[ Generalna ] 25 Januar, 2009 21:10
Normal 0 false false false MicrosoftInternetExplorer4

Živio jednom bogat trgovac. Svi su znali za njegovo bogatstvo, ali se on nije razmetao njime. Nije gradio kuće ni dvore, kupovao ate tanke i visoke niti garderobu s Bečkih dvora.

Imao je kćer jedinicu.

Kad je kćer stasala za udaju počeše dolaziti prosci.

Prosci su dolazili sa svi strana svijeta.

Otac je za svoju kćer spremio najbogatiji miraz što se mogao u ono vrijeme dati.

Nije mnogo vjerovao u iskrene namjere prosaca te ih odluči testirati.

Uze sve svoje blago, što u zlatu to u novcu, zamota u jedan zamotuljak te svojoj kćerki postavi na leđa, poveza preko ramena i ispod pazuha. Preko zamotuljka koji je na leđima stajao kao grba obuče najsjajnije odore, te je takvu odluči izvesti pred prosce.

Prosci jedan po jedan odustajaše od prosidbe.

Kćerka se ražalosti rasplaka se pa se ocu izjada.

„Vidiš oče niti jedan me ne zaprosi oče“-jadala se ocu.

„Oni kćeri nisu prosili tebe nego miraz. Očigledno je da im ni bogatstvo koje imam nije bilo dovoljno da tebe uzmu takva kakva si“-reče joj otac.

„Ali oče ko bi uzeo grbavu djevojku za ženu?“-nastavi djevojka.

„Uzeo bi onaj kćeri ko je sebi ženu došao tražiti“-otac završi i usta.

Uto sluga najavi novog prosca.

Izađe trgovac da se upozna sa proscem.

„Odakle dolaziš stranče?“-upita on prosca.

„Nije bitno odakle sam došao, bitno je ono zbog čega sam došao, a došao sam da zaprosim ruku vaše kćeri.“-odgovori mu prosac.

„Ona mi je jedina na svijetu i za nju ću velik miraz da dam, daću sve što imam. Ona mi je najvrijednija.“-poče otac da provodadžiše kćer.

U tom momentu pred njih izađe kćerka sa grbom.

Kad ju je ugledao kleknuo je na koljena i zaprosio njenu ruku.

Ćerka sva sretna pristade.

„Uzimaš li je ovakvu kakvu je vidiš, sa svim nedostatcima i mirazom. “-upita otac prosca.

„Da tako je gospodine“-odgovori prosac.

Otac pristane te dade kćerkinu ruku proscu.

Tada ga trgovac upita.

„Zašto si pristao da uzmeš moju kćer za ženu kada ona ima grbu? Zbog miraza?“

„Gospodine vi ste veliki trgovac, i onog momenta kada ste rekli da je ona Vama najvrijednija na svijetu , ja uošte nisam sumnjao u to. Vi koji ste čitav život mjerili i upoređivali sa novcem i zlatom najbolje znate vrijednost Vaše kćeri. A kada Vi to kažete ja nemam niti jedan razlog da Vam nevjerujem. Meni je potrebna vrijedna žena“-objasni prosac

Kada to ču, trgovac se obradova mudrim riječima prosca te privi kćerku na grudi, skinu grbu sa njenih leđa te ih dade proscu.

„Evo predajem ti kćerku i „grbu“, znam da ćeš ih oboje dobro čuvati. Zaslužujete jedno drugo.

Nakon toga prirediše veliko slavlje. Tri se dana veselilo uz iće i piće, pjesmu i besjedu.

Mladenci su imali veliko potomstvo. Grba nije bila smetnja njihovoj ljubavi.

Pozdravlja Vas mandrak72, stari svat.

[ Generalna ] 14 Januar, 2009 22:45
Normal 0 false false false MicrosoftInternetExplorer4

U jedno davno doba na samrti otac reče svojim sinovima.

„Ja sam svoju misiju ispunio. Vi ste mladi. Na Vas je red da pronađete smisao života. Ništa više od toga ne mogu Vam reći. Vaš je izbor puta kojim ćete ići, a Vaš cilj bi trebao da je isti, ali nemojte ništa poduzimati dok se ne navrši 40 dana od moje smrti.“-nakon izgovorenih riječi starac izdahnu i svojim sinovima ostavi nerješiv zahtjev.

Sinovi oplakaše oca i po svim običajima dostojno sahraniše oca.

Četrdeset dana po sahrani svoga oca sjedoše dva brata da se dogovore o starčevom zavjetu.

„Ja bih predložio da prodamo imanje, osedlamo konje i sa najnužnijim stvarima krenemo u potragu za smislom života“-mlađi brat predloži starijem.

„Ja predlažem da ne žurimo sa postavljenim ciljem. Treba stati, razložno razmisliti i ne hrliti u nepoznate i daleke krajeve. Istina i smisao života možda je tu na dohvat ruke i samo je treba prepoznati i dohvatiti rukom. Nisam za to da se imanje prodaje.-stariji brat nastojao je mlađem predložiti način na koji da pronađu istinu.

Njihiva prepirka potraja cijele noći. Nisu mogli da nađu niti jedno rješenje s kojim bi se obadvojica suglasili.

Umorni i neispavani zaspaše u cik zore.

Vidjevši da sa starijim bratom neće biti dogovora koji bi zadovoljio njegov pustolovni duh, on se ranije probudi, uze polovinu ovaca, plovinu krava i polovinu kokošaka i jednog konja te se otisnu put grada i gradske pijace.

Kad je rasprodao blago koje je zajedno sa ocem i bratom godinama sticao, kupi najpotrebnije potrepštine i uputi se u svijet.

Stariji brat kad se probudio vidjevši šta je mlađi brat uradio, sjede u štali i zaplaka.

Sjeti se svoga oca koji je godinama vrijedno podizao sinove bez majke koja je umrla na porodu sa mlađim sinom.

Bilo mu je teško.

Teško mu je bilo zbog oca, a zbog brata koji je pošao u svijet bilo mu je još teže.

Izveo je ovce na pašu, nahranio i napojio krave, pustio kokoške i nastavio da radi sve one poslove koje je radio i prije toga.

Suton ga je dočekao u poslu. Završavao je sve poslove za taj dan. Umoran, večerao je i zbog vrućine izašao je na trijem kuće i zaspao u stolici gdje je njegova majka sjedila i gledala ga kako raste.

Te je noći sanjao majku i oca. Sanjao je zabrinuti pogled svoje majke dok ga kupa, sanjao je očev smijeh dok je pravio prve korake. Sanjao je očeve suze kad je majka umirala nakon poroda. Sanjao je zabrinut pogled svoga oca dok je gledao u sušnu zemlju i kišni oblak koji nestaje na horizontu.

Sanjao je i jedan pogled, koji je dugo osjetio na svojim leđima dok je prolazio kroz malu varoš gdje je živio.

Isti taj pogled sanjao je već danima. U njima je osjetio žar, život, vatru i vodu.

Probudio se dok sunce još nije bilo izašlo. Nahranio je svu stoku i živinu. Pokupio višak jaja, mlijeka, osedlao konja i uputio se u grad.

Kad je prodao mlijeko i jaja, kupio je brašno i istim putem se vraćao prema svom imanju nedaleko od grada. Dok je jahao ulicom opet je osjetio jedn pogled koji mu je pržio leđa.

Zastao je i okrenuo se. Jedna mlada djevojka nosila je posude sa vodom i gordo koračala ulicom. Nije bježala s pogledom.

Zastao je, sjahao s konja i sačekao mladu djevojku.

„Šta žedan čovjek može da očekuje?“-obrati se mladoj djevojci.

„Čašu vode, toplu riječ i sretan put“-djevojka nimalo zbunjena odgovori.

Njemu se svidi taj iskren i jednostavan odgovor od neznanke sa krupnim bademastim očima u šarenoj haljini do zemlje duge crne kose zapletene u pletenice.

Nakon što popi čašu vode obrati se neznaki:

„Vodu sam popio. Hvala ti na njoj. Ja sam Đorđe, a koja je topla riječ za mene“-obrati se neznaki.

„Ja sam Vera, i znam te Đorđe. Vrijedan si mladić. Sretan ti put.“-odgovori neznanka, uze vodu i nastavi put niz ulicu.

Dugo je Đorđe gledao za njom.

Mlađi brat jahao je dva dana i stigao je do rijeke. Stao je da se osvježi, uzme neki zalogaj i odmori se. Čim je legao ispod stabla zaspao je. Sanjao je oca.

„Kuda si se zaputio sine“-jasno je čuo očev glas.

„Tražim smisao života oče, baš onako kako si me zavjetovao na samrti“-odgovori mu sin.

„Tvoj put koji si izabrao je duži. Nadam se da ćeš stići na cilj. Dužim putem“-riječi oca izgubiše se toploj ljetnoj noći.

Rijeka pred njim presijavala se od izlazećegsunca. U život nije vidio ljepši prizor. Rijeku je vidio mnogo puta, ali nikad iz ovog ugla. Sjeti se rječice koja je proticala pored njihova imanja. Nije je nikad gledao ovim očima.

Osedlao je konja i nastavio put. Ubrzo je ugledao polje klasale pšenice. Kao zlatno more talasi života igrali su pred njim. Zastao je da vidi čaroliju. Izgubio se na tren. Topli povjetarac razbudi ga nastavi put ostavljajući iza leđa plodne njive natopljene znojem i teškim radom. Uz put je sreo čovjeka i ženu, sa djecom. Nosili su srpove i spremali su se da žanju pšenicu. Zastao je da ih pita za put.

„Molim Vas da mi pomognete“-obrati se mlađem čovjeku iza kojeg su se sakrila dva dječaka plavih očiju i raščupane kose i stidljivo su provirivali.

„Recite mladi čovječe, ako budem znao da Vam kažem“-odgovori mu čovjek u bijeloj košulji, uredno opranoj i čistoj.

„Tražim smisao života možete li mi reći u kom pravcu bih trebao da tražim“-upita.

„Ja za drugi smisao ne znam osim plodne njive sa pšenicom koju kositi idem i toplog doma gdje zimu zimujem i djecu podižem. Plodna njiva je iza Vas, a moj skromni dom je iza mojih leđa, moje utočište.“-odgovori mlađi čovjek.

„Hvala ti na pomoći. Nastaviću putem kojim sam pošao. Mislim da je to pravi put. Hvala još jednom na pomoći“-pozdravi se nastavi dalje.

Dječaci su još neko vrijeme gledali za njim a onad hitrim korakom požuriše da stigni oca i majku.

Topla ljetnja noć zaustavila ga je na proplanku. Raspremio je konja, večerao i legao na zelenu travu da se odmori.

Nebo prekriveno sagom od treperavih zvijezda plesalo je samo za njega. Umorno tijelo vapilo je za odmorom San mu kao poklon stiže i donese mir.

Opet je sanjao oca koji mu se obrati.

„Samo da te priupitam da li si na tragu smislu života, ja sam otac i shvatićeš moju brigu“-otac mu reče.

„Oče otvorio sam oči. Prepoznaću smisao života kad ga nađem.“-odgovori on ocu.

„Nadam se sine, put je krcat znakovima. Samo ih prati i stići ćeš“-očeve riječi još dugo su odzvanjale u njegovim ušima.

Mlađi brat po imenu Miloš nastavi put. Njegova silueta izgubila se s horizonta.

Đorđe je nastavio život onako kako je živio i prije očeve smrti. Sve je češće odlazio u grad da prodaje višak hrane i snabdije se neophodnim potrepštinama za život.

Nije propuštao priliku da vidi Veru. Nakon nekog vremena upoznao je i njene roditelje vrijedne i poštene kazandžije. Zaprosio je ruku njihove kćeri. Oni pristaše i njih dvoje se uzeše. Izrodiše i djecu. Živjeli su skromno i srećno.

Navečer kad je zaspao sanjao je oca. Otac mu nije ništa govorio. Zato se on obrati ocu.

„Oče nadam se da se ne ljutiš na mene. Nisam pošao u potragu za tvojim zavjetom. Oprosti mi oče“-reče on ocu.

Otac se zadovoljno nasmješio. Njegov lik je iščezao je iz sna.

Đorđe se probudi. Usta iz ležaja i ode da pokrije svoju djecu koja su se stalno otkrivala.

Dugo je gledao u vsoje dvoje djece. Djevojčica je ličila na njegovu majku koju je slabo pamtio, a u dječaku prepozna neke očeve i crte svoga brata. Gdje li je on sada pitao se.

Poljubio je dječicu i vratio se na ležaj i  legao pored svoje žene. Gledao je kako diše. Jo dugo nije mogao da zaspi zabrinut snom u kome mu otac nereče ništa no se samo zadovoljno osmjehnu.

Bio je zadovoljan. Nije imao mnogo, ali i ono što je imao njegovoj porodici je bilo dovoljno za skroman život.

Gdje li je moj brat sada. Da li je našao smisao života pitao se dok je tonuo u san.

Miloš je lutao svijetom. Ti i tamo zastao bi i teškim radom zarađivao bi za kruh, za koji groš i nastavljao bi dalje.

Iscrpljen i umoran ali s jasnim ciljem nastavljao bi dalje. Prepreke su bivale sve veće, ali njegova odlučnost je takođe bivala sve veća.

Jedne večeri namjeri se na jednu grupu nepoznatih konjanika. Ispriča im svoju priču. Oni mu rekoše da znaju za to mjesto, ali da mora zanoćiti i izjutra rano krenuti na to mjesto, ali da takva informacija ima cijenu. On pristade i ponudi im svoga konja. Oni mu potanko ispričaše kako da pronađe to mjesto.

Ujutro kad se probudio njih nije bilo. Nije bilo ni konja ni namirnica. Bio je opljačkan.

Nastavio je dalje, slomljen od bijesa i jada. Putem je sreo jednog starca kojeg pripita:

„Znaš li ti kako da pronađem smisao života“-upita.

„Odakle si i sve mi ispričaj pa ću ti već nekako pomoći“-reče mu starac.

Kad mu je Miloš sve ispričao starac mu reče:

„Vidiš, znaš li mi reći gdje je rijeka najljepša, gdje se žito zlatom zlati, gdje je osmijeha puna kuća, gdje je srce puno, a duša spokojna“-pitanjem mu odgovori starac.

„Znam“-reče ona i stade se zahvaljivati starcu.

„Znam i odmah ću tamo“-pozdravi se sa starcem i vrati se nazad.

Usput je povremeno radio, zaradio koji groš. Ponovo nabavio konja i nakon dugo vremena ponovo je bio pred gradom iz kojeg je davno otišao.

Zarađenim novcem kupio je manje stado ovaca, jednu kravu i uputi se kod brata na imanje.

Izdaleka ugleda prekrasno klasalo žito kao more široko. Talasi života preplavili su brijeg pored kuće koji se spajao sa rijekom koja se presijavla od sunca koje je netom zaronilo u njenu dušu.

Brat Đorđe ga je prepoznao i pohrlio pred njega.

Kad se izljubiše brat ga upozna sa svojom porodicom. A nakon večere izađoše na terasu.

„Brate jesi li ispunio očev zavjet“-upita ga Đorđe.

„Jesam, upravo sam stigao na mjesto gdje život ima smisla. Ti si brate bio mudriji od mene. Ti si smisao života već pronašao. Vraćam ti stoku koju sam prodao i bio nesmotren. Sad konačno znam šta tražim. To je ono što ti već imaš“-reče njemu Miloš.

Đorđe bijaše zbunjen razložnim Miloševim odgovorom ne zbuni se pa mu reče.

„Miloše nisam ni ja bio svjestan da je istina tako blizu. Imao sam sreću pa sam je pronašao blizu. Danas si zadnju moju sumnju odagnao. Kuća je prostrana ima mjesta i za tebe. Tvoje je pola imanja i stoka koju si danas doveo. Danas si smisao života udahnuo u moje zabrinuto srce. Otac bi bio zadovoljan tobom“-Đorđe zagrli brata i potapša ga po ramenima.

Te večeri njih dvojica dijeli su jedan san.

Novi dan se budio. Jedna sumnja bježala je glavom bez obzira. Tražila je nevjerno srce i vrelu krv.

Pozdravlja Vas mandrak72, s pšenicom u oku i kapi vode na dlanu.

[ Generalna ] 05 Januar, 2009 19:11
Normal 0 false false false MicrosoftInternetExplorer4

Jedan naručeni intervju za časopis za koji pišem po željama čitalaca za sagovornika je upravo tražio nju. Nisam dobro spavao. Neobičan i jednostavan intervju trebalo je da zadovolji znatiželju širokog spektra čitalaca. Kako napraviti intervju sa osobom o kojoj svi sve znaju a da se ne ponavljam. S nekom skepsom pošao sam u dogovoreno vrijeme.

„Šta da Vam kažem? Ništa što vi ne znate, ali eto ja imam neki svoj pogled na svijet, neka iskustva koja Vam želim prenijeti. Nešto od čega Vi da nekažem okrećete leđa doslovno. Slagala bih. Ipak se većina osvrne na to, ali ništa više od toga.“

Gledao sam je dok mi govori. Bio sam spreman da je saslušam.

„Hajde, pucaj. Voljan sam da slušam.“-prihvatih poziv na razgovor.

Pogledao sam na sat. Imao sam nekih trideset minuta. Toliko je trajala pauza.

„Počeću ispočetka“-naglasi mi na početku.

„Sumiraj to što imaš u trideset minuta. Toliko vremena imamo“-sugerisao sam joj na vrijeme za koje moramo obaviti intervju.

„Imala sam tu sreću da odmah dobijem zaposlenje. Malo je danas ti srećkovića. Eto ja sam jedna od njih“-u njenom glasu provijavao je neki ponos na svoje početke.

„Dobila sam rješenje na nedređeno. Kancelarijski posao nije avanturistički koliko sam priželjkivala, ali specifičnost radne organizacije gdje sam zaposlena je upravo kontakt sa ljudima svih profila, navika, običaja, vjerskih predrasuda i na kraju ljudi sa svih strana svijeta.“-počela je da nabraja sve prednosti svoga posla.

„Koliko te taj posao ispunjava, mislim koliko je opravdao tvoje želje i očekivanja.“-htio sam da mi iznese neke stvari koji nisu bili ljepša strana njena posla.

„Šta da ti kažem. Posao me dosta ispunjava. Nekad kad se osamim, pokušam da saberem sve ostvarene kontakte sa klijentima. Vrlo brzo odustanem. Postala sam svjesna jednog velikog broja ljudi, jednog širokog spektra kontakata koje svakodnevno ostvarujem. Odmah se dovedem u dilemu podjele tih kontakata, po različitim grupama, po obimu usluge i po ko zna kojim sve ne kriterijuma“-zastade na tren.

Prekidoh njezin iscrpan izvještaj pitanjem.“Radiš li isključivo sa osobama muškog , ili istovremeno sa pripadnicima oba pola.“.

„Znaš kad sam počinjala bila sam mlada i kao osoba nježnijeg pola imala sam strah, više bih rekla jednu dozu nelagodnosti jer sam po rješenju i sistematizaciji radnog mjesta bila predodređena za rad sa osobama muškog pola. Priznajem više sam nekako preferirala rad sa osobama nježnijeg pola, ali eto bogu hvala navikla sam se na posao. Radim ga sa zadovoljstvom već 20 i kusur godina“-na tren se osvježi hladnom vodom koju je u tren pustila niz grlo.

„Kakva su tvoja iskustva sa osobama muškog pola“-nastavih sa pitanjima pogledavajući na sat.

„Ima među njima svakakvih. Neki me gledaju u oči, neki ne, bilo je tu svakakvih i starijih i mlađih, golobradih i ćosavih, od izbrijanih do bradatih.

Pokušavala sam kroz posao da proniknem u njih, njihove živote, psihologiju i znaš na čemu sam ostala. Na onome što sam znala i prije.

Eto bilo je njih sa vjenčanim prstenjem na desnoj ruci, a pitala sam s čime jedan takav lik održava brak, mislim koliko su u tom braku svi zadovoljni. Bilo je i suprotnih slučajeva kad sam se pitala da li se to pririda poigravala ili su djela ovih novih PVC majstora. S takvima ne da ne bih pristala na brak, najvjerovatnije ni za jednu noć.

Često su me znali iznenaditi neurednošću oni nacifrani. Svašta sam se nagledala.“-zastade.

„Ima li nešto što te je posebno zasmetalo u komunikaciji s klijentima“-pitanje koje sam čuvao za kraj, ali nisam mogao da izdržim s njime.

„Ima nekoliko stvari koje nisam mogla da svarim. One koji ne vide ili ne mare. Oni koji se okrmače pa onda mene grle. Zna se valjda neki red. One što se okrenu i odu bez pozdrava.“-kao da je dušu olakšavala.

„Za kraj nešto“-tim malim pitanjem pokušao sam da izvučem još neki svakodnevni pogled na svijet te gospođe.

„Nagledala sam se ja raznih seratora i guzonja. Ihahaj, ne bi vjerovao kakvo sranje znaju napraviti. I kurajbera, nepreciznih i hvalisavih. Izvinite na izrazu ali nisam mogla da ne spomenem pišače po dasci, one što ne puštaju vodu za sobom, pijane bljuvatore. Bog im dao stražnjicu, a oni na usta seru.“-pokuša da remizira.

„Da još dodam svi idu tamo gdje i car pješke ide bez izuzetka, s tom razlikom što neki ne zaslužuju da uđu jer nisu od svinjca odmakli, pogledaj samo okolo. A ipak ima onih koji dođu, zasjednu, odlutaju na minut dva, nešto pročitaju, takvi su rijeđi, ali ih ima, kao i oni koji mi se izjadaju. Svijet je čudo jedni nedefinisano. Svakakvih nas ima.“-završi WC školjka.

Spustih poklopac WC školjke, pustih vodu. Stvarno okolo je svinjac bio. Da li to govori šta o svinjama ili o nama ne znam, ali ne mogu zadržati gađenje zbog onih pet sekundi koliko treba da se spusti ili podigne WC daska ili pusti voda. Nije nam život toliko brz da vremenom  iz WC-a namjeravamo da stignemo sve ono gdje smo zakasnili. Šta bi bilo da smo zakasnili u WC. Sranje.

Za čitaoce časopisa naših loših navika pozdravlja Vas mandrak72 reporter sa mjesta na koje ne može da se čeka i na kojem ne može da se čeka.

[ Generalna ] 04 Januar, 2009 02:23
Pokucao sam. Navika. Društvo je bilo na okupu.

„Sjedi“-reče mi jedna oblija dama.

„Ne moraš dvaput da mi kažeš“-odbrusih joj nevoljno.
„Šta ima kod tebe?-upita radoznalo

„Pojma nemam ubrzo ćeš saznati.“-tajnovito joj uzvratih.
„Oho-ho. Ovih se dana živi na visokoj nozi. Jebote nisam ni znala da si postao gastronom“-nastavi ona nastojeći da produži razgovor.

Nisam baš nešto bio pričljiv , ali sam trpio njena pitanja čisto zbog nekog posebnog stanja, rasterećenja. Momenata kad bih zaboravio na brige. Momenata kad bih tako poželio neku knjigu, časopis i mogao bih satima da čitam, ali mislim da to ne bi bilo pristojno.

Brzo sam ustao. Dotaknuh rame njezinom cimeru u znak pozdrava. Ne rekoh mu ništa. „Ideš već?- pitanjem se opraštala od mene do slijedećeg susreta.

Istog momenta već sam čuo sašaptavanje njih dvoje. Potrajalo je kratko, a onda je njegov nerazumljivi monolog polako jenjavao.

Nisam mnogo držao do njega. Bili su cimeri od prvog dana.

U ćošku je stajao on. Nisam nikako mogao da ga izbjegnem.Visok i vitak. Ponekad se pitam kako takvi uopšte mogu da postoje.
Pružih mu ruku.

„Zdravo Visoki“-pozdravih ga nadimkom kako su ga svi znali. Mada bih ga ja najradije zvao Ugodni.

„Ej zdravo mandrače72. Nisam te vidio sto godina“-pozdravljao me je svaki dan istim riječima.“ Još sam s vrata čuo da dolaziš“.

Nisam imao dojam da je čista kurtoazija od njega. Eto takav je bio. Nije bio rječit. Druženje s njim nije imalo zagonetki. Ćutali bi obojica. Ja bi ponekad pjevušio, čisto da ga iziritiram, ali taj se nije dao smesti. Njegove riječi su bile toliko uske kao što je i on bio vitak. Zato su bile rijetke i kratke.

„Ideš već?“-pitanjem, se opraštao od mene. Čekale su ga druge obaveze. Morao je akumulirati nove riječi. Dan pred njim bio je dug.

Na kraju njega nisam mogao da izbjegnem nikako. Mnogo sam puta požalio što sam mu pustio da uđe u moj život u tolikoj mjeri. Ali kad se već nešto mora.

Bio je zajedljiv. U sve bi volio da se petlja. Nalazio bi hiljadu mana svakome.Svi su ga znali pa nisu uzimali srcu njegove opaske.

„Jesi se nalalao? Koga ja to vidim? U brate našta ti ličiš danas. Jesi li to ti ili se neko posrao?-nastojao je da mi pokvari dan.

Ja sam ga zvao Krivi. Sve je radio naopako, ali nisam imao srca da mu kažem.

„Bože ali su ti oči upale. Jesam li ti rekao da se maneš računara. Em na psolu , em kod kuće. Što si se zapustio. Mogao bi bar da se obriješ da izgledaš ko čovjek“-nalazio je samo mane.
Tako je mogao do unedogled.

Pogledao sam u njega. Moje visine. Nosio je bradu staru nekoliko dana. Imao je upale oči. Koža lica djelovala je umorno i plaćala je danak neispavanosti i umoru.

„Ko si ti da mi popuješ? Pogledaj sebe na šta ličiš. Barem ćuti“-započinjao bih verbalni rat riječima.
Tad bi on pritješnjen mojim kontranapadom u nedostatku boljih argumenata pokušavao da me oponaša. Sve je radio pogrešno.

Kad bih ja digao lijevu ruku on bi digao desnu. Kad bih se ja počešljao na desnu stranu, on bi na lijevu. Radio sam mu to namjerno. Izgledao je smiješno začešljan na lijevu stranu, kao neki papak.

„Pa dobro Majkoviću, imaš li ti pametnija posla nego da zuriš u mene“-ispod oka sam ga gledao i uvidjeh da je on isto radio i gledao u mene.

Bilo mi je muka od svega ovog. I kad bi mi dan počeo dobro ili loše, on bi nastojao da pronađe nešto što će me oneraspoložiti.

Jedan dan bi rekao. „Opet taj herpes na usni, čovječe šta ti to radiš. Jel pušiš petarde“.

Drugi dan bi rekao.“Imaš li ti letačku dozvolu, stim ušima mogao bi da poletiš“.

Treći dan“Imaš li futrolu, mislim za taj nos, zima je napolju“.

Četvrti dan ne bi ništa rekao, ali bi se nekako zavjerenički smijuljio. Sumnjao sam odmah da nešto nije u redu. Dobro bih mu se zagledao u lice, ali on ne bi mogao da izdrži pa bi ko iz topa provalio“Čovječe koliko ti luka dnevno pojedeš, kilo, dvije ili gajbu. Gibaj odavde“.

Peti dan bi ćutao i samo bi se zagledao u moje lice.

Pradovao sam se da će bar ćutati taj dan, a on bi pokazao prstom na moje čelo i područje oko očiju“Jel imaš danas geografiju. Mislim s tim reljefom donjeg toka Dunava i s Crnomorskim slivom nisi baš pojava koju je ugodno gledati“.

E tad je u meni proradio bijes i odlučio sam da ga povrijedim i ponizim.

„Slušaj Krivi. Ti si netalentovana budala. Na drugom sve primjetiš a ne vidiš svoje mane. O da, da, da da. Imaš ih. Ti si izgleda jutros krivo nasađen, pa ti sve smeta. Danima ja trpim tvoje uvrede. Eto i obrijao sam se, ti ni da pohvališ me nego nešto drugo tražiš. Ti, ti bradata spodobo. Dobro i ti si se obrijao, ali jel ti misliš da si lijep s tom frizurom. Šta mlatiš rukama dok ja pričam i ne pričaj istovremeno sa mnom. Dole ruke dok ja pričam.“

Ni sam ne znam šta sam mu sve izgovorio, ni koliko je trajalo. Kad sam se umorio, primjetio sam umor i na njegovom licu.

„Ma pusti, mogao bih život da potrošim objašnjavajući ti, ne vrijedi. Zbogom.“-brzo napustih prostoriju i zalupi vratima.

Obukao sam farmerke, duks i spitfajer jaknu. Obuo sam cipele i bijesan krenuo na posao.
Čim sam izašao napolje zubato sunce ohladilo mi je glavu. Rukom sam pogladio izbrijani dio lica. Bio sam zadovoljan dok su mi ruke još mirisale na Brion.

„Pas mater, nisam potkresao brkove i bradu“-ljutnuh se na sebe.

Nasmijah se. Šta mi je trebalo da se rano jutros svađam sa ogledalom. Nije on kriv do mene je.
Zavukoh ruke u džepove, pružih korak gubeći se u daljini dok nisam zamakao iza krivine. Šta je dalje bilo nisam vidio.

Pozdravlja Vas mandrak72, nosilac brkova i brade bez prestanka preko 10godina.
[ Generalna ] 02 Januar, 2009 10:21
Stao sam pored njega bio je viši od mene, ali i kraći od mene. Moje oči stajale su u visini njegovih ramena. Rukovasmo se. Njegov hladni dlan bio je u visini mojih ramena. Gledao sam neko vrijeme u njega. Ne rekoh mu ni riječi.
„Danas sam tužan“-reče mi.
„Ne trebaš mi ništa reći, primjetio sam to odmah dok sam dolazio kući“-odgovorih.
„Dosadilo mi je ovako. Ti bar na poslu svakodnevno vidiš mnogo svijeta. Različite ljude, krajeve, tebi nikad nije dosadno.“-osjetih tugu u izgovorenim riječima.
Neki tihi bijes ispunjavao ga je posljednih dana. Osjećao sam to i čekao sam trenutak kad će da mi kaže. I evo provalilo je.
Jecao je, ramena su mu se tresla. Pustio sam ga koji trenutak, a onda počeh da ga tješim.
„De, de ne budali. Ajde ko je vidio da neko toliki plače. Ajde ti mani sad lagano sve ispričaj, a ja ću te saslušati a ćemo već nekako riješiti taj problem.“-pokušao sam da zaustavim njegov neobuzdani plač.
„Kako da ne plačem. Nikuda ne idem. Život ovaj izmiče, a ja , ja uvijek po starom. Ne znam da li mi se iko obraduje. Čini mi se da nikome ništa ne značim. Srce mi je hladno. Ljubav ne poznajem. Ćorav sam kod očiju. Na granici dva svijeta, ni tamo ni ovamo. Nigdje nisam prispjeo. Moj život nema smisla. Eto, eto to mi je.“-pnovo briznu u plač.
„Smiri se, smiri se. Evo gledaj to ovako. Ima mnogo toga što si rekao, ali nisi vidio drugu stranu priče. Poslušaj što ti kažem.
Ne znam da li si primjetio kako bih ubrzao korak kad bih izvirio iza krivine i kad bi mi se kuća ukazala. Pojma ti nemaš u šta sam prvo gledao. U tebe budalo. U bilo koje doba dana ili godine u tebi sam čitao sve o mome domu.“-nastavih.
„Ali kako sam to mogao znati“-prestade plakati.
„Pa lijepo. Kad dolazim kući uvijek sam olio znati šta me čeka, niko ne voli ući u praznu i hladnu kuću. Naprimjer. Zimska noć, ja umoran s velikim teretom na leđima, kad bih kući prilazio čini mi se da bih teret zbacio kad bih ugledao žućkastu svjetlost i blagi stub dima na krovu. Kad bih stizao u zimsko jutro, ako bi prozor otvoren bio značilo bi samo da je mati budna i da me čeka s toplim uštipcima koje volim najviše na svijetu.. Jel vidiš, a tek sam sad počeo.“-u žaru izgovorih.
„Pa dobro, ali ti znač da to nije jedini problem“-malo vedriji odgovori.
„Pa znam, zato ti i pričam. Saslušaj drugu stranu priče. U tvojoj ti tuzi ne mogu pomoći, ako ne znam tvoju muku, možda ti i ne mogu pomoći koliko bi ti želio, ali me saslušaj možda je ublažim. A i to je već nešto.
Evo sjećaš se. Onomad kasd si mi rekao da bi volio da vidiš svijeta. Pa zar se ne sjećaš kad smo pričali na tu temu. Znaš onog mog komšiju Fetima. Ja završavam šesti razred osnovne škole, on osmi. Ko danas se sjećam. Na malom igralištu igramo ti mi fudbal. Fetim igra i ne igra. Nikad nije bio takav. Završena škola, brige iza leđa, a moj ti Fetim odsutan. Kad smo završili i povaljali se po travi, uze ti on vlat trave stavi u usta i prozbori. #Znaš šta mandrače72, lako je tebi. Ti ćeš za mjesec dva ponovo spakovati knjige,pa u školu, kino, pa opet ovdje na igralište. A ja ti se ženim. Dobro si me čuo ja se ženim u subotu. U petak krećemo po mladu u Prištinu, a u subotu je svadba kod mene kući. Nisam je još vidio. Moji kažu da je lijepa. Kako da budem siguran, nisam se još ni brijati počeo-završi Fetim#. I bi subota, veliko veselje, muzičari, mnogo zlata , zlatnih zuba i zbunjeni Fetim. Stajao sam kraj prozora i plakao sam ko da se Fetim udaje , a ne ženi. Ej zamisli ti to.
Sjećaš se samo šta si taj dan vidio svijeta. Ma kakav oktobarfest , Kanski festival ili šta drugo.“-pokušah da mu vratim sjećanje.
„Sjećam se Fetima, evo i sad se nasmijem kako si mi onomad rekao da ćete Vas dvojica zajedno na rodteljski sastanak zajedno. Ti kćerima, a on unucima. E Vala si me tad nasmijao pošteno. Jesam taj dan vidio svijeta za dva života. Mnogo im je dobra muzika bila. Kusturica bi imao šta da vidi i snimi.“-blagi osmjeh zasjeni njegovo lice.
„Sjećaš li se druže onomad kad sam kako klinac bio bolestan i imao temperaturu na zimskom raspustu. Kad sam onako tužan naslonio čelo na staklo i s tugom gledao preko puta u Alićkino brdo kako nekih 70-tak metara od mene sva se ulica slegla na sanjkanje. Cika i vriska, grudvanje. Ej pa ti meni reci jesi li li tugu veću vidio.“
„Sjećam se tvoga toplog čela. Znaj da sam i sam tužan bio. Evo i dan danas čuvam tu u srcu jedno malo temperaturom zabrinuto čelo“-sjetno mi odgovori.
„A znaš li ti barabo jedna koliko mi značiš. Znaš li koliko puta tri para očiju me sačekaju kraj prozora dok s posla umoran stižem. Znaš li koliko mi znači ona radost u očima kad me vide moji najmiliji. Oni mali prstići na staklu, taj mali performans što svaki dan gledam kad kući stižem i iznova opet čekam drugi dan“-u uglu oka osjetih suzu.
Okrenuh se, ne bih da ga opet rastužim.
„Dobro, de polako smiri se“-nastavi on da mene smiruje.
Sabrah se. Ponovo se okrenuh.
„Znaš li koliko sam puta poželio da te pomjerim dok me je jutrom sunce budilo. Tad nisi znao stati na moju stranu. Je li? Znaš li samo šta sam pjesama napisao dok sam posmatrao kišne kapi na tebi, dok je mraz štipao tvoje obraze ja sam svojim dahom duvao u tebe i pravio male olimpijske krugove, da vidim je li društvo izašlo na klizu, na sanjkanje.“
„Znam, dobro znam“-malo se zastidi. Pokuša da se okrene, ali osta da me sasluša.
„Znaš li da su prozori oči svake kuće. Znaš li da bi kuća bez prozora slijepa bila. I ti bi da te nama, da odeš i da jedan svijet zatvoriš u mrak. Ne nemoj misliti da ja ne bih ispoštovao svaku tvoju odluku ma kakva ona bila. Ali ti razmisli. Ja sam svjestan svih gubitaka, ali se nadam da i ti shvataš šta ne samo meni, nego svima nama značiš.“-malo ljutito u dahu mu skresah u brkove.
„Znam, odlično to znam“-ljutito mi skresa u brkove.
„Nikud ja ne idem. Ostajem ovdje i tačka. Izvini nisam nešto danas bio raspoložen. Evo sad mi je mnogo, mnogo bolje.“-sad već smirenim i toplim glasom završi on.
I stvarno kakva bi kuća bez prozora bila. To ne bi kuća bila. To ne bi ništa bilo. Ni nas ne bi bilo tamo gdje prozora nema. Moj ulazak u svijet počeo je baš ispred tog prozora. Vjerujem i mnogim od Vas. Ja se svom prozoru uvijek i iznova obradujem. Bilo da je zimsko jutro ili veče, bilo da kiša pada i potok nabuja bilo da prži avgustovsko sunce.
On je uvijek tu na granici dva svijeta, ni tamo, ni ovamo, ali uvijek na mjestu.
Pozdravlja Vas mandrak72, investitor pogleda kroz prozore i jutarnje razgovore iza zavjese.
[ Generalna ] 01 Januar, 2009 16:37

Ali nisam. Mislim da sam i ovako nakome zapao za oko. Ustvari ja sam ledeni čaj.

Ovo je svježa fotka, stara svega 50-tak minuta.

Sretnu novu godinu svima na blogu. I naravno onima pored bloga.

Pozdrav od mandraka72 sa porodicom.

[ Generalna ] 30 Decembar, 2008 23:10
Jednom davno tri sjajna ratnika, blještavih oklopa u pustinji nabasaše na bunar. Neraskidivo prijateljstvo potvrđeno u ratu tražilo je svoj život u miru. Iscrpljeni od vrućine zastadoše kod bunara da se napiju vode.
Blagi suton i pun mjesec obasjavali su put ratnicima. Maleni bunar nije bio izdašan. Prije bi se moglo reći da je to bile tek malena lokva, ali ipak u vreloj pustinji bio je dar Božiji.
Pun mjesec je gledao na njih. Odlučiše kad se napiju vode da će zanoćiti kraj bunara. Tako i bi. Nisu ni znali da je bunar djelo jednog starog vremenjaka. Nisu ni znali da je to bunar želja, nastao kao želja jednog vremenjaka.
Ostarjeli vremenjak vidjevši da svojom riječi ne može zaustaviti bol, patnju, bijedu, ratove i glad odluči da napusti grad ode u pustinju i da tamo okonča svoj ovozemaljski život. Kad je odmakao u pustinju na dan hoda zaustavi se u predvečerje punog mjeseca.
Okrugli golemi mjesec kao stari fenjer obješen o vrhove Svete planine obasjavao je pustinju. Vreli pijesak pod bosom nogom lagano se hladio. Vremenjak klonu. Sjede na pijesak i pogleda u nebo.
„Čini mi se da je neko zalutao“-obrati se mjesec neznancu.
Vremenjak umornog pogleda i onako iscrpljen nevoljno odgovori mjesecu:
„Zalutao sam svjesno i čiste savjesti. Samim tim mogu reći da uopšte nisam zalutao“-tihim glasom odgovori.
„Zar se može zalutati svojevoljno. Ko si ti? Šta radiš ovdje?“-mjesecu bi interesantan odgovor neznančev.
„Sad više nije bitno ko sam. Ko sam bio još manje je bitno. Tek neznanac i nevoljnik u pustinji“
„Znaš li šta činiš? Tebi više nema pomoći. Jutro nećeš dočekati“
„To mi je jasno od onog trenutka kad sam se odlučio na to. Moj zavjet da pomažem ljudima nije mogao biti ispunjen. Kad sam nevoljniku ponudio koru hljeba i štap za pecanje bilo im je malo. Hljeb bi pojeli, štap za pecanje prodali, dobijenim novcem kupili bi još jednu koru hljeba. Kad bih nevoljniku pružio prenoćište, mojoj skromnoj kolibi pronašli bi stotinu mana. Kad bih na ljubav pozivao, novcem bi mi zveckali. Kad bih zaraćenim mir nudio, mačem bi mi pokazali put. Sirovoj snazi nisam mjeru našao“.
„Kako misliš da ćeš im na takav način pomoći“
„Noć je preda mnom. Nešto ću već smisliti.“
„Laku ti noć neznanče. Moram dalje. Navratiću za mjesec dana da vidim šta si smislio“
Vremenjak, oduvijek skroman, neneviknut na neki komoditet brzo se namjesti i zamisli se. „Šta bih mogao da uradim da moj ovozemaljski život dobije nekakav smisao. Šta da uradim dobro za ljude“-kroz glavu je prolazilo starom vremenjaku.
Plakao je zbog ljudske pohlepe, gluposti, samoljublja i srebroljublja. Nije ni primjetio da se od njegovi suza stvorio mali bunar, prije bi se mogla reći mala lokva. Kad je to primjetio na lice mu se vrati nekakav zagonetni osmjeh.
„Svaki onaj ko zahvati vodu iz bunara u noći punog mjeseca, a pri tom ne popije svu vodu neka mu se želja jedna ispuni“-u dahu izgovori stari vremenjak i ispusti dušu.
Sunce i vjetar izbrisa tragove starog vremenjaka. Osta samo mali bunar. Bunar želja.
Kako niko nije znao za sudbinu starog vremenjaka, nije mogao znati ni za njegov blagoslov i želju.
Prvi ratnik nakon što ja u dlan zahvatio vodu, popi je, i onako osvježen poluglasno poželi. „Eh da je meni kući stići mojoj djeci i supruzi. Ko zna koliko još moram putovati do njih nadam se da me još uvijek čekaju.“-spusti se na zemlju, namjesti za spavanje i zagleda se u veliko nebo i pun mjesec.
Drugi ratnik, zahvati vode u dlan, osvježi se i leže na zemlju do prvog ratnika, zagleda se u nebo i onako za sebe poželi.
„Ja sam prije svega ovog bio kovač. Kako bih želio svoju staru kovačnicu i da nastavim gdje sam stao“.
Treći ratnik popi takođe vode na dlanu, lež kraj njih pa im se obrati.
„Slušam Vas, i vaše želje. Skromni ste mi obojica. Ja bih sad najviše volio ćup zlatnog novca, pa da obilazim careve i šeike, ćerke da im gledam očima da biram. Novcem silnim da nadoknadim sve što sam propuštao sve ove godine“-u dahu poželi treći ratnik.
Svanu jutro.Bunara nije više bilo.Ali nešto se čudno desilo.
Samo je treći ratnik bio kod bunara. Prve dvojice ni na vidiku. Ni tragova da su nekuda otišli. Pored njega stajao je ćup pun blaga. Sve u zlatu.
Nije mogao da vjeruje svojim očima. Skakao je čas na jednoj čas na drugoj nozi. Pjevao je glasno sve pjesme koje je znao. Pominjao je Carigrad i Kule Vavilonske. Nije ni primjetio da je sunce visoko odskočilo.
Za to vrijeme prvi ratnik je već bio pored svoje porodice. Bio je sretan. Porodica na okupu, obrađivala je mali plodni komad zemlje pored rijeke. Još jeda par ruku dobro im je došao. Zemlja je bila plodna te su proizvodili više hrane nego što su mogli potrošiti. Bilo je toliko da su je prodavali na tržnici. Nisu oskudijevali u hrani, o ljubavi da i ne pričamo. Sreća je našla svoj dom.
Drugi ratnik je imao sreće. Njegova kovačnica ostala je čitava. Nastavio je svoj kovački posao. Ojačale mišice mladog ratnika radile su više nego ikad. Svaka varnica ispod teškog čekića bi pretvorena u dukat. Brzo se pročulo o vrijednom kovaču. Oženio se iz dobre trgovačke porodice. Stekao je brojno potomstvo. Mnogo vrijednih zanatlija nastavilo je njegovu lozu.
A treći ratnik, žedan, bez vode. Teturao je kroz pustinju.
„Evo novac, platiću sve. Dajte konja. Dajte vode. Vode mi dajte........“-od silne vrućine pogubio je pamćenje. Došavši u grad, pričao je nepovezano.
„Bunar. Ćup i zlato. Novac. Želja.“ Čašćavao je sve oko sebe. Carigard nije nikad vidio.
Oko njega skupilo se mnoštvo svijeta. Smijeh, galama, sumnja. Sve na istom mjestu. Svi su tumačili po svome. A kad je pala noć mnogi se uputiše u pustinju. Ponesoše zadnji novčić iz kuće i tražiše bunar koji ispunjava želje.
Bacali su novčiće, pomišljali želju i vraćali se svojoj kući.
A negdje gore mjesec i oči starog vremenjaka budno su motrili svjetinu. Smijali su se neobičnim željama.
Od toga dana ljudi su redovno bacali novčiće za želju. Realne želje ostvarivale bi se. A nerealne želje i bačeni novčići punili su novi ćup za neoprezne.
Pozdravlja Vas mandrak72, samo Vas gledam, Vaše želje su samo Vaše, ostalo je stvar istinske potrebe.
[ Generalna ] 29 Decembar, 2008 20:58
SmileyCentral.com Nekako brzo, prebrzo prođe ova 2008. Nije još prošla, sačekaće da se pogase one otužne lampice koje 1.januara nekako s tugom gledam. Sačekaće još koji dan, a onda će nove obaveze nametnuti novi ritam. A do tada. Neka euforija traje. Potrošite i ono što niste planirali. Duga je godina pred nama. Kažu dinar potrošen na dobro raspoloženje vratiće se dvostruko. Dva dinara potrošena na sreću najdražih vratiće se trostruko. Tri dinara potrošena više, neće me izvaditi iz svih budućih novčanih škripaca. Zdravlje nema cijenu. Porodica nema alternativu. Ljubav nema granicu. Život nema popravni. Neka Vam je svima sretna ne samo ova koja dolazi 2009-ta. Neka su Vam sretne sve koje dolaze. da budu bolje , najbolje. da budu temelj svih sreća pred Vama. Naka Vam kuća života bude velika. Sve Vam od srca želi najbolje i najljepše iskreno Vaš mandrak72, kolekcionar osmijeha, iskrene suze i ljubavi koja traje. Živjeli....
 
Get this widget | Track details | eSnips Social DNA
[ Generalna ] 24 Decembar, 2008 18:01

Davno je to bilo. Bar mi se čini tako daleka 1991-a godina. Negdje u kupeu brzog voza na relaciji Novi Grad-Banja Luka. U toplom kupeu sjedio sam do prozora i posmatrao kako brzo promiču stabla, livade, kuće..... Stvarno je bilo brzo. Udobno zavaljen u sjedištu na granici sna slušao sam žamor razgovora koji je tekao nekako ovako.

"Eh kakvo sam ja odijelo imao. Kad sam prvi put ugledao svijet, onako nag i uplakan imao sam odijelo. Nisam ga sam birao, a bilo je lijepo i u njemu sam se tako lijepo osjećao"-polutihim sjetnim glasom punim melodike jedan stariji gospodin pričo je.

Nisam obratio pažnju na njega, ali bilo mi je mrsko otvoriti oči i pogledati gospodina koji je pričao. Činilo mi se nevažno pričati o jednom odijelu.

"Rastao sam, i ono je bilo tu. Rasli smo zajedno ja i jedno lijepo odijelo."-nastavio je gospodin Paun.

Pokušao sam da zaspem, ali glas gospodina Pauna je bio takav da je tražio da ga slušamo. Otvorio sam prvo jedno, a zatim i drugo oko. Malo sam se uspravio na sjedištu i bolje pogledao gospodina Pauna.

Gospodin Paun bio je uglađenih manira. Uredno začešljana sijeda kosa njegovom licu davala je jednu posebnu dozu ozbiljnosti. Kaput malo demodiran, ali uredno čist i sa zakrpama na laktovima rukava govorio je o boljim vremenima odijela gospodina Pauna. I sam nesvjesno uvučen u priču nastavio sam da slušam.

"Uvijek bi primjetili kako imam lijepo odijelo. Prijatno sam se osjećao u njemu. Bilo je to odijelo za sve prilike, za sve ukuse. Budilo je u meni samopouzdanje i ja sam se bio navikao da je ono uvijek na meni."-zastade gospodin Paun i pogledom kroz prozor kao da nas napusti na tren. Malo je ćutao. Zatim se okrenu prema meni kao da se meni želio obratiti.

"Činilo mi se u oblacima hodam. Imao sam lijepo odijelo, nisam mnogo pažnje poklanjao okolo sebe. Mislio sam da u mene svi gledaju zbog moga odijela. A onda."-gospodin Paun zastade.

Na momenat mi se učinilo da je izgubio volju za pričom. Sad sam ja bio nestrpljiv.

"Gospodine Paune, šta se desilo sa odijelom?-upitah ga pomalo nestrpljivo.

"A onda su se oblaci razišli dragi moj mladiću. Odijelo kao da je nestalo. Kao Kraljevo novo ruho. Samo su ostali nejasni tragovi da sam imao lijepo odijelo. Počeo sam da bježim od ljudi. Da se skrivam od ljudi i žalim za odijelom lijepim i neponovljivim kao za mene šivanim. Moje lijepo odijelo sad je samo sjećanje, stalno pred očima ali neuhvatljivo kao san. Najljepše odijelo nekad sam imao, a sad više ne."-u tom momentu gospodin Paun ustade, stavi šešir na glavu, kimnu glavom u znak pozdrava i izađe is kupea.

Stigli smo u Banja Luku. Skočih i ja za ostalim putnicima.

"Bože kako put brzo prođe"-pomislih na gospodina Pauna. U gužvi hodnika u vagonu šešir gospodina Pauna izmicao je i nestajao u gomili koja je hrlila u užurbani život. 

Pogledao sam oko sebe. Svi su nosili odijela. Ni ja nisam bio nag. Imao sam odijelo i dan danas ga nosim. Gospodin Paun ubzao mi je brzi voz na relaciji Novi Grad-Banja Luka te 91-e godine.

Pozdravlja Vas mandrak72, odijela urednog i solidnog starog krojača života.

[ Generalna ] 22 Decembar, 2008 23:16
Jednom je neki čovjek pecao na rijeci. Zurio je u vodu, povremeno cimajući štap. Hirovita rijeka nemirna i plaha kao rukom odnosila je brige. Čovjeku se činilo da polako nestaju svi njegovi problemi. Kako bi koji problem nestajao udica bi bila sve napetija. U jednom momentu činilo se da će štap da se polomi.
Poče on da se bori. Vukao je štap, popuštao ga. Lomio lijevo pa desno. Umarao pa smarao. Borio se nekih sat vremena.
„Bože kolika velika mora biti riba“-pomislio je.
I taman kad se činilo da dobija bitku, štap se polomi i nesta lovine.
Bacivši polomljen štap on krenu kući. Samo je razmišljao o neulovljenoj ribi. Brigama ni traga. Kad je stigao kući ispričao je ženi šta mu se desilo.
„Ma pusti ribu, ona je sad nečija druga briga.“-žene je nastojala da ga raspoloži.
Ali dugo u noć san nije htjeo na oči da mu dođe. Čim bi oči zatvorio, ugledao bi štap, plahovitu rijeku i neku golemu ribu koja riba i nije bila.
Skočio je kao oparen. Sav u znoju probudio je ženu. Ispričao joj šta mu se desilo u snu.
„Ma rekla sam ti danas već jednom. Pusti sad ribu, to više nije bila tvoja briga.“-pomalo ljutito se na njega žena izgalami, okrenu se na drugu stranu i ponovo zaspi. Posluša on ženu, na tren zaboravi ribu i mirno zaspa.
Ujutro kad se probudio, spremi novi štap za pecanje, otide na rijeku i zabaci udicu. Samo jedna misao bila mu je na umu. Kako da ulovi ribu od juče.
Novi dan i nova ribolovačka sreća. Samo je jedna briga skliznula u vodu. Ulovljeni plijen nije bio kapitalan. Tek omanja riba.
„Bože hoće li je biti dovoljno da nahranim porodicu danas“-sam je sebe ispitivao odmjeravajući ribu koju je nosio kući.
Žena čim je ugledala muža dala se na posao, očistila ribu. Pošto je riba bila omanja brzo je završila posao. Ručak je bio brzo gotov. Pojela se sva riba. Nije je bilo mnogo ali je u slast pojedena.
Brzo je zaspao. Činilo mu se kao tren već je svanulo.
Čovjek je uzeo štap i otišao na rijeku. Sa sobom nije nosio briga tek nešto malo. Onih svakodnevnih. Zabacio je udicu. Nije dugo čekao za udicu se zakačila neka velika riba. Zabrinuo se da će opet da mu polomi štap pa je odustao od borbe. Riba je bila zbunjena. Velika i opterećena problemima dugo je nijemo zurila u njega iz vode.
„Zašto se ne boriš“-upita ga.
„Polomićeš mi štap. S čim ću sutra na pecanje?“-smireno odgovori.
„Ali ja sam velik plijen i moći ćeš lijepo da nahraniš porodicu“-hrabrila ga je.
„Znam da je tako, ali ako polomim štap moja porodica ostaće gladna. „-odgovori on razložno.
Na to se riba praćaknu. Veliko sjajno tijelo na suncu bljesnu i nesta negdje u virovima hladne rijeke.
Išao je kući. Nije bio tužan zbog velike ribe. Pomalo je bio zabrinut kako će porodica reagovati. Ispričao je ženi šta se dogodilo.
Žena se nasmijala. Kamen mu je pao sa srca. „Ionakosam molila boga da ništa ne uloviš. Dosadila nam je riba svaki dan za jelo. Eno tamo na stolu imaš gotov ručak. Požuri dok se nije ohaldilo. Svi te čekamo“-odgovori mu žena.
Nije čovjek odustao od ribarenja. Lovio je onoliko koliko mu je bilo zadovoljstvo. Zadovoljan ulovom ma kakav bio. Briga na kraju štapa bila je sve manja.
Pozdravlja Vas mandrak72, ranoronilac kroz rijeku života.
[ Generalna ] 07 Decembar, 2008 19:45

Dugo sam je gledao. Njena šutnja bila je znak da je tužna. Podigla je pogled. Oči pune suza nisam mogao da se suzdržim. Privio sam je na prsa. Dugo je dugo jecala.

Gledao sam u daljinu. Znam koliko se bojala nedjelje. 

Da sutra je bila nedjelja. Pokušao sam da objasnim.

"Nemoj da to uzimaš suviše lično. Mi te volimo."-hrabrio sam je.

Ništa je nije moglo smiriti. Ćutala je i drhtala. I sam sam bio pogođen njenom tugom.

Bila je strankinja. U naše male živote unijela je veliku pometnju.

"Znam da sam debela, okrugla, da svi muškarci jure za mnom, ali nikad se neću navići"-iznenada progovori.

Ćutao sam i sam.

Vraćao sam se godinu unazad. Kao da je danas bilo kad je došla. Toliko uzbuđenja u jednom danu mogla je samo ona da nam donese.

U mislima sam premotavao slike od prije godinu. Isto je bila nedjelja. Skupilo se društvo. Utakmica je bila dogovorena. Likovi mi još titraju pred očima.

Krmača je bio golman. Nisam se nikad usudio pitati odakle mu nadimak. Svojim ogromnim i dugačkim rukama kao vjetrenjača stajao bi na golu. Bio je visok preko 2 metra.

Mare je takođe  bio golman. Bio je pouzdan golman. Stidljiv i povučen u stvarnom životu, ali na golu u aždaju se pretvarao.

Hare Jare bio nam je posebno mio. Lijepih krivih kovrčavih nogu oduzimao nam je dah dok bi izvodio slobodan udarac. Gegao se s jedne noge na drugu, polagano, birajući idealnu putanju lopte, pozicije golmana i živog zida. Mislili smo da se tako izvode slobodni udarci, pa smo svi mi mlađi njega oponašali, pa je s vremenom fudbalska utakmica počela da liči na vašar gusana. 

Žiri, ili žirafa je nadimak dobio zbog dugog vrata. Glava bi mu virila iznad prečke.  Brzo je odustao od fudbala.

Mićo bomba. Zbog njega smo bježali na suprotnu stranu tribine kad bi on išao u napad. Bojali smo se njegovog jakog šuta. Jednom prilikom je polomio obe ruke Žiriju kad je izvodio penal. Istina upozoravao je Žirija da se skloni sa gola, ali..

Veljo Bekenbauer, predivne kovrčave kose, zulufa kao muzičari iz sedamdesetih bio je prava slika fudbalera Bundes lige. Donio je Njemački stil fudbala u našu ulicu. 

Moga ujaka Vladu su na tribinama svi voljeli, vjerovatno zbog varenike koju im je svakodnevno isporučivao. Navijač Hajduka i obožavalac Zlatka Vujovića bio je odličan fudbaler. 

I mnogi mnogi drugi. Ali nama je najveći problem bila sportska oprema. Tačnije nismo imali tih problema, nismo je imali uopšte. Plave platnene patike bile su naša najjače oružje. Kružile su s koljena na koljeno. Tačnije s noge na nogu. Nije bio važan broj. Bile bi razglavljene nakon jedne utakmice. Yassa šorcevi, nisu kružili s guzice na guzicu. Bili su obavezan dio nastave u školama. Od dresova njabolje se pokazivala obična bijela potkošulja na jednoj strani terena, a druga strana bili su takođe jednoobrazno razodijeveni do pasa.

Bilo je tu svega. Topot stopala odjekivao bi sa Sredelja, proplanaka u sred šume. Prdivno mjesto koje je prorodna selekcija predodredila da bude sportski megdan zaljubljenika u fudbal. Odjekivalo bi nadaleko, topot stopala, udarci dlanova po golom tijelu proplanaka i graje nas mlađih ko će loptu da donese.

Da u Nedjelju na Sredelju.

Lopta nam je predstavljala problem. Nijedna se nije mogla dugo održati. A onda je došla ona.

Švabica.

Unijela je dašak savremenog fudbala u našu malu sredinu.

kako su je srčani napucavali. Kao sav bijes skupljen zbog Kozare, grmeča, Sutjeske, Dalibora i partizanske eskadrile....

Na tren sam se vratio . Da bila je tužna, ali zato smo svi mi bili sretni.

Bila je nedjelja. U nedjelju na Sredelju.

Mnogo godina nakon toga na Sredelju se više ne čuje topot stopla, galama oko nabijene lopte u potok. U nedjelu se nečuje ništa na Sredelju. Jedna sjajna generacija fudbalera je iščezla. Igrali su iz ljubavi. Niko od njih nije postao fudbaler, ali jesu ljudi postali.

Teško da bi se mogli svi sada naći, sastati. Jednu partiju odigrati.19:19:56

Svejedno danas je nedjelja. Ma bezveze. Nedjelja ko nedjelja. 

Čim zažmirim na derbiju sam. Takve ljubavi prema fudbalu danas nema niti će biti. Osim lopte i srca ljubav smo za fudbal imali.

Pozdravlja Vas mandrak72, fudbalski veteran, berač gljiva pokraj pustog Sredelja.

P.S. kopačke nisam okačio o klin. Jednostavno nisam ih ni imao.

 

 

 

 

 

 

 

 

[ Generalna ] 05 Decembar, 2008 17:25

Evo jedna slika za početak. Meni se dopala od prve, ne znam za Vas. Proteklu godinu dana pratila je moje postove. 

Prođe još jedna godina životnog ciklusa. Nastojao sam sa Vama podijeliti emocije, humor, volju i nevolju sve ovo vrijeme. Bilo mi je zadovoljstvo sve ovo vrijeme. 

Iskreno neki hobi baš i nemam zbog nedostatka vremena, ali mjesto gdje sam se prijatno osjećao sve ovo vrijeme bio je blog.rs. Mnogo mnogo dobrih stvari sam pročitao ovdje. Na neki neobičan način upoznao sam mnoge od Vas. 

Svaki početak je nemušt i težak, svaki korak nesiguran i trom. Međutim poslije je postalo sve lakše. Na ovom se mjestu relaksiram i opuštam.

Nažalost za ovih godinu dana nekoliko jako intersantnih ličnosti je otišlo, a šteta imali su šta reći. Nadam se da je to samo privremeno. Međutim dolazilo je uvijek novih i intersantnih likova. Valjda je tako i u životu. Bilo je smijeha i suza. Nažalost i ostalih stvari koje ne pominjem.

Ovim postom bi se htio zahvaliti svima Vama na razumijevanju, podršci, lijepim riječima koji su me naprosto tjerali da kažem još ovo, ovo i ovo... Koliko sam uspio da Vam svojim postovima zadržim pažnju , ne znam, ali obećavam IDEMO DALJE.

Ovaj mali jubilej mnogo mi znači. I zato Hvala Vam na razumijevanju.

Živjeli Vi meni sto, šta sto , dvjesto godina.

Žena je kolače spremila, biće ića i pića. Dobrodošli na proslavu. Živjeli!!!! Smile


[ Generalna ] 04 Decembar, 2008 23:48

Jednom davno tri namjernika. Pustolov, ratnik i učitelj zastadoše da prenoće na jednom brdu. Pričali su do dugo u noć. Opčinjeni ljepotom jutra koje se budilo odlučiše da ostanu tu gdje su zanoćili. Zavjetovaše se na bezuvjetno prijateljstvo i istrajnost. Potvrdiše to sitnicama koje su ih obilježavale, zapakovaše u neki stari ćup i pohraniše u zemlju.

Slijedećeg jutra probudiše se. Bijahu pretvoreni u tri prelijepa, vitka mlada hrasta. Raspoređeni kao da štite jedan drugom leđa, bezuvjetno vjerujući jedan u drugog.

Na Svetog Iliju na mjestu gdje su pohranili ćup iznikla je crkva. 

Ljudi se sjatiše na mjesto čuda. Vjerovaše da je samo čudo izgradilo crkvu.

Od toga dana na Svetog Iliju pred crkvom se odvijao vašar.

Prolazila su vremena, mijenjali se ljudi i neljudi. Jedni su dolazili drugi odlazili, a njih tri i crkva ostajali su na svome mjestu.

Prije nekih dvadeset i dobar kusur godina i ja sam kao dijete bio tu na vašaru.

Danima prije vašara slušao sam o njemu. Do tada nisam bio na sličnom mjestu, pa je stim i uzbuđenje raslo. posebno me je privlačila lutrija. Maštao sam o dobicima. Čim bih oči sklopio odmotavao bih hartiju u kojoj je bio zamotan dobitak. San bi uvije prestajao onog momenta kad bih trebao da ugledam poklon.

Kao da je juče bilo. Mile, Stevo, Vera i ja. Prašnjavi put vodio je do crkve. Mnoštvo svijeta tiskalo se oko same crkve. Dječurlija se bila zabavljala sa štandovima sa šarenim sitnicama, igračkama. Posebna graja ispunjavala je prostor oko lutrije.

Atmosfera podgrijavana stalnom grajom dostizala je vrhunac.

Položih dinar i duboko zavukoh ruku u kartonsku kutiju, izvukoh zamotuljak i udaljih se od gomile da na miru vidim ono što sam danima očekivao da ugledam, ono što mi je i u snovima bilo je prekinuto.

Grozničavo sam odmotavao poveliki zamotuljak zgužvane hartije da ugledam nagradu.

Danas kad se sjetim svog uzbuđenja oko toga vašara, blago se nasmijem.

Danas me je posao naveo da odem na jedno mjesto, sa kojeg sam otišao pomiješanih osjećaja od prije dvadeset i dobar kusur godina.

Porušeni stubovi ležali su po ledini. Pogled uz padinu pružio mi je pogled na crkvu.

Protekli rat je zauvijek iz prašine izbrisao korake Mile i Steve. 

Groblje je bilo pusto. Sav raskoš podignutih nadgrobnih spomenika tužno je odisao ovog jutra.

Pred crkvom su i dalje stajala tri hrasta. Ogromni veliki hrastovi još su se držali. Crkva je obnavljana. Ali sve je bilo prazno. 

Stajao sam sam pored crkve. Pokušavao sam da na tlu pronađem tragove svih onih bezbrižnih godina zamotanih i odbačenih u nekoj zgužvanoj hartiji. Nigdje da trag pronađem, da sam nekad bio tu. 

Tri velika stara hrasta i dalje u stajala kao i davnih osmadesetih. Napravio sam i krug oko crkve. Od tragova ništa.

Pri ulasku u auto morao sam da skinem ono blato što sam pokupio kraj groblja kad sam prolazio. Isto onakvo kakvo uvijek donesem na cipelama sa sahrane.

Šta je bila želja Mile i Steve tog vrelog avgustovskog dana ne bih mogao ni da naslutim?

Šta je krio njihov zgužvani zamotuljak hartije? Da li im se bar djelić želja ispunio toga dana?

Može li lutrija života da se tako poigra sa životima? Ne znam.

Kvar u knjizi kvarova ili bih to mogao da nazovem knjiga kvarova života pod brojem 1614 bolno me je vratila na meni veoma drage osobe s kojima sam maštao, planirao.

Nisam našao ni djelić tragova da smo nekad bili ovdje. Da li smo i bili? 

Možda će neko negdje u kori ili godovima hrasta naći sve naše želje, očekivanja. Možda i ne svejedno. Lutrija života možda je tako htjela.

Možda je i jutros htjela da budem tu. 

Moja lutrija izgleda bila je dobitna. Hvala joj.

 

Pozdravlja Vas mandrak72, istraživač slučajnosti, zgužvane hartije i nereda.

[ Generalna ] 29 Novembar, 2008 23:58

Gospodin Blagoje, vrijedni zanatlija imao je veliku želju za predstojeće praznike. Nije mnogo zarađivao kao obućar. Želja mu je bila da bar jedan dan ima dovoljno posla da može svojim najmilijim da kupi novogodišnje darove.

Živio je skromno sa suprugom Milom i četvoro male djece.

Nakon skromne večere svirao bi violinu svojoj porodici. Mnogo je volio da svira. Naravno i svi u familiji su to voljeli. Svirao je tako lijepo i nježno da se ponekad činilo da su kilometrima daleko. Toliko slikovito je putovo violinom da su se radovali svaki put kad bi on uzeo violinu.

Svirao je i ove noći. Dok je svirao mislio je o želji da ima bar jedan dan posla toliko da zaradi svima za poklone. Muzika je dugo u noć ispunjavala njihov mali skromni topli dom. Kad  su umorna dječica zaspala Blagoje je nastavio da svira za sebe, za svoje želje.

Nije znao da je iza ponoći zakoračio u svijet želja. Njegova želja prenešena muzikom bijaše zapisana u notes.

Dan uoči praznika bila je kao i svaka druga u njegovom radnom danu. Pogledom bi odlutao kroz prozor. Zabundane gospođe sa neobičnim šeširima promicale su noseći mašnicama ukrašene poklone.

"Ništa od mojih poklona"- mislio je Blagoje.

Ostavio je posao, uzeo violinu i zasvirao. U tom času u radnju je ušla jedna gospođa.

"Gospođo Nožinić, šta mogu učiniti za Vas"-upita je susretljivo, odlažući violinu.

"Zašto ste prestali svirati? Čula sam muziku i svratila da poslušam. Samo nastavite.

Blagoje uze violinu i nastavi. Nije mogao da ne pomisli na želju. Muzika je bila omamljujuća. Nakon što je završio gospođa Nožinić ga iznenadi.

"Molim Vas da mi popravite obuću. Znate snijeg je i nije dobro ako su noge mokre. Divno svirate, možda biste trebali da se posvetite muzici"-završi gospođa Nožinić.

Ostavi mu obuću i ode.

Blagoje je gledao u svu tu obuću koju mu je ostavila gospođa Nožinić. Pedeset pari obuće bilo je pred njim.

Obradovao se i navalio na posao. Radio je brzo, ali posao je bio ogroman. Sat je brzo proticao. Nije dizao pogleda. Noć je poklopila malu varoš. Ugasila se vatra u peći. Ruke su mu promrzle radeći. Nije osjetio bol.

Jedna kuća je do dugo u noć ostala budna. čekali su i čekali. Umor je savladao male glavice, koje su čekale Blagoja da im zasvira za laku noć.

Ali Blagoja nije bilo. radio je neumorno. Čarolija Novogodišnje noći izgubila je smisao.

Blagoje je stigao u rano jutro. Zaradio je toliko neophodan novac, ali poklone nije stigao da kupi. Sve je bilo zatvoreno. Bio je nemalo razočaran dok je išao kući.

S vrata su ga dočekale raširene dječije ručice. Bile su sretne što je došao. Za poklone nisu ni upitali. Bili su sretni što im se vratio. zamolili su ga da im odsvira nešto.

Malo se zbunio, htio je da im kaže za posao, za poklone, ali nije stigao. Uzeo je violinu u ruke. Ali nije išlo.

Pokušao je da objasni za gospođu Nožinić, za ogromni posao na njenim cipelama.

Gospođa Nožinić stonoga je bila prevelik zalogaj za nježne cvrčak Blagojeve ruke.

Sve su razumjeli. Razumio je i on. Čarolija Novogodišnje noći je svaki dan u nama. Nisu potrebni pokloni. Razumijevanje je najveći poklon. On ga je dobio.

Nije više mogao da svira, ali radost kad ga ugledaju na vratima bila je itekako veća.

"Moram drugi put razmisliti o željama prije nego je pomislim"-sjetno za sebe pomisli Blagoje.

[ Generalna ] 26 Novembar, 2008 21:25
Slutio je kraj. Nije znao kakav, ali predosjećao je da dolazi sa zimom koja je ranije stigla nego obično. Posmatrao je sa ivice stogodušnje crnogorične šume padinu koja je do prije sat dva još bila nekako tmurno zelena, više siva. Sitni kao prašina sitni snijeg natjeravao ga je da povremeno stisne izmorene stare oči.
„Biće ovo hladna noć, bolje je da odmah krenem“-za sebe kao da izgovori.
Nije se osjećao dobro. Zima mu nikad nije bila problem. Osjećao se nekako razdražljivo. Osjećao je neku blagu zategnutost mišića, koje nisu dozvoljavale slobodnu kretnju.
Osamio se. Izgubio je apetit. Osjećao je glad, mučila ga je.
Teškim korakom polako se spuštao niz padinu obojenu ranim snijegom. Nije znao kuda ide, ali nešto ga je tjeralo napred.
„Moram da stignem, što prije. Ne znam koliko ću još dugo ovako. Moram!“-lomio je sebe nekom unutrašnjom potjerom.
„Eno nekog tamo desno. Velik je i krupan. Bolje će biti da ubrzam“-nastojao je sebe održati svjesnim.
Svaki novi korak zadavao mu je neku ludačku bol.
„Bio sam i ranjen, ali nije ovako bilo. Ipak to je samo drvo što je grane objesilo kao ruke niz tijelo.“-teško se borio s mukom koja je svakog dana bila još teža. Teško poguren, gubio je dah. Pred očima mu se mutilo. Nejasne slike stalno su mu igrale pred očima. Slike iz mladosti promicale su u trenu. U jednom jedinom trenu.
„Neko me prati. Moram ubrzati“-posrtao je , stalno se osvrćući. Često je mijenjao smijer kretanja.
Snijeg je jenjavao kako se spuštao niže niz planinu. Noć je polako okivala Grmeč planinu. Ćudljiva planina, nekad jatak hajdučki kao da mu je postala gonič, neprijatelj najveći. „Moram još malo. Moram stići“-neobjašnjiv poriv nije mu dao stati.
Napuštena lugarska kuća nudila mu je bar na kratko odmor. Kuća od koje je uvijek bezglavo bježao učini mu se kao fer ponuda od Grmeč gore.
Ušao je u kuću, zavukao se u jedan suvi dio napuštene kuće. Smotao se u krug. Zavukao je njušku pod prednje noge i pokušao da zaspe..
San mu nije htio na oči. Sve drugo je pristizalo ali san nikako.
Ogromni modrosivi vuk, nije bio ni nalik onom mladom vuku što je vješto izbjegavao sesoke i lovačke hajke. Kao da je uživao u nadmudrivanju s njima i njihovim pokušajima da mu navike izmjene. Ali on se nije mijenjao. Mijenjao je dlaku shodno godišnjem dobu, ali dobre navike ne.
Na momente mu nije bilo hladno, ali bi ga onda nagli val hladnoće vraćao na suvi pod napuštene lugarske kuće.
„Eh da je Janko živ, ja ne bi prismrdio ovoj kući. Ali Janka nema više. A izgleda nisam ni ja više isti. Mijenjam se.“-pogledao je još jednom na svoje gusto vučije krzno.
Hladni vjetar, bijesno je svirao kroz polomljenje prozore i polusrušeni krov. Muzika vjetra i dugačkih borovih grana kao da dizala atmosferu. Lagana nervoza polako je rasla u vuku. Nije mogao više da izdrži na jednom mjestu. Ustao je i pogureno napustio suvi kutak napuštene kuće. Nestao je u hladnoj zimskoj noći negdje na Grmeču.
Tragovi iza njega su se polako brisali. Sitni snijeg peglao je sve aktivnosti zemlje i njenih žitelja.
„Miro, zima samo što nije. Osjećam da neće dugo a snijeg će već. Ova zima poranila je bar mjesec dana.“-ozbiljnim tonom obraćao se supruzi Mirijani.
„Ja bi sutra uzorao, ovaj komad palčaka iznad čatrnje. Znaš kako je ova zemlja ljuta u proljeće. Ako je sad uzorem ima mraz da je razbije i na proljeće biće ko prašina. Ima da nam bašta bude dobra. Usijaćemo dosta krompira. Vidiš nisam se prevario kad sam proljetos najavio da će jaka i duga zima biti. Kosti su mi sijevale ko gromovi na Svetog Iliju. snijeg samo što nije. Za dan ili dva biće kasno“-završi kratki monolog Obrad ujedno završavajući nedovoljno obilatu večeru.
Obrad, četrdesetogodišnji zemljoradnik bio je krupnije građe. Lijepih crta lica koje nisu mogle da naruže ni godine provedene u ratnom zarobljeništvu negdje daleko gore u Njemačkoj, kada ga je još kao mladog vojnika zarobila Švapska vojska, dok su bez komande bili na mobilizaciji. Talasasta gusta kosa začešljana uz glavu bila je ono što se najviše dopalo Mirjani da pođe za njega, izrodi mu devetoro djece, bez obzira na njegovu prošlost kojom se nije baš imao čim pohvaliti. Siromaštvo je bilo sve što je ponio iz prethodnih osam brakova. Ovaj deveti kao da je bio prekretnica jednog pustolova. Devetoro djece. Dvoje najmlađih još u kolijevci, blizanci. Darinka i Mićo.
U jednoj prostoriji devet mladih života u polusnu, kao kroz san slušali su oca i mater dok se dogovaraju.
„Stanko će mi pomoći da upregnem konja i uzorem. Rosa i Milka neka blago nahrane, a ti Miro boga ti nastavi graha“-poluglasno je planirao sutrašnji dan.
Hladni vjetar tjerao je staru kuću šeperušu da cvili, plače. Umorne ručno tesane grede odolijevale su svim tim vjetrovima i velikoj porodici pružale toplo zimsko utočište.
Stara peć veselo je pucketala. Lagano je noć prekrila kuću plaštom dubokog sna.
Obrad se vrpoljio na stroži od kuruzove peruške. Neki unutrašnji glas nije mu dao mira. Bio je ubijeđen da će snijeg ubrzo. Zaspao je.
Negdje u daljini vuk je osjećao da se približio selu. Promukli lavež pasa oštro ga je upozorio gdje se nalazi. Nije se dao smesti. Osjećao je miris hrane. Nikad ga taj miris nije iznevjerio. Bio je svjestan opasnosti, ali ništa ga nije moglo zaustaviti. Čudan osjećaj, stalne gladi i bezvoljnosti i apetita bijesno su vodili borbu u njemu. Zbunjeni nagoni starog lovca bili su uskomešani. Nije se htio predati, zaboraviti ono što je godinama radio. Borba nagona, gladi, bolova.
Panika, užas. Uskomešana ovčija tijela. Krv koja je liptala. Nije ništa jeo. Bezosjećano je klao ovce pred sobom. Krvavi pir što je činio po ko zna koji put nije mu pričinjavao nikakvo zadovoljstvo.
Izašao je iz staje nakon što je čuo glasove ljudi i pucanj. Bježao je glavom bez obzira. Istu stvar je ponovio na još dva mjesta u svom ludačkom pohodu.
Kretao se stazama kojima nikad nije prolazio. Za sobom je ostavljao krvavi trag ludačkog pira.
Srljao je, nije smjeo.
Ludovao je, a nije znao.
Mijenjao se, a nije to želio.
Obrad je već bio budan. Budio je Stanka.
„Idemo, moramo palčak uzorati do doručka, a poslije ćemo otići u šumu nasjeći koji konak drva“-požurivao je Stanka. „Dan je kratak“.
Prve brazde jasno su se ocrtavale na malom palčaku. Stari konj još uvijek je bio u snazi. Obrad ga je gledao dok se dah kao iz lokomotive koja ga je iz Njemačke vraćala kući brzo rasplinjavao i nestajao u zraku.
„Stanko mogu ja i sam orati, poslušan je Doro konj. Nego ajde ti sam, ponesi sjekiru pa odaberi neko izvaljeno stablo pa ga obori, pa ja kad završim zajedno ćemo ga izvući iz šume“-preuze Obrad na sebe obavezu da sam završi oranje.
„Dobro ćaća, odoh ja preko Zobišta“-poslušno odgovoro Stanko ne sluteći da će rad u šumi da ga prati čitav život.
Nije bilo mraza toga jutra, ali neka neobjašnjiva hladnoća uvlačila se pod košulju Obradovu. Nije pomagao ni kožun.
„Bježi Garo, planućeš mi Dorata. Bježi , zgaziće te“-pokušavao je da otjera velikog crnog psa koji je stalno obigravao oko njih.
Pas je naglo stao. Obardu se učinilo da ga je napokon shvatio, pa se zadovoljno nastavio boriti sa starim plugom koje je siromašnu i škrtu zemlju pokušavao učiniti plodnijom za narednu godinu. Sve je išlo po planu. Bio je zadovoljan. Ali nejasna hladnoća budila je neki blagi nemir u njemu.
Hiljadugodišnje neprijateljstvo, mržnja ključale su u očima vuka dok je gledao velikog crnog psa i orača na njivi. Panična ludost natjerala ga je da prvi korak sam napravi. Ustremio se na psa. Bacio se svom snagom na psa. Neopisiva snaga hranjena mržnjom vuka i psa napravila je jedno čupavo klupko kože i dlake koje se premetalo po neuzoranoj ledini. Garo je spazivši vuka krenuo u susret. Čitav život je čuvao ovaj dom, bilo je došlo vrijeme i život da založi da spasi Obrada i Dorata.
Obrad se u trenu vrati od ukočenosti. Iznenadni napad vuka na njegovog Garu u po bijela dana nije bio očekivan. Na trenutak je nemoćno stao, pogledao u neravnopravnu borbu psa i vuka koji je bio dav puta veći. Garo se hrabro borio za život, ali snaga ovaj put nije bila njegov saveznik.
Ne razmišljajući, Obrad je uzeo bič i kernuo na vuka. Nastojao je razdvojiti psa od vuka, nastojao je da spase Garu koje nije nešto mazio, ali bio je član njegove porodice godinama. U trenu u klupku se i sam našao. Ovaj put branio je ne samo psa već i sebe.
Ogromna čeljust zjapila je nad njim. Bio je nemoćan. Jedino što je u tom momentu mogao i učinio je. Nagonski je ugurao ruku u čeljust vuku i zgrabio ga za jezik
Iznenađen vuk naglim obratom i nemogućnošću da iskoristi svoju premoć , na tren zastade.
„Rossooo, o Rossooooo, ponesi mi sjekiru vamo“-dozivao je svoju najstariju kćer. Gubio je snagu, ali nije bilo uzmaka. Pogledao je prema kući, očima je tražio slamku spasa.
„Eno Rose“-prođe mu kroz glavu .
„Poitaj Rossooo“.požurivao je on. „Daj tu sjekiru vamo“-gotovo da je vapio.
Zbunjeni vuk, ulagao je zadnje atome snage da se oslobodi čeličnog stiska, ali za vratom i na leđima mu je visio pas koji ga je bolno grizao.
„Je li to kraj“-urlikao je vuk. Bolni krik zvijeri još dugo je parao uši svih ukućana dok je Rosa dodala sjekiru ocu. Nije dugo trajalo. Vuk je klonuo.
Rosa je plakala. Bojala se mrtvog vuka. Raskrvavljen pas još uvijek je lajao na lešinu ogromnog vuka. Obrad je ležao na zemlji još dugo ne mogavši da dođe sebi. Jedan sasvim običan dan za tren pretvorio se u noćnu moru koju nije mogao ni da zamisli.
Vuk je dlaku promijenio, a bjesnilo je promijenilo ostalo.
Moj đed Obrad umro je par godina nakon toga. Iza njega je ostalo devetoro djece i mnogo siromaštva kojem ničega nije nedostajalo.
Godinama sam bio ponosan na istinit događaj koji se prepričavao mojom ulicom. Moj đed je zaustavio krvavi pir bijesnog vuka. Stao je u odbranu svoga doma i svega onog što taj dom čini toplim.
I danas kad svojim kćerima pričam o Crvenkapi, imam svoje mišljenje o vuku. Kristalno je jasno, ali ne bih da im pokvarim taj dio djetinjstva. Mašta im je sad neophodna, a kasnije kad krenu životnim stazama nadam se da neće upoznati vuka, koga će nadam se prepoznati. Crvenkapica na ovim prostorima je spašena nesebičnim gestom jednog malog čovjeka talasaste kose začešljane uz glavu kojeg je moja baba Mira zavoljela usprkos...
Neka ova malo surovo istinita priča ostane samo jedna priča. Ja je dijelim sa Vama. Neka ostane uspomena na đeda Obrada koga nisam upoznao.
Pozdravlja Vas mandrak72, hroničar malih života oko nas.
[ Generalna ] 25 Novembar, 2008 23:19
Psssttt!-trgnuo sam se na psikutavi zvuk koji je trebalo da nešto znači. Okrenuh se da pogledam. Nikog nisam primjetio. Nastavio sam dalje.
Psssttt!-opet me je prenuo zvuk koji je trebao da me na nešto opmene.
Pomislio sam da je to neko od mojih radnih kolega na istom zadatku kao i ja..
Da danas je bio dan bonova. Dan kad sam mogao da svoje bonove za topli obrok potrošim u jednoj samoposluzi.
Tih dana mi nije išlo najbolje u životu. Bonovi su mi dolazili kao kec na desetku. Podstanarski život nije nimalo lak bio. Jedna plata, mnogo obaveza. Bonovi su tu dolazili kao neki amortizer na klimavom mostu koji se dugim mjesecom zvao.
Nisam ni doručkovao tih dana da bih sa bonovima kupio nešto hrane u hladnu kuću. Psssttt!!!-ponovo se okrenuh. Nikog na vidiku. Samo ja, brdo salame, pavlake, smokija, paštete i svo brdo one neophodne gluposti što svakodnevno trebaju u životu.
Pomislio sam da umišljam. Valjda zbog stalnog kombinovanja i rekombinovanja, kako mjesec učiniti kraćim, a primanja većim. Nisam se snalazio moram da priznam.
Ponekad bih sebe uhvatio kako pričam sam sa sobom pod mlazom tople vode u kadi.
„Ja ti mogu pomoći“- na tečnom mandarinskom obrati mi se.
Zbog djelimičnog poznavanja mandarinskog koji smo učili u osnovnoj školi nisam bio siguran da mi se uopšte obratio. Ustvari nisam ni vidio nekog da priča sa mnom.
Sagnuo sam se da kupim kremu za obuću u Makropromu u malom supermarketu robe sumnjivo jeftinog kvaliteta.
„Hej, lakše malo“-gotovo da mi je otkomandovao piskutavi grleni glas mandarinskog nariječja s kojim sam mogao da se sasvim lako snalazim za razliku od mandarinskih slova kojih sam par naučio.
Poskočio sam ko oparen.
Kinez!
Kinez, znao sam. U svoj ovoj muci koja me je snašla još sad i jedan Kinez mi nikako nije trebao.
Natezao sam očima i stalno uvježbavajući sabiranje pokušavao sam da ukomponujem da za 85 bonova (konvertbilnih maraka) uzmem hrane u protivvrijednosti isto toliko.
„Ne, ne bih se složio da mi možeš pomoći. Već imam dovoljno problema i ti mi nikako ne bi u ovom momentu mogao pomoći“-mislio sam u sebi.
Kao da mi je čitao misli.
„Usudi se da priznaš da bi ti svaka pomoć bila dragocjena. Ja ti mogu pomoći. Doduše ne mogu sve sam, ali zajedno nas dvojica mogli bi čudo da napravimo“-bio sam oduševljen kako mi se znanje mandarinskog eto prvi put u životu isplaćivalo i bilo upotrebljivo.
„Nije da sumnjam da želiš da pomogneš, ali ja ne vidim način. Ja i žena sami jedva krpimo kraj s krajem, još na proljeće stiže nam i beba. Nažalost ti bi bio u ovom trenutku samo jedan trošak više. Ne ljuti se, ali stvarno ne vidim da mi možeš pomoći“-odgovorio sam mu, ne usuđujući da priznam da me zainteresovalo , na koji način je on zamislio da mi može pomoći.
„Kinezi su naša braća, nemoj misliti da sam ksenofob, ništa lično. Stvar je materijalnih mogućnosti koje u ovom trenutku nažalost nisu na mojoj strani“-pravdao sam se malom žutom, koji iskreno budi rečeno i nije bio žut. Prije bi se moglo reći da je crven. Da crven i crn. Najtačnije bi se moglo reći.
„Pa to ti sve govori“-nastavi on na mandarinskom za koji sam se uvjerio da će postati jezik budućnosti.“Za dane koji dolaze biću ti potrebniji, nećeš zažaliti. Zato uzmi me sa sobom. Ni ta krema za obuću koju si kupio ne može sakriti da ti je obuća dotrajala. Sa mnom bi bilo drugačije. Brzo bi stekao uslove da kupiš novu obuću, doduše na onu najskuplju, ali sasvim pristojnu obuću kakava ti i dolikuje. Vidiš odmah sam te primjetio kad si ušao. Vidim po ponašanju da si čestito čeljade. Posjeduješ i manire. Prije svakog izbora pažljivo gledaš cijene i svoje mogućnosti za koje mislim da u ovom momentui nisu za neku pohvalu. Hajde pruži ruku i da idemo. Veliki je posao pred nama“-završi Kinez svoju besjedu na mandarinskom koji je više podsjećao na starokineski kojeg sam nekad davno čuo od svojih baba dok su gledale u trag taloga kafe na dnu šolje i dok bi onako prstom okrenule želju na dnu šolje.
Onako bez argumenata, pogledao sam u svoje cipele, blago se zarumenivši kao svako pošteno čeljade kad se osjeća posramljeno. Cipele nisu bile bog zna šta. Mnogo su prešle. Spoljašnjost nije bila ugoda za oko, a zastarjela unutrašnjost bila je u još lošijem stanju.
„Ma šta me košta. Ove cipele ne mogu se vratiti u život da ih u fabriku NIVEA-e odnesem. Đavo da ih nosi“-odlučno vratih kremu za obuću na policu.
Pružih ruku Kinezu i povedoh ga sa sobom na nemirno more.
„Šta riskiram, ništa. Ako je sav moj rizik cijena kreme za obuću, ma neka propadnem“-za 1.5 bonova (konvertibilnih maraka) smatrao sam da sam napravio dobar posao.
„Stani, ne žuri“-zaustavi me u mjestu.
„Ljudi smo. Imaš suprugu i lakše vam je zajedno. Razgovarate. Zajedno podijelite sve ono što nemate, podijelite i sve one bogate snove od kojih ujutro ostane samo širok osmjeh. Volio bih da te upoznam sa nekim. Znaš i ja sam društven čovjek. I ja imam nekog. Molim te povedi nas zajedno“-gotovo plačni mandarinski mi je natjerao suze na oči, a niko u blizini nije pravio jaku zapršku za crvenim lukom.
„Idemo, neka ti bude“-pođoh na kasu.
Ja, nešto hrane, i dvojica Kineza išli smo toplom domu koji uzgred budi rečeno nikad i nije bio topao, bez obzira na to što sam bio kupio Plave pidžame za duge zimske noći koje su trebale biti tople, ali nisu bile ne zbog toga što su bile pune ljubavi, već zbog promašaja vlasnika kuće koji je napravio sve ne samo toplu kuću.
Odmah s vrata sam suprugu upoznao sa Kinezima. U njenim očima sam pročitao pitanje „Šta s njima?“. Nakon još nekoliko pitanja koje sam pročitao u njima, a kojima Vas sad ne bih davio protokolarno upoznavanje sa mojim Kinezima je uspješno završeno.
„Znaš drago mi je zbog njih, mada ne znam kako, ali mislim da ćeš već nači način da snjima popraviš naše stanje“-žena kao da je znala moju dilemu s isprvnosti postupka dovođenja Kineza u kuću u momentima kad za sve to nije imalo smisla.
Moje druženje s Kinezima bilo je intezivno kroz naredni niz godina. Vrlo brzo sam se uvjerio da dva puta po 1.5 bon daju tri bona, od kojih ja nisam osiromašio, a uspio sam da na momente popravljam kako naše materijalno stanje, tako i naše raspoloženje kad bismo sebi odvojil neki dinar(izvinite meni je pojam kinte dinar, a konvertibilna marka je realni pojam sa kojim moram da živim) za nove cipele, majicu, košulju.
U nedjelju, sam radio na objektu na istom onom gdje sam jeo ćevape s lukom, a nedaleko od mene je mrtav vrabac platio cijenu materijalnog dobra jednog bogatog Rusa koji je da kažem s naših prostora. Debeli minus štipao je za promrzle dlanove i obraze dok sam uštemavao instalacione kutije za instalacije „jake i slabe „ struje. Moj Kinez sa debelim stažom je pokleknuo. Polomio se.
Štedio sam ga zadnjih par mjeseci. Osjetio sam njegov zamor. Našao skuplju i dostojnu zamjenu, ali Kineza nisam zapostavio. Pogled na njega bio je osvrt na momente i trenutke kad je ušao u moj život i kad je svaka pomoć bila neophodna.
Nije nudio rješenje na pretek. Za njega se trebalo pomučiti. S njim, uz njega mnogo šta sam prošao. Naučio me je da nema lakog hljeba pošteno. Zbog toga svaki dinar sa njim bio je tim slađi.
„Baci ga“-reče mi radni kolega.
Gledao sam u njega. Kinez me je gledao umornim očima, kao da je htio da mi kaže da je stigao na kraj puta i da je vrijeme da se oprostimo. Osjetio sam tugu u njegovom sjetnom mandarinskom.
„Ne ideš ti meni nikud. Evo potrošio sam olovku, ti ćeš mi pomoći da obilježavam visinu utičnica i prekidača na zidu“-uzeo sam ga i zadjenuo u mali džepić na lijevom rukavu moga radnog odijela.
Nije bio skup, taj obični crni šerafciger sa crvenom drškom. Nisam ga bacio i neću. Pomogao je i on meni kad nisam imao, bio mi je desna ruka u poslovima gdje to bilo potrebno. Danas ja njega nosim na desnom ramenu u džepiću radnog odijela. Trebaće mi još, još nije za otpad. Još ćemo mi lijepa hljeba zaraditi, svako u skladu sa svojim mogućnostima.
Pozdravlja Vas mandrak72 drugar bez alternative.
[ Generalna ] 21 Novembar, 2008 23:18
Počinje snijeg da pada.
Sutra svi na sankanje.
Poziv vrijedi za sve.
Prijave do ponoći.
[ Generalna ] 19 Novembar, 2008 20:52
Jedna od mojih prvih jutarnjih aktivnosti na poslu je pregled knjige kvarova. Broj, Datum i vrijeme prijave kvara, Ime lica koje je prijavilo kvar, Opis i mjesto kvara, Obavijest o kvaru primio, Primjedba....
Koliko sam ovakvih pregleda napravio u zadnjih deset godina, ne znam, ali siguran sam da ih je bilo mnogo, mnogo..
Kroz prozor kancelarije posmatrao sam radne kolege kako pristižu na posao. Dolazio sam prvi na posao, nekih pola sata prije ostalih. Toliko da mogu na miru pregledati knjigu kvarova i krenuti na ispisivanje radnih zadataka, naloga za rad, trebovanja materijala i zahtjeva za isključenja.
Prvi mraz ugodno je štipao za obraze toga jutra. Sedam stepeni ispod nule bilo je za respekt. Posmatrao sam radne kolege kako pogureni kao da nose svu zimu na leđima žurno ulaze u radionu i u upravu. Ruku duboko zavučenih u džepove, sa oblacima toplog zraka koji se kao dim cigarete vukao za njima, natjerao me je da se nekako ugodno osjećam tog hladnog novembarskog jutra.
„Pao A stub kod kuće B.Rajka. Isključen kompletan NN izlaz. Potreban novi stub“ tekst koji nisam čitao, znao sam ga napamet.
Poznajem veliki broj ljudi, sva sela, niskonaponske mreže, i mnogo mnogo problema.
Ekipa za otklanjanje nastalog kvara krenula je na zadatak.
Mala ekipa nestala je u magli sa jasnim ciljem.
Ja sam ih taj dan imao više.
Krenuo sam na teren.
Zagrijani automobil laganim kasom gutao je prve kilometre hladnog i mrazom okovanog jutra. Lagana muzika lokalne radio stanice izabrana od strane jednog poznanika Laze, budila je onu želju za što dužim krstarenjem po drumovima.
Obavio sam prvi radni zadatak. Brzo.
Upućujem se tragom ekipe koja je već otišla na teren.
Srećem teretni kamion koji je odvezao betonski stub i bio je na povratku u RJ, nakon kojeg je odlazio na drugi zadatak.
Tiho mi je blicao kad me je primjetio. Stao sam.
„Brate, policija je isključila mečku iz saobraćaja i poslala ga na vanredni tehnički pregled. Čim istovari beton mora se vratiti i javiti policiji“-izrecitova Tiho u dahu.
Vozio je Fap star 30 godina. Kad ga policija sretne na putu isključiće i njega. Siguran sam. Još jedan starac na drumu. Mercedes je bio manji kamion takođe star i pozamašnih godina generacijski blizak FAP-u.
„Ok, Tiho. Bilo je za očekivati. Ti polako i čuvaj se. Vidimo se“-mahnuh mu u znak pozdrava i nastavih dalje.
Ubrzo sam ih pristigao Mrecedes i traktor za dizanje stuba. Magal čvrsto prikovana za tlo činila je prizor nekako jezivim. Veliki traktor natovaren stubom približavao se njestu kvara. Za njim nekako bijesan i tužan mercedes je vukao gotovog betona. Kao da je znao da mu se bližio kraj. Doduše motor je još srčano kucao, ali tijelo tridesetogodišnjaka bilo je preumorno, dotrajalo.
Moj novi Yugić kočoperio se kao mladić. Laganim kasom, pratio ih je u stopu.
„Čole, voziš mečku, a uvijek problemi sa policijom. Pripremi ti 100 maraka da ostaviš od plate, ma šta 100, 200 maraka za kaznu“-malo sam peckao Čolu iskusnog i vrijednog radnog kolegu.
„Eto neki dan su me opomenuli, i danas mi nisu oprostili“-odgovori Čole.
„Jesi li im pokazao znak firme na vratima, nismo ti mi mačiji kašalj“-nastavih po starom.
„Ma jesam, ali ja sam se morao crveniti za firmu. Ko za inat jutros sam izbacio auspuh iz karoserije, kojim sam se pravdao da je otpao prije sat - dva vremena, a ne prije 15 dana. A oni se odmah zakačili za njega“-završi Čole.
Vitalni sedamdesetgodišnji Rajko B. dočekao nas je na kapiji čistog i uređenog dvorišta.
Obradova se kad nas ugleda sa svom silom tehnike i novim stubom. Ovaj put betonskim. „A“ stub ležao je na zemlji. Polomljen. Pri zemlji gdje se sjdinjavao sa svojim životnim saputnikom zadnjih 30 i kusur godina istrulio je. Njegov pad bio je neminovan.
Sjećam se tog stuba još od prošle jeseni dok je kočoperno stajao ne dajući znake svoje dotrajalosti.
„Anđo, daj de iznesi ljudima rakije.Zima je. Nek se ljudi zagriju“-požurivao je svoju životnu saputnicu zadnjih peesetak godina.
Živjeli su sami njih dvoje.
Uredna i čista karirana košulja izvirivala je ispod teget kaputa. Na čelu nataknuta radnička kapa šilterica, sakrivala je staro naborano čelo. Sijedi pramenovi nepravilno raspoređeni vodili su svoju politiku.
„E moja djeco, kad se taj stub ugrađivao, ja sam bio vaših godina. Čini mi se da bih ga sam mogao podignuti. Ne zbog snage što je mladost nosi, no zbog sreće kad sam dobio svjetlo za svoje piliće. Eto, oni sad ne žive sa mnom. Otišli su trbuhom za kruhom. Ja i baba smo sad sami. Nego oće li biti struje danas?“-završi besjedu Rajko pitanjem upućenim meni.
„Oće đede ne brini, vidiš li šta je nas došlo čim si ti nama javio da je ovaj stari otkazao“-nastojao sam da razvedrim atmosferu pokazujući na pali „A“ stub.
„Sljedeći put kad ovaj budemo mijenjali, kad izagnjije ima da pečeš prase, jel važi đede“-nastojao sam da postignem fer pogodbu.
Nasmijao se. Pogledao je u stari stub koji je ležao na zemlji, zatim u novi betonski koji je već bio uspravljen i ponovo u onaj polomljeni.
„Znaš ja već godinama gledam u ovaj isti stub. Naviko sam ja na njega. Nije bilo srećnijeg od mene kad je struja u selo došla. Djeca mala i nejaka. Djeca su otišla svojim putem. Hvala bogu dođu često, obiđu babu i mene. A evo ovaj ode prije mene. Ne zna se kad je kome suđeno“-završi đed Rajko.
„Anđo oće li ta kafa ikako. Zima je djeci.“-podviknu Rajko da ga baba bolje čuje gledajući na Peđu, Duška Lokina, Gogija, Radikala i Dragana koji se još nije oženio, a ja mu obećao pet dana od mene kad se oženi.
Pozdravio sam se sa Rajkom. Išao sam na slučaj br.1529. Kod Mirka B. Zadovoljno sam u retrovizoru automobila kojeg su prestali proizvoditi 03.11.2008.god posmatrao kako jedna mala ekipa zatvara stranicu priče br.1526. Nakon što je iščezao Rajko, betonski stub, u retrovizoru sam osto samo ja, ustvari jedno oko, jedna mala bora sa novom pričom i da čini mi se malo se mraza ukazalo tik iznad uha. Rani mraz. Ma ne. Život što prolazi. Lazo je pustio na radiu jednu staru stvar. „Da sam ja nekoo.....“(Indexi).
Pozdravlja Vas mandrak72, trapavi majstor kvarova što ih vrijeme napravi.
[ Generalna ] 12 Novembar, 2008 20:45
Mislim da je najveće dostignuće civilizacije brzina. Za par sekundi, minuta, sati ili dana može da se ispuni nezamislivo. Trebalo bi da smo sretni. Sve nam je nadohvat ruke. Da li? Možda ni ja danas ne bih sjedio, zapisivao misli, sjećanja ili šta već da nije brzine kojom će te za par minuta da iznesete svoje mišljenje, komentar ili sud. Možda pitanje?
Da li je uvijek bilo tako?
U maloj kući Mile i Milice, svjetlost lampe petrolejke žućkastom svjetlošću obasjavala je prostoriju. Milica je ustala oko tri sata toga jutra. Založila je staru peć. Prijatna toplina ispunila je sobu prepunu snova. Petoro njene djece spavala su čvrstim snom.
Još koliko sinoć njih petoro, ostali su dugo sjedeći, pomno prateći pripreme roditelja za daleki put o kome se pričalo već danima.
Mnoštvo pitanja morilo je njihove male glave. Potajno su željeli svako na svoj način neki neobičan poklon iz tog dalekog Zagreba.
Kakav je to grad, tako čudnog imena. U njihovim glavama topografija imena mjesta bila je jednostavana.“ Sutra idemo u bare, da pokosimo travu. Idemo u Ljeskar da nasiječemo konak drva. Moramo pokupiti šljivu na Plećini, da ne propadne. Trebalo bi da okopamo kuruze za rana, znaš kako je žilava zemlja na Đilasovcu“.
Neizvjesnost je grizla i Milu. Sitnije građe, visokog čela, kose začešljane uz glavu, Mile se brijao nad limenim lavorom donešenim iz Ljubije malog rudarskog mjesta gdje je radio. Ljubija je mjesto nekih 25km udaljenim od sela gdje je Mile rođen. Na poslu je bio radnim danima, a onda bi vikendom prepješačio 25 u jednom i na povratku 25km u drugom smjeru. Onako sitan natovaren sitnim kućnim potrepštinama bio im je jedina veza sa nekim novim svijetom. Voljeli su dan kad bi dolazio kući. Još izdaleka bi on podviknuo- „ Oooo Dmitreeee, ajde izađider pred mene“.
Od toga momenta u kući bi postalo opsadno stanje. Dmitar kao najstariji sin bio je desna ruka. Ostala djeca su bila osnovci. Nestrpljivo bi istrčavali pred oca nastojeći pomoći u nošenju ono malo stvari što od plate može priuštiti.
Posebno bi nastojao da umjesto toplog obroka ponekad uzme paštetu ili neku konzervu koju bi ponio djeci.
Najveće iznenađenje koje im je priredio bio je mali tranzistor na baterije u kožnoj futroli, tako lijepog imena „Slavuj“. Da bio im je slavuj ta ptica predivnog glasa koju nikad nisu vidjeli. Tranzistor je bio povod da se okupi dobar dio sela i rodbine.
Mile bi gotovo ritualno, uzeo tranzistor, iz džepa bi izvukao džepni sat, pogledao u njega i potom upalio tranzistor.
Kao glas slavuja po sobi je grlenim glasom novinar Radio Beograda javio kako se Drug Tito vratio iz posjeta nama brtske i prijateljske zemlje Egipta. Kako je služenje vojnog roka skraćeno na godinu i pol. I Mnogo drugog.
Nakon toga bi se malo poslušalo muzike, ali toliko da se baterije ne bi istrošile previše.
Mile je bio zabrinut. Nije zbog puta pred njima no zbog kontrole na koju je morao ići kod Doktora. Naime Mile je operisan i odstranjen mu je bubreg. Dobro se osjećao, ali bojao se rezultata kontrole stanja drugog bubrega.
Nije to djeci spominjao, osim supruzi Milici navečer kad bi se uvjerio da djeca spavaju.
Dok su navečer posmatrali pripreme i potajno priželjkivali poklon iz dalekog Zagreba, noć je lagano potajno budila snove i želje.
Drago, uvijek gladan i željan svakojake hrane, usnio je da će da dobije kutiju miješanog keksa, ali samo za sebe.
Dmitar stariji, sin uvijek skroman, sanjao je nove kožne cipele. Bilo bi lijepo da ih ima kad bude zbor na Svetog Iliju.
Bojana pak sanjala je šarene šnale i ukosnice koje bi zadjenula u crnu začešljanu kosu i snjima išla u školu.
Vukosava, za sebe je poželjela jednu lijepu šarenu maramu za kosu.
Drena je bila još mala i nije razumijela sveukupnu situaciju u kući. Al kad bi mogla poželjeti, možda bi to bila neka zvečka.
Milica je ustala rano, ispekla jedno pile, pitu sa sirom. Spakovala malo suve kobasice i slanine, glavicu crvenog luka i malu toplu pogaču. Dug je put treba izdržati.
Sve je to Milica zamotala u nove kuhinjske krpe koje je dobila za slavu od sestre i pažljivo složila u torbu naprtanjaču- šarenicu.
„Dmitre, Dmitre, ustaj sine. Moramo kretati. Vakat je“-budio je Mile Dmitra.
Mile se zaprtio naprtnjačom i zajedno sa Milicom zaronio u mjesečinom obasjano jutro. Ubrzo su dvije siluete utonule u mrak. Još dugo je Dmitar zurio u noć , a onda ušao u kuću, ubacio drvo u vatru, ušuškao braću i sestre, zagasio lampu, pokrio se i pokušao da zaspe. Ali san nije htio na oči. Znao je on kompletnu situaciju oko očevog zdravlja, ali eto nije želio da otac zna za to. Mile i Milica su prepješačili 11 km da bi stigli do voz. Putovali su satima do Zagreba, zatim do doktora i nazad.
Nadomak kuće stigli su slijedećeg dana oko 10 sati ujutru. Kad su u daljini ugledali kuću Mile zastade. „Miko ajd malo da predahnemo. Daj otvori de šarenicu, da prezalogajimo. Valja se. Dok je još vruće“-završi Mile.
Nije bio ni svjestan da je rekao nešto o čemu će se dugo još zbijati šala. Od toga dana oni su bili ti koji jedu dok je još vruće. Do dana današnjeg, pa i danas, a nakon ovog teksta i još dugo dugo, jer ću i svojoj djeci ispričati da su moj đed i baba bili upravo ti koji jedu dok je vruće.
Kad usporedim brzinu onda i sada, reći ću samo jedno. Brzina je uvijek ista, mogućnosti su različite.
Mojoj babi Milici put u Zagreb bio je tren posla zbog svega onog što je tog dana vidjela. Ona je za jedan dan vidjela više novog u ono doba nego što mi sad možemo vidjeti uz svu onu brzinu koju imamo.Zbog budućnosti koju je vidjela i nije razumijela.
Da li se jelo ohladilo, ne znam, ali znam da ako je đed rekao da je bilo vruće nemam razloga da mu ne vjerujem.
I sad kad zatvorim oči sjetim se tople pogače koju je moja baba spremala.
Topla je pogača što je moja supruga za mene danas ispekla. I sutra kad je budem jeo biće topla jer i ja jedem dok je vruće.
Dok ovo budete čitali znajte da je ovo još uvijek toplo. Zato polako, smanjite gas, da biste svi stigli na vrijeme.
Pozdravlja Vas mandrak72, sit od tople pogače, juče, danas, sutra.
[ Generalna ] 11 Novembar, 2008 00:36
Moje glasovne mogućnosti davne 80-te, godine zabrinule su moj školski kolektiv. Interpreacija hita „Lovac Joca“ bila je toliko ubjedljiva, da me učiteljica nije imala srca prozivati bilo šta da otpjevam. Do kraja školovanja na časovima muzičkog, otvarao sam usta predano prateći muziku i tekst. Usavršio sam taj način izvođenja muzičkih ostvarenja.
Lovac Joca na mene je ostavio trajne posljedice. Ostao sam antitalenat za pjevanje.
Čak šta više ni Lovac postao nisam i nikad neću.
Ali vratiću se par decenija unazad.
Lovac Stojan, zvani Crtani, koga su tako zvali jer je naplaćivao pretplatu za TV po okolnim selima uopšte nije volio Crtane filmove, ali zbog rada za potrebe televizije ostao je Crtani, iako više ne naplaćuje RTV pretplatu, ocu je jednom prilikom poklonio zamislite prepariranu patku. Divlju patku.
Toga dana u mene se uvukao nemir koji sam godinama potiskivao. Otac ju je ugradio na ormarić za obuću u hodniku na potkrovlju gdje se nalazila moja soba. Upravo tih godina dobio sam svoju sobu, a samim tim i sve one strahove laganog osmostaljivanja.
Divlja patka , uopšte nije bila Divlja, pa ćemo je u daljem tekstu zvati samo Patka, ali kad ja god napišem Patka vi zamislite Divlju Patku.
Nije davala znakove života. Isuviše mirna za jednu Patku (ne zaboravite ono za Divlja). Zatvoreni kljun, glav malo zakrenuta kao da se osvrće na zelenom vratu koji se nakad presijavao u svoj svojoj ljepoti, braon tijelo i tabani zakucani za drvenu podlogu.
Imala je sve razloge da bude Divlja, a nije.
Patka ko Patka (Divlja Patka ko svaka Divlja Patka za one koji su se tek sad uključili). Imala je oči.
E tad je sve počelo. Nisu to bile oči jedne Patke. Bili su to nekakvi plastični klikeri, nekog tužnog dječaka koji se dugo vremena još pitao šta je sa njegovim klikerima dok se njegov otac stručnjak za prepariranje zadovoljno smješkao obavljenim poslom.
Od prvog dana odnosi mene i te Patke sa zelenim vratoma ( za one koji ovo čitaju u crnobijeloj tehnici) bili su problematični.
Nasađena na onaj plakar, kao fakir na ekserima, sa plastičnim pogledom prijeteći je gledala dok se uspinjem uz stepenište. Izbjegavao sam njen PVC pogled, ali avaj pratila me je u stopu. Pokušao sam da propužem kraj ormarića za obuću, ali ne vrijedi, plastični pogled kroz kliker nekog dječaka koji je još dugo vremena tražio iste probadao me je kroz krsta. Osjećao sam kao iz one naše igre „Deset noževa u leđa, dva pauka u kosi, krv teče niz leđa tu je bio Drakula“-aaaaaaaaaaaaaaaaaajjjjjjjj. Zabio sam se u sobu kao tane.
Nisam spavao do nekih pola dva. Smišljao sam osvetu.
Moje lovačke sposobnosti pale su u vodu godinu il dvije prije Patke.
Naoružan praćkom, naoružan municijom od provodnika za el.instalacije krenuo sam u svoj prvi samostalni lov. Prirodni nagon da od mene napravi lovca spremnog da obezbijedi koegzistenciju za svoju buduću porodicu i mladunčad sa otvorenim kljunovima i bez perja pretvorio me je u beskompromisnog lovca. Naoružan potrebom za čistim opstankom(ovu frazu sam pokupio iz onih dokumentaraca koji su se zvali Opstanak i na programu su išli ujutro oko 10:30h), tražio sam plijen, vješto pazeći da vjetar ne otkrije moje prisustvo vrlo ratobornim i opasnim vrapcima.
Prethodno sam se namazao kokošijim izmetom za koji sam smatrao da je dovoljno blizak vrapcima i d me neće osjetiti dok ne priđem dovoljno blizu (Pijetao se krstio i čudu čudio vidjevši kako se maskiram za lov, pri tome je sazvao sav komšiluk na čudo neviđeno).
Ruka mi nije zadrhtala. Precizno upućeni hitac iz praćke završio je na plećima, najvećeg vrapca u jatu, za kojeg sam pretpostavljao da je poglavica nakon čega će se i ostali vrapci bezuslovno predati. Prevario sam se. Odvažni vrabac, samo se stresao pogledao me prezrivim pogledom iskusnog vođe, hladno me odmjerio i okrenuo se prema meni. Očekivao sam napad.
Nisam bio spreman na otvorenu borbu sa razbješnjelim vrapcima (Sjetio sam se Alfreda H. i filma Ptice). Okrenuo sam se oko svoje a i njihove ose, i oko pčele i oko bumbara. Nigdje nisam ugledao govornicu , ni Sigurnu kuću.
Bacio sam oružje (praćku) na jednu stranu, a municiju na drugu, kao u filmovima Džona Vejna, da dobijem na vremenu. Počeo sam se povlačiti prema ulaznim vratima. Srce mi je ludački tuklo. Naglim pokretom sam se bacio iza hrpe pijeska, a onda sam odjurio u kuću.
Toga dana sam ostavio praiskonski lov i nagone jednog lovca na tavan. Sišao sam sa tavana, čvrsto riješen da više nikada neću nauditi niti ednoj životinji, pa ni vrapcima.
Ali ona Patka( u stvari Divlja Patka) je bila neštosasvim drugo. Okrenuću je da gleda u zid, pa kad joj dosadi oboriće glavu.
Gadljivo sam pridržavao stalak i okretao je naravno oko njene ose, dok je nisam doveo u položaj koliko toliko prihvatljiv. Dok sam je okretao ispao joj je rep. Skočio sam ko oparen. Živa jeeeeeeeeeeeee-strčao sam niz stepenice. Nisam se smio vratiti na sprat dok nisu vratili rep na mjesto. A kad su joj rep vratili opet me je gledala onim svojim Divljim Patkastim pogledom. Dugo me je proganjala, ona , njen poged prepun plastike jednog tužnog dječaka i rep koji je često ispadao kao opomena.
Od toga dana izgubio sam apetit za sve pernate proizvode. Ne jedem ih ni dan danas. Vrapce nisam nikad, patke nikad, a ni piletinu neću nikad.
Evo stiže i zima, nisam lovac, nisam pjevač, a kad oblačim pernatu jaknu u meni se javlja onaj osjećaj iz djetinjstva, događaj sa Divljom Patkom. Plašim se da je neki rođak onoj Pekinškoj patki u pernatoj jakni iz Pekinga. „Deset noževa u leđaaaa, dva pauka u kosiiiii, krvvv tečeeee nizzz leđaaa.......“. U džepu sam napipao nešto tvrdo, nadam se da nije presovani kljun, ma ne ipak je to samo još jedan USB.
Ne volim ni kad sretnem one hrabre dame, sa bundama od neprcanog pacova i lutrije, pardon nutrije. Oderanim lisicama sa nožicama pod vratom a repom niz leđa.
Ne volim derikože. Svih profila.
Pozdravlja vas mandrak72 lovac pamukova srca.
Hit Counter
Free Web Counter