Davno je to bilo. Bar mi se čini tako daleka 1991-a godina. Negdje u kupeu brzog voza na relaciji Novi Grad-Banja Luka. U toplom kupeu sjedio sam do prozora i posmatrao kako brzo promiču stabla, livade, kuće..... Stvarno je bilo brzo. Udobno zavaljen u sjedištu na granici sna slušao sam žamor razgovora koji je tekao nekako ovako.

"Eh kakvo sam ja odijelo imao. Kad sam prvi put ugledao svijet, onako nag i uplakan imao sam odijelo. Nisam ga sam birao, a bilo je lijepo i u njemu sam se tako lijepo osjećao"-polutihim sjetnim glasom punim melodike jedan stariji gospodin pričo je.

Nisam obratio pažnju na njega, ali bilo mi je mrsko otvoriti oči i pogledati gospodina koji je pričao. Činilo mi se nevažno pričati o jednom odijelu.

"Rastao sam, i ono je bilo tu. Rasli smo zajedno ja i jedno lijepo odijelo."-nastavio je gospodin Paun.

Pokušao sam da zaspem, ali glas gospodina Pauna je bio takav da je tražio da ga slušamo. Otvorio sam prvo jedno, a zatim i drugo oko. Malo sam se uspravio na sjedištu i bolje pogledao gospodina Pauna.

Gospodin Paun bio je uglađenih manira. Uredno začešljana sijeda kosa njegovom licu davala je jednu posebnu dozu ozbiljnosti. Kaput malo demodiran, ali uredno čist i sa zakrpama na laktovima rukava govorio je o boljim vremenima odijela gospodina Pauna. I sam nesvjesno uvučen u priču nastavio sam da slušam.

"Uvijek bi primjetili kako imam lijepo odijelo. Prijatno sam se osjećao u njemu. Bilo je to odijelo za sve prilike, za sve ukuse. Budilo je u meni samopouzdanje i ja sam se bio navikao da je ono uvijek na meni."-zastade gospodin Paun i pogledom kroz prozor kao da nas napusti na tren. Malo je ćutao. Zatim se okrenu prema meni kao da se meni želio obratiti.

"Činilo mi se u oblacima hodam. Imao sam lijepo odijelo, nisam mnogo pažnje poklanjao okolo sebe. Mislio sam da u mene svi gledaju zbog moga odijela. A onda."-gospodin Paun zastade.

Na momenat mi se učinilo da je izgubio volju za pričom. Sad sam ja bio nestrpljiv.

"Gospodine Paune, šta se desilo sa odijelom?-upitah ga pomalo nestrpljivo.

"A onda su se oblaci razišli dragi moj mladiću. Odijelo kao da je nestalo. Kao Kraljevo novo ruho. Samo su ostali nejasni tragovi da sam imao lijepo odijelo. Počeo sam da bježim od ljudi. Da se skrivam od ljudi i žalim za odijelom lijepim i neponovljivim kao za mene šivanim. Moje lijepo odijelo sad je samo sjećanje, stalno pred očima ali neuhvatljivo kao san. Najljepše odijelo nekad sam imao, a sad više ne."-u tom momentu gospodin Paun ustade, stavi šešir na glavu, kimnu glavom u znak pozdrava i izađe is kupea.

Stigli smo u Banja Luku. Skočih i ja za ostalim putnicima.

"Bože kako put brzo prođe"-pomislih na gospodina Pauna. U gužvi hodnika u vagonu šešir gospodina Pauna izmicao je i nestajao u gomili koja je hrlila u užurbani život. 

Pogledao sam oko sebe. Svi su nosili odijela. Ni ja nisam bio nag. Imao sam odijelo i dan danas ga nosim. Gospodin Paun ubzao mi je brzi voz na relaciji Novi Grad-Banja Luka te 91-e godine.

Pozdravlja Vas mandrak72, odijela urednog i solidnog starog krojača života.