati. Vozi za servis. Izgleda da je s njim gotovo. Izgleda nešto ozbiljno. Nemora ništa značiti ali..“-glas dipečera bio je mrtav ozbiljan i bez grama boje.

„Šta? Moliću. Ja sam kao mladić. Ih mogu da se nosim s duplo mlađim od sebe.“-opirao sam se.

„Samo vozi i mnogo ne pitaj.“-dispečer se nije dao smesti.

Neki težak osjećaj kao gvožđe ledeno me je pritisako. Polako sam gubio zrak. Teško sam disao. I najmanji uspon činilo mi se da je beskrajan. Servis je bio poluprazan. Napušteni i napola završeni autobusi bezživotno su stajali. Muk. Krajnjim naporom ušao sam u radionu. Ostao sam sam. Kakva neprijatna hladnoća. Nigdje nikoga. Ostavljen.

„Šta li me čeka.“

„ Nadam se da je sve samo neka greška.“-preispitivao sam se, odgonetao i postavljao pitanja.

Umor se spustio i kao kandžama na leđa zakačio. Nikako nisam mogao da se opustim zaspem. Nakon dugo vremena umor je polako činio svoje. Bio sam gotov da utonem u svijet snova.

Posljednjim atomima snage odupirao sam se snu. Glasovi. Bili su tihi gotovo nečujni . Bili su sve glasniji, ali uvijek na ivici tajnosti. Kao u nekoj akciji gdje je trebalo ostati neuhvatljiv.

„To je taj.“-jasno sam začuo glas.

„Jesi li siguran?“-nepovjerljivi glas tražio je potvrdu.

„Siguran. Isti motor, godina proizvodnje. Sve isto i još dobar akumulator.“-prvi glas je nastavio dijalog.

„Požurimo, već sutra biće kasno. Ko zna šta će do sutra šefovima pasti na pamet.“

Razbudio sam se. Pričali su o meni.

„Nešto mi gadno spremaju.“-pažljivo sam pratio njihove namjere.

„Ooo. O šta mi to rade.“-osjetio sam jaku bol, udarce koji su odzvanjali praznom halom.

„Još samo malo i hladnjak je tvoj. Dok ja s njim završim ti pređi na akumulatore. Moramo biti brzi.“-prvi glas neznanca izdavao je kratke komande.

Nelegalna trgovina dijelovima o kojoj sam samo davno slušao bila mi je pred očima. Ovaj put sam ja bio žrtva. Mislio sam da se to samo drugima događa. Osjećao sam nesnosne bolove. Imao sam želju da se pomaknem. Pobjegnem. Sve je bilo bezuspješno. Polako sam gubio svijest. Glasovi su bili sve slabiji. Svjetlost je bila sve slabija. Nestajao sam. Biiiip.... Biiiiip.......Biiiiip..........................

Sat je pojačavo svoju zvonjavu. Sve jače i jače. Bezuspješno sam navlačio posteljinu preko glave. Nisam smio da otvorim oči. Bojao sam se novog iznenađenja. Oprezno sam otvarao oči.

Razgledao svijet oko sebe. Snažan udarac u pleksus me prenu. Za njim još jedan,a onda kiša udaraca. Gubio sam zrak. Posrtao sam. Udarci su pljuštali sa svih strana. Različitog intenziteta i jačine.

„Ostavi taj bubanj Radašine.“-jasno se čuo glas ženske osobe.

„Razbudi komšiluk. Kad dođeš na Guču udaraj koliko te volja bitango nijedna.“-grmila je ista ženska osoba.

„O neeeee. Samo to neeee.“-zavapio sam.

Bio sam bubanj. Bubanj na putu za sabor trubača. Nekoliko puta sam se okrenuo i skotrljao na pod. Par trenutaka vrtio sam se kao metalni novčić kad ubrzano pravi krugove prije nego se umiri u vodoravnom položaju.

„Sad će vidiš ko je bitanga.“-bijesni muški glas je izašao iz sobe i zalupio vrata.

Brzo sam se mirio da ću ovog dana biti samo bubanj. Lupaju mnogi.  Na televiziju, za govornicama. Mogao bih i ja. Prvi put bez rizika da mi iko išta progovori.Na kraju krajeva ovo bi moglo da se oduži. Ipak je to Sabor.

 

Pozdravlja Vas mandrak72, akviziter električnih bubnjeva kako za veš mašine tako i za svadbene bendove sa muzikom za svačije uši.

[ Generalna ] 06 Septembar, 2010 20:30

Koliko dugo pamtimo? Kratko rekao bih. Onoliko koliko nam treba.
Koliko pamti jedan stogodišnjak? Onoliko koliko ga pamćenje služi.
Ove godine 100 godina postojanja proslavlja FK Sloboda Novi Grad.

Vratimo li film unazad barem istorijski sjetićemo se nekih stvari što su obilježile taj period. Dva svjetska rata, građanski rat. Mladi ljudi i mnogo izgubljene mladosti. Mijenjanje naziva država i vlasti. Mnoštvo gradnje i rušenja.

Koliki je tehnološki napredak ne smijemo ni omisliti. Fotografije koje u tili čas obiđu čitavu planetu. Vijesti koje nas obasipaju sa svih strana svijeta. Da li nam je to još uvijek dosta. Ma ne, i dalje tražimo neku novu i svježiju.

Listajući godine koje su prošle među njima nekako se udjenula i 1985. I tada sam bio svjedok proslave 75-og rođendana još uvijek vitalnog slavljenika. Prošlo je brzo. Prošlo je mnogo toga. Najviše se i zaboravilo. Pamti se ono najnužnije. Da li je tako?

Ne znam koja bi vijest i novost uzbudile malu čaršiju danas i digle na noge. Vjerujem da bi to danas bilo otvaranje novih radnih mjesta. Izbori malo malo uskomešaju i zatalasaju. Rezultati izbora takođe. Brzo se zaborave sva obećanja i laži i sumorna svakodnevnica grada kome su protekle decenije oduzele sve ono što su ruke radnika same stvorile. Nadu da može biti bolje.

Ipak u svom tom sivilu jedan stogodišnjak nam upravo pokazuje kako se pobjeđuje. Postojanošću.

Prije 100 godina fudbalska lopta očarala je Krajišnike. Iz ove perspektive vjerujem da je bila mnogo veće čudo od interneta i sličnih stvari danas. Okupila je mladost u svoje okrilje. Mladost koja ju je nosila sve ove godine. Kroz ratne i sumorne godine. Poratne i današnje.

Gost FK Sloboda bio je FK Partizan iz Beograda. Hvala im što su ovoj maloj čaršiji bar na tren ispunili tribine. Učinili da na tren zaborave sve muke dok su se rijeke ljudi i automobila slivale prema stadionu. Program je naravno imao i svoj završetak. Rijeke ljudi pomiješanih osjećanja isticale su kao pijesak pješčanog sata sa stadiona Mlakve. Koliko su ponijeli sa proslave jednog stogodišnjaka iskreno ne znam.

Ja sam ponio mnogo. Jedno veliko zadovoljstvo jer sam prvi put bio na slavlju jednog stogodišnjaka. Jer sam primjetio veliki broj mališana. Mladosti dakle. Ustreptale dok su očima upijale sve ono što godinama su mogli vidjeti samo ptem malih ekrana. Pune stadione i svoje ljubimce. Ne sanjam o karijeri sportaša jer bi se već nekako moglo reći da sam veteran, ali danas sam opet bio mlad. U društvu stogodišnjaka to nije problem.

Nadam se kao Zvezdaš da će i FK Crvena Zvezda u nekom narednom periodu obojati tribine u crveno bijelu boju. Ne toliko zbog mene koliko zbog mladosti uskraćene svih ovih godina.
 
Trocifreni broj često nekom poželimo želeći mu najbolje. Čestitajući. Ja ovom prilikom čestitam 100 godina postojanja FK Slobodi iz Novog Grada, a ovom prilikom svima Vama želim da vječno ostanete mladi. Postojanje je znak da živimo.

Pozdravlja Vas mandrak72, Zvezdaš u pozadini slike koji misli na Vas.
[ Generalna ] 09 Jul, 2010 06:12
„Nisu ti moj sine svake cipele iste. Jest da mogu na svaku nogu, ali luda glava cipelama ne valja.“-zastade đed na momenat.
„Kako đede?“
„Vidjećeš ti to mnogo prije nego spremiš cipele za puta.“-zagonetno reče đed.
„Đavo mu babu zajašio đe se zagubi, sad je bila tu.“-uspremeta se đed premećući po džepovima od braon jeleka sa svilenim leđima smrskanim tek nešto više iznad kajiša.
„Šta to tražiš đede?“
„Ne znam. Kad bih znao ne bih tražio.“-pomiri se s tom činjenicom te ponovo sjede na neki hrastov panj koji se nije dao pocijepati već sav nekakav kržljav, čvornovat pružao je otpor tupoj sjekiri do prije nekoliko trenutaka. I tako već par godina.

Nekako sav naheren kao kućerak stajao je panj, sav iskrzan ko frizura moga đeda koja je virila ispod šešira sa svilenom trakom i mašnom sa strane.
Kao snijeg bijela košulja, naslućivala je oslabjelo staračko tijelo koje je kajiš teškom mukom držao za široke crne sametne pantalone koje su prijetile da svakog časa pobjegnu sa vjetrićem koji je stalno obigravao oko nas ispod stare jabuke.

Gledao sam u njegova stopala. Opasana crnim gumenim opancima koji su stezali grube suknene čarape oko stopala.
„Đede zašto ti ne nosiš nikada cipele?“
„Nosim. Nosim samo sad mi nisu potrebne.“
„Jel zato što ih čuvaš? Ljepše su od opanaka.“
„Vidiš sad. Ja sam se silna svijeta naputovao. Napješačio. I dan danas kad obujem cipele osjetim onu istu ludu želju da pođem u svijet. A đe ću jadan ovako star i nemoćan. Ne dam da me navuku na to.“-ponovo se uspremeta tražeći nešto po džepovima.

Iz unutrašnjeg džepa izvadi mali sjajni nožić te ga rasklopi. Pogleda oko sebe pogledom nešto tražeći.
„Dodaj der mi tu crvenu jabučicu.“-prstom mi pokaza na sitnu neuglednu jabučicu koja je ležala na par koraka od mene.
Jabuka se za tren posla našla u njegovim rukama.
„Vidiš, kakva je mala i neugledna.“-već ju je nožićem gulio dok se kora odmotavala kao klupko vune pored babe na kauču dok bi vještim rukama plela čarape sa pet igala.
„Evo. Već sad izgleda ljepše. Jel da. Probaj sad.“-dodade mi jednu krišku držeći je na oštrici noža.
Brzo sam je pojeo. Bila je slatka. Ukusna. Đed mi je dodao još krišku koju sam smazao takvom brzinom da bi mi pozavidio i Šarov ta lijenčina svjetska kome je brzina jedino imala smisla kad bi klapnuo ustima gotovo živu gutajući piletinu koju bih mu bacio ostalu od ručka.
„Jel slatka?“-upita.
„Jest. Slatka je ko banana.“
„To ti je ona ista, kržljava i neugledna jabuka.“-završi.

Dlanom obrisa sječivo noža, preklopi ga i nožić se izgubi u unutrašnjem džepiću.
U njegovim rukama stvori se duvankesa. Bilo je vrijeme da se izgubim.
Utrčao sam u kuću.
Baba je bila u sobi. Iz ormara je vadila posteljinu.

„Ajde babina jabuko. Imam ja nešto ovdje za tebe.“-pozva me baba.
„Jel čokoladu?“
„Na.“- sa ormara mi dohvati par ugnjilih krušaka.
Pogled mi pade na đedove cipele. Jednostavne crne muške cipele stajale su na ormaru.

Jednostavne kožne cipele stajale su stalno na ormaru. Otkad znam za sebe znam za njih na ormaru. Rijetke su bile prilike da sam viđao đeda u njima. I pored toga baba ih je svake subote skidala sa ormara i gotovo pobožno gledala u njih kao u ikonu Svetog Tome koja je stajala na zidu pored ormara. Uzimala je i svoje cipele gotovo identične đedovim i četkom bi ih očistila i kremom namazala.
„Ako, ako Miko. Samo ti njih nakremaj. Nikad ne znaš kad će zatrebati.“-đed se majao po dvorištu ali mu nije promaklo da baba sređuje cipele.
Pored đedovih cipela pažnju mi je privlačio veliki drveni sanduk koji je uvijek stajao pored đedova uzglavlja. Rijetki su bili slučajevi kad bih vidio da đed otvara sanduk te mi je stoga bio još interesantniji. Nisam znao šta je unutra. Naslućivao sam da je njegova britvica za brijanje, ogledalce, šaren češalj i male makazice za štucovanje brkova.
 
Sjetih se đedovih priča o putovanjima pa sam pomislio da u sanduku ima svakojakih bogatstava i neobičnih i ko zna kakvih sitnica.

Nepunu godinu nakon toga na vrata moje kuće banu đed. Zgrčenim prstima držao je šaren štap ko sam đavo kojim se naslanjao na zemlju da se ne izmakne.
Nosio je cipele.
Nakremane.

„Dođider ti svome đedu. Evo daće tebi đedo jednu crvenku pa ti sebi štogođice kupi na volju.“-zgrabih crvenku te poput vihora izgubih se na vratima ne čuvši dok su mi govorili da ne trčim da ću se nagrditi tako trčeći.
Đed je dugo vremena ostao sa ocem ozbiljno pričajući.
Onda su zajedno laganim koracima otišli niz ulicu.
Posmatrao sam đeda dok odlazi teškim korakom. Poguren i još nekako sitniji gubio se iz vidika.

Negdje pred Božić zajedno s ocem stigao sam na selo. Snijeg je okovao živice, istanjio puteve i tek rijetke stazice tek proprćene. Autobus nije išao pravo u selo, već nekih pet kilometara prije sela ostavljao je putnike.
„Ljudi dalje se ne može. Božja volja.“-slijegao je ramenima vozač autobusa.
Đed je ležao na postelji. Bio je islabio. Upali obrazi učinili su da se njegov glas slabije čuje. Trebala je posebna pažnja da se razumiju njegove riječi. Nije mnogo pričao, ali me je zato dugo držao  za ruke.
Otac nije mnogo govorio. Palio je cigaretu za cigaretom. Kutija „upitnika“ ubrzo je bila prazna.

Bila je subota. Snijeg nije prestajao da pada.
„Bogami neće ni sutra autobus u selo.“-đed prozbori.
„Ajde ti mene obrij. Meni se ruke tresu i nemam snage.“-reče mome ocu.
Otac se odmah dade na posao. Oči su mu bile pune zamućene. Tužne.
Nakon petnaestak minuta đedovo lice bilo je izbrijano.

„Miko. Miko ne zaboravi mi nakremati cipele.“-obrati se babi.
„Nikad se ne zna kad mogu zatrebati.“-ponovih rečenicu koju od đeda zapamtih.
Otac skrenu pogled. Na TV aparatu išla je emisija o pripremama za proljetnu sjetvu.
„Ima snijega. Mogla bi ovo biti rodna godina“-prozbori otac više radi toga da prekine neugodnu tišinu.
„Sve ukazuje na to.“-osjetih đedov pogled na sebi.

„Hajde ti otvori đedov sanduk. Imam nešto za tebe.“
„Šta đede?“
„Samo ti otvori pa ću ti reći.“
Otvorio sam sanduk sa malim pregradama na vrhu u kojem je bilo svakojakih drangulija i sitnica.
„Nožić. Za tebe je.“
„Za mene.“-ponovih.

Srebrnasti nožić blistao je poput dijamanta u mojim rukama dok sam se zagledao u njega.
„Možeš jabuku da oguliš kad poželiš. Jabuko đedova.“
Te večeri dnevnik je pričao o vanrednoj sjednici SKJ-e. Mjerama saveznog izvršnog vijeća i Iračko Iranskom ratu. Najavili su još snježnih padavina. A mene sve to nije zanimalo. Držao sam nožić u ruci i jedva sam čekao jabuke da gulim.
Nakon par dana javili su da je đed umro. Prvi sam put vidio oca da plače bez riječi. Samo su suze tekle. Bez pogovora ostali smo ja i sestra kod ujaka i ujne na par dana.

Proljeće na selu bilo je nekako tiho. Bio sam prvi puta od đedove smrti. Utrčao sam u sobu. Pogledao sam na ormar. Nije bilo cipela.
„Baba. Đe su đedove cipele?“
„Nisu više s nama.“-zaiskri suza u babinom oku koju brzinom obrisa krajičkom marame koju je onda odvezela i ponovo prevezala stežući čvor ispod brade.

Godinama nakon toga događaja pogled bi mi padao na ormar tražeći tragove cipela sa ormara. Nije ih bilo. Iščeznule su i babine cipele koje je kremala za puta.
Ponekad poželim da ih samo vidim nakremane na ormaru pored kojih je stajao bosiljak i dunja žuta. I možda koja ugnjila kruška što je čekala na mene.

Mnoštvo stvari prođe kroz život čovjeka, ali tek samo mali djelić se trajno nastani u njemu izmami suzu mada nikad  nisi siguran ni šta te boli niti možeš znati šta si izgubio.
Tek ako jabuku uzmem da gulim sjetim se đeda na panju ispod stare jabuke i malog nožića koji se zagubio negdje u djetnjstvu između klikera i prve kožne lopte. Boja glasa odavno je izblijedila, ali pod korom je još uvijek ista ona jabuka. Slatka.


Pozdravlja Vas mandrak72, nepravomoćni posmatrač iz sjenke.
[ Generalna ] 01 Jul, 2010 22:30

Kako to obično biva i kako Bog nalaže zazelenje šuma već krajem aprila. Vatromet zelenila kao eksplozija dohvati i one najudaljenije tačke te ne ostavi nikakvog sivila osim pomalo već zapuštenih puteva kojim se ne čuju glasovi svih onih nestašnih mališana koji nestadoše netragom odnoseći čak i priče koje su voljeli. Tek po neka neispričana ostade da traži pažljiva slušoca.
Laganim korakom poput sjenke klizio sam odavno zapuštenim klancem kojeg su mnoge kiše izbrazdale i učinile neprohodnim osim za slučajne putnike namjernike.

Upravo na mjestu gdje se velika bukva korijenom pridržavala za suprotnu stranu puta zastadoh da prekoračim povelik od kiše napravljen jarak.
„Odmoriću na tren.“-odlučih.
Spustih svoje tijelo na veliki čvornovati panj koji kao da je stvoren da se na njemu odmaraju namjernici.
Gledao sam oko sebe. Tražio detalj.
Pogled mi zastade na nečem što je jarko odskakalo od svih boja.
„Babino uvo.“-gotovo podvrisnuh.
U dva koraka dohvatih „Babino uvo.“

Na već suhoj krhkoj grančici kao značka stajalo je Babino uvo.
„Bože samo koliko puta sam ga nekoć sretao, nalazio. Otkud sad?“-nametnu se pitanje.
Kao školjka uha crveno i koliko zrno pasulja veliko Babino uvo držalo se za grančicu. Nekoliko trenutaka posmatrao sam ga.
„Imam priču. Neispričanu.“-neznan glas mi se obrati.

 

Gledao sam oko sebe. Nigdje nikoga. Samo ja, šuma, stari napušteni put i Babino uvo na dlanu.
„Ja sam. Priđi mi bliže da ne vičem.“-isti glas opet podviknu.
„Na dlan. Pogledaj na dlan.“-glas me je navodio vidjevši moje iznenađenje glasom.
Nisam mogao vjerovati svojim očima ni ušima.
Pomislio sam da se neko šali sa mnom ali sam svaku sumnju odmah odbacio znajući da istim putem godišnje možda neko prođe možda i ne. Sumnnjao sam da bi baš neko mene čekao da bi me ismijavao.
Približio sam dlan licu. Dobro sam zagledao. Babino uvo kao da je samo to čekalo.

„Na uho. Da ti rečem.“-nastavi.
Poslušah. Osluškivao sam nekoliko trenutaka čekajući isti glas da mi se javi.
„Jednom davno dok mlado sam bilo voljela sam priče. Pričala mi ih je moja baka i majka. Uveče kad bih pošla na spavanje majka bi me ušuškala i pričala bi mi priče. Ja bih se sva pretvorila u uho i slušala bih najbolje priče ikad ispričane.“-u dahu izgovori.
„Gotovo svakodnevno sam slušala priče i pamtila ih. I tokom dana dok bih sjedila pored peći osluškivala bih svaku riječ. Upijala kao pamuk kapi vode. I od tada čekam.“-zastade.
„Koga?“
„Tebe. Svako od nas ima svoje lične priče. Tako i ti. Ja sam tebe čekala. A sad me slušaj.“
„Moje priče. Jesi li sigurna?“
„Potpuno.“

Prepustih se Babinom uvu. Pričama neispričanim. Ličnim pričama. Mojim.
„Jednom davno u doba kad su smokve mirisale neodoljivim mirisom a neznan putnik namjernik opčinjen njihovim mirisom odluči da konači baš tu sad gdje ti sjediš. Do duboko u noć omamljen prijatnim mirisom koji mu je ispunjavao sva čula bio je budan.   
To potraja danima. Uživao je u mirisima i plodovima. Pored njega prolazili su ljudi i neljudi. Svakojaka dobra i zla, a putnik namjernik ne primjeti sve to. Opčinjen mirisom smokvi tako dočeka i kasnu jesen, potom i zimu te se zaleđen pretvori u ledenu stijenu koja se o proljeću okameni.“-zastade sa pričom.

„I?“-postadoh nestrpljiv.
„Polako. Nije tu kraj ni poenta.“-prekori me.
„Tu gore odmah na brdu nastani se jedna vrijedna porodica. Za potrebe gradnje kuće vrijedne ruke polomiše kamen te ga ugradiše u zidove kuće.“-zastade opet.
Upitno pogledah na Babino uvo.
„Da li je to sve?“
„Vidiš. Opet trčiš kao tele pred rudu.“
„Izvini.“
„Duh iz kamena polako je opsjedao sve ostale ukućane te se odadoše raznim porocima. Jednom prilikom glava kuće prolazio je pored mene. Nije me ni pogledao. Znao je da sam tu. Rudio sam. Crvenio poput zažarena žara. Ništa. Nekoliko puta tako. U tom prođe proljeće, ljeto i jesen stiže. Zanesenjaci ne primjetiše da je zima na vratima.“
Nisam ništa pitao, ali sam samo zainteresovano gledao.

„Glad se useli zajedno sa zimom u hladne kamene zidove poput duše okamenjena putnika namjernika. I do proljeća su otišli netragom sa ovih prostora.“
„Kakve ja imam veze sa tom pričom? Nisam u nikakvoj vezi sa tom pričom.“
„Vidiš. Ovo nije priča o njima. Već o nama. Koliko već dugo nisi vidio Babino uvo?“
„Ne znam. Dugo.“-rekoh.
„Zašto? Nisi uopšte tražio ili ...?“
„Ne znam. Nisam smatrao da trebam. Vrijeme je proticalo. Ne znam. Nisam se nikad pitao.“
„A kako si znao da vrijeme ide?“
„Kalendar. Sat. Obaveze.“-nabrajao sam.
„Šta misliš kako je sve to počinjalo. Mislim taj kalendar, sat.“
„Nisam tako razmišljao.“
„Koje je godišnje doba?“
„Proljeće.“-kao iz topa ispalih.
„Po kalendaru, satu ili obavezama.“
„Kalendar mi kaže da je proljeće, sat kaže da ga je svake sekunde manje, a obaveze mi govore da nemam više vremena za svijet oko sebe.“-izrekoh.
„Vidiš da je ovo priča za tebe. Podsjetio si se da je proljeće, a ako malo vratiš film unazad sjetićeš se da si znao kad treba da tražiš babino uvo ne gledajući na kalendar, sat još manje, a obaveze su znale da čekaju.“
„Nekad davno ljudi su posmatrali svijet oko sebe i čitali simbole šta treba da rade. Poslušali bi babino uvo i znali da stiže proljeće, sa njim i laste i cvijet na jabuci. Budio se život a sa njim i radovi. Životinje bi izvodile mlade, pripremali za život lovca ili lovine.“
„To je sve u redu. Slažem se. Koliko su mogli da budu tačni sa svim tim?“-upitah ne vidjevši svrhu svega što mi napriča.
„Primakni se. Da ti šapnem.“

Primakao sam babino uvo sebi na uho.
Nije bilo glasa. Nekoliko trenutaka sam čekao. Učini mi se kao vječnost. Na momenat mi se učini da sve umišljam, da sam samo jedan nedorasli klinjo koji čeka priču za laku noć.
Nisam gledao na sat. Ne bi bilo primjereno. Proljeće je stiglo. Čekao sam glas. Glas se sav pretvorio u uho. Babino uvo.

„Proljeće je.“-duboko sam udahnuo.
Glasa i dalje nije bilo, ali ja sam osjećao kako zima ta starica slaboga sna spava u meni i na momente u dubokom polusnu popravlja jastuk od duše, prevrće ga i pokušava da nastavi svoj ljetnji san. Vječito ljubomorna na užareno ljeto ponekad me oblije talasom hladnoće u avgustu i prene. Ta svirepa i mrzovoljna stanarka duše što me još dugo s proljeća onako nervozno štipne dok pokušava da se ušuška u hladnoći svoga srca.

Ne, godišnja doba ne prolaze nego se nastanjuju i smjenjuju u nama. Naša su proljeća i zime, jeseni i ljeta. Osjenčena samo nama znanim bojama i tonovima.

Ustao sam sa panja. Babino uvo sam držao u ruci. Priroda oko mene izmjenjala je sva godišnja doba. I ja.

Kaendar duše uskladio sam sa svijetom koji me okružuje, tješi, kuraži. Zabrine i raspoloži. Kalendar duše uskladio sam sa simbolima koji to svakako jesu. Više od metalnih zupčanika i nizova brojeva koji se ponavljaju. Moje su zime onoliko hladne koliko im dozvole svi osmjesi i lijepe riječi koje podijelih.

Možemo li više od toga. Svakako možemo. Granice nisu pred nama. U nama su.
Pomjerimo ih.


Pozdravlja Vas mandrak72, nezvanični rekorder u natpričavanju i nadslušavanju babinih uvova jugoistočne Evrope ovakve kakva jest.


[ Generalna ] 29 Mart, 2010 20:45

Već dva dana jedan pojam vrti mi se u glavi. Nažalost on se ne može napisati. Ne postoje vjerodostojna slova koja bi ga predstavila u pravom svjetlu.
Šta god da bih zapisao, kakav god raspored slova posložio ne bih mogao da dočaram njegov svijet.

Nekoliko lijepih i sunčanih dana kao da je probudilo i proljeće u meni. Sunce koje izviruje kroz prozor. Žagor koji promiče i nestaje iza krivine kod Ćićine kuće, neki ubrzani hod koji odzvanja snenom ulicom i nešto čega već dugo nema ili ja to slabije čujem.
Može da se tumači zavisno od situacije i podjele uloga. Može biti jednostavan, ali može biti i malo remek djelo.
Sa njim nisi nikad sam. Povod može biti bilo šta. Može se biti virtouz i umjetnik, može frajer. Prostak. Bilo šta.

Poznaju ga pekari, građevinski radnici, policajci, sudije i gotovo sva djeca osim malog Milutina kojem je zubić vila tokom noći odnijela prednje zubiće. Znao bi i on, ali ne ide.

A jedan moj komšija kojeg više nema na ovom svijetu bio je posebna priča. Zvali su ga i frula. Ne zbog toga što je znao da svira frulu.
Još pred očima kao da gledam kako ide na posao. Pored njega je uvijek bilo veliko crveno muško biciklo. Ukoliko je bio sam vozio se na njemu, a ako je usput nekog sreo sjašio bi sa bicikla i gurao bi ga pored sebe. Sa svakim korakom klatio bi se nekako u ritmu koraka koji su bili tek djelić duži nego što je trebalo. Na glavi je obično nosio starinsku kapu šiltericu uvijek nakrivljenu ili pomalo zabačenu. Odijelo na njemu bilo jejednostavnog kroja. Kaput je često bio tek prebačen preko ramena dok se klatio praveći male dijagonale preko leđa stalno prijeteći da padne, a on bi ga onom slobodnom rukom koju je držao na sicu bicikla popravljao.
Imao je običaj da uvijek pjevuši. Bilo je to tiho i nenametljivo, ali što je umio da zviždi e to je već bila priča za sebe.
Umio je izvlačiti tako sjajne bravure sa njim da se ponekad činilo da se u njega uselio čitav orkestar vrhunskih umjetnika. A on bi okretao pedale i komponovao. Svaki dan nešto novo bi bilo na repertoaru.

„Ma ljudi u tvornici ima neki lopov. Već danima ja sam toga svjestan.“-pričao je okupljenima oko sebe kojima je uvijek bilo zanimljivo čuti nešto novo i smiješno dok su se sakrivali od vrelog sunca ispod hladovine velikog oraha u krugu fabrike drvne industrije za vrijeme pauze. Iz torbi su se već raspakivali sendviči i zavežljaji.
„Otkud sad pa to Milane.“-upita neko od okupljenih.
Dok je žvakao zalogaj kao da je oklijevao da nastavi za započetom pričom.
„Pa eto već tri dana kad pođem na posao ja na hljeb namažem masti i pospem parikom i sa još jednom kriškom poklopim sve to. Dok dođem do pauze od masti ni traga. Prema tome lopov je među nama.“-tobož ozbiljnim glasom pričao je dok je rukom uvijek pomjerao kapu na glavi bez koje nije nikad bio.
„Pa ko bi to mogao biti. Na koga sumnjaš.“-upita ga neko iz društva.
„Znate vi svi njega dobro. On je i sada među nama.“-spuštao je glas taoliko da su ga oni udaljeniji tek po pokretima usana mogli razumjeti.
Nakon toga on ustade. Protegnu se i u čudu ostade gledajući u okupljene oko sebe koji su napeto iščekivali imenovanje lopova.
„A lopov?“
„Šta s njim?"-odgovori kontrapitanjem.
„Prokazati i kazniti.“-dobacivaše pojedini.
„Kako hoćete, ali ja mislim da mi to nismo kadri.“-pokaza očima prema nebu i suncu.

Žagor smijeha ispuni plato ispod oraha.
„E đavole, đavole. Samo tebi takva glupost može pasti na pamet, a ja mislila neko među nama.“-jedna krupnija radnica u velikom mantilu smijala se dok se mantil na njoj tresao stresajući preostalu piljevinu donešenu iz pogona.
„Ajde ti nama nešto odzviždi.“-predloži majstor na održavanju kotlova.

A on. Kao na pozornici da stoji te poče izvlačiti melodiju vješto kombinujući tonove, a melodija kao rijeka poteče.
Na tren sve zastade. Umiri se i vjetar u krošnji. A melodija takva da se ne može opisati. Dirala je u najtananija osjećanja. Strujala poput bujice odnoseći sve loše nakupljeno na obalama ljudske duše. Na tren bi radnici sa vječito niskim platama, bili na jednom boljem mjestu. Punom nade i razumijevanja.

Godinama je svojim vedrim raspoloženjem i zviždukom popravljao atmosferu neimaštine. Nikad se nije žalio.
Mast mu je neko i dalje krao, ali vedar duh nije posusutajao. Kažu da se i zadnji dan života šalio. Nije zviždukao jer nije bilo snage u njegovim plućima.

Nisam ni jutros čuo da je neko ulicom zviždukao makar amaterski.
Mada msilim da je vrijeme za to sada. Napuniti pluća proljetnim zrakom. I zviždukati iz nekog svog razloga.
Može da se zviždi svemu.

Prijateljima ispod prozora za zajedničku šetnju. Sudiji za lošu odluku na stadionu. Vlasti za nepopularne mjere štednje i dodatnih poreza. Zaljubljeni mogu da zvižde ukoliko nemaju sluha da pjevuše uz gitaru. Može se zviždati i lošim poslodavcima.

Eto ja zviždukam jer ovih dana koristim prošlogodišnje dane godišnjeg odmora. Vodim ćerku u školu i nazad. Zviždim iako znam da me divlje patke iz Une neće razumjeti dok laganim korakom uživam šetajući kejom.
Imate li Vi razlog da bar pomalo zviždukate. Da Vas čujem.




Pozdravlja Vas mandrak72, s kajdankom u susret proljeću.

[ Generalna ] 27 Mart, 2010 18:54

Promijenilo se mnogo toga na selu kakvog ga nekad pamtim. Izblijedila su neka draga lica. Uspomene i dalje nosim tu ispod malog džepa na lijevoj strani košulje.
U okviru prozora uokviren mijenjajući boje kretao se oblak. Putnik.

Miris goreće breze širio se iz kaminske peći. Nosnice pune mirisa netom zaiskriše.
„Zorane. Treba te Ranko.“-pozva me supruga.
Nemušti podsjetnik vremena koja se nikad neće vratiti bio je tu. Na korak od mene. Sadašnjosti upriličene za sutra koja će doći i kojem to neće ama baš ništa značiti.
Razgovori sa Rankom su nepredvidljivi. Nikad ne možeš upravljati bujicom riječi katkad mudrih poslije kojih se zapitam o mnogo čemu u nama i oko nas.

„Đe si Rane? Kud si navalio? Ajde sjedi.“-pokazah mu klupu pored stola.
Njegova vojna vjetrovka nekad davno grijala je ko zna kojeg mladića iz Štipa, Velesa ili Kovina u hladnoj noći. Odložena pored grubo obrađenog štapa koji je više bio potreba da se ostvari kakav takav kontakt sa svijetom od oslonca na bezdušni svijet koji naseljavamo pod krinkom ravnopravnosti i jednakosti kao da se odmarala od mnoštva slika nabujalog proljeća i vatrometa boja koje čekaju eksploziju aprila što se stidljivo smješka.
„Nikud brate. Da sam baš nekud navalio ustao bih jutros u pet. I kad bih ustao u pet moglo bi se reći da sam navalio da stignem ukoliko se više ima šta i stići. Eto..“-zastade i ne završi rečenicu.

Pozvah suprugu da pripremi za ručak štogod.
„Dok ne bude ručak može li kafa Rane?“-upita.
„I ne mora. I sok je dosta da se razgovori.“-nije želio kafu.

Da bilo je tako. Ponekad i ne razgovaramo, ali zvuci jednako stižu do nas. Nisam pratio tok njegove priče, ali boja glasa. Melodika me vrati u vrijeme dok sam tek probuđen još ležao u sobi slušao glasove starijih dok su ispijali jutarnju kafu i pripremali se za posao. Nebitno koji. Glasovi su imali boju. Njihov smisao ponekad se gubio negdje u hodniku. Njihovo isprekidano razgovaranje mijenjalo je intenzitet ispunjen onim kratkim prekidima tišine dok bi se ispijala crna vrela tekućina ili uzimao još jedan dim cigarete.
Dulin mačak niotkud se stvorio motajući se oko nogu. Protezao se na vršcima prstiju dok se tijelom izvijao poput Mostarskog mosta sa uzdignutim i na kraju kao kišobranom zavrnutim repom.

„Đe si Žućo?“-pozdravih nezvana gosta.
„On je i sam jedva dočekao da zima prođe, pa se povazdan smuca okolo. Njegovo je da se nada, a naše je da mu pružimo koliko se može. Ni manje ni više.“-dodade Rane.
Posmatrao sam ga dok govori. Njegovo lice bilo je uredno obrijano i nije bilo u skladu sa njegovim načinom života. U kratkim pauzama dok nije govorio činilo mi se da ima žvaku u ustima. Rukama je gestikulirao dok je pričao. Takav je bio oduvijek.

„Misliš da ne bi mogao bez nas?“
„Pa kad bi mogao ne bi se s nama družio ni dok bi autobus došao do Brestova mosta. I kad bi autobus došao do Brestovog mosta sve ribe Japranske vidjele bi pošto je u Japri živjeti. Eto..“-još jedna rečenica izgubi se negdje u hodniku sjećanja.

Nije imao nikoga svoga. Mati mu je umrla odavno. Brat Đoko mu se objesio negdje u Srbiji u izbjeglištvu. Od brata su mu ostali snaha rodom odnekud od Doboja i dvoje djece. Starijeg Milana se i sam sjećam kao plavokosog dječaka. Dalje od toga se ne sjećam. Mislim da ga se ne sjećaju ni u Zagrebu. Bio je sav na oca. Zvezdaša velikog srca i široka osmijeha. Bilo ga je zadovoljstvo poznavati.
Ručak je bio na stolu. Zalogaji su se prosto topili pred njim.

„Čiji su ono konji?“-upitah ga.
„A čiji bi bili nego Boškanovi. Veći konji i ne trebaju ukoliko se ore brdska zemlja. I kad se ore brdska zemlja njima nema posla odavde do Beograda. I kad im se da po četri kile žita dnevno kao da dobiju četrdeset kila kad se u proljeće upare u brazdu. I šta njima treba osim stotinuosam dunuma otkosa preko zime kad ništa ne rade, ali svejedno jedva čekaju travu da ozeleni.“-nakratko prekidajući da uzme zalogaj makarona s mesom.

„A je li rano što sam posijao krompir?“
„Krompiru nije nikad rano. Može se posijati kad i pšenica. Svejedno neće niknuti dok sunce zemlju ne ogrije. A koji si krompir posijao?“-priupita.
„Crveni Rane.“
„Što se mene tiče nijesi ni trebao. Bijeli je bolji. Ovaj crveni guši kao kesten.“

Neko vrijeme nisam ga ništa pitao. Pustio sam ga da na miru završi s obrokom. Pogledom sam tražio brda i brdske konje nimalo veće od onih u koje se Rane uzdao.
Nakon obroka ponovo vrati u usta ono za šta sam mislio da je žvaka. Bio je to veliki trn od kupine.

Vještim pokretima usana i jezika premetao ga je po ustima vješto balansirajući oštrim vrškom trna. Činilo se kao da čačka zube od ostataka hrane.
Iz kuće se začula vriska dječice u igri.

„Pusti djecu. Ona su još malena i ne znaju ništa kao što ne zna i ovaj oras. Do jeseni je još daleko.“-polako ustade od stola i usporenim koracima uputi se ka vojnoj vjetrovci koja je nekoć davno grijala snove nekog golobradog mladića negdje na karuli dok mu se pogled gubio negdje u vrhovima Šar planine.
„Ranko. Trn.“-rekoh.
„Da. Eto da me katkad podsjeti ako gdjegod pogriješim.“-nabacivao je vjetrovku preko ramena i spremao se dalje na put.

Dulin mačak kao dukat žut motao se oko njegovih velikih gumenih čizama skitalica.
„Kao što rekoh. Njegovo je da se nada. A ako mu fali priče sa mnom će imati o čemu usput da popriča.“-pozdravi rukom i uputi se preko livade u pravcu sela.
 Mačak je očigledno imao nekakav ozbiljan razgovor sa njim. Gledao sam za njima dok se nisu izgubili iza gustiša od johe u pravcu starog mlina.
„Eto...“-nisam dovršio rečenicu.

Imalo se mnogo toga za reći, ali ponekad izgubimo nit. Zanijemimo upravo zbog davno zaboravljenog glasa koji polako teče pored nas poput riječice u kojoj smo odavno zaboravili na studen.
Ranko je tek jedan od preostalih podsjetnika čiji glas me vrati u djetinjstvo i dane provedene na selu. Tako je bilo i danas. Ne bi ponekad škodilo da i sami uzmemo trn da nas podsjeti ako gdjegod pogriješimo.




Pozdravlja vas mandrak72, nestimulisani velosipedist na kotaču. (bapski izraz za bicikl).

[ Generalna ] 31 Decembar, 2009 19:00

Mnogo zdravlja, ljubavi, sreće i svakog dobra svima Vama u Novoj 2010-oj godini.

Živjeli. Čaše gore.

Pozdravlja vas mandrak72 koji se sprema navrat, nanos, naoko, nauho, naleđa, naglavu.....

Sretna vam Nova 2010-a godina.

[ Generalna ] 15 Decembar, 2009 20:19

Dobro pogledajte sliku koju sam danas uslikao. Obratite pažnju i napišite šta vidite. Događaj se zbio na nekih četrdeset metara od mjesta gdje živim.

Kliknite na sličicu, uvećajte je i pred vama je osoba X. Igra detekcije može da počne.

Pozdravlja Vas mandrak72, neprofitabilni promoter čarolija prirode.

[ Generalna ] 06 Decembar, 2009 18:00

Stajao sam na obali. Jednom nogom bojažljivo sam palcem od noge dodirivao nemirnu površinu. Pogledom sam tražio i najmanju opasnost koja je mogla da dođe sa neba. Malo mi je trebalo da me pokoleba.

 „Da li sam ja baš za to?“-pitao sam se.
Bilo je potrebno nešto da me pokrene. Nešto mnogo više.

Alhemija je pomogla. Gurnula me je u buru koja je slijedila. Nošen talasima tražio sam Svjetionike, Patkovo brdo.

Bacan bijesnim talasima na kapije gospodina Jorgovana i sa šeširom gospodina Vrane hrabro sam mijenjao sredstva putovanja. Raketom po mjeri čovjeka vidio sam Tarzana, Zoki Pokija kako se kupa. Brzinom magareće godine postao sam Kapetan duge plovidbe. Gavran sam postao. Brzinom mlina za kafu jurio sam Pony biciklom u Plavoj pidžami koja je vijorila kao zastava moje pobjedničke posade. Ispunjen mirisima koji ne blijede ispunio sam Herbarijum duše i svom snagom Vanjske strane lica u Patikama od sedam milja odnio najljepši poklon Jednoj maloj garavoj u crvenoj blizi na tufne.



Usput zamolih učitelja da mi vrati klikere sa tri perca da bi pod svjetlošću Ulične svjetiljke dočekao jutro pod drvetom sa lišćem svih boja sa brojnim ždralovima na nebu koje sam usnio od neke slike sjajnih kineskih careva.



Krečio sam zidove sa njljepšim grafikama mojih kćeri. Pažljivo sam vjenio Perlice života sa strpljivošću starim majstora obrade bisera.

Poštar golubova lika donese mi riječ koja zakasni u Očima boje horizonta.

Jedne hladne Somborske zime, kroz prozor malen tražio sam izgubljene drekavce u noći uvjeren u Čaroliju noći koja ne prestaje i živi u nama.

Bespredmetna statistika jednog starog hrasta opčinila me je da sam sav sadržaj Između korica progutao u jednom dahu. Od čega ostade Jedna gotovo sasvim topla priča i Pekinška patka od koje i danas strijepim da se ne vrati na ormarić u hodniku sa svojim PVC očima.



Ljudi koji jedu dok je vruće od kojih sam i sam pronađoše u Knjizi kvarova pod brojem 1526 priču ravnu onoj o Bruce lee-ju koju i danas još uvijek nosim u malom džepiću na radnom odijelu na desnom ramenu. Drug se ne ostavlja u nevolji. Pogotovo Drug kakav je Blagoje pred gospođom Nožinić, Niti Obrad u susretu sa Vukom koji nikad nije upoznao crvenkapu..

Kao i obično u Nedjelju bio sam na Sredelju sa svim onim ehom nastalim od lopte koja se nesebično nabijala sad dal u patikama il bez nje koje više nema pred praznim tribinama na koje ponekad svratim dok berem gljive koje volim.

Zvijezda u oku mladog gospodina Jablanka kao da odnese Burna vremena gospodina Cvjetka i sa Ribarevom srećom u Odijelu gospodina Pauna uz ludi ritam Bubnjeva u noći mladog gospodina Jablanka Grotnića. Zahvatih tek malo vode iz Bunara želja i napravih Ledeni čaj. Sačuvaj Jelenka od radoznalih lovačkih pogleda dok sam vodeći Razgovor iza zavjese završio s Razgovorom s povodom.

Pustio sam brkove i Na krilima sna otplovih u Patagoniju gdje ničim izazvan postadoh plijen otmičara vanzemaljskog prostora koji u mojim postovima pronađoše inspiraciju za toalet papir. Ne klonuh već spašen mrežom Pretjeranog Petra sasvim slučajno otvorih Tajni kovčeg života u kome Mudri prosac oženi bogatu grbavu mladu.



Blago crvene planine bilo je preda mnom dok je Bronzana straža Plesala samo jedno ljeto nabacujući petice kao Baba vuka i NBA igrači u malom javnom WC-u,

Zavjera porcellino allo spiedo oduzimala je dah dok sam se upuštao u zavjeru međunarodnih okvira.
Čovjek od pirea, naša Nacionalna klasa i jedna sasvim Beskrajna noć Pod svjetlima velegrada isklesaše sasvim malo Zrnce slobode. Potrebno za Čovjeka sa kišnim obrvama koji je svaki dan kupovao Kokosov orah bio je spreman na svaki put pa čak i u Texas, Texas odakle mi se javi Božo Džeronimo koji me zavjetova Vukašinovim zavjetom da mu čuvam biciklo i trešnju.

U meni je raslo srce od ćilibara, a Ibrahimova tuka nije baš nabolje prošla toga 1 maja za razliku od Broda u žitu koji isplovi iz nepregledane ravnice ravnodušnosti na pogled preko crkve i stare lipe.
Stojkov Vjetar u leđa bio dovoljan da bi jedna Beskrajna priča Vasilijeva nekako baš u Vejsilovo vrijeme učestvovali u Olimpijadi o kojoj se ne govori, dok je Noćas kišilo kako kaže radio.

Putem svile stigoh u Teatar duša na rasprodaju boli. Dao sam ništa i dobio sve. Može i to.
Mada su to neka sasvim Magareća posla sa malim Milojicom.

Ni Žizela koja nije znala šta je Rahatluk niti Japanska ruža nisu imali predstavu o ljepoti Stare Hercegovine koju pomenuh.


Putovah i Putinu u pohode preko rijeke istražujući trag Sjonojoga. Uz mnoštvo andraka72 i Neplaniranog pogotka  upoznah Plavokosog dječaka sa crnim mačkom,  u Desetom selu, gdje na svu sreću nije stigao Čovjek sa urođenom foteljom.

Oprezni Dodir Tavanske tišine , tek nemušti Tragovi u snijegu posmatrao sam očima Čovjeka s maslinom u njima dok se Mjesec grohotom smijao. Sad ne znam dal zbog Žuće il mandrakizama. Ma nije ni bitno.
Bitno je to da sam ja sa Vama već pune dvije godine. Malo li je. Ne nije i jeste.

Svejedno ostajem sa vama na brodu od bloga koji uredno plovi na mašti, ljubavi, smijehu i što je najvažnije dobrom raspoloženju.

Na ovom sjajnom putovanju mnogo sam naučio upravo od Vas. Nastojao sam da budem još bolji. Raznovrsniji. Nisam bio ni svjestan gdje će me prvi post dovesti. Ni u snu.
Od svega najveći mi je problem nedostatka vremena da se još više družimo. No i ovako je odlično.
Upravo zbog toga pozivam Vas na iće, piće, kolače, muziku, ples i smijeh i u narednom periodu.

http://mandrak72.webs.com/

http://mandrak72world.weebly.com/

Bez svih Vas ovo putovanje ne bi imalo smisla. Bez Vas vjerujem da ne bi ni bilo mandraka72 koji vjerujem da ne bi uopšte pisao.
Da ste mi svi živi i zdravi još godina sto.
Hvala.


Pozdravlja Vas i na proslavu poziva Vaš mandrak72.
Hit Counter
Free Web Counter