Evo kraj godine je pred nama. Da zbacimo teret sa leđa da se odmorimo pa opet Jovo nanovo. Okrenućemo glavu pogledati još jednom šta jeste a šta nije dobro bilo. Pokušaćemo da zapamtimo samo najbolje stvari, a ostale loše da zaboravimi ili zlopamtimo. Prođe ta godina tako brzo da nismo u stanju da je pratimo,a opet kad bi me sad pitali koji je film obilježio godinu za nama ja se ne bih sjetio iako volim filmove, pratim fudbal a opet se ne bih sjetio ko je bio pobjednik Lige šampiona. Pa dobro kako ću onda pamtiti dobre stvari. Interesantno je to kako sjećanja brzo blijede s godinama. Pokušavam se sjetiti dešavanja iz prošle godine i zaplovim kroz gustu maglu natrpanu događajima koji me iscrpiše prošle godine. Bezbroj gluposti koji su me do juče morile tad bi me samo saplitalo iščezavajući u dubinu zaborava, odnoseći ono što nije bili vrijedno pomena, truda da se pamti ili obilježi. Mnogo je toga odnijela dobra strana čovjekove psihe da se zaboravi, ali ponekad na momenat bljesnu stvari koje bolno podsjete da su bile i prošle. Sreća za mornara koji brodi u orahovoj ljusci na uzburkanom moru gluposti, ljudskih najnižih poriva su svetionici. Ta mala tužna mjesta. Čovjek koji se na momente obraduje novim punim vjetra jedrima, ne hajući za kišu što mu zapljuskuje izbrazdano i od sunca potamnjelo lice. Čovjek koji snagom svjetlosti pokušava usmjeriti i na pravi put izvesti nevoljnike. Nevoljnike silom spojene u posadu okrutnog kapetana, čiji sav život stane u posudu sa slabo posoljenom čorbom koju danima izlizanom kašikom prevrću bezvoljno. Nevoljnike čiji sav imetak stane na smrknute obrve i izgubljen pogled u daljini gdje traže malo čvrsta tla. Nevoljnike koji uprkos omrznutom kapetanu ove noći pokušavaju da spasu svoju kožu koja se na berzi ne kotira naročito. Ulažu i poslednji cent snage da sačuvaju i ono malo golotinje. Svjetionik na mah unese spokoj koju samo svjetlost može. Svjetlost koja pokaže na hridi, sjevernjaču koje nema, na čvrsto tlo koje je tako blizu, a koje je tako daleko od cilja. Svjetioničar bi bez ikakve grimase zadovoljstva na licu zadovoljno sišao kad bi vidio da je učinio dovoljno za brod koji se polako gubio u tami koju bi nakratko obasjavala grmljavina koja je večeras htjela da pokaže sav svoj arsenal snage nevelikoj i nadasve nezahvalnoj publici. Plovidbom po sumaglici snažnog zaborava, na krilima svetionika i svjetlosti trenutaka sreće pobjeđujem reske talase koji milionima kapljica nastoje da me osvijeste i da me namame u dno sivila. Ali moji svetionici nadjačavaju sve nedaće na putu, ohrabren, ponesen zajedništvom moje porodice pobijeđujem te bezvrijedne hridi gluposti i ljudske katastrofe. Moji anđeli moja snaga, supruga moja hrabrost i ja sluga, drug, otac, krov i vatra guramo breme svako po mogućnosti i iznad svake prepreke. Volimo se, to je važno. Držimo se zajedno i to je važno. Taj život, cinik u isključivosti, hladan po vokaciji, Neron u sjeniku, dan ta sijeda vlas u kosi, godina tek još jedna plomba na zubu vremena, igra se s nama. „Kud žuriš, jednom se živi, jebo ga ti“ reče vozač hitne pomoći čovjeku na nosilima i ode na jednu ljutu. Nije praksa ali valja znati da i ćorava koka zrno ubode. Kad stigne kraj godine valja se osvrnuti, ponovo i po ko zna koji put pogledati na svetionike iza leđa da bi smo znali kud idemo, da bi znali svoj cilj. Pogledajte iza sebe i prepoznajte svoje svetionike, pogledajte i pronađite i vi svoj put, ja sam svoj pronašao. Porodicu.