[ Generalna ] 07 Februar, 2008 17:20
Stol prepun papira počeo je da me guši. Gdje god se okrenem papir.Udišem papir, sanjam papir, gužvam i bacam papir, a njega sve više. Ne to nije san ni noćna mora. To je najveći problem na našim prostorima. Posjeći ćemo sva stabla celuloze, proizvesti svu silu papira, ispisati ih koještarijama, arhivirati po buđavim podrumima ili napuštenim tavanima. Naravno pošto smo takvi kakvi jesmo i pošto volimo da zabadamo nos na svako mjesto mi stvari još više banalizujemo. Kad se napiše neki izvještaj mora biti napisan u 5 primjeraka, koji se još fotokopira u 10-tak primjeraka koji se potom šalju putem Fax-a na cirka nekoliko mjesta. Dobijamo da je jedan izvještaj dobio tiraž prosječnog bestselera za kućanice. Naravno svi zaposlenici u firmi pronalaze bar 5 razloga da dobiju jedan primjerak tog izvještaja koji negdje odlažu a da ga nisu ni pročitali, ali bitno je da zbog svog radnog mjesta budu izvješteni silom podataka. Naravno kada neko iz direkcije traži ponovo neki izvještaj radi nečega, svi se pozivaju na mene, on to najbolje zna, on je to i pisao, ja ne znam jer to nije iz moje službe, ja taj izvještaj nisam nikad ni vidio...... Naravno uvjerio sam se mnogo puta da je bitnije da izvještaj napuniš hrpom bezvrijednih gluposti, nego da ga slučajno ne dostaviš, bitna je forma, ali ne i sadržaj.
Negdje sam pročitao da je svrha računara bila ta da stvori kancelarije bez papira. Međutim taj ludi računar kod nas služi za pasijanse 90% korisnika, a onih 10-tak % peglaju oči pred monitorom. Smatram da je najveća greška bila ta da se nama isporučuju štampači i fotokopir aparati. U našoj bolesnoj aparaturi na količini papira koji se koristi pozavidjeli bi nam i mnogi veliki tiražni listovi.
Znam da je svrha nekog teksta da se čita, pročita, analizira, odgovara na upite, izvještaje i prave se planovi, ali kod nas jok. Bitno je da se kroz hodnik paradira sa papirima pod rukom, fasciklama i naravno rokovnicima pred uplašenim strankama, a šta je na papirima napisano koga briga.
Naravno arhivar je taj koji to sve lijepo složi po svom, jer j... se njemu. Kome to bude trebalo naći će sam. Dok slučaj Petra Babića, Jovana Milentijevića,....prekriva prašina buđavog podruma, rađaju se novi Kovačevići, Pantelići, Miloševići koji jedva čekaju da se obrade nekim izvještajem koji niko ne čita, samo ga registruje.
Moja firma je svjetski prvak u bjesomučnom trošenju papira i zato kažem: Štampači, fotokopir aparati sikter ............
[ Generalna ] 04 Februar, 2008 22:13
O svemu ću pomalo. Malo tijesta od kritike, fil od patetike, glazura od hvale i eto ti baklave. Naravno riječ je o baklavi koja je svojstvena po svojim sastojcima i nažalost uživaocima ove sjejne slastice. Baklavu svi hvale, ali ja je baš i ne volim.
Postoje razni načini da čovjek ispuni slobodno vrijeme. Različiti su načini, metode, želje i moućnosti. Nažalost u malim provincijskim sredinama kao što je moja postoje samo načini, metode i želje, a mogućnosti su ravne nuli. Jedna vijest od prije par dana uzburkala je talase u močvari prepunoj izanđalih kreketuša. Kre-Kre ori se skupštinskim klupama, netalentovanih i nažalost neupotrebljivih političkih persona. Kre-Kre ori se iz jednog tabora, Kre-Kre replicra druga strana tabora. Bar da su ribe, ali žablje krake moj nažalost neprosvijetljeni želudac ne bi mogao svariti. Ipak u toj baruštini vijest o osnivanju hora me je razvedrila. Ja antitalenat za muzičko vaspitanje pa da se radujem takvom nečem. Ja koji sam jedino u životu pred javnošću otpjevao „Ja sam Lovac Joca...“ pod prisilom učiteljice Rose pa da se veselim takvom nečemu. Ja koji ne mogu da zapamtim niti jednu kompletnu hit pjesmu da se radujem nečemu takvom. Ali ipak drago mi je. Drago mi je kao da sam nova zvijezda Granda. Ne znam pjevati i nikad neću znati, možda jedino da gudim uz neke ojkače iz mog kraja, ali definitivno ne, ne i ne. Ali neka, i tako treba. Treba da ima nešto što će povezivati ljude po nečem drugom osim po kafiću gdje ko izlazi. Jer boga ti ovi iz Stara ne mogu se družiti jel te sa ovima iz naprimjer Upitnika, ili ovi iz B2 ne mogu i nije uputno da se druže sa onima koji se druže sa onima iz Cepelina, jer oni iz Cepelina u zbiru zajedno imaju više škole nego svi oni koji posjećuju zanatski centar itd. Mada svi piju isto pivo, kafu,.....
Glazura od hvale upravo za osnivanje Hora u mome gradu. Možda to potakne osnivanje nekih novih udruženja, dramskih, muzičkih, fotodruštava ili šta već, pa će mladi moći da lako pronađu ono što vole i što im leži. VELIKI PLUS za glazuru od Hora. 12 poena.
Eto za fil sam se dvoumio. Želio sam baklavu od nespojivih sastojaka koja bi bila probavljiva, pa sam za fil izabrao saznanje da ni u mandarinama sve teže mogu pronaći košpice. Uvijek sam ih izbjegavao , ali eto nedostaju mi. Sve mi je manje stvari koje su mi pri ruci dok gledam TV emisije da gađam ekran ukrašen iskeženim licima kojima pola teksta glasi u svakom obraćanju „ I svi oni koji misle, neka znaju.........“. Mnogo bi mi dobro došle one gorepomenute košpcie iz mandarina kojima bih tako rado neka lica sa TV ekrana počastio, ali avaj za sve je kriva Genetika. Pa ona je uredovala da košpice nestanu iz mandarina kaže mi moj prodavac Crni večeras u prodavnici, e baš sam i ja neobaviješten. VELIKI MINUS za fil od Genetike. 0 poena.
Tijesto kao i temelj svakog dobrog objekta , obroka bio mi je posebno težak za odabrati, a da vas ne smaram svim poznatim stvarima. Ali šta ću. Moram to reći pa bog. Tijesto od kritike osnovano je od skupštinskog zasjedanja moje opštine. Zamislite ide prenos uživo preko radio stanice. Uključim radio kad oni. Uvijek se za riječ javljaju isti, za druge i neznam da postoje, ali oni redovno ubiru po 500 KM po sjednici, odglavinjaju mandat plus plata u preduzećetu gdje takođe ne rade ništa. Upalim auto, upalim radio i pravac pred opštinu. Parkiram se pred opštinom. Pojačam radio, slušam, gledam kroz prozor i hoću da provjerim koliko kasne riječi u eteru od onih izgovorenih za skupštinskom govornicom. Pogledam kroz prozor, ugledam polupismene budale koji su zamajac razvoja moje izuzetno osiromašene sredine i šta primjetim. Riječi u skupštini kasne za onim riječima u eteru. Nisu sinhronizovani. Oni u skuštini su debelo zaostali u svim elementima. Ma ipak toliko su predvidljivi da bi nam bilo dovoljno pročitati raspored tačaka skupštine da bi mi sami mogli da donesemo zaključke i rješenja za koji će oni uzeti 500KM x 25 kom ostrašćenih, nasukanih brodova u glibu = 12500 razloga što bih volio da su to ribe Super Sneki i još neki, a ne samo žabe kreketave koje troše ionako skromni budžet opštine koji ja i moji sugrađani teškom mukom popunjavamo. NEGATIVNI POENI za tijesto od skupštinske sprdačine moje male nerazvijene opštine. U minusu ste gospodo, Vi ste najslabija karika u kvizu koji se bavi pravljenjem lokalnih kolača u ovom slučaju opštepoznatom baklavom.
Nažalost ja nemam nikakav hobi, još nije u mom mjestu ništa pametno predloženo, ali nadam se. Hor je došao, valjda će se i za mene nešto naći.
[ Generalna ] 30 Januar, 2008 18:00
Jučer sam vidio magarca, a već danas sam na groblje išao. Ulazim u groblje, ulaze i ostali. Ceremonija teče, čuju se suze, riječi utjehe i zatim riječi pohvale. O pokojniku opet sve najljepše. Ok shvatam trenutak, ali o pokojniku dugo nisam čuo da se nešto baš pričalo. Eto bolestan čovjek, greota što se tako pati, lijepe su to godine i to bi bilo sve.
Pogledam na spomenike. Na spomenicima lijepe slike, ponekad sumnjam da su to slike tih istih pokojnika, pamtim ih u drugačijim izdanjima. Na lijepim spomenicima, lijepe slike i najljepše riječi i stihovi. Zahvalna djeca, zahvalna rodbina, stihovi čovjeku koji nije bio od te fele, običan smrtni čovjek radnik, stihovi samo na nadgrobnoj ploči, a u životu samo elegija i čemer. Imam osjećaj da se lica sa spomenika ponekad stide svega napisanog na ploči, ali imaju čvrste razloge da ne progovore, isuviše čvrste.
Ružno je to što čovjek treba da uđe u groblje na jedini način kako ulaze zadnji put, i tek tada da čuju nešto lijepo o sebi. Ne znam komšija za tebe, kako si se osjećao dok su danas pričali o tebi, ali ja bih najviše volio da svi ćute o meni. Bar taj dan. A poslije mogu da se gone u tri lijepe mater....
Jebeš život koji se svede na lijepu sliku na skupom, hladnom kamenu, sa nemuštim stihovima lokalnih kamenorezaca. Na spomenike ne trebaju samoreklame, ko je zahvalan, a ko podiže, ne treba ni slika, možda samo nadimak. Nadimak je najbolji način da o nekom saznaš sve što treba da znaš, i da nikad ne saznaš ono što bi opterećivalo vašu povezanost sa dotičnim. Nadimak je taj koji sažme sve ono što trebaš u nekom. Može biti kratak, dugačak, nerazumljiv, ali onima koji su ga dali daje za pravo da iz svega izvuku sve najbolje, sve anegdote, svađe, ljubavi, slutnje i suze......
[ Generalna ] 29 Januar, 2008 18:18
Ponekad prođe mnogo vremena pa nam uopšte na pamet ne padaju neki ljudi, pojmovi, životinje ili šta već. Da li zbog naše prezauzetosti svakodnevnim problemima na poslu, kod kuće, ili zbog toga što nam se ne nameću nikakvim medijem, ne znam, ali znam da me ponekad prijatno iznenadi neka osoba ili šta već.
Danas ću vas podsjetiti na dva pojma koja su mi pala na pamet. Jedan je pao na pamet, a drugi sam vidio na metar od sebe.
Krljanje mi je palo na pamet jer taj izraz nisam čuo najmanje 20 godina. Vjerujem da ni mnogi od Vas nisu čuli za taj izraz nikada. A eto nekada smo taj izraz mogli čuti svakodnevno. Kod mene je taj izraz značio da je to ličnost koja mnogo bije protivničke igrače. Ličnost koja je antitalenat za fudbal i jedini adut u igri mu je strah kod protivnika od udarca po nogama, preponama i strah od moguće povrede. Kako su mi nekad noge bile plave i more od tih sirovih talenata. Današnja politika me podsjeća na taj viteški oblik borbe. Sve nepropisni udarci ispod pasa gdje najviše boli. Ko se najviše krlja (pegla redom oko sebe)- stiče bolji položaj u društvu. Da smo onda imali sudije na našim malim Velikim derbijima sudija bi im pokazao put u svlačionicu. Evo i ja im pokazujem crveni karton, „Marš van stoko jedna nevaspitana“.
Magarac je drugi pojam o kome bih da napišem nešto. Danas sam ga vidio kako nosi tovar, kako mu je i drugo ime. Magarac je i nadimak od milja. Magarac je tvrdoglava, ali nije glupa životinja. Kad se natovari tovrarom, on ocijeni svoje mogućnosti i onda ako je pretovaren on mudro odbija da nosi teret jer je pretovaren, ne želi da plati kaznu zbog pretovara gospodinu policajcu. On jasno umije da tačno ocijeni svoje mogućnosti, znači nije glup nego pametan. Magarac je životinja koja polako nestaje sa naših prostora, izumire potreba za njegovim radom. Magarac je uvijek sinonim bio za tvrdoglavce, budale i šta sve ne, a u stvari to je bila velika greška. Žao mi je što bar naši političari nisu magarci, imali bi bar ono malo zdravog razuma da tačno ocijene ono što mogu od onog što tako lako obećaju. Oni se izgleda prave mnogo većim od magaraca, čak šta više oni su umislili da su veći magarci od magaraca. E neće ići gospodo, magarci nažalost nestaju a vas je sve više. Nažalost magarci su pametne životinje, životinje koje se sa malo zadovolje, ali takvi danas ne opstaju. Zbogom magarci, ovi naši nisu vam do koljena.
[ Generalna ] 28 Januar, 2008 19:10
Ševa je ptica pjevica(Oscines) i odlikuje se posebnom građom organa za pjevanje. Postoji čak 41 porodica pravih pjevačica. Kod nas je najpoznatija poljska Ševa, koja se gnijezdi širom Evrope, Azije, i u sjevernoj Africi. Druga poznata Ševa kod nas je šumska Ševa koja se najčešće sreće po rubovima šuma. Sljedeća poznata Ševa je ćubasta Ševa koja se zadržava u blizini puteva. Najupečatljivija Ševa je ušata Ševa sa žuto-crnom glavom. Živi na najvišim planinama, po tundrama i jedina je Ševa koja živi u Americi. Toliko o Ševama.
Šta je sa mužjacima Ševe?-široka je oblast. Mužjak ptice Ševe, u narodu znan kao Ševac je takođe ptica pjevica. Pored toga što je poznat kao grleni pjevač svih ritmova južno od sjeverne polulopte on se odlikuje mnoštvom drugih osobina koje se tako lako mogu pepoznati. Ševac je ptica šarenog perja kojeg trendovski mijenja utapajući se u okolinu koja se nepovratno mijenja. Ševac je ptica uvijek nove mirisne note, koji kombinuje muževne mirise sa bojom očiju. Ukratko Ševac je ptica koja je uvijek in. Najpoznatije vrste Ševaca kod nas su:
1. Vječiti Ševac. Ševac uvijek mlad, moderan, in, u trendu. Ševi malo ali puno drži do svojih pripovjetki. Pozna sve nove modne marke, ulja za perje, i uvijek lovi mlade i neiskusne Ševe.
2. Tehnički Ševac. Ševac sklon svim modnim tehničkim pomagalima, telefonima, MP3 playerima, polifonim melodijama kojim grleno naglašava svoju romantičnost. Izbor polifonih i svih ostalih melodija širokog je dijapazona. Od urbane preko svadbarske pa do izvorne. Njegov izbor su Ševe koje padaju na novi video klip, šaljivu fotku i sl.
3. Moto Ševac. Ševac čijim venama struji adrenalin dok se uz glasni pijev novog auto CD-a sav trese od basa iz gepeka novog automobila. Njegov pjev škripavih guma privlači Ševe sklone brzom prelasku širokih prostranstava i obilazak mjesta za Ševe.
4. Fensi Ševac. Ševac koji je najbolja drugarica Ševama. Ne traži ništa jer ništa i ne nudi. Samo smeta pravim Ševama i onemugućuje nastavak vrste, naravno ako ga se ne otarase na vrijeme.
5. Izvorni Ševac. Ševac praiskonskih poriva, voli poljske Ševe u sjenu, šumske ševe u hladovini, Ševe raspuštenice. Ukratko Ševac koji ne bira ni mjesto ni vrijeme za pjesmu.
6. Šank Ševac. Ševci prepoznatljivi po stalnom nalaktljivanju na šank posut pićem. Uz svaki početak pjesme, dižu flaše u zrak, koje potom nalijevaju u svoj kljun odakle mumlavim glasom izvode najpoznatije grand melodije. Drugi naziv u narodu za ove vrste Ševaca su Ševac ultradesničar, valjda po jače izraženim mišićima svoje desnice. I pored svog naglašenog Ševac libida, oko njim nikad nema Ševa. Sve oni rade sami. Mada ne vjerujem da će se ova vrsta nastaviti. Izumiru sami.
7. Olimpijski Ševci. Ševci odjeveni u najnovije sportske odijevne predmete. Izdržljivi Ševci u nošenju olimpijskog plamena, trenerki NIKE i crvenih patika. Ševci za nabrzaka, u stilu najboljih rezultata na 110m sa preponama.
Težak je život Ševe. Sve Ševac do Ševca.
[ Generalna ] 27 Januar, 2008 16:19
Plovidba je veliki put. Plovidba kroz djetinjstvo je veliki put koji vrlo brzo završimo. O ljepoti plovidbe svjedoče avanture koje pamtimo, oluje koje smo pobijedili, gusare koje smo nadmudrili. Plovidba moga djetinjstva bila je sadržajna, a brzo je završila jer su pobjede brzo smjenjivali jedna drugu.
Za plovidbu potrebne su rijeke, mora i okeani. Uz malo mašte plovi se jezerima, a za plovidbu potocima trebalo je mnogo, mnogo mašte i naravno brodovi.
U nedostatku gore navedenih uslova, siromaštvu okoline kao kamenu oko vrata, mašta je raspaljivala i planirala naše brojne pohode na nepoznate kontinente, borbe sa gusarima, džinovskim oktopodima i bijesnim olujama. Potok smo imali. Potok koji je postojao čitave godine i koji bi presušio u najvećim vrućinama avgusta. Potok što je čitavom svojom putanjom dijelio moju ulicu kao lubenicu na dva dijela. Vrckav, nepredvidiv, onda na momente tmuran i tih kao da čeka neku prepreku da zaiskri i razbije tišnu veselim žuborom. Potok koji je znao iz blagih tonova ljeta i proljeća da izraste u bujicu koja bi tutnjala u dugim kišnim noćima. Bujicu koje smo se svi pomalo bojali, ali nismo od nje bježali, naprotiv nadmudrivali bi je sve većim iskustvom kapetana duge plovidbe.
Dan isplovljavanja bio bi posebno svečan. Naše male usijane admiralske glave krasile su kape vješto napravljene od Večernjih Novosti sa različitim velikim i malim naslovima. Večernje Novosti su svojim formatom uglavnom služile svojoj svrsi izuzev u dva slučaja gdje je za kapu trebalo nabaviti novine Sarajevskog Oslobođenja. Brodovi novi sijali su se što od sunca, to i od osunčanog potoka koji kao da je jedva čekao početak nove trke za pronalazak novih kontinenata. Sa strašću čuvenih moreplovaca počinjala bi luda utrka brodova koje smo ispuštali sa mostića koji su spajali obale potoka. Zajapureni trčali bismo uz potok i glasno navijali „Moj, moj, moj, moj će biti prvi“. Razne prepreke na putu stalno bi činile preokrete u poretku. A brodovi različite izvedbe smjenjivale su se u vodstvu uz stalno navijanje. Brodovi koji su do juče bili tek stiropor od novog el.šporeta ili TV-a, sad je brodio punim jedrima evocirajući sve one nama poznate priče o dalekim morima i kopnima. Naravno bilo bi tu i podmetanja, gađanje tuđih brodova kamenčićima tek da mu se promijeni putanja ili da se potopi u krajnjem slučaju. Ulica bi tih nekoliko časova bilo bojno polje što od brodova to od obalskih topvnjača.
Kakvi bi to mornari i kapetani bili kada ne bi i ribu lovili. Potočić je bio čist pa su se u njemu pojavljivale one male potočne ribice koje bi mi vješto teglama lovili i brojali. Opet smo ih na kraju dana puštali u vodu. Bilo je bitno ostvariti rezultat o kome će se danima pričati. Naravno takvi događaji ne bi bili i bez upadanja u potok i batina od roditelja ali isplatilo bi se. Naveče bi umorne glave sa sekstantima, kartama i punim jedrima brodili do duboko u noć ne dajući snu da zaposjedne te hrabre mlade glave.
Naravno bilo je tu i dana kad se završi školska godina pa se uzmu stare sveske i počnu praviti papirni brodići koji bi se laganim ljuljuškanjem puštali niz potok i opet vrsika i cika.
Jedino zima poremetila bi naše plovidbe, ali zaleđena površina potoka bilo je naše malo ledeno carstvo urnebesnih padova na improvizovanim klizaljkama.
Ma čudo jedno koliko je potok i sve okolo potoka bio meni i mojoj generaciji. Uz malo mašte ispunjavao je i naše najveće snove i otvarao mjesto za velike avanture. Potok i dalje postoji ali današnjoj djeci ne predstavlja sve ono što je nama i našem djetinjstvu predstavljao. Vječiti izvor inspiracije sad je samo potok bez duše na koji malo ko obraća pažnju. Valjda to tako dolazi sa godinama koje sve mijenjaju kako nas tako i sve drugo.
Pozdrav za sve ljubitelje putovanja i avantura Kapetan Mandrak72.
[ Generalna ] 26 Januar, 2008 13:49
Ulica ko svaka ulica. Imala je svoj naziv, kuće sa kućnim brojevima, potok i naravno ljude. Ulica se protezala neka dva i pol kilometra, različite gustine naseljenosti. Prvi dio ulice bio je najgušće naseljen, dok su u nastavku kuće bile rjeđe.Gustoću naselja diktirao je krivudavi potočić koje se kao zmija provlačio između dva strma brda sa obe strane. Kuće su se nalazile sa obe strane potoka kojeg ja pratio prašnjavi put.
Pred očima mi zatitraju iskre koje su iskakale iz potočića čiju smo površinu stalno bombardirali kamenjem koje smo uzimali sa puta. Potočić sav titrav usplahiren najljepši je bio u proljeće. Šaputavi žubor vode kao budilnik rastjerivao bi san sa očiju svih onih malih očiju spremnih na nove avanture. Prva stvar koju bi kao dječak ujutro učinio bila je da pogledam kroz prozor na prašnjavi put i vrckavi potočić. Potočić je bio posebno lijep kad bi ga moj otac grabljama očistio od krupnijeg kamena i uredio obalu. No to ne bi trajalo dugo. Nama je potok bio jedna velika igračka u vremenu kad je najveći luksuz bilo imati neprobušenu loptu. Tada su bile popularne lopte polufudbalke (gumene lopte kako smo ih onda zvali) ili kako smo ih skraćeno zvali polufuce. Fuca je bila prava fudbalska kožna lopta za koje naši roditelji u ono doba nisu imali novca.
Socijalni status ulice odmah se mogao ocijeniti ulaskom u moju ulicu. Siromašne kućice služile bi kao lična karta siromašnog stanovništva bogatog djecom. Naglašavam djecom jer tad nismo ni znali šta je veće bogatstvo od velikog broja drugara sa velikim fondom igara sa beznačajnim brojem igračaka. Igračke smo bili mi sami, naše ruke, noge, potok i sva ona priroda uz neposrednu blizinu naših kuća.
Stanovništvo je bilo raznoliko, uglavnom siromašni srednji sloj, zaposlen u firmama sa slabim platama. U ulici je bilo najviše muslimanskih, dosta manje srpskih i jedena - dvije romske porodice. U ono doba niko to i nije spominjao. Siromaštvo je bilo zajedničko. Moja ulica bila je najljepša u proljeće. Kad prolistaju mnogobrojna stabla po dvorištima i šuma u zaleđu, kad se livade nakite sa žutim grumenjem jagorčevine sve kao da oživi. Livade prepune vriske slaboobučene djece valajale su se kao smehotresna olimpijada sa jednog dijela na drugi dio ulice. Raspon godina nije bio važan, ali dalo se primjetiti kada neko uđe u taj famozni pubertet, kako se polako izdvaja i nešto počne više da se mota oko curica. Nismo mi to shvatali pa smo to koristili za stalno provociranje istih.
Nismo imali uređenih igrališta i ono se svodilo na prašnjavi put koji još uvijek pamti istorijske utakmice pojedinih dijelova ulice, livade sa kojih smo bili potjerivani makar jednom dnevno da ne gazimo travu, šuma nama najdražih destinacija gdje smo mogli da praktikujemo sve avanture divljeg zapada, tvrđava i vitezova okruglog stola kao i čuvenih bitaka Prleta, Tihog, Bate Živojinovića i potoka koji nam je bio poligon ručno pravljenih brodova, prvih ribolovačkih uspjeha i mjesto za zimsko klizanje na ledu. To su nam bila najsvetija mjesta u djetinjstvu.
Jedino po čemu smo se dijelili bio je dio ulice. Prvi dio ulice koji smo zvali donja mahala bio je naš vječiti protivnik i članove tog dijela ulice zvali smo Bibići ni sam ne znam zbog čega. Srednji dio ulice gdje sam i sam pripadao zvali smo srednja mahala i nismo imali neki poseban naziv, dok treći dio ulice ili gornja mahala koje smo zvali Balini po njihovom jednom uvijek balavom članu, bio je protivnik ali uvijek nejak za nas. Između dijelova ulice uvijek je bilo nadmudrivanja, borbe, fudbala, ratovanja koji su nam svaki dan činili zadovoljstvom.
Moja ulica imala je neki ružni naziv Roga, a sve ostalo bilo je najljepši dio našeg odrastanja. Danas živim u istoj ulici, mnogo se promijenila, lica oko nje. Ostao je naziv ulice jedne čuvene ratne jedinice iz II svjetskog rata, a sve ostalo se promijenilo ili smo se mi sami promijenili.
[ Generalna ] 23 Januar, 2008 23:29
Ponekad odlutam na one trenutke koje bi mi ljeti činili zadovoljstvo. Školska lektira je bila samo vodič kroz avanture moje prigradske ulice. Onaj strah od starog škripavog parketa koji bi rastjerao tišninu u sve ćoškove naše truglasto oble biblioteke na momente bi mi probudio osmjeh. Stidljivo bih otišao do polica sa knjigama noseći teško breme očiju koje sam osjećao na leđima. U polubunilu birao bih naslove mojih novih destinacija. Obišao sam kao izviđač Vidrino jezero, čitao kako se Zoki Poki kupa, plovio morima bježeći pred Kapetanom Kukom. Nije bilo mjesta na planeti a da na neki način nism tamo bio. Koliko god da je bilo lijepo školsko doba , školski raspust sa neobaveznom lektirom bio je tri puta bolji.
Gruba sadašnjost, kao da je udaljila ta vremena nekoliko svjetlosnih godina. Pomislih da mi je samo neke stvari vratiti ili da bar moja djeca prožive jedan dio toga svijeta. Bez tih stvari djetinjstvo bi bilo hladno.
Sticaj okolnosti omogućio mi je da se nakratko vratim u jedan dio te bajke. 1998 godine iz moje RJ dobio sam zadatak da kao odgovorni izvođač radova izvršim elektrifikaciju sela Hašani.
Hašani!-sinulo mi je kroz glavu. Pa ko bi ikad pomislio da ću ići u Hašane!-zadovoljno sam prelistavao sve ono što je na Hašane asociralo.
Pa da!-ponavljao sam u sebi. Branko Ćopić, Japra, poljar Lijan strujalo mi je kroz glavu.
Terenskim vozilom sam prvi put otišao u Hašane. Bojao sam se da će stvarnost da me razočara, da to neće biti oni Hašani kojima sam jezdio tolike trenutke, da tamo više nema mačka Toše i vodenice čiča Triše koja zna hiljadu i jednu priču. Plašio sam se da je sve ono ipak samo bajka za djecu.
Mjesec juni, sunce je rano izašlo i već je bila vrućina kad sam počeo da se približavam Hašanima. 40-tak km od moje kuće do svijeta medvjeda i leptira do Hašana nekad je bilo tako daleko, a evo sad kad sam odjednom to i nije tako daleko. Makadamski put, kojim sam prilazio Hašanima, bio je krivudav, u solidnom stanju. Visoravan ispred mene koja se pružala otkrivala je svu ljepotu Grmeč planine. Stao sam pored puta, nevjerujući da se približavam svim onim mjestima koja sam prošao. Tajnoviti Grmeč bio je preda mnom budeći u meni laganu jezu. Mnogo je priča znao taj Grmeč, svjedok teških vremena ljudi koji su živjeli, pored njega, sa njim i vremena kad nisu bili pod svojim Grmečom.
Hašani su u posljednjem ratu bili popaljeni, porušeni a stanovništvo raseljeno. Izbjeglički život ipak im je bio teži nego ova sadašnja sirotinja. Ponosno su nosili svoje siromaštvo nikad nedajući da ono uzme primat nad gostoljubivosti podgrmečkog seljaka. Putem obraslim ispadoh odjednom u centru Hašana. Široko raskršće, pustoš, nigdje nikoga. Stao sam u hladovinu ogromne lipe gdje sam pokušao tražiti pomoć od vrućine. Bio sam na licu mjesta. Nigdje one bajke s kojom sam došao.
Ispred mene je stajala škola, popaljena i porušena. Prilazio sam školi uzalud pokušavajući da nađem đake. Đacima ni traga. Pa da!-rekoh sebi, ljetni raspust je i zato nema đaka. Pa kako će đaci i biti u školi u kojoj nema ni prozora ni vrata.
Bista Branka Ćopića bila je bačena u travi. Prišao sam do školske ograde, naslonio se i duboko sam udahnuo. Nigdje onih Hašana gdje sam dane provodio.
Lagani vjetrić donese malo osvježenje i kao da me prenu. U jednom trenutku kao da nisam bio sam. Iz daljine je dopirao glas iz učionice, mnoštvo glasova. Čula se graja đaka dok ponavljaju tablicu množenja sa učiteljem Paprikom. „ Dva više dva jes jednako četri, Tri više dv......“. Graja mi je ispunila srce. Ući ću unutra da to još jednom vidim-hrabrio sam sebe. Vidjeću magareću klupu, Strica, Lunju.... Možda je bolje da me ne bi poljar Lijan potjerao štapom na nastavu. Odjednom buka topova i reski rafali prenuše me iz polusna. Kraj mene su Nikoletina Bursać i Jovica Jež štitili odstupnicu zbjegu koji je spas tražio u njedrima Grmeča. I moja baba Milica bila je negdje tamo. Nisam je vidio. Okrenuh se školi, tragovi metaka, razbijeni prozori, rat. Gdje su sad svi đaci. Potrčah prema školi da ih upozorim. Izgubio sam glas. Stao sam pred polomljena vrata, nisam ušao. Tamo je magareća klupa. Šta ako je polomljena. Ko je imao smjelosti da polomi magareću klupu, kad smo takve klupe imali na svim stranama u ratu. Kakva je to osveta.
Zvuk automobila me je prenuo iz bunila. To je bio kontakt osoba sa kojim ću sarađivati u selu povodom radova koje sam trebao da izvedem u Hašanima. Upoznali smo se, pitao sam za kuću Branka Ćopića. Ona je srušena i do nje se sad ne može doći.-odgovarao me je od mog nauma da vidim to mjesto. Zajedno smo obilazili kuće gdje su se ljudi vratili. Nisu imali ništa osim ono malo sirotinje što su godinama vukli sa sobom. Nisu imali ni struje.
Odjednom oko mojih nogu poče da se umiljava mačak. Mačak Tošo-proleti mi kroz glavu-Ipak me je prepoznao. Radovao sam se tom iznenadnom susretu. Nije me zaboravio. Bio je pravi neotesani seoski mačak, koji je svojim mudrim pogledom odmah osjetio moju zbunjenost. Mačak Tošo šmugnu u travu i nesta ga iz vidokruga.
Je li ono dolje Japra?-upitao sam domaćina pokazujući u pravcu u kojem je nestao mačak. Jest.-odgovori domaćin. Produžili smo dalje, Japra je bila sve bliža. Stao sam na obali i nisam mogao vjerovati da je tako mala rječica poznata u dječijim glavama, da je veća od najvećeg Dunava. Obrasla vrbom polako se gubila u dolini, odnoseći i ono malo života što ga ovdje ima. Po završetku obilaska terena, krenuo sam opet prema školi do auta. Stao sam kod škole. Opasne škole za zbunjenoga seoskoga đaka „Zbogom bako, mili rode. U školu me sutra vode. Tamo će me vazdan tući, živ ti neću doći kući“..... Tek sad sam mogao zamisliti strah zbunjenoga đaka, koji nakon završene škole odlazi na školovanje u Bosansku Krupu „Je si li me spazila il nisi, zbunjenoga seoskoga đaka, svjetlokosog i očiju plavih u oklopu novih opanaka kako zija u izloge skupe Mala moja iz Bosanske Krupe.......
Napuštajući pitomo selo i odlazeći po prvi put u veliki svijet, zar i sami nismo osjetili tu zbunjenost dok smo stajali i gledali u nešto nama novo i nedostižno iz perspektive provincijalca u ma kojoj sferi.
Bio sam zadovoljan, Ježeva kuća bila je netaknuta, magareće godine nisu uništile baštu sljezove boje , koju i danas budno motri svojim sitnim očicama poljar Lijan ispod debele ladovine čekaju da štapom u bijeg natjera Strica, Nikolicu prikolicu, Lunju i Branu. Dok gluvi barut prekriva bojište bronzana straža u osmoj ofanzivi hrabro drži odstupnicu Nikoletini Bursaću dok on onako nezgrapan struže uz poljanak prema šumi i novom položaju. Na prašini seoskoga puta tragovi bosonogog djetinjstva nestaju u kovitlacu pod tragovima točkova i blijede u oblaku prašine dok napuštam svijet medvjeda i leptira.
Udaljavam se iz Hašana zadovoljan što će moj rad doprinjeti da neki novi Ćopići uče uz sijalicu gdje će možda napisati neke nove priče koje će i moja djeca gutati na školskom raspustu. Nakratko sam živio lektiru siguran da će ona još dugo da traje.
Hvala ti još jednom Branko. Volio sam tvoja djela, a sad volim i Hašane.
Hašani su el.energiju dobili 23.10.1998.godine. Bilo je slavlje. Drago mi je da sam bio u situaciji da pomognem Podgrmeču kojeg Volimo.
[ Generalna ] 20 Januar, 2008 18:01
Pogledom na kalendar odmah će Vam u oči upasti uglavnom crvena boja kojom se obilježava taj dan. Crveno mi nekako predstavlja opasnost, prijetnju ili šta već. Taj podatak bi trebao da Vas zabrine. Uvijek sam nedjelju volio samo do deset ujutru, poslije ne.
Ako se vratim na vrijeme škole, sve sam zadatke ostavljao za taj dan, zadaću, pripremu i učenje za testove, usmeno odgovaranje, ali baš uvijek. Nisam volio ni ići na spavanje subotom kad bih skontao šta sam obaveza ostavio za nedjelju. A nedjeljom..........
Prvo bih namjerno otezao sa doručkom, zatim bih smišljao hiljadu i jedan posao koji moram da završim neodložno prije učenja, pa kad ni to ne bi bilo dovoljno samo bih pogledao neki film, utakmicu, pa ću onda poslije kupanja dok se sušim krenuti u ofanzivu. Lagao sam nisam baš bio ofanzivan, osim kad je u pitanju lektira. Ona je mogla proći. Onaj poznati grč prije spavanja zbog neispunjenih obaveza uz posebno kratku noć upotpunjavao je uvijek nacifrani ponedjeljak.
Ponedjeljak dan bez boje i mirisa, samo da prođe i sutra će sve biti OK. Neću to opet sebi raditi nedjeljom. Ponedjeljak je uvijek bio dan loših serija, bajatih filmova i sporoprolazećih sati. Odlična priprema za smireni utorak.
Utorak dan za koji kažu da se na njega ne treba ništa započinjati, dan koji vuče loš osjećaj ponedjeljka, a u svezi s nedjeljom prokletom nedjeljom. Dan kad sam rođen, a koliko puta sam poželio i da nisam bolje da preskočim. Takav dan je šlag za srijedu.
Srijeda, pijčni dan u mom malom gradu, gužva, zahuktala lokomotiva koja vuče trome dane prema nedjelji toj stanici od bola. Ništa od srijede nije bolje nego kad prođe, pa nam se učini da je još jedna nedjelja prošla , ona radna. Odlična preporuka za sumnjivi četvrtak.
Četvrtak , onako sumnjičav na našu dobru sreću u protekla tri dana, polako nas spušta na tlo nakon lebdenja nad svim problemima koje imamo i kad nam se čini da su naši najveći na svijetu. Četvrtak nam vraća dobro raspoloženje kao uvertiru za petak.
Petak, kad će taj petak. On je tu, vedar, raspoložen, jer boga ti pa sve ćemo probleme da riješimo za vikend,a danas da se odmorimo od naporne sedmice. Sat prolaze ko po loju, kliže časovnik piruete, zamagljujući sekundaricu koju i ne vidimo. Petak je najljepši dan ma kako radn bio. Samo nas on raspoložene uspava za udarničku subotu jer tako smo sebi obećali.
Subota jutro, sunce kroz prozor pecka u obraze kao da podsjeća na obaveze što smo se zarekli još juče koliko. Ma šta me se tiče juče, danas ću na fudbal, filmovi, izlazak, a sutra ću ostaviti kao dan za obaveze. Sutra je CIJELI DAN nedjelja. Subota veče budi onog crva sumnje kojeg zatomimo dobrim izlaskom bar do nedjelje ujutro, a onda nedjelja.
Opet ta nedjelja, opet nivo raspoloženja na nuli. Sutra je posao, škola, fakultet, obaveze koje smo tako vješto eskivirali proteklih dana. Sačekaćemo kupanjac i sve ćemo stići. Malo sutra.
Ja ne volim nedjelju jer me uvijek podsjeća na ponedeljak, podsjeća na sve ono što nisam uradio, sve ono što sam zaobišao, sve ono što sam sfušario. Ne volim nedjelju i tačka. Da bog da je izbacili, sa subotom bi ja lakše izlazio na kraj. Pravdao bih se suboti da bih sve završio da ima nedjelje, ali kad je već nema ko je šljivi. Jedino nedjelju volim zbog toga što sa svojom porodicom jedem uštipke, ajvar, kobasice, suvo meso, sir,.... i luk koji sad smrdi i ponedjeljkom.
[ Generalna ] 19 Januar, 2008 19:27
Danas sam pronašao svoj ručni sat nakon dugo vremena. Ima pet godina kako je neispravan. Ruski ručni sat Raketa. Sat koji me je vjerno služio nekih 15 godina. Zašto sad pisati o jednom ručnom satu. Pa šta pokušaću, ako mi se svidi objaviću a ako ne zaboraviću.
Kada sam pošao u srednju školu 87-me godine koja se nalazila u drugom gradu 32km od moga grada nisam ni slutio koliko će mi od toga dana biti važno vrijeme. U malom gradu iz kakvog sam ja vrijeme ne znači ništa posebno. Ono promiče ko sitan pijesak kroz prste, a sve okolo se mijenja puževim korakom. Mali grad, kratke ulice, nikakve mogućnosti i nigdje ne možeš zakasniti. Sa sankanja sam išao u kuću kad padne mrak, to je bilo vrijeme ručka. Kad padne mrak bilo je vrijeme da se ide u bioskop sa društvom, čim sunce izađe jasno je govorilo da je vrijeme da se ide u potragu za gljivama (bijele pečurke, vrganji, lisičarke, sunčanice, rudnjače, tornjače i....). Tačnom vremenu da se negdje krene uvijek je prethodio neki događaj i uvijek ste stizali.
Polaskom u srednju školu imao sam obavezu da stignem na autobus koji je uvijek redovno polazio sa polazne stanice, ali je još redovnije kasnio u putu dovodilo me je u dezorijentaciju. Sat sam dobio od tetka koji ga je kupio u nekoj istočnoevropskoj zemlji. Raketa!- brzina, vrijeme, tačnost.....same asocijacije na pomen ručnog sata. Srodio sam se snjim jer sam prvi put imao sat koji se navijao ručno. S tim satom ušao sam na naki način u svijet odraslih ljudi koji bi naveče u 19 i 30min na TV-u poredli svoje vrijeme sa vremenom početka TV dnevnika. „Tačan ko švajcaraski voz“, „Švabo je to napravio, ide u sekundu“, „Radi ko Doxa“- uzrečice koje su se ponavljale od strane domaćina i glave porodice svakodnevno u pola osam. Pola od njih nisam shvatao, ali sam žarko želio da dobijem sat na navijanje koji bi onako ritualno navijao u pola osam i hvalio ga „Kako radi u sekundu tačno“. Doduše imao sam ja satova onih digitalnih iz Austrije što mi je stric donosio, ali nisu bili na navijanje. Nisu imali onu dušu koja se može oslušnuti, potaknuti da razdragano zakuca tika-taka, nisu imali svu onu silu opruga, zvrkova koja je proizvodila zvuk, pokret i na kraju tačno vrijeme.
Ruski ručni sat Raketa bio je tipično Ruski. Uvijek je malo kasnio ili išao naprijed. Četvrtast, debeo nimalo nalik na tadašnje modne trendove, ali bio je moj lično moj sat. Imao je ključ za navijanje i čak je pokazivao datum. Rimski brojevi na bijeloj podlozi na kojoj je u gornjem dijelu crnim slovima pisalo Raketa, a u donjem dijelu made in USSR.
Dugo vremena krasio je moju ruku, ja bih se njime uvijek hvalio kako je tačan, pred svima onim koji su imali daleko čuvenije marke satova. Kudio sam sve časovnike koji su koristili baterije, kojima se nije čulo kuckanje mehanizma. Bio je srastao sa mnom, nisam ga skidao s ruke nikako osim na kupanju. Prošao je sa mnom i Mahovo i Grahovo, srednju školu, izlet na fakultet, vojsku, rat, vojnu školu, prvo zaposlenje, ljubav, svdbu, početak braka i onda se umorio. Stao je. Međutim ja koji sam mislio da kuckanje tika taka tjera vrijeme naprijed prevario sam se vrijeme je išlo naprijed i bez moje Rakete. Raketa je ispustila dušu, a vrijme je teklo naprijed. Sajdžije nisu bile voljne da ga poprave, te sam ga morao odložiti. Nisam imao snage da ga bacim, a nikad i neću. Poslije njega sam promijenio nekoliko satova i ni sa jednim nisam bio zadovoljan kao sa mojom Raketom kojom sam krenuo na put odrastanja od klinca, preko tinejdžera, pa do zaposlenog i oženjenog mladog čovjeka koji je pronašao svoje mjesto u društvu.
Gledam sat pred sobom i pred očima mi promiču sve one slike kojima je sat bio svjedok svih ovih godina naših zajedničkih. Zabilježio je sve one lijepe trenutke koje smo imali, a vjerujem i sve one straže u ratu dok sam kao mlad strijepio na svaki šum dok mi čula nisu otupila. Zabilježo je onu tremu dok sam prvi dan na poslu slušao svoja zaduženja i upoznavao društvo s kojim ću raditi. Zabilježio je sve one trenutke dok sam čekao moju malu nesuđenu pravilnicu ispred njenog stana, dok sam se krio pored ulaza u odijelu i onog momenta kada je golub izvršio diverziju i na mojim leđima iscrtao adidas pruge koje nisam primjetio dugo vremena sve dok nisam primjetio poglede koji su se osvrtali za mnom. Pamti i moju svadbu. Ali nije dočekao da upozna moje nasljedice koje ga sad prevrću po rukama. Bilo je zadovoljstvo živjeti s Raketom. Niti je bilo brzo, niti tačno, ali je bilo sa srcem po mjeri i na vrijeme.
[ Generalna ] 14 Januar, 2008 11:00
Evo zore evo zore hoću da se nap...... Ja na poslu sam, nigdje nikog. I praznik i nije praznik. Znao sam da je praznik i otišao sam na posao, pola firme ne radi. Ja ipak završavam neke papire pa ću da begam kući mojoj voljenoj.
Možda će ona ovo uskoro da pročita pa da me iznenadi nekim toplim doručkom.
Završio sam popis osnovnih sredstava pa pjevam sve pjesme koje znam , a vjerujte ni jednu ne bih znao da vam nabrojim, ali uz muziku i društvo ja sam u elementu. Najviše zbog toga me je moja draga zavoljela, a bogami i ja nju.
Sinoć mi je pomagala i završavala popis sa mnom i zato joj veliko hvala i naravno od plate će da otkine dobro parče za svoju dušu.
Dosta mi je posla , odoh ja kući. Narode sretna Vam Nova Godina Pravoslavna, Kineska kad dođe i naravno Jevrejska.
U povjerenju za Kinesku Novu godinu doček na trgu Mao Ce Tunga uz bogat kulturnoumjetnički program. Gostuju svi najpoznatiji izvođači drevni Kineskih melodija, skečeva, prikaza i kabarea. Specijalni gost večeri Mile Kitić (shodno ukazanoj potrebi).
Ćao narode žurim da bježim, dopizdilo mi.
[ Generalna ] 10 Januar, 2008 17:08
Nisam imao namjeru da se petljam. Poštujem svakog i poštujem njegov rad. On može i ne mora da mi se sviđa. Ali ja nemam ekskluzivno pravo da nikog vrijeđam ili ponižavam. Isto tako imam pravo da komentarišem i iznesem svoje mišljenje, slaganje ili neslaganje. Imam pravo i da pišem, ako budem interesantan biću čitan ,a ako ne bože moj. Pisaću dok mi se bude pisalo, čitaću tuđe postove dok mi budu nudili interesantne sadržaje, smijati se, plakati ili komentarisati, ali neću vrijeđati. Poštovaću svaki trud koji bude uložen da bi svima nama bilo nešto saopšteno i neću imati ni najmanje pravo da vrijeđam. Svima nama su zanimanja različita. Neko voli filmove, neko poeziju, neko fudbal, ali nikome ne mogu da kažem šta ti radiš na blogu. On je otvoren onoliko koliko smo iskreni dok pišemo, i koliko su iskrene naše stvarne namjere i ciljevi blogovanja. U laži su kratke noge, kroz providno se dobro vidi. Zar najbolje pisce, redatelje svakodnevno ne kritikuju kritičari. Naprotiv kritičari samo probude inat da se bude još bolji. Pa opet nisam čuo da se neki kritičar proslavio pisanjem ili snimanjem filmova. Lektor najbolje zna da uredi knjigu, ali je on samo tehničar pisma izvanredan, nije isključeno da umije lijepo da napiše, ali ako nema sluha, ne vrijedi mu svo pravopisno znanje. Svako bira svoj hobi, štivo, film ili sport, mjesta ima za sve. Bez vrijeđanja Nametni se kvalitetom, psovati znaju i kočijaši možda najbolje. Na istoku stare priče, na zapadu ništa novoooooooooo.
[ Generalna ] 08 Januar, 2008 17:47
Tranzicija je riječ koju srećemo često prečesto u svkodnevnom životu. Nisam načisto šta znači. Tranzicija bi trebalo da znači nekakav prelaz. Zemlja u tranziciji možda znači prelazni period u kome će kriminalci da državnu i društvenu imovinu da prepišu u svoje vlasništvo. Period u kojem mi ne smijemo da se nadamo ničemu dobrom. Naše je da ćutimo i čekamo da se glavonje lešinari okoriste o našoj imovini pa će oni tek onda da nas povedu u Evropu onako obezgaćene, slomljena ponosa i osramoćene. Nakon perioda bjesomučne pljačke kod nas će dolaziti emisari svjetskog kalibra da nas uče kako se krava muze, mlijeko ispija i kako ne treba peći pečenicu za naše praznike.. Vjerovatno će i sarmi da nađu neku zamjerku, te kiseo kupus, meso samljeveno, pa riža onakva, pa začini ovakvi. Vino neće valjati ako nema nekakav setifikat. Česnica je neisplatna, pa šta će novčić u njoj. Šta će nam sreća u narednoj godini, pa Evropa je tu da nam donese sreću. I naravno Deda Mraz. Tranzicija bi trebala značiti da će se sve nešto mijenjati. Mijenjaćemo gaće svkodnevno osim onih koji to sad već ne rade, čarape nam neće smrdjeti jer imaćemo svaki dan da mijenjamo čarape. Što šta će se mijenjati. Naša zajednička imovina biće imovina nekog Olaffa, Manfreda ili Pjera. Nećemo se grijati na drva, grijaće nas topla njedra prijateljske nam Evrope. Iste one koja nam već 15 godina ne da da joj u goste dođemo, da joj slučajno ne bi donijeli možda pečenicu u goste koju bi oni tako rado pojeli a poslije nazvali barbarskim način kako je mi spremamo. Kanibalizam kao pojava još uvijek nas iznenadi a upravo stigne sa tog zapada. Nema te životinje koju oni ne jedu, krabe, jastozi, ptičice sitne, i šta sve ne.... a prase ne valja. Nisam mesožder ali volim pojesti pečenje povremeno. Volim i jagnjetinu. Šljivovica domaća ne. A moći će hemija njihovih destilerija, hemija koja nam je učinila da ovaj uvozni crveni luk smrdi tri dana ako se jede, krompir ne može da se skuva, pasuljem ne možeš da se opasuljiš. Hvala im na brizi. Nepotrebna im je briga. Ne volim rakiju ali ako je prava domaća uvijek ću dati glas za nju. Vjerovatno će i radna vremena doći pod udar te tranzicije. Od 9 pa do 17. Super ja i moja familija ne treba da se nikako vidimo čitav dan. Neće biti ručka oko pola 4 kad će mo se supruga djeca i ja zajedno naći za stolom. Ujutru ću da popasem neke žitarice, pahuljice, sok od narandže i na posao. Na poslu će oni sa slabijim platama da se ugoste sa nekim sendvičem vjerovatno bajatim koji će da ih čeka u papiru u ladici stola, a oni bolje stojeći menadžeri će da jedu po restoranima. Oni bolje umiju. Neću ni imati vremena za roštilj sa familijom i društvom pored moje rječice u selu gdje volim provoditi sate odmora. Samo pidžama, radno odijelo i pidžama, malo TV sapuna i spavanjac. Ma džaba im sve to ja ću se i dalje šišati kod svog brice. Onako po mjeri svake glave koja uđe u njegovo zdanje. Zna brica mene i moje probleme. Zna kako najbolje da ih uobliči a da moja glava neizgleda po šablonu. On šiša sve i doktore i zubare i tehničare, profesore, stolare i mašince. Brica šiša redom svakom onako kako zaslužuje. Zveckanje makaza neće moći da mi unište saloni mode koji mnogo skuplje naplaćuju šišanje ovaca. Zna moj brica i da brije ali ja to volim sam, kad hoću i kako hoću. Zna brico i kad sam dobre volje i kad nisam. Zna i sve rezultate utakmica koje sam propustio. Zna i brico za tranziciju ali je ne jebe ni 1 %. Neće njemu niko da otima makaze. Ovi tranzicijaši hoće sve samo ne da rade. Tranzicijom ovakvog tipa postaćemo samo još veći robovi malih plata, cjelodnevnog rada, kredita, Visa kartica, supermarketa i nažalost TV Šopova. I to nije sve........ Šta je tranzicija ni nakon ovoga mi nije jasno. Tranzicija dušu nema.
[ Generalna ] 07 Januar, 2008 06:58
Volim tehniku svake vrste. Tehničku robu svih fela, sve tehničke škole, sve što tehničkim se zove. I sam sam tehničar, ali pošteni. Mlad jesam iako ne zemjerite što volim pjesmu“Prođe leto trideseto godina mi žao nije“, ali sve slabije razumijem klince kad razgovaraju o tehnici. OK stižu novine jedna po jedna, ali prebrzo. Taman naučim jednu stvar eto ti trista novih. U ruke uzmem katalog kojim se nudi tehnička roba svih audio, video, foto, PC računara, pegli, vešmašina i šta sve ne, počnem da listam i vidim da više ništa ne razumijem. Nekad je bilo dovoljno otići u prodavnicu kupiti veš mašinu a da te niko ništa ne pita, da se opredijliš za kolor TV ili crno-bijeli, i to bi bilo to. Danas ponuda TV-a ima toliko opisnih elemenata da se bojim da ih ima više nego dijelova TV-a. Te LCD, Plazma, HDD, 16:9, Teletekst pa i još hrpa toga drugog što ne razumijem a neću da napišem. Tako za veš mašinu da li 400, 600 obrtaja, 5 kg veša, 7 kg veša. Daljinski upravljači za sve i svja. Player-i svih vrsta VHS, CD, DVD, MP-3,MP-4. USB. Ma ipak najviše se razočarah kad sam prije 3 godine kupio TV Philips 72 ekran a ono MADE in PRC (Prc Milojka eto ti ga pa Kineski majku mu jebem). Ništa više nema a da se ne pravi u Kini. Bojim se kad prođem kroz našu glavnu Kinesku ulicu u gradu da će uskoro da kod nas pravidu i djecu kad ovi naši stari momci neće i naravno stare cure. Koliko kod nas ima Kineza, a svaki dan dolaze , a ne vidim po osmrtnicama da odlaze, nemaju ni groblja, pa di su, valjda i oni ne lete u nebo. Nisam ksenofobičar ali gdje je kvalitet. Zašto sami šund pa i iza čuvenih imena. U komunikacijama između smrtnika sve više računarskih izraza.Moj komšija povišenim tonom supruzi podvikuje „Save As ćeš ti mene kad ti ja nešto kažem“ i desnim dvoklikom izbio joj 3 zuba. Supruga me dočekuje sa spržila sam ti novu Riblju čorbu, a znam da zna da ne volim ribu, a čorba se kuva.itd.Na poslu samo čujem „Pošalji mi ono faksom, isprintaj izvještaje, nareži fajlove (mezu niko ne spominje). Živim za dane kad ću neke likove iz firme Send to Recycle Bin (trajno bez povratka). Sve manje čistih riječi razumljivih, jednostavnih i toplih kao sarma ili uštipci za kojima sam lud, dok se onako ko cicvara puše na stolu, pa slanina, pa luk, pa ajvar, pa kobasica, pa suvo meso, pa pa ne znam ni šta sve ne, pa pašteta. Harmonija, a ne hladna elektronika. Bojim se za nas da ćemo nestati ako ovako nastavi. Ne može se beba naručiti e-mail-om platiti karticom, hraniti file-ovima, vaspitati u PDF-u.
[ Generalna ] 03 Januar, 2008 18:08
Kradem. Kradem ono malo osmeha što kriješ iza oblaka kišnog pogleda...... Ljubim. Ljubim ono malo sunca što kupa se u suzi tvoga oka............ Gledam. Gledam sreću koje se odričeš i prinosiš kao žrtvu svoje prošlosti....................... Gubim. Gubim te to osećam po snegu na usnama koji ne mogu da otopim.............................. Pišem. Pišem o tebi ljubavi ali sve ove reči ne mogu voleti kao ja.................................................................
[ Generalna ] 31 Decembar, 2007 17:10
Prstohvat sitna pijeska odbrojava posljednje trenutke 2007.godine. Prolazi još jedna godina kojoj znamo broj, a dolazi nova za koju ne znamo koliko će trajati. Ne znamo ni koliko će pješčanih satova iscureti, ali znamo da ih je svaki put manje za jedan. Svake godine pored radosti što donosi dolazak Nove godine budi se ta tiha sjeta „Prođe još jedna“. Pa bila ovakva ili onakva brojimo je i pridodajemo svim onim prošlim i zaboravljenim dobrim i lošim godinama koje projezdiše ko nakićeni konji vrani. Ipak svako rađanje sunca, jutra, djeteta, nade, želje budi jedno raspoloženje nalik euforiji što smo svjedoci jednog novog početka. Svi oni mali sunca zraci koje čitamo u buđenju jutra, u očima djeteta dok halapljivo iz majčinih njedara crpi snagu za sve one male korake kojima planira činiti velike stvari, daju nam snagu da poguramo jače i bolje, da damo sve najbolje od sebe. Želimo svi isto. Želimo najbolje. Želimo, želimo........ Evo prilike da sad opet krenemo jače i bolje. Snijeg sitan u ovaj čas prekriva snijeg od neki dan i popravlja slabe tragove zemlje koja se ukazivala ispod starog snijega kao da želi reći „evo može i bolje“. Pa možemo valjda i mi. Želim Vam sve ono najbolje u 2008.godini i godinama koje dolaze. Želim Vam Zdravlja, Sreće, Ljubavi i Potomstva. Želim Vam uspjeha kod kuće, na poslu,u društvu. Želim da vam naredne godine budu one najbolje, da budu temelj svih uspjeha i zadovoljstava. Abraka - dabra...........
[ Generalna ] 29 Decembar, 2007 19:49
Danas me je šokirala vijest o stradanju tri bivša stanara kuće Velikog brata. Zapitao sam se da li je baš moralo tako biti. Nisam redovni gledalac tek pogledam 1 od 10 epizoda. Gledao sam prvi serijal Big Brothera na RTL televiziji u Hrvatskoj najviše iz radoznalosti da vidim šta je to i šta se tu dešava. OK tad mi je to bilo prilično interesantno. No ne lezi vraže vrlo brzo sam uvidio mnoštvo stvari koje mi sve više smetaju. Nisam ljubomoran ni sujetan, ali ne sviđa mi se način kako se pokušava postati zvijezdom, način da se neko iskaže i postane javna ličnost. U 99% slučajeva ta lažna popularnost ne završava ničim posebno. Žalosno mi je gledati npr. da Miki čovjek bez škole ima više intelekta nego svi ukućani zajedno. On onako priprost, neotesan, izgubljen slučaj vlada situacijom u kući gdje mnoštvo studenata i drugih školovanih diletanata pored njega ispoljavaju sve slabosti našeg društva a naročito školstva. Gdje su roditelji tih mladih ljudi. Zar ta lažna slava zamagljuje pozadinu svih gluposti koje nudio Veliki brat. Novac da se zarađuje bahanalijama, pijanstvom, golotinjom i psovačkim arsenalom kojima ni kočijaši nisu ravni. Bijesan sam na TV zbog trke za profitom koja ne štedi ni našu djecu. Ja svoju ne dam. Mnogo je načina da se bude poznat i popularan, sport, gluma, poezija, muzika i šta sve ne. Ljudi treba da sami nađu put i svoje mjesto u društvu. Popularnost na silu i po svku cijenu nije dobra stvar. Stalno organizovanje partija za bivše stanare i raznih budalaština kada i oni sami već pomišljaju da se dovoljno pokazati i da će sva vrata da budu otvorena bez truda, rada i znanja je bolesna umotvorina dokonog zapada, a naši su u stvari da svaku stvar dovedu do apsurda. Molim Vas zadužene za zabavu masa da prije svake odluke dobro promislite da li je dobro da djeca žive u iluziji da će im neko nešto dati badava. Nije u redu da se djeca brukaju svojim ne neznanjem nego zelenilom razuma i zrelosti. Lako je idiotu biti pametan ali teško je pametnom da bude idiot. Znam da će neki reći da su se oni sami prijavili za kuću Velikog brata, ali najgore su posljedice npr. ova sad što se desila. Nema povratka na staro, nema ponovnog vraćanja u kuću. Njih troje su sad izbačeni za sva vremena iz VELIKOG I JEDINOG ŽIVOTA. Prebrzo i nepravedno. Nemoj da se živi brže od života. OK druženje, OK izlasci, OK zabava, ali ne posvaku cijenu. Danas je cijena prevelika. Ti mladi ljudi, Stevan Zorica i Elmir najveća su tragedija i da ih nismo poznavali. Šteta je života tih mladih ljudi. Zauvijek ukinite Velikog brata, njegovo naravoučenije je slabo, nema rezultata samo posljedice. Molim Vas ukinite to smeće sa zapada. Nismo mi toliko netalentovani da se ne znamo sami zabavljati, da ne znamo praviti svoj program. Mnogo mi je žao ovih ljudi i svih ljudi koji život izgube na ovako strašan način Molim Vas ukinite Velikog brata.
[ Generalna ] 21 Decembar, 2007 17:42
Evo kraj godine je pred nama. Da zbacimo teret sa leđa da se odmorimo pa opet Jovo nanovo. Okrenućemo glavu pogledati još jednom šta jeste a šta nije dobro bilo. Pokušaćemo da zapamtimo samo najbolje stvari, a ostale loše da zaboravimi ili zlopamtimo. Prođe ta godina tako brzo da nismo u stanju da je pratimo,a opet kad bi me sad pitali koji je film obilježio godinu za nama ja se ne bih sjetio iako volim filmove, pratim fudbal a opet se ne bih sjetio ko je bio pobjednik Lige šampiona. Pa dobro kako ću onda pamtiti dobre stvari. Interesantno je to kako sjećanja brzo blijede s godinama. Pokušavam se sjetiti dešavanja iz prošle godine i zaplovim kroz gustu maglu natrpanu događajima koji me iscrpiše prošle godine. Bezbroj gluposti koji su me do juče morile tad bi me samo saplitalo iščezavajući u dubinu zaborava, odnoseći ono što nije bili vrijedno pomena, truda da se pamti ili obilježi. Mnogo je toga odnijela dobra strana čovjekove psihe da se zaboravi, ali ponekad na momenat bljesnu stvari koje bolno podsjete da su bile i prošle. Sreća za mornara koji brodi u orahovoj ljusci na uzburkanom moru gluposti, ljudskih najnižih poriva su svetionici. Ta mala tužna mjesta. Čovjek koji se na momente obraduje novim punim vjetra jedrima, ne hajući za kišu što mu zapljuskuje izbrazdano i od sunca potamnjelo lice. Čovjek koji snagom svjetlosti pokušava usmjeriti i na pravi put izvesti nevoljnike. Nevoljnike silom spojene u posadu okrutnog kapetana, čiji sav život stane u posudu sa slabo posoljenom čorbom koju danima izlizanom kašikom prevrću bezvoljno. Nevoljnike čiji sav imetak stane na smrknute obrve i izgubljen pogled u daljini gdje traže malo čvrsta tla. Nevoljnike koji uprkos omrznutom kapetanu ove noći pokušavaju da spasu svoju kožu koja se na berzi ne kotira naročito. Ulažu i poslednji cent snage da sačuvaju i ono malo golotinje. Svjetionik na mah unese spokoj koju samo svjetlost može. Svjetlost koja pokaže na hridi, sjevernjaču koje nema, na čvrsto tlo koje je tako blizu, a koje je tako daleko od cilja. Svjetioničar bi bez ikakve grimase zadovoljstva na licu zadovoljno sišao kad bi vidio da je učinio dovoljno za brod koji se polako gubio u tami koju bi nakratko obasjavala grmljavina koja je večeras htjela da pokaže sav svoj arsenal snage nevelikoj i nadasve nezahvalnoj publici. Plovidbom po sumaglici snažnog zaborava, na krilima svetionika i svjetlosti trenutaka sreće pobjeđujem reske talase koji milionima kapljica nastoje da me osvijeste i da me namame u dno sivila. Ali moji svetionici nadjačavaju sve nedaće na putu, ohrabren, ponesen zajedništvom moje porodice pobijeđujem te bezvrijedne hridi gluposti i ljudske katastrofe. Moji anđeli moja snaga, supruga moja hrabrost i ja sluga, drug, otac, krov i vatra guramo breme svako po mogućnosti i iznad svake prepreke. Volimo se, to je važno. Držimo se zajedno i to je važno. Taj život, cinik u isključivosti, hladan po vokaciji, Neron u sjeniku, dan ta sijeda vlas u kosi, godina tek još jedna plomba na zubu vremena, igra se s nama. „Kud žuriš, jednom se živi, jebo ga ti“ reče vozač hitne pomoći čovjeku na nosilima i ode na jednu ljutu. Nije praksa ali valja znati da i ćorava koka zrno ubode. Kad stigne kraj godine valja se osvrnuti, ponovo i po ko zna koji put pogledati na svetionike iza leđa da bi smo znali kud idemo, da bi znali svoj cilj. Pogledajte iza sebe i prepoznajte svoje svetionike, pogledajte i pronađite i vi svoj put, ja sam svoj pronašao. Porodicu.
[ Generalna ] 18 Decembar, 2007 18:03

Ma ne bih ja sad da kukam kad i ovu godinu ispraćam. Ne bih, ali moram pa ako imate iste probleme biće mi lakše. Na nekakvom kraju pa kakav god bio znali bi se neki rezultati. Film američki bi završio sretno, političari bi bili zadovoljni učinjenim, sportisti bi nabrajali uspjehe i sumirali svoj rad( naši Srpski malo sutra ali ima i njih), estradnjaci novim silikonima, tezgama, a ja sam bolestan od svih mogućih krajeva. Ne volim kraj godine jer najebem ko žuti. Sve ono što sam radio čitave godine zgadi mi kraj. Radim ko konj čitave godine, a ne možeš napred pa bog. Samo sam svojom porodicom zadovoljan , a ostalo propast.

Radim u firmi u kojoj političari kroje kapu potrošačima el.energije(Zamijenićemo stub kod onog ili ovog, deset babica koji porađaju betonski stub, prolazeći Tantalove muke sa odlukom na koga liči, da li na onaj prethodni, ili više liči na one nekadašnje, čak pomalo liči i na našeg upravnika RJ-valjda po tupim uglovima, pa zatim mi ćemo ga dizati po najsavremenijim metodama i ostvarićemo uštedu, oni prije to nisu znali, njihovi betonski stubovi nisu išli u korist naroda........) već 7-ma godina.

Pregrmio sam već 6 direktora za ovih mojih 10 godina rada u firmi. Nije malo, nemojte se varati. Svaki osim onog prvog mi je odnio po pet godina života znači 25, što sa zbirom mojih sadašnjih godina iznosi oko 60. Eto kako sam ostario.

Dragi moj Bože ako te ima igdje pogledaj i nas nesretne zaposlene u raznim elektrodistribucijama i drugim ordinacijama gdje bezglave aždaje operišu na živo, vade mast iliti liposukciju, izmišljau toplu vodu, pa čak i neka svoja stručna zvanja za škole gdje duže traje put na fakultet nego svi ispiti zajedno. Dragi moji dipl.inž. svih fela( lijevog navoja, patlidžanove kore, dobrih namjera itd..) u pamet. U pamet se dozovite.

Žao mi je što ja eto sa svojom SSS IV stepen nemam obraza da upišem neku višu ili fakultet jer bilo bi me sramota biti u društvu takvih a pogotovo bi me bilo sramota poštenih studenata koji se namuče da stignu do diplome, ali nemaju mogućnost da pokažu znanje i umijeće od polupismenih baraba od jedne knjige. Ali otići će oni već znamo kud.

Čini li se Vama da kad god nemate dinara(kod mene KM) u džepu da upravo tada ima najviše za kupiti. Izlozi puni, oči gladne, džep uistinu šupalj, a tuga najveća. Nisam se ošišao, nisam kupio ni zimske cipele, nisam kupio ni nove pantalone imam ove stare preko godinu i pol, plata mi je bila prije 4 dana i više je nemam (kažu da je plata kao oni dani kod žena traje 6 dana a poslije se možeš J...., da je kod žena bar kao kod moje plate bilo bi im za 30%lakše). Nisam sebi ni kupio zimsku jaknu imam ovu već 3-ću godinu, nemam ni mobilni koji sam od bijesa razbio i neću ga sebi više ni kupovati, ove godine nisam ni bio na ljetovanju u Tunisu a već naredne godine neću takođe ni ići u Grčku. Nisam jutros ni stolicu imao ( kad se čovjeku neda onda ga stvarno ne ide), nisam ove godine ni poštenu gripu imao, ali zato sam radio ko konj.

Čini mi se da svake godine sve više radim a sve manje imam, jebem li ga gdje griješim. Nemam ni lokal za privatluka, nemam ni svoj automobil(uzmem od oca), nemam ni hobi, ne idem na utakmice, ne izlazim, ne znam ni šta ću za novu godinu, volio bih izvesti ženu ali s čim????

Neću više ni izloge da gledam, volio bih poslati poneku čestitku za novu godinu, onako sa motivima snijega, malim kućama sa prozorima iz kojih škilji slabo svetlo. Volio bih da mi ova nova godina bude sa što manje stresa, da mi familija bude živa i zdrava. Volio bih da mi se javi Mandrak onaj pravi, da sa štapićem učni čaroliju i da svi budemo sretni. Ovo vrijeme pred novu godinu daje nam pravo da maštamo pa eto ja bih samo sreće i zdravlja poželio, a ostalo kako kome i po zasluzi. Pozdrav svima od mandraka72.

 

[ Generalna ] 11 Decembar, 2007 19:13
Nekad tako malo treba
sitnica da me prene
ne mogu ja tu ništa
to je jače od mene
Po neki cvet kraj puta
ubran i ostavljen da vene
polomljena dečija igračka
i dečije oči što gledaju mene
sve to ume da ponese
da me rani i potrese
Ranjena košuta i lane
i vuk što zavija sa stene
i tvoje promrzle ruke
što dodiruju noćas mene
kad telom prostruji nemir
i tuga hladna ko svemir
Suza slana kojoj ne dam
iz oka niz lice da krene
ne vredi nemojte zameriti
to stvarno ne zavisi od mene
06.12.1996.god Banja Luka.........18:00časova
Hit Counter
Free Web Counter