mandrak72

Pred očima mi zatitraju iskre koje su iskakale iz potočića čiju smo površinu stalno bombardirali kamenjem koje smo uzimali sa puta. Potočić sav titrav usplahiren najljepši je bio u proljeće. Šaputavi žubor vode kao budilnik rastjerivao bi san sa očiju svih onih malih očiju spremnih na nove avanture. Prva stvar koju bi kao dječak ujutro učinio bila je da pogledam kroz prozor na prašnjavi put i vrckavi potočić. Potočić je bio posebno lijep kad bi ga moj otac grabljama očistio od krupnijeg kamena i uredio obalu. No to ne bi trajalo dugo. Nama je potok bio jedna velika igračka u vremenu kad je najveći luksuz bilo imati neprobušenu loptu. Tada su bile popularne lopte polufudbalke (gumene lopte kako smo ih onda zvali) ili kako smo ih skraćeno zvali polufuce. Fuca je bila prava fudbalska kožna lopta za koje naši roditelji u ono doba nisu imali novca.

Socijalni status ulice odmah se mogao ocijeniti ulaskom u moju ulicu. Siromašne kućice služile bi kao lična karta siromašnog stanovništva bogatog djecom. Naglašavam djecom jer tad nismo ni znali šta je veće bogatstvo od velikog broja drugara sa velikim fondom igara sa beznačajnim brojem igračaka. Igračke smo bili mi sami, naše ruke, noge, potok i sva ona priroda uz neposrednu blizinu naših kuća.

Stanovništvo je bilo raznoliko, uglavnom siromašni srednji sloj, zaposlen u firmama sa slabim platama. U ulici je bilo najviše muslimanskih, dosta manje srpskih i jedena - dvije romske porodice. U ono doba niko to i nije spominjao. Siromaštvo je bilo zajedničko. Moja ulica bila je najljepša u proljeće. Kad prolistaju mnogobrojna stabla po dvorištima i šuma u zaleđu, kad se livade nakite sa žutim grumenjem jagorčevine sve kao da oživi. Livade prepune vriske slaboobučene djece valajale su se kao smehotresna olimpijada sa jednog dijela na drugi dio ulice. Raspon godina nije bio važan, ali dalo se primjetiti kada neko uđe u taj famozni pubertet, kako se polako izdvaja i nešto počne više da se mota oko curica. Nismo mi to shvatali pa smo to koristili za stalno provociranje istih.

Nismo imali uređenih igrališta i ono se svodilo na prašnjavi put koji još uvijek pamti istorijske utakmice pojedinih dijelova ulice, livade sa kojih smo bili potjerivani makar jednom dnevno da ne gazimo travu, šuma nama najdražih destinacija gdje smo mogli da praktikujemo sve avanture divljeg zapada, tvrđava i vitezova okruglog stola kao i čuvenih bitaka Prleta, Tihog, Bate Živojinovića i potoka koji nam je bio poligon ručno pravljenih brodova, prvih ribolovačkih uspjeha i mjesto za zimsko klizanje na ledu. To su nam bila najsvetija mjesta u djetinjstvu.

Jedino po čemu smo se dijelili bio je dio ulice. Prvi dio ulice koji smo zvali donja mahala bio je naš vječiti protivnik i članove tog dijela ulice zvali smo Bibići ni sam ne znam zbog čega. Srednji dio ulice gdje sam i sam pripadao zvali smo srednja mahala i nismo imali neki poseban naziv, dok treći dio ulice ili gornja mahala koje smo zvali Balini po njihovom jednom uvijek balavom članu, bio je protivnik ali uvijek nejak za nas. Između dijelova ulice uvijek je bilo nadmudrivanja, borbe, fudbala, ratovanja koji su nam svaki dan činili zadovoljstvom.

Moja ulica imala je neki ružni naziv Roga, a sve ostalo bilo je najljepši dio našeg odrastanja. Danas živim u istoj ulici, mnogo se promijenila, lica oko nje. Ostao je naziv ulice jedne čuvene ratne jedinice iz II svjetskog rata, a sve ostalo se promijenilo ili smo se mi sami promijenili.

Dodaj komentar

Naslov:

Tekst (potrebno):

Vaše ime (potrebno):

Vaša e-mail adresa (ukoliko je imate):

Vaša lična stranica (ukoliko je imate):

Zapamti me