[ Generalna ] 08 Novembar, 2009 22:22
„Ujutro se javi kod gospodina Koste.“-reče mi saradnik iz projektnog biroa.
„Važi. Nego reci mi jel Kosta tebi malo neobičan?“-upitah Milana.
„Ne znam. Valjda. Svi smo mi čudni na svoj način.“-Milan slegnu ramenima i izađe iz kancelarije.

Radio sam u malom riječnom brodogradilištu nekih dvije godine, ali Kostu kako su ga svi zvali nisam nikad upoznao. Sticajem svih okolnosti, na momente se činilo da neke čudne sile odlažu naš susret.
O njemu sam čuo mnogo različitih priča. Ponekih mogućih. Nekih kontradiktornih, ali nisam bio siguran niti u jednu od njih. Samo u jedno sam bio siguran.
Kosta je bio jedan stvarno neobičan čovjek.

Prišao sam prozoru kancelarije koji je pružao pogled na veliko dvorište i restoran. Malo dalje bilo je pristanište i dok odakle bismo brodove ispraćali u svijet.
Primjetio sam Kostu.

Obilazio je novi brod koji se privodio kraju. Zastajkivao bi kod radnika i nešto malo razgovarao. Vidjelo se po njegovom pravcu hoda da ide prema pramcu broda.
Nakon što je stigao do pramca broda pogledao je na džepni sat koji je izvukao iz unutrašnjeg džepa kaputa. Za trenutak zastade. Vrati sat sa lančićem u džep i pogleda na nebo.
Kao po dogovoru na nebu se pojavi jato ptica selica. Pravilno raspoređenih u obliku strijele.
Kosta nije skidao pogled sa njih. I kad su nestale sa horizonta još dugo je gledao prema jugu za njima. Stajao je tako neko vrijeme kao da očekuje nešto. Zatim je nekako tužno oborio glavu i vratio se istim putem i sišao s broda.

Pričalo se o njemu da je došao odnekud s juga. Iz Grčke ili Kipra za jednom mladom djevojkom ravno prije trideset godina. Da se ta ista djevojka udala za drugog, a da on još uvijek čeka na nju.
Pričalo se da je došao ovdje zbog nekih ličnih problema koje je ostavio dolje na jugu. Bilo je tu još mnogo priča.

Negdje pred kraj radnog vremena opet sam pogledao kroz prozor. Opet je stajao na pramcu broda. Pogledao je na časovnik. Vratio ga u džep i pogledao na nebo odakle se opet pojavilo jato ptica selica. Ovaj put sam se i ja zagledao u njih. Činilo mi se da su neke velike ptice. Nisam bio siguran, ali mislim da su to bili ždralovi. Gledao je za nima neko vrijeme i ponovo je sišao sa broda i krenuo prema objektu.
Na putu do kuće razmišljao sam o Kosti ili kako se već tačno zove.
„Šta ga je i dalje vezivalo za ovaj sumorni kraj jednog čovjeka vrele krvi sa juga.“-nametala mi se dilema.

Ujutro sam bio na poslu na vrijeme. Nekakva neobična trema pojavila se kod mene prije susreta sa Kostom.
Pokucao sam na vrata njegove kancelarije. Niko se nije javljao.
„Da nije zaboravio na sastanak. Možda nije došao na posao.“-vrzmalo mi se po glavi.
Nakon nekoliko kucanja pokucao sam na vrata susjedne kancelarije.
„Dobro jutro. Trebao sam do Koste. Nije u kancelariji. Znate li gdje bi ga mogao naći.“-upitah.
„A gdje bi bio. Eno ga na brodu.“-glavom mi pokaza kroz prozor Vera iz kadrosvke službe.
„Hvala.“-pozdravio sam ih i krenuo napolje prema brodu.

Jesen je uveliko bojila prirodu. Bezbojna ravnica postajala je još sumornija. Vagoni guste magle plovili su niz rijeku.
Stigao sam nadomak Koste u trenutku kad je već vraćao sat u džep.
„Magla nikako nije saveznik za putnike.“-reče Kosta i okrenu se prema meni.
Njegove oči bile su posebno upečatljive. Njihova boja. Maslinasto zelena.
Totalno su me zbunile.
Kosta mi priđe i pruži ruku.

„Ja sam Kostas. A ti mora da si Đorđe. Drago mi je.“-reče mi i jako mi stisnu ruku.
„Da u pravu ste. I meni je drago. Rekli su mi da Vam se javim.“-malo sam se povratio od nekog šoka.
„Naravno o poslu ćemo u kancelariji.“-reče mi i potapša me po ramenu.
Išao je preda mnom. Njegova mršava ramena klatila su se jednakim ritmom dok smo silazili s broda.

„Vidim često ste na brodu. Volite brodove.“-upitah ga.
„U neku ruku da. Moglo bi se reći.“reče mi nimalo izenađen pitanjem.
„Jeste li ikada putovali brodom.“-upita me Kosta.
„Ma ne. Nisam. Znam sve o njima, ali nisam putovao nikad.“-rekoh mu.
„Onda bi se moglo reći da o brodovima znate sve i ništa.“-okrenu se prema meni i nasmija se.
„Nemojte se ljutiti. Brodovi su kao i ljudi. Svojeglavi. Svojsteni. Svi imaju iste dijelove, namjenu, iste motore, ali nisu opet isti. Ne možeš reći da ih sve poznaješ.“-nastavi hodati.
„Gospodine Kostas, a kako to da ste stigli do naše luke?“-kao zapeta puška ispalih pitanje nesvjestan koliko može da pogodi i rani.
„Mislio sam da poznajem brodove. Bio sam mlad. Dobar vjetar i puna jedra činili su da svaku luku zovem svojom. Tako je bilo i sa ovom lukom.“-reče mi Kostas.
„Da li ste nekad poželjeli da se ukrcate na neki od brodova koji su kroz ovu luku prošli.“-uptah ga.
„Pravom mornaru nije svaki brod po ukusu i mjeri. Ja još uvijek čekam pravi brod za mene.“-odgovori mi Kostas.
„A ptice?“-pitanje na koje se trže.

Kostas zastade. Okrenu se prema meni.
„One poznaju vrijeme za razliku od nas. Mi imamo satove i izgubili smo kompas.“-reče mi Kostas.
Ubrzo smo stigli do kancelarije gdje smo nastavili razgovor.

„Moj je sat stao prije trideset godina.“-izvadi džepni sat i pruži mi ga.
„Nisam imao smjelosti da ga popravim na vrijeme. Zakasnio sam.“-njegove maslinasto zelene oči zasjajiše neobičnim sjajem.
Sat sam stavio na uho. Nije radio.
„Slobodno ga otvori.“-Kosta mi predloži.
Veliki srebrni časovnik sa poklopcem sam otvorio. Kazaljke su stajale na mjestu prema njegovim riječima trideset godina.
Pogledao sam na poklopac. Na njemu je bila slika dvoje mladih i zaljubljenih.

„Pretpostavljam da ste ovo Vi. Ko je mlada dama, ako smijem da pitam.“-nastavih razgovor sa njim.
„Dobar vjetar. Koji me je doveo ovamo. Dobar vjetar koji je još nekom jedra ispunio i nestao.“-reče mi tihim glasom.
„Računaš da će se vratiti. Ovdje.“-nastavih dalji razgovor sa njim.
„Računam samo vrijeme od odlaska ptica selica na jug do njihova povrataka. Sve ostalo je zatišje pred buru.“-ustade uze sat od mene, stade pored prozora i otvori sat.
„Ptice selice se uvijek vraćaju. I to me raduje i rastužuje.“-vrati sat u unutrašnji džep kaputa i ponovo sjede.
„Još neko sam vrijeme ovdje u luci. Imam nalog po kome moram nekog da pripremim za ovo radno mjesto. Ti si taj.“-reče mi.
„A brod.“-pomislih na brod kome je on bio nadzorni organ.
„Brod je po mojoj mjeri.“-nasmija se Kosta.

Narednih mjeseci svakodnevno smo sarađivali. Nisam ga pitao za Dobar vjetar. Nije o njemu ni govorio. Zajedno smo izlazili na pramac broda.
Stiglo je i proljeće. Radovi na brodu privodili su se kraju.
„Pogledaj.“-reče mi Kosta vraćajući sat u džep i pokazujući na jata ptica selica.
U njegovu pogledu osjetio sam tugu. Jata ptica su gotovo svakodnevno promicala. Činilo se da svoje vrijeme ravna prema njima. Jako je to dobro radio.
Jednog narednog dana priđe mi Kosta. Iz džepa izvadi svoj sat i pruži ga meni.

„Uzmi sat. Za tebe je.“-u njegovim očima zablistala je suza.
„Svaki dobar mornar mora znati kad je vrijeme da isplovi. Idem sutra.“-reče mi Kosta i još jednom pogleda u nebo.
„A Dobar vjetar. Šta je snjim.“-upitah ga.
Želio sam da znam.
„Bilo je naivno od mene vjerovati da se vjetar može ukrotiti. Vjetru je mejsto na pučini.“-reče mi Kosta na rastanku.

Sutradan je već bio na brodu kad sam došao na posao. Imao je samo jedan kofer pored sebe. Nije drugima pričao da odlazi. Stajalo nas je tek nekolicina na doku dok se brod gubio niz veliku rijeku.

Sat nisam popravljao. Ravnao sam se prema pticama. Kad bih otvorio časovnik miris maslina i toplog juga ispunio bi mi nozdrve.
Čovjek sa juga dobro je to znao.

Pozdravlja vas mandrak72, mornar s dobrim vjetrom u grudima.
[ Generalna ] 31 Oktobar, 2009 16:31

Volim riječ priredba. Nekako me vrati u vrijeme kad su se one čekale, doživljavale i o njima se dugo poslije pričalo.

Volim i prirodu. Svakodnevno sam poslom vezan za radove u prirodi. Prirodno je da volim prirodu. Stoga Vas pozivam na Veliku priredbu u Desetom selu.

Deseto selo nije odmah poslije devetog i prije jedanestog. Ne. To je jedno selo u kome je sve moguće. Adresu Desetog sela nećete naći niti u jednom imeniku niti adresaru u Pošti. Pa kako onda. Polako sve će to doći na svoje mjesto.

Za početak sjećanje na jednu priredbu.

U Deseto stelo da biste stigli potrebno je mnogo toga. Krenite u svijet i saslušajte mudre Pričalice. Možda Vam mnogo toga bude djelovalo nevjerovatno, ali zato morate poslušati svoja Sanjarenja. Možda Vam dobar glas donese i Grlica ili kakvu dobru vijest iz školjke putem Talasa i prekomorskih jedrenjaka. Na tom putu sresšćete mnoga svijeta, ali se ne brinite svim putem će Vas čuvati dobri duh Casper. Ne plašite se možda ako sretnete Stepskog Vuka, nije zao, naprotiv on je zaljubljeni sanjar baš kao i Bijeli Očnjak kome će biti drago da Vas uputi na pravi put.

Za hranu ne brinite pa tu je uvijek Domaćica sa svojim sjajnim izborom jela koji okrijepe dušu toliko da poleti i Vila bez krila. Kad poletite onda možete biti Biheppy, jer onda ste Krilaanđela. Može li od toga bolje.

Pa zato i idemo dalje. Može neko uz put da vam postavi stupicu i da dotaknete Patos, ali ne brinite i Patos je s nama. Uz put će se društvo stalno povećavat. Hiper. Mnoštvo blogera ukratko Hyperbloger.A kad stigne noć. Ne plašite se sa vama je i Luna. Svetionik u noći.

A kad Vam umor pristigne na lice nježna Poluuspavanka uvešće Vas u svijet snova. Nesanica Vam neće dati mira. Probudiće Vas tačno na vrijeme za dalji put. Ako nekoga tražite onda je najbolja da  priupitate nekoga ko ima iskustvo sa traženjem. Ne znam nikoga boljeg od Anam da Vam pomogne.

Iz dalekih zemalja krenuće i vitez Bokikojić naoružan romantizmom u najsjanijem oklopu, beskompromisni Rene naoružan iskustvom i preplanulog tena. Nastasja nam stiže odjevena u Viktorijanske haljine iz Britanskog carstva.

Kad zapnete prednepremostivim preprekama Malaino će sa svojim stihovima otvoriti tajne prolaze iza kojih će Vas čekati Šuky glavna veza za prevodnicu u Deseto seloi ovlašteni dizajner za sav materijal večerašnje zabave.

Veliku pomoć kao voditelj predstave imaće dva doajena Blog.rs. Šmeker sa salaša Baladašević i uvijek britki i samo naoko ljutiti Mladi Luk.

Za ulaz obavezno ćete proći skenersko slikanje od magova fotografije Vastaga i GKojadinovića koji će izraditi i Vaša lična dokumenta.

Iskusna novinarska ekipa predvođena Vojom zabilježiće sva dešavanja uz čaj dok se pravi Englez.

Ne bih da Vam otkrivam sve tajne. Srešćete još mnoge mnoge drage prijatelje i poznanike.

I to nije sve. Idemo malo muzike.

Da biste stigli na tačnu adresu potrebno je da se obratite na slijedeću adresu.

 http://mandrak72.webs.com/

A tamo Vas čeka slijedeće.

Dobrodošlica za Sve vas.

U sobi koja se naziva O meni čekam Vas ja sa muzikom za sve Vas pa birajte po volji i srcu.

U slijedećoj sobi možete nešto više saznati o Desetom selu i novostima iz desetog sela. Možete i polsušati lokalnu radiostanicu mada Vam ne preporučujem.

U sobi sa nazivom Fotografije poslužuje se hrana, pića, kolači i voće. Tu je i prostor gdje može da se odlože pokloni. A ja ih volim.

Koga ne zadovolji muzika može sam da je izabre u sobi na kojoj piše Video i muzika.

Svoje mišljenje možete izraziti na sobi gdje piše Blog naravno samo se prije toga morate registrovati. Biće mi zadovoljstvo.

Možemo razgovarati i u sobi za razgovore.

Zato pogledajte u sobu na kojoj piše Na brodu su. Čekamo Vas. Društvo se okuplja i baš kao u pjesmi.

Izvolite dragi prijatelji na Priredbu u Desetom selu.

[ Generalna ] 18 Oktobar, 2009 17:23
Koliko smo ponekad svi blizu nekog odgovora nismo ni svjesni. Zar je veća greška ako kažemo i za malo promašimo od toga da ne kažemo ništa. Iskrenost ponekad i nije dovoljna ali je potrebna. Mada možemo biti pogrešno shvaćeni. A evo i zašto.

Učiteljica prozva Milorada koga su svi zvali Baja.

„Hajde ti nama Baja odgovori na slijedeće pitanje. Ako ti ja dam šest porcija cicvare. Ti pojedeš dvije porcije. Koliko će porcija cicvare ostati?“-upita ga učiteljica Suzana koja je stajala jednom rukom naslonjena na klupu do prozora dok je drugom rukom stalno premetala privjesak na zlatnom lančiću.

„Eh učiteljice. Da je bilo zero kajmaka ne bi ništa ostalo.“-ko iz topa odgovori Milorad koga su svi zvali Baja, pa i učiteljica.

Siguran sam da bi bilo tako da su se ispunili svi uslovi. Poznavao sam Baju.
Mnogo puta ne ostvare se svi potrebni uslovi, pa su stoga greške u matematici česta pojava. Za odgovore je ponekad tako malo (zero) potrebno.

Pozdravlja Vas mandrak72, nedvojbeno sve računam preko cicvare.
[ Generalna ] 10 Oktobar, 2009 13:46
Nerazumijevanje i neznanje je odlično sjeme za svaki nakon toga izazavani nesporazum i strah. Danima se jedan ludi strah uvlačio ispod mog pokrivača i tjerao san pod ormar od orahovine sa posterom Sedmorice mladih ispod kojih se nalazio kalendar dobijen kao poklon uz VečernjeNovosti.

Nekako još u proljeće kroz moju ulicu prostrujala je vijest.

„Sunetiće(obrezivanje). Frgu.“-kratko i jasno.

Moj generacijski drugar i komšija imao je više pjegica po licu nego Elko i Senda zajedno klikera i sličica fudbalera saSvjetskog prvenstva u fudbalu u Španiji 82-e.

„Frgo jel istina?“-upitao sam ga dok je lagani proljetni pljusak kupao prašinom obogaćen put. Prašina je mirisala nekim svojim mirisom. Velika lipa sa širokim listovima odolijevala je kišnom naletu.

„Kad mi babo dođe iz Austrije na ljeto.Poslije škole. Doći će i dajdža. Obeć’o mi traktor kupiti. Onaj veliki plastični iz robne kuće.“-Frgo kao da je osjećao svu ozbiljnost situacije pa se doimao još ozbiljnijim nego što je bio.

Frgo smo ga zvali zato što je stalno bio ispunjen kvrgama i oteklinama zbog padova. Penjao se po drveću vještije nego Tarzan one nedjelje kad smo sa školom išli na kino predstavu. Brstili smo kikiriki i gađali se žvakama.

„Jel boli?“-pitao sam ga.

„Ma boli, al’ moramo jednom ljudi postati.“-rečeFrgo.

Nekako tad i poče kišobran od lipe da popušta pod naletom kiše. Sad dal’ od kiše ne znam na licu mu se ocrta mokri trag.

„Poslije mene će Senda, a onda iBrundo.“-počeo je da nabraja sve komšije i naše vršnjake.

Kiša je sve jače dobovala. Pljusak je dobijaona intenzitetu.

„A ti?“-upita me.

Hiljadu iglica kao da me ubode.

„Ništa ne znam.“-rekoh.

„Ja odoh kući. Ovo izgleda neće stati.“-reče i odjuri Frgo preko mostića od kamionske šasije pravac kući.

Ostao sam trenutak sam.

„Krenulo je.“-pomislih i dadoh petama vjetra.

Danima me je kopkalo sve to. Niko mi u kući nikada nije pričao o tome, a evo svi moji drugari su na nekom spisku za sunećenje. Bojao sam se toga, a nikome nisam pričao o tome. Noćima san nije htio na oči. Čim bih zažmirio na oči mi je išao Frgo sa traktrom, berberin sa oštrim brijačem kojega je oštrio od kožni remen koji je visio odmah pored ulaznih vrata.

Odlučio sam to više nikome ne spominjati.

„Dobro je dok me ne spominju. Možda me izaborave i preskoče ove godine, dogodine ću ja ojačati pa ću ih praćkom otjerati.“-mislio sam dok sam pravio praćku i naprazno zatezao gumu u pravcu odakle bi berberin došao sa svojim brijačem.

Toga dana od mojih drugara niko nije bio napolju. U mojoj ulici gostovali su Safet Isović, Himzo Polovina i mnogi drugi.Poslije sam čuo neke glasove za koje nisam bio siguran čiji su ali sam bio siguran da ih niko normalan ne bi pozvao na slavlje da pjevaju.

Pritajio sam se u kući i vodio neke svoje ratove sa indijancima i kaubojima u zamišljenoj pustinji stvorenoj od zgužvanog ćebeta ispod stola.

Toga dana nekoliko puta spasio sam karavan od indijanskih zasjeda. Bio ranjen, maramom koju sam nosio oko vrata podvezao sam ranu ali nadasve nadljudskim naporima svladao sam bol i porazio nadmoćnog neprijatelja. Poštedio sam zarobljenike, ranjene neprijatelje i pustio sam ih.Konje takođe nisam zadržao, ali su mi oni u znak zahvalnosti za milost i viteštvo koje sam pokazao poklonili snažnog i mladog mustanga . Popušili smo lulu mira. Zakašljao sam se a svi su se meni smijali. Na luli uprkos preporukama vlade nije pisalo da je pušenje lule štetno po zdravlje i da se ne preporučuje trudnicama zbog beba.

Bili su mi zahvalni. Jasno se to vidjelo u njihovim očima. Pobratimio sam se sa njihovim poglavicom Crvenim Sokolom, kojije opet bio pobratim i sa Teks Vilerom, koji opet nije imao milosti zaneprijatelje i bojali su ga se svi ugostitelji Divljeg Zapada. Dugo su mi mahali.

Osvrtao sam se dugo za njima. Mahao sam i ja.

Safet Isović nije imao milosti prema meni.Vratio me je na drugo bojno polje. Mjesto gdje se trebalo iskazati i pokazati muškarcem. Ne znam da li su Frgo, Senda i ostali pustili suzu. To sad nije ni bitno.

Bili su oni veliki i hrabri ljudi i da su suzu pustili. Frgo se smio popeti gdje niko drugi nije smio i uvijek je jeo najbolje šlame koje smo mi ostali mogli vidjeti jedino na reklami ili u obrazovnom programu, a Senda je driblao mnogo bolje od svih u ulici, a najdrskije one starije koji su se htjeli na nama pokazivati, pa kad mu ništa ne bi mogli oni bi ga rušili, a on bi se još više okuražio i još više driblao.

Drugog dana Frgo je imao svoj traktor jedan kroz jedan ali ga nije smio voziti. Nosio je suknju. I Senda je nosio interesantan model koji se nosio tih godina. I Zibijana je imala istu takvu.

Kuražili su se da nije boljelo.

„Šta si se ti prep’o.“-Brundo me ohrabri.

„Neće tebe sunetit.“-ljepše riječi nisam mogao čuti.

Bilo mi je čudno živjeti tih par dana. Po prvi put moji najbolji drugari su nosili suknje. Ja sam bio jedini muškarac u društvu. Stvarno sam se uvjerio da suknje nisu za muškarce. Za suknje su djevojčice koje su onako bijele i čiste bile lijepe ko banane.

Narednih godina i drugi iz ulice su dobijali bicikle, trotinete, lopte. I suknje.

I Kenan i Fetim. I  Kemal je dobio suknju. A njega sam često fiktivno vozio na poni biciklu dok smo išli u Trst po žvake okrugle.

Kenan je volio fudbal. I ja sam. Nisam baš bio rad za protivnika u suknji, ali prihvatih izazov. Dodavali smo se loptom.

Odjednom poriv rasnog strijelca proradio je umeni.Susret je ušao u sudijsku nadoknadu. Vremena je bilo sve manje. Uputio sam precizan i snažan šut Tigrovom gumenom loptom sa bodljama iz koljena i pogodio prepone Kenanove poput Paola Rosija u Španiji 82-e.

Isuviše sam se zanio. Kenana je suknja spriječila da učini nešto više.

Valjao se po zemlji i plakao. Savladala me je panika. Istrčali su svi njegovi na ulicu. Stajao sam uplašen.

„Pa samo sam šutnuo loptu. Nisam namjerno.“-pravdao sam se sebi.

Pobjegao sam kući. Nisam nikome ništa govorio.Svakoga trenutka očekivao sam nekog od Kenanovih na vratima.

Bilo me je strah. Stid zbog učinjenog.

Nekoliko dana izbjegavao sam proći pored njihove kuće. A to je tek bio problem. Koristio sam komšijske bašte, potok istazicu pored mezarluka. Bio sam kao Indijana Džons. Moje ponašanje nije nikoga ostavljalo ravnodušnim. Trajalo je to par dana sve dok nisam spazio Kenana u kratkim hlačicama. Istim onakvim kakve sam ja nosio. Od farmerica sa skraćenim nogavicama.

„Živ je.“-prošlo mi je kroz glavu.

Vidio sam osmjeh i na njegovom licu.

„Imaš jak i precizan šut. Kao Dževad Prekazi.“-reče mi Kenan.

„Znaš mnogo ti bolje stoje hlače. Iskreno bio si ko neka tetkica.“-rekoh mu ne spominjući da sam ja navijač Zvezde i da sam više volio Đoku Bombu.

Dugo smo se smijali. Fudbal je polagano dobijao na snazi i intenzitetu.

Do polaska u školu više se niko nije sjećaosvega toga.

Bio je to moj nesrećan šut u suživot. Srećom mi o tome tada nismo ništa znali. Lopta je bila okrugla sa svake strane. Svako je imao svoje bolne tačke. Ja taj dan pogodih jednu iz neznanja.

Mnogo godina kasnije šut u međunožje mnogo je više bolio. Taj šut nije bio bezazlen. Bio je plasiran. Pravila igre neko je razrađivao iz prikrajka.

Mi smo bili fudbaleri bez selektora taktičara.

Fudbal se u suknji ne može igrati. Ma s koje strane lopte bio.

Pozdravlja Vas mandrak72, beskompromisni šuter sa ivice šesnaesterca.
[ Generalna ] 24 Septembar, 2009 18:59
„Dobro jutro.“-pozdravi me.
Zbunjenim pogledom pogledah oko sebe. Nikoga nije bilo.

„Dobro ti jutro. Zar me ne vidiš. Ja sam. Nedjelja.“-nastavi nekako veselijim tonom.
„Pa dobro ti jutro.“-otpozdravih je iako nisam bio siguran da li treba.
„Hajde. Ne gubi vrijeme. Dan je pred tobom.“-nastavi.
„Kuda pobogu. Stignem. Polako.“-pokušavao sam da je usporim.
„Nije nam mnogo preostalo.Hajde.“-nije posustajala a glas joj je bivao strožiji.
„Šta gubim ako odbijem?“-rekoh.
„Hajde do prozora. Pogledaj.“-reče mi.
„Šta to imam vidjeti da to dosad i nisam sam primjetio.“-rekoh.
„Pogledaj.“-reče mi.

Nisam primjećivao ništa neobično što dotad nisam već bio primjetio.
„Jel vidiš.“-gurkala me je pod rebra.
„Šta jel vidim?“-upitah je zbunjeno.
„Šta ćeš da pamtiš?“-reče mi.
„Ništa.“-rekoh slegnuvši ramenima.
Još jednom se osvrnuh nevoljko.

Komšija koji je radio u prodavnici obuće sjedio je u hladovini pod trešnjom koja je davala mnogo sitnih i oporih plodova, ali zato je hlad bio odličan. Bijela košulja blještila je na sucu dok je prelistavao Politiku. Čekao je kafu. Razgovor.

Ritual koji se nebrojeno puta ponavljao do prije neke dvije godine bio mi je dobro poznat. Mijenjali se datumi i godine. Mnogo je lista jesen obojila. Okoštale grane trešnjine. A gusto pleten džemper sve je više pokrivao leđa Sretenova.

Srbijanka nije dala svome Sreteniju da ozebe. Ali hladnoća u kostima bivala je sve jača i nisu pomagali ni svi topli zimski modeli koje su marljive ruke plele da zametu trag nadolazećoj zimi.

Sa Sretenijem otišla je jedna hladovina. Polomljena trešnja. Nejake ruke izgubile su partnera za ručnu testeru kojom su mnoge ratne i poratne zime pobijeđene i svakojaka nestašica pa i novčana.
Sa Sretenijem je otišla i ona bijela kao snijeg košulja. Politika odavno više nije bila čitana u hladovini koje nema. Presahli su i oni mali razgovori. Neobavezni. Razgovori koji nisu mnogo ni rješavali niti odlučivali ali bili su tako puni razumijevanja, pogleda prema putu s pitanjem.

„Ide li neko naš. Nedjelja je.“

Zvezda je pobijedila juče. Ponovo su se sastali Karpov i Kasparov. Još jedan dvoboj. Sretenije je izgubio prije dvije godine u partiji bez pobjednika.

Povučeni okidač bez odjeka dvije godine putovao je kroz sve one nedjelje bez Sretenija, bijele košulje i partnera za ručnom testerom.
I jučer su došla drva Srbijanki. Velika gomila drva iščekivala je snažne ruke da se sa zimom nadolazećom pohrvu.

Zima je došla mnogo prije. Prije i od nedjelje.

Nedjelje bez razgovora i kafe u tišini spogledom na put i čekanja. Nedjelje i još jedne u nizu. Šahovske figure netaknute stajale su tužne i poražene bez bitke.
Stigao je i pucanj.

Stigle su i snažne ruke unukove drva da pocijepaju.
Stalo je i vrijeme. Ovaj put nedjelja ne dolazi.
Neke nedjelje se više neće ponoviti nikad.

„Jel sad vidiš.“-nedjelja me krajnje ozbiljnim glasom priupita.
„Vidim.“-tihim glasom odgovorih joj.

Nisu ni sve nedjelje iste. Eto neke tuđe pamtim.
Po sitnicama. Nenametljivošću.
Dok neke druge raskalašne, bučne i ne pamtim.
Do nedjelje i posljedni šum neopaženo napustiće jednu kuću. Hladne pleteće igle prekriće patina zaborava i neizbježne prašine. Poražena vojska, svi kraljevi i topovi umuknuće zauvijek. Kalendar na zidu ostaće.
Do nedjelje je samo tri dana.

Ona nikad više neće doći.

Pozdravlja Vas mandrak72. Pregršt nedjelja pred Vama učinite samo Vašim.Neka razgovori traju. Ne samo nedjeljom.
[ Generalna ] 30 Avgust, 2009 22:38
Oduvijek sam mislio da svijet ovaj ne stari. Da smo mi ti koji starimo nastojeći da uradimo nešto što će ostati iza nas.
Neko zida kuće od cigle il kamena ubijeđen da će da traju.

Zalud sva ona veselja, vatre naložene u peći i miris pečena hljeba.
Možda je sumorno reći sve ovo na početku, ali tako sam vidio jednu Japansku ružu nedavno.

Esadovica je bilo sve što znam o njoj. Nikad nisam saznao dalje od toga.

Njihova uvijek besprekorno bijela i čista kuća bila je od onih koje upadaju u oči zbog  raznolikosti i raznobojnosti cvijeća. Vrijedni Esad i njegova supruga Esadovica nastojali su svaki slobodan trenutak iskoristiti za još jedan novi cvijet, ružu. Jedan novi kalem.
Naravno kakvi bi to bili domaćini da u bašti nisu imali gredicu luka, krompira, mahuna(boranije), mrkve. Sve uredno i kao nacrtano. Pored gredice (leje) zaboden štap u zemlju i na njemu okačena kartica od sjemenki posijanih.
Esadovica je voljela i heklanje. Na putu od kuće do trgovine heklala je. Uvijek je heklala.
Često sam je viđao kako sjedi ispred kuće i hekla.

Nedjeljom ujutru na prozore svoje kuće iznijela bi posteljinu da se izrači, a nakon nje iznosila bi gomilu heklanja. Uštirkanog bijele i bež boje.

A Esada se nekako najbolje sjećam dok je štijao baštu. Obuo bi čizme sa zelenom trakom sa zadnje strane. Otkopčao bi još jedno dugme na kao snijeg bijeloj košulji. Bila je bijela kao i kuća. Kao prvi snijeg.
Uvijek vedar i nasmijan Esad je otišao sa ovog svijeta.

Ostala je Esadovica. Rastao je i korov. Nije bilo njegove bijele košulje, ni njegovih mršavih ramena.
Esadovica je i dalje heklala.

Došla je i zima. Nisam je dalje viđao. Tek slabašan dim izlazio je iz kuće u okovano ledom zimsko jutro.
Došlo je i proljeće. Pripremao sam radove za rekonstrukciju niskonaponske mreže u svojoj ulici. Birao sam novu trasu za el.mrežu. Mreža sa betonskim stubovima i samonosivim kablovskim snopom. Birajući mjesta za nove stubove došao sam do kuće Esadovice.

„Ko je ?“-iz kuće je dopirao slabašan stariji glas.
„Mandrak72. Iz Elektrodistribucije“-rekoh.
„Mandrak72 ti li si. Momenat sačekaj.“-slabašni glas me je prepoznao.

Otvorila je vrata. Bila je mnogo islabjela i iskopnila. Gledala je u mom pravcu ne ostavivši dojam da me vidi.

„Evo dokoni smo da radimo rekonstrukciju mreže, pa evo došli smo do Vaše kuće, pa rekoh red je da pitam gdje bi Vam stub najmanje smetao.“-pojašnjavao sam joj svoj dolazak na vrata.
„E moj sine. Svjetlo je ono što treba svima pa i meni. Ti znaš kako je najbolje, tako i radi. Biće mreža i poslije nas, samo nek nije na sred kapije. Ti ćeš znati da je tako najbolje.“ Samo Vi radite svoj posao.“-reče mi.
„Hvala na razumijevanju. Ne bude to svaki put tako. Teško je sa narodom.“-zahvalih se i nastavih dalje sa poslom.

Birao sam mjesto za stub. Nekako najbolje mjesto za stub bio je pored ograde na mjestu gdje je bila neka ruža, žbun ili trn. Nisam poznavao najbolje šta bi to moglo biti.
Poznavajući Esada i Esadovicu siguran sam da je postojao razlog da se ta biljka nađe baš na tom mjestu.
Malim korekcijama na mreži uspio sam da izbjegnem locirano mjesto za stub. Pomjerio sam ga nekako u među. Nikome na štetu.

Posao je uveliko odmicao. Kopali su se temelji za armirano betonske stubove, dovozili stubovi i počelo sa njihovim dizanjem. Sve je teklo po planu.
Nakon par dana vraćajući se sa posla kući obratih pažnju na žbun. Nije ga bilo. Umjesto njega nalazio se ogroman buket rascvjetale japanske ruže. Sitni cvjetići kao da su se zahvaljivali na životu. Esadovici i ovaj put meni.

„Esadovica.“-ponovih u sebi.
„Čitav svoj život živim u istoj ulici i nikada nisam saznao njeno ime.“-zamislio sam se dok sam krupnim koracima grabio kući.

Japanska ruža. Pamtiću je tako. Bijelu kuću zaraslu korov i slijepu staricu koju zazivasmo Esadovica.
Japanska ruža nastavlja svoj život. Težak i usamljen.

Pozdravlja Vas mandrak72, ne prođe dan da ne pogledam na žbun ma kako se zvao. "Svjetlo" je svima nama potrebno.
[ Generalna ] 15 Jul, 2009 18:44
Zima je bila, bez snijega i nisam čekao za Travnik vezu. Dapače od Travnika sam bio udaljen nekih 300 kilometara, a od Travnika sam samo znao to da postoji Travnički sir. Bijel kao što može biti bijela „strina“, kako je znao reći pokojni đed Dragan.

Nije mi bio đed ali je bio star  i sijed. Nisam ga mogao zvati striče, zbog mog strica Dmitra, a ni zbog đed Draganove žene Milke koju smo zvali baba Milka. Ne zbog toga što nam je baba već zato što je to bila baba.

Stresala je snijeg sa svoje marame i nije čekala voz za Brezu. Za Brezu smo samo znali da je drvo bijele kore i lišća koje vazda treperi, a snijega nije bilo ni na Milkinoj marami, ali zbog samog teksta i Zdravka Čolića kojeg sam prvi put uživo gledao daleke 81-e.

„Mitre. Vilma se ždrijebi. Dragan te zove da dođeš. Zlu ne trebalo“-s vrata Milka zatraži pomoć od mog strica Dmitra.

Bolje vijesti toga dosadnog zimskog dana od snijega u pjesmi Zdravka Čolića nije bilo. Snijega nije bilo.
Vilma. Visoka i snažna kobila kao snijeg bijele boje i crnih ko ugalj očiju trebala je da se oždrijebi. Gotovo svakodnevno smo izjutra zazivali đeda Dragana.
„Ima li novine. Kako je Vilma.“-gotovo zabrinutim glasovima raspitivali bi se za stanje gravidne Vilme, ukrupnjale i otežale kobile.
„Nije djeco moja. Nije joj još vakat.“-Dragan je prihvatao našu zabrinutost.

Namah smo skočili za stricom, ali nas strina vrati sa vrata.
„Gledajte Vi svoja posla. Pustite Vilmu. Biće vremena za gledanje.“-strina je majarila po kući.
Minuti su prolazili kao sati. Sati kao više njih. Toga dana godina uopšte nije prolazila. Toga dana ništa nije prolazilo. Babu je glava boljela cijelo jutro, pa je sa zamotanom glavom samo nervozno šetala po kući vazda tražeći samo njoj znan „prašak“ od koga bi joj glava namah prošla, ali ga je eto neko našao, sklonio i zagubio.
Zabrinuti smo sjedili u toploj kuhinji dok je miris sarme ispunjavao prostoriju neveliku za sve naše brige, nadanja, a stari veker časovnik pažljivo je odmjeravao svaku sekundu koja je odzvanjala kao bubanj na „Marakani“ na čuvenoj utakmici Zvezde i Milana.
Zeleni mačak, nije bio uopšte zelen, ali je baba rekla da je zelen i zbog mira u kući nismo se bunili ni protivili svemu tome drijemao je pokraj peći, povremeno istežući šapice i povremeno mrdajući njučkicom po čemu smo zaključili da se i on oblizivao na sarmu jer miševa nije ni bilo u kući otkad je stric iz Austrije donio mišolovku.
Na vrata je banuo stric. Vidno zadovoljan.

„Gotovo je. Cura je.“-veselio se stric Vilminom dobitku.
Skočili smo na noge.
„Idemo da vidimo.“-Stevo se ozari.
„Nikuda vi ne idete. Kasnije ću i ja sa vama dok se Vilma malo odmori. Zajedno idemo.“-strina se izjasni.
„Kakve je boje. Jel stoji na nogama. Ima li rep.....“-pitali smo svakakve gluposti.
„Ždrijebe je ko lutka. Strpite se malo.“-stric nas je smirivao.

Ja sam pojeo jednu sarmu. Uvijek jedem jednu sarmu. Jednu punjenu papriku. Jedan burek, jedne ćevape. Jedem jedan tanjir bilo čega.
Stevo je jeo dvije sarme, Vera i  Mile po dvije. Samo je stric jeo tri sarme. On je uvijek jeo samo tri sarme. Niko mu to nije zamjerao. Tri je nekako posebno lijep broj.
Tri želje, tri praseta, treća sreća, Tri Ješina junačka dana.

„Znaš Stano. Nešto sam razmišljao. Imam traktor, prikolicu, kosilicu. Reanault 6, brusilicu, bušilicu ali nemam konja. Znaš kad Dragan bude prodavao ždrijebe ja bi ga kupio, poslije kupiti još jedno te mu pripariti. Ne bi ja sa njima puno radio, ali bih rado imao konje.“-stric je duvao u sarmu iako nije bila vruća.
Stali smo sa jelom i gledali u strica. Nismo mogli vjerovati čudu.

Oči su mi se ispunile suzama radosnicama. Zamagljeni pogled usmjerio sam na prozor.
„Snijeg. Pada snijeg.“-uzviknuh.
Toliko sreće u jednom danu zaista je bilo previše. Bilo je sreće da je mogla da se rasporedi u tri priče.
Nakon ručka smo izašli na snijeg i gutali smo pahulje snijega. Brojali smo ih dok smo pogledom u nebo pokušavali da ustima uhvatimo najkrupnije. Jer najkrupnije pahulje su bile najsočnije. Zaista su dobro došle poslije sarme. Možda najbolja tačka na i toga dana.

„Idemo.“-pozva nas strina.
Ozbiljni i tihi kao onog dana kad je umro sad već odavno pokojni Nikola ulazili smo u štalu.

Opori teški miris iz štale zaustavljao nam je dah čineći nam se da će nas ugušiti. Ali nakon par trenutaka miris kao da se povukao u defanzivu i čeka da vidi naš slijedeći potez, spremajući kontranapad.
Vilma je stajala. Pored nje se motalo malo ždrijebe još nesigurno na nogama riđe boje.

Kratki rep veselo je poskakivao sa svakim njegovim pokretom. Nimalo zbunjeno silnom svitom i vizitom, kao da se okuražilo te se još veselije uspremeta, stalno topotajući sitnim koracima o drveni pod štale.
Odmah smo znali da je umiljato. Naprosto bilo je umiljato od nosa, preko ušiju pa sve do kraja repa.
Ubrzo su se male vlažne nodrve našle u našim dlanovima. Veseli smijeh odzvanjao je štalom kad bi svojim jezikom polizalo čiji dlan.

Te noći san nije htio na oči. Maštali smo o konjima, junaštvu i pustolovinama onako kako se može samo maštati u tim godinama.
Kroz glavu prolazili su stihovi „Konja jaše Kraljeviću Marko.....“.
To malo ždrijebe naprosto je budilo prigušeno junaštvo, avanturistički duh, brigu za potlačenim narodima i narodnostima. Naravno i manjinama kojih je uvijek bilo tek toliko za jednu solidnu manjinu.
Nekako s jeseni oko slave Svetog Tome ponovo su me svi putevi vodili u selo. Ždrijebe je poodraslo i već se nalazilo u štali.

„Riđa. Nazvali smo je po boji.“-Stevo sav važan upoznavao nas je.
„Mandrak72, drago mi je.“-predstavih se.
Tih dana najviše vremena provodili smo pored prozora odakle nas je Riđa gledala svojim krupnim i pametnim očima.
„Znaš, na proljeće počećemo je učiti da radi. Jahaćemo. Ići ćemo u Laznoviće po kruške kad ih bude.“-ozbiljnim glasom Stevo je isplanirao proljeće.
Iste večeri pod jorganom dogovorišmo se da ćemo obići sav svijet sa Riđom.

„Čim se ljetos pozavrše svi poslovi, ja ću ti uzeti Riđu pa preko Plećine izbiti na Mandića vis te se spustiti pravo u Čađavicu i onda preko Novog prema Beogradu pa na Mađarsku.
U Mađarskoj ću se snabdijeti Vajkremom pa pravo preko Rusije izbiti ravno u Kinu.“-Stevo je imao snimljenu čitavu trasu puta, pokazujući zavidno znanje kako iz geografije tako i iz oblasti domaćinstva.
„Valja se pripaziti samuraja ako nastavimo preko Japana, ali sad je tamo onaj šogun Ričard Čembrlen. Nije neki zaguljen.“-pokušavao sam predvidjeti moguće opasnosti.
Te neoći bili smo se sa Mongolskim Kublaj Kanovima, Indijskim maharadžama. Podlim sulatnima i nosačem Samuelom. Mada nam nije bilo jasno otkud on u svoj toj priči.

Slijedećeg jutra na tavanu smo pronašli đedove gusle. Prašnjave i dugo ne korišćene.
Nisu imale strune ni gusle ni gudalo. Od đeda Dragana saznasmo da se prave od konjskog repa i da ih treba namazati tamjanom.

Za tili čas makaze u rukama Steve sijevnule su štali.
„Oprosti Riđa. Sve ovo činim zaradi nas i naših budućih pothvata. Čemu sve naše junaštvo ako ga ne zabilježimo u pjesmi da se prenosi s koljena na koljeno.“-Stevo se pravdao Riđi i potom odsjekao nešto struna s njena repa.

„Jaše konja naš mandrače momčeee.
Konja jaše sablju opasujeeeee.
Pored njega pobratime Stevoooo.
Malo naprijed i još malo lijevoooo.
Jašu oni dva dva đogata ataaaa
Oko vrata srme od dukataaa
Ne boje se nit se čega plašeeee
Perjanica sa koplja im mašeeee.
Pusti glase naš mandrače momčeee
Te s osvrće na svoje djevojčeeee............“-odzvanjalo je sa tavana kuće.

Nizovi junačkih stihova dolazili su jedan za drugim. Svaki slijedeći stih bio je ispunjen sve većom hrabrošću i junačkim djelima. Nije bilo nepravde koju nismo ispravili. Te sam čak uspio da se strogo osvetim Senadu što je napucavao svog jazavičara na mene u školskoj 80¬-81. A Stevo se dotače nepravde mu nanesene od strane okrutne mu učiteljice Mile što mu uze klikere za dan škole.
Boja glasa dočaravala je svo naše junaštvo kojeg se ne bi postidjelo ni svo društvo iz Šervudske šume i bratija iz Ilindenskog ustanka.

Od siline emocija i junačkog naboja nabujalog iz ljutih bitaka pucale su i strune na guslama i gudalu.

„Sad ću ja. Ti čekaj i pamti gdje smo stali.“-Stevo je malo malo odlazio u štalu kod Riđe.
Što je bivalo više našega junaštva to je bilo manje repa u Riđe.
Jednom prilikom dođe Stevo sav usplahiren.
„Sunce ti jebem žarko. Eno Riđe sva kusasta bez repa. Kako ćemo s takvim konjem u svijet.“- s tugom se Stevo vrati iz svijeta epskog stvaralaštva.
„Kad budu kuruzi dozrijevali, uzećemo kuruzne svile te uplesti u rep.“-predložih.

Stricu se takvo riješenje nije nimalo svidjelo kad nas je slijedećeg jutra ljut i bijesan izjutra probudio.
„Daću ja vama Kraljevića Marka i Vilu Ravijojlu, bando raspuštena.“-stric je kipio od bijesa gledajući na obezrepljenu ždrebicu umornu od muha od kojih se nije imala čim braniti.

Ja i Stevan samo zaždili na vrata pa pravo u ljeskar.
„Ovdje smo sigurni. Tu nas neće nikad naći. Ti sačekaj jutro pa na autobus i pravo kući. A ja ću se nekako do zime skrivati, a onda ću se privući do pojate i sušnice.“-Stevo je već imao plan.
Negdje oko pola deset stomak je guslao neku svoju pjesmu. Nimalo junačku. Hajduci se vratiše kući pokunjenih glava.

„Dođider ti Jankoviću Stojane i ti Kraljeviću Marko.“-dohvati nas strikan za onaj dio kose pored ušiju odakle poslije kreću zulufi.
Stric nas natjera da na smjenu čitav dan metlom branimo našu Riđu od muha.
Izblijedi junaštvo u tili čas.

Shvatismo da je put junaštva težak i neizvjetan. Put za odabrane. Riđa nije ništa rekla, a i kad bi znala sasula bi nam svašta u brk.
Najveće junaštvo nam je bilo strica u oči pogledati tih dana. I Riđi naravno.

Pozdravlja vas mandrak72, hajduk bez jataka i ćurećih bataka.
[ Generalna ] 30 Jun, 2009 19:58
Veče je bilo sparno.
Danima kiša nije padala nad vrelim gradom. Osvježenje se tražilo na svakom koraku. Trideset šest stepeni u 21 čas bilo je teže podnositi od četrdeset dva stepena u 13 časova.
Malo raspojasano društvo koje je vezivalo poznastvo iz djetinjstva, škole, tražilo je spas od nesnosne vrućine u velikim kriglama hladnog Nektar piva.

„Mali donesi još po jedno. Hladno.“-pozivao je Nemanja konobara.
„Ovu prvu nisam ni osjetio.“-iskapljujući i posljednju kap Vasa se obradova.
„Kakvo je ovo vrijeme? Pasja vrućina. Šta li je Srđane.“-Nemanja upita Srđana.
„Šta ti ja znam. Valja rezultat globalnog zagrijavanja. Prognoze su protiv nas.“-Srđan zaposlenik u javnom hidrometeorološkom zavodu osjećao se pozvanim da objasni, ali i on nije ništa pametnije reći no što su i ostali znali.
„Mogla bi kiša noćas.“-kao grom iz vedra neba Miki ih iznenadi riječima.
„Kakva kiša pobogu. Slušaš li ti vremenske prognoze za sutra i za naredne dane čovječe.“-Srđan ga iznenađeno pogleda.
„Ma kakave prognoze. Obična tlapnja. Nemaju ti oni pojma. Samo nagađaju.“-Miki je inadžijski ložio Srđana.
„Bolje ti poslušaj prognozu da se negdje ne izletiš i obrukaš.“-Srđan se nije dao.
„Još koliko noćas. Ne varaju mene stare kosti. Znaš ona rana od metka uvijek mi na vrijeme kaže kad mi treba kišobran.“-Nije se ni Miki dao smesti.
„Vidjećemo, vidjećemo.“-Srđan je smireno već naručivao novu turu hladnog piva.

U razgovoru vrijeme je brzo teklo.
Zazvonio je telefon. Srđan se javio.
Nakon par minuta razgovora i potvrđivanja nevoljko je prihvatio ponudu.

„Važi. Važi, ali onda me mijenjaš u subotu. Važi laku noć.“-Srđan je završavao razgovor sa nepoznatim.
„Šta je bilo. Nešto si mi nos objesio?-Nemanja je s interesovanjem gledao u Srđana.
„Ma znaš Jocu. Ima večeras sudar sa nekom ribom sa radia pa me zamolio da ga mijenjam večeras.“-objašnjavao je Srđan.
„Kako večeras? Pa izašli smo.“-Vasa ze zbuni.

„Ma imam vremena za još jednu turu pa moram kući na spavanje. Moram ujutru rano otići na posao, očitati podatke u hidrometeorološkoj stanici i javiti lokalnoj radio stanici.“-Srđan je objašnjavao.
„Ma ko to sluša vijesti i prognozu kad od toga nema vajde.. Ajde boga ti nazdravi da popijemo.“-Miki je raspoloženo zadirkivao Srđana.
„Ma ko ne sluša. Pa sav normalan svijet prije polaska na posao, put ili školu posluša vremensku prognotu na radiu ili TV-u.“-sad već jogunasto Srđan je branio struku.
„Pa hajde ti meni kakvo će vrijeme biti sutra.“-Miki je raspaljiva atmosferu.
„Vala Srđo uz svu nauku i tehniku ti bi trebao znati kakvo će vrijeme biti sutra.“-Nemanja se uključi u razgovor.
„Pa vrelo kao i danas.“ -Srđan skrati objašnjenje bez potrebe za stručnom terminologijom.
„Ja ti kažem biće kiše noćas. Opet ponavljam. Moje kosti ne lažu.“-Miki je smireno ispijao posljednji gutljaj piva iz velike krigle.
„Smiješ se kaditi. Tvoja bapska vjerovanja i moja prognoza.“-Srđan već pomalo ljutito obraćao Mikiju.
„U svako doba. U šta želiš. Evo može li ovako. Sutra se ovdje nalazimo u 21 čas. Piće cijelu večer plaća onaj ko izgubi opkladu. Koliko večeras popijemo pića svi zajedno toliko plaća onaj ko je izgubio. Jel važi?“-Miki je bacio rukavicu u lice Srđanu.
„Ohoho, kad je tako ponesi još dvije ture od mene.“-pozva Vaso konobara.
„Daj im od mene turu. Sutra je ionako petak pa da se besplatno provedemo.“-raspali se i Srđan.
„Jedva čekam da saslušam sutra vijesti i servisne informacije i „noćašnju kišu.“- Srđan se cerekao ubijeđen u svoju pobjedu.

U veselom raspoloženju ostadoše se oni zabavljati vrele julske noći.
„Ja bih morao kući. Moram rano ustajati.“-Srđan ustade od stola.
„Sjedi Srđo. Kiša samo što nije počela.“Vaso se smijao kao lud.
„Imaš li ti ključ od stanice Srđo.“-Nemanja upita.
„Imam. Što?“-zbunjeni i dobro opušteni Srđan upita.
„Ne moraš ići kući. Živiš sam. Sjedi sa nama još i onda pravo u stanicu, malo odžonjaj na stolu, očitaj što moraš ujutro i onda pravac kući. Navečer se ponovo vidimo.“-Nemanja je bio praktičan.
„Ma jok. Moram ići.“-Srđanu se išlo kući.
„Nikuda ti ne ideš. Popij svoje piće. Žalim što ćeš sutra sve morati sam da plaćaš.“-Miki nije prestajao sa provociranjem.
„Ti. Ti ćeš da plaćaš. Vidiš li koliko je sati, a od kiše ni traga.“-Srđan se naljuti i ponovo vrati za stol.

Društvo je ostalo do 2 časa ujutro.
Srđan je bio dobro popio. Jezik je saplitao, a ni noge nisu bile ništa bolje.
„Vodie Vi mene ravno do stanice. Nemanja je bio u pravu.“-predloži Srđan.
Tako je i bilo. Ostavili su Srđana zavaljenog u kancelariji u nekoj fotelji.
Izašli su iz kancelarije i krenuli prečacem preko travnjaka.
Odjednom Miki zastade.
„Sačekajte malo. Prsnuće mi stomak od piva.“-zaustavi ih.
„Bogami i ja ću. Kao da sam bure popio.“-Vasa se priključi.
„Evo ovdje ima neka pišaona.“-Miki ga pozva.
Priključi im se i Nemanja.
Dok su iz sebe praznili svo ono pivo koje su popili u nekakvu posudu kvadratnog oblika i gledali su u zvjezdani nebo.
„Jel stvarno misliš da će noćas pasti kiša.“-Nemanja je s nevjericom pitao Mikija sumnjičavo vrteći glavom gledajući u kristalno čisto i zvjezdama nakićeno nebo.
„Evo negdje već sada pada kiša. Imam neki osjećaj.“-Miki je bio čvrsti siguran.
„Uostalom slušaćemo radio.“-Vasa se dosjeti.

Telefon je zvonio.
Srđan je s teškom muko otvarao oči i ustajao. Glava ga je boljela. Uzeo je slušalicu.
„Halo. Ovdje Hit radio. Pripremite podatke za servisne informacije. Nazvaćemo Vas opet za pet minuta.“-voditeljka s radia bila je jasna i ekspeditivna.
Srđan skoči. Istrča napolje sa papirom i olovkom te krenu zapisivati mjerenja na hidrometeorološkim instrumentima.
„Temperatura 25 stepeni, pritisak, pritisak..., padavina nije bilo.“-ponavljao je naglas dok je zapisivao podatke.
„Padavina.“-pogled mu zabezeknut ostade na posudi za mjerenje količina padavina.
„Ipak je padala. Pas mater i kiši..“-prišao je posudi i pogledao na mjeru kojom se očitava količina padavina.
Zapisao je sve podatke i odjurio u stanicu.
„Temperatura je u porastu i u sedam časova u našem gradu iznosi 25 stepeni. U toku noći na naš grad palo je 5 litara kiše pšo kvadratno metru. Dan će biti vreo sa temperaturama do 39 stepeni.“-nije mogao vjerovati dok je odašiljao riječi u eter da je Miki pogodio prognozu.

Spustio je slušalicu i gledao u plafon. Telefon je opet zazvonio.
„Čovječe kakav kiša. Jesi li ti lud. Ja te zamolim da me zamijeniš, ati lupetaš gluposti na radiu. Ima šef da me u top stavi.“-glas sa druge strane žice bio je bijesan.
„Joco. Mjerenje pokazuje da je kiše bilo.“-Srđan se nije dao mada ni njemu samome nije bilo jasno.
Izašao je napolje da potraži tragove kiše da otjera svaku sumnju. Gledao je po prašini, po malenom stoliću ispod jabuke. Pored oluka. Niti tragova rose nije bilo.
Ponovo je otišao do posude za mjerenje padavina. Bila je na svome mjestu. Iz nje se zlokobno žućkasta tečnost bljeskala na jutarnjem suncu.
„Mamlazi!“-opsovao je sebi u bradu.

U 21 čas društvo je bilo na okupu. Svi su bili ozbiljni. Srđan je bjesnio.
„Donesi piva“-pokazivao je Miki konobaru.
„Ovo je obmana. Neću ništa plaćati. Sinoć nije bilo kiše.“Srđan se opirao.
„Bilo je na radiu. Nije bilo puno, ali je kiše bilo.“-ubaci se Vasa.
„Jeste. Javio je Hit radio. Svojim sam ušima slušao. Poznao sam i tvoj glas Srđo“-Nemanja potvrdi tačnost informacije.
„Mediji ne lažu“-dodade Miki.

Jel Joco radi noćas. Mislim da bi moglo biti kiše noćas. Da se kladimo.“-raspoloženi Miki nudio je izazov.
Srđan kao oparen uze uze telefon. Nazva Jocu.
„Joco i večeras bi moglo kišiti. Imam dojavu. Da se kladimo. Važi sutra u 21 čas u parku. Konobar ponesi pivo.“vidno raspoloženiji Srđan pozva konobara.
Vasa i Nemanja vidno zbunjeni pogledaše Srđana i Mikija koji su se urotnički smiješili.

Pozdravlja Vas mandrak72, za svaki slučaj šetam s oblakom na uzici.
[ Generalna ] 02 Maj, 2009 18:38

Talas evo tri slike za tebe. Meni su sve tri lijepe.

1. Riječica Japrica, Mala Novska Rujiška kod Novog Grada

2.Rijeka Sana, Novi Grad

3.Rijeka Una, Novi Grad

Pozdravlja Vas mandrak72.

 

[ Generalna ] 01 Maj, 2009 20:44
Prvomajski praznici odisali su posebnim raspoloženjem. Raspoloženje bi bilo tim veće kada bi jutro osvanulo umiveno jutarnjom rosom i okupano suncem. Tako je bilo i tada prije dvadesetak i nešto godina.
Danima prije prvog maja moji drugari iz ulice i komšije Sabahudin i Hajrudin sa oduševljenjem su mi pričali o planovima za proslavu prvog maja. Praznika rada.

„Babo će nam kupiti tuku (ćurku) za prvi maj. Naložićemo vatru i peći je na ražnju.“-sav radostan Sabahudin mi je najavljivao dio njihovog plana.
Sabahudin ili Budo kako smo ga svi u ulici zvali nevjerovatno je ličio na Silvestera Stalonea čim je on posebno bio oduševljen.
Razvlačio je riječi nastojeći im dati veći značaj baš kao i njegov idol i idol svih nas iz ulice.
„Biće i koka kole. Babo će nam kupiti gajbu.“-nadovezivao je plavokosi Hajrudin sklanjajući pramen kose sa očiju.
Mlađi Sabahudinov brat kao i sam Sabahudin osvajali su sve nagrade na takmičenjima sa kajakaškim klubom „Ada“ u svojim generacijama. Imali su mnogo medalja. Mnogo više nego što bi to njihova mala i siromašna kuća mogla podnijeti.
Sa zadovoljstvom sam tih godina slušao „Sportoskop“ ponedjeljkom na lokalnom radiju.
Bili su predodređeni za šampione. Tih godina Kemal Arnautović je bio državni prvak u kajaku na divljim vodama.

Dan prije proslave prvog maja Sabahudin me je pozvao u malenu šupu obloženu nekakvim panel pločama obojenim u crno.
„Dođi da vidiš. Šta sam ti rekao. Eno je. Tuka. Pogledaj samo kolika je. Biće prava fešta.“-oblizivao se Sabahudin i trljajući po stomaku zamišljao sutrašnju atmosferu.
Njihov otac Ibrahim radio je kao kondukter na željeznici. Bio je lijep i krupan čovjek. Bio je prijek. Bojali su ga se i Sabahudin i Hajrudin i manja im sestrica Ajšica.
Na jednoj vojnoj vježbi Ibrahim je ranjen u nogu. Od tada ostao je invalidan u nogu. Počeo je i da pije.
Počeo je i da jače i sve jače bije. Suprugu. I djecu.
Nekad i bez razloga.

Dobro se sjećam straha u njihovim očima kad bi čuli njegov glas koji bi prekidao njihovu igru sa nama. Ozbiljni i pokunjeni krenuli bi teška koraka. Nisu ništa govorili.
Sjećam se dobro koliko je to i meni kvarilo atmosferu. Osjećao sam neku težinu sve situacije.

Toga jutra ispred njihove kuće na maloj ploči tek nešto malo većoj od njihove male kuće igralo se šaha. Nas desetak naizmjenično smo se smjenjivali za malom šahovskom tablom njihovog prijekog oca. Vesela graja utihnula je onog momenta kad se pojavio Ibrahim. Na biciklu je stigao iz grada.
„Vi se igrate, a niste ni tuku pripremili za ražanj.“-u njegov glasu se osjećalo prisustvo alkohola.
Lagan jeza i neki neprijatan osjećaj prostrujao je kroz nas. Polako smo se razilazili.

Uzeo sam svoj plavi Rogov poni bicikl i odvezao se niz ulicu.
Ulica tada još nije bila asvaltirana i bicikl je poskakivao po kamenčićima na putu, a ja sa jurio dok je u maloj torbici koja se nalazila prikačena za sic zveckao univerzalni ključ za biciklo.
Volio sam taj zvuk. Volio sam vožnju na tom svom poniju plave boje koji mi je majka kupila i platila 408 hiljada dinara od svoje plate.
Vraćajući se kući primjetio sam Sabahudina i Hajrudina kako se pripremaju da zakolju tuku.
„Ja to ne bih smjeo ni da živim sto hiljada godina.“-mislio sam u sebi.
Tupi udarac sjekirom obezglavio je nesrećnu tuku koja je tolike dane bila inspiracija dvojniku Silvestre Stalone i njegovom bratu Hajrudinu. Ponovljeni udarac sjekirom konačno je prekratio njene muke.
Nakon toga sjekirom su prekratili noge tuki koja se još dugo koprcala iza panja. Tu scenu još dugo nosim u sebi.
Nikad nisam pomislio ništa slično da napravim. Nemam tog srca.
Ne znam da li su ga i oni imali ili je strah bio jači.

Veselo društvo odraslih okupljenih oko netom pečene tuke uveliko je prevazilazilo njene  mogućnosti da nahrani sve one gladne poglede.
Ostatak je nadopunjavao alkohol.
Ne znam koliko je tučijeg mesa zapalo Hajrudina i Sabahudina. Koliko tek Ajšicu i Halidu.
Društvo je bilo veselo. Čula se i pjesma. Iz gomile nekako je najgrlatiji bio i Ibrahim. Drao se na ženu i djecu. Koji su polako napuštali mjesto oko netragom netale pečenke od koje su samo ostale kosti i netragom ispunjeni snovi.
Za koka kolu ne znam.
Piva je bilo.

Negdje na vrhuncu slavlja počela je kiša.
Jak proljetni pljusak rastjerao je društvo. Izvrnute stolice i prazne gajbe piva, dim vatre koja se još neko vrijeme opirala dok se i ona nije konačno ugasila bilo je svjedočanstvo dugo najavljivane proslave.
Kao da sad gledam čini mi se da vidim sliku sa svoga prozora.
Te večeri dok je kiša sapirala krovove i izlokvanu ulicu jasno se čuo Ibrahimov glas dok se drao na svoju porodicu.

„Zapatićete vi Ibrahima.“-odzvanjalo je ulicom iz male kućice.
Mnoštvo psovki i galame, vriske dopiralo je na ulicu kroz male prozore naslonjene na sam put.
Drugoga dana Halida nije izlazila iz kuće. Vjerovatno zbog modrica.
Hajrudin i Sabahudin nisu mnogo govorili o prvom maju. O tuki pogotovo.
Nekako kao po dogovoru i niko od nas nije to spominjao.

Bili su ozbiljniji.
Došao je i rat. 03.jula 92-e sam otišao u vojsku.
Sabahudin, Hajrudin i ostali članovi porodice napustili su Novi Grad te 92-e.
Ne znam kojim stazama ih je put vodio kroz život dok nisu stigli do Amerike gdje se trenutno nalaze.
Eto dok sam sad gledao njihovu urušenu kuću koja se nalazi nedaleko od moje kuće pred očima mi je zaigrala ista slika. Doduše malo drugačije sad na nju gledam

Briješčić iznad kuće gdje se odigravalo slavlje sad je zaraslo u bagrem i čini mi se mnogo manjim , čak toliko da ne vjerujem da bi na njega mogli da stanu golemi Ibrahim sa zlatnim lančićem i svim onim tetovažama na tijelu, Halida sitna i izmučena supruga i njihovo troje djece. Mirso koga smo svi zvali zbog brade Lenjin i još nekolicina njih i naravno tuka.
Za Sabahudina koji je nesumnjivo ličio na Stalonea, Hajrudina, Ajšicu nadam se da je život donio bolja vremena. Za Ibrahima takođe. Halida je umrla prije nekoliko godina.
Dok noć pada na još jedan prvi maj koji netragom klizi u album sa novim slikama još jednom pogledam kroz prozor u pravcu njihove kuće.
Ni danas se nije čula pjesma.
Zbog daljine.
Tuke nije bilo.
Nije ni velikih očekivanja, niti velikih razočarenja.
Ipak volim 1.maj. Danas mi je bio lijep dan.
Uživao sam sa svojom porodicom na selu pored Japre.
Sretan Vam 1. maj. Praznik rada.

Pozdravlja Vas mandrak72, serviser malih stvari koje život nosi i odnosi.
[ Generalna ] 16 April, 2009 18:45
U neka davna vremena živio je jedan mudar starac. Bio je poštovan i uvažavan. Uvijek je bio spreman da pomogne. Naravno ne materijalno, ali pametnim savjetom, razložnom analizom ili toplom riječi podrške. Ali kako vrijeme ide dolazili su novi mlađi naraštaji, te im starac postade predmet smijeha i poruge.
„Ma pusti starog. Opet nešto lupeta. Podjetinjio. Stara budala.“-kinjili su ga.
Vidjevši da je sve manje razumijevanja za njegovo iskustvo, mudrost i toplu riječ starac se povuče u sebe i gotovo svaki kontakt sa ljudima prekide.
Samo su još rijetki dolazili do Vukašina, kako se starac zvao, a i oni bi se osvrtali dok bi krišom ulazili na vrata skromne kuće Vukašinove. A onog momenta kad bi odlazili činili bi to takvom brzinom da se ne bi stigli ni oprostiti sa domaćinom.
Vukašin se sjeti vremena kad je kao siroče došao na vrata ovog istog doma. Tople oči i blage riječi dočekaše ga na pragu.

„Drago dijete uđi, hladno je napolju.“-dočekao ga je stari učitelj Dositej.
Od toga momenta u životu Vukašinovu sve je bilo drugačije. Dositej ga nauči čitati i pisati. Nije žalio truda ni vremena te ga nauči svemu onome što je i sam znao.
Vukašin nije gubio vrijeme. Učio je marljivo te je ubrzo postao učeniji od učitelja, ali nijednim svojim činom to ne pokaza učitelju.
Na samrti Dositej mu reče:
„Dragi moj Vukašine. Jedno ću ti reći. Sve ove godine provedoh učeći te i dijelići stobom ono malo što sam imao. Zahvalan sam dragom Bogu do nebesa što mi te je poslao. Ne zaboravi koliko god malo imao budi spreman podijeliti s nekim kome je to potrebno, inače džaba ti sav trud koji si potrošio na marljivo učenje“.
Nakon smrti Dositejeve osta Vukašin da živi u njegovom domu.
Poštovao je Dositejevu želju te je pomagao svima kako je znao i koliko je mogao. Uz svo stečeno znanje i ono znanje što se stiče godinama uz ljude, njihove probleme i muke i iskustva mudrih i pametnih ljudi koje je sretao Vukašin i sam postade vrlo mudar i razuman čovjek. Njegova se riječ poštovala i uvažavalo mišljenje.
Nije mnogo imao, ali bio je sretan i zadovoljan čovjek. Najveća nagrada bi mu bila kad bi licima ljudi koji bi dolazili po savjet, mišljenje pročitao zadovoljstvo i sreću.
Ljudi su u njegovim odgovorima tako jednostavnim uviđavali svu njegovu veličinu.

Ali ta vremena koja se mijenjaju.
Uvidjevši da ne postoji interes za njegovom mudrošću on se odluči na neki način sačuvati stečeno znanje i mudrost.
Uzeo je veliki glineni ćup te je u njega pričao sve što zna. Pričao je dugo vremena dok se nije umorio. Zatim je uzeo vosak i zapečatio ćup. Nakon što se naspavao i odmorio uzeo je i drugi ćup te nastavio pričati u ćup sve dok se nije umorio. Naravno i taj ćup je voskom zapečatio. Kad se nakon sna malo odmorio uzeo je i treći ćup te dugo pričao u njega, te je i njega zatvorio voskom čim je osjetio da ga snaga napušta.
Onako slab i iscrpljen ćupove je odložio u iskopanu rupu pored bunara.

Ne prođe mnogo vremena i Vukašin umre. Pošto njegovo imanje ne bi mnogo vrijedno pokloniše ga nekoj siromašnoj porodici. Nakon nekog vremena u toj porodici rodiše se tri sina.
Težak život ostavi ih bez roditelja tek stasale. Nadničili su kod bogatijih i uglednih gazda, ali to bijaše dovoljno samo za prosto preživljavanja.
Jedoga dana dok su uređivali trošni bunar uočili su neki predmet koji je virio iz zemlje.
Počeše oni otkopavati kad im se ukaza dio ćupa.

„Ćup sa blagom.“-povika najstariji te ubrza kopanje.
„Izgleda ima još jedan.“-prionu mlađi brat na posao.
„Da vidim.“-najmlađi brat uze lopatu te i on poče da kopa.
Pronađoše tri ćupa.

Najstariji brat uvjeren da je u pitanju blago brzo otvori ćup. Kad se nadvirio u ćup očekujući bogatstvo kojeg je stalno sanjao učini mu se da čuje neke tihe riječi koje su dopirale iz ćupa. Misleći da se neko šali sa njim i vidno razočaran baci ćup na zemlju te ga razbije i pogazi nogama.
Mlađi brat nestrpljivo otvori svoj ćup koji je držao u ruci. Takođe mu se učinilo da čuje riječi iz njega. Blage i tople. I mudre. On brzo začepi ćup i odnese ga u kuću. Skovao je plan kako će se obogatiti na ćupu koji priča.
Najstariji brat uze treći ćup protrese ga u ruci i kad začu da je prazan baci ga na zemlju, ali ćup se ne razbi.
Najmlađi brat podiže ćup sa zemlje. Obrisa prašinu sa njega i odnese ga u štalu i sakri u sijenu. Nije žurio da ga otvori.

Slijedećeg jutra najstariji brat saopšti mlađoj braći da ode u svijet da traži bolji život te da mu je ovakav život dosadio. Spakovao je nešto malo stvari i otišao u svijet.
Ne prođe mnogo i mlađi brat saopšti najmlađem da ode u svijet da traži bolji i bogatiji život. Ponio je nešto sitnica sa sobom i onaj ćup kojeg je brižno čuvao.
Najmlađi brat ostade sam na imanju. Nastavio je vrijedno i pošteno raditi.

Jedno veče on odluči da otvori i svoj ćup. Kako je pretpostavljao da nema u njemu ništa približi ga svome uhu da oslušne.
Iz ćupa je dopirao glas. Saslušao ga je i ponovo zatvorio ćup.
„Ma koliko malo imao, budi spreman da podijeliš sa nekim kome je pomoć potrebna.“-bile su riječi koje je čuo da dopiru iz ćupa.
Legao je na leđa i do dugo u noć razmišljao o riječima koje je čuo. Razmišljao je još nekoliko dana o tim riječima.

Jednog dana na vratima mu se pojavi neznanac ištući čašu vode da se okrijepi.
„Uđi neznače, odmori se i okrijepi.“-otvori mu mladić vrata svoga doma.
Dok mu je sipao vode da popije mladić pogleda na mali komad pogač koji je imao za taj dan. Sjeti se riječi koje mu nisu dale mira nekoliko dana te odlomi komad pogače i dade neznancu.
Vidjevši to neznanac se obradova i blagosilja ga mnogo puta. Mladić osjeti veličinu svoga djela koja je nadrasla komadić pogače mnogo puta , te se osjeti sitim i zadovoljnim. Ponudi neznanca da prenoći. Ovaj to prihvati i zanoći kod njega.
Ujutru kad se opraštao sa neznacem duge brade i umornog ali nade punog pogleda mladić ga upita.
„Kamo ste se zaputili dobri čovječe?“
„Tamo gdje me trebaju. Vidim da kod tebe moje prisustvo nije neophodno. Ti si momče na dobrom putu.“-pozdravi se sa njim i ode.

Vrativši se u štalu mladić spazi da mu se koza ojarila. Dvoje prekrasnih i mladih jaradi razigrani poput djece uselili su zadovoljstvo u mladića.
Čim su jarad porasla jedno jare poklonio je jednoj siromašnoj porodici. Zahvaljivali su se mladiću. Plakali su od sreće.
Mladić osjeti zadovoljstvo isto onakvo kakvo je osjetio kad je neznacu dao komad pogače. Istog trena sjeti se neznanca koji mu je eto promijenio život a koji se nekako uvukao u podsvijest stalno ga bodreći da istraje na putu kojim je krenuo.
Mladiću je sve polazilo za rukom. Žito je klasalo, voće je rađalo. Stoka se množila. Svega mu je preticalo, ali mladić nije odustajao od svog nauma. Dijelio je svima kojima je trebalo i koji su pomoć tražili. Bogatstvo unutrašnjeg zadovoljstva nije moglo zasjeniti niti jedno materijalno bogatstvo.
Svaki osmijeh, svaka suza radosnica višestruko su mu se vraćali. Dolazili su ljudi iz svih krajeva po pomoć. Nije ih odbijao, dijelio je sve što se dijeliti moglo i opet mu je dovoljno ostajalo.

Jednoga dana na vratima mu se pojavi najstariji brat. Oborene glave i izgubljena pogleda stajao je pred njim.
„Dobro mi došao brate.“-mladić raširi ruke i pođe bratu u zagrljaj.
„Mnogo sam svijeta prošao. Radio sam svakakve poslove. Ali dalje od kore kruha nisam zaradio. Iste onakve kakvu sam ovdje ostavio. Uludo potroših vrijeme moj brate.“-kao da se pravdao mlađem bratu.
„Rekoh dobro mi došao i dobro mi ostao. Sve ovo što vidiš moje je i tvoje. Što je moje i tvoje to je i od svih onih kojima možemo pomoći.“-mlađi brat se izljubi sa njim.
„Sve ovo dijelima sa onima što nemaju?“-zapita se stariji brat.
„Tako je brate moj. Hajde da nešto pojedeš i da se okrijepiš.“-mladić je bio presretan što se njegov brat vratio kući.
Trebalo je vremena da se stariji brat uvjeri u ispravnost postupaka mlađeg brata. Nakon toga i u njega se useli radost darivanja siromašnim i bespomoćnim.

Sudbina srednjeg brata bilje burna i uzbudljiva. Ali kako je bljesnula tako se i ugasila. Nosio je ćup od grada do grada i pokazivao čudo  ćupa koji govori. Bogataši su plaćali velike svote novca da vide čudo. Kad bi čuli glas iz ćupa od smijeha su padali u trans. Režnjevi sirova smijeha odzvanjali bi satima. Mudri savjeti bi odlazili u vjetar. Novac je pristizao, ali kako je lako dolazio još se lakše  trošio.
Sve što je zarađivao trošio je na provod, žene i piće. Svakog jutra budio se isprazan i iznova siromašan. Lutajući svijetom odlutao je daleko.
Jednom prilikom na dvoru nekog bogatog cara ćup zanijemi. Car se razbijesni te naredi slugama da izbace prevaranta i usput da ga dobro namlate.
Vrlo brzo naučio je lekciju. Bio je bijedniji nego od dana kad je od kuće krenuo. Odluči se vratiti kući.
Izmučena izgleda, pocijepane odjeće i izgladnio pojavi se na vratima kuće sa čijeg praga je davno otišao.

„Uđi neznanče. Ima hljeba i vode da se okrijepiš i odmoriš“-ponudi mu mlađi brat pomoć.
„Brate, evo mene kući. Zar me poznaješ.“-zaplaka brat ssrednji brat sa vrata.
„Brate moj najrođeniji dobro mi došao. Ulazi.“-pozva ga ukuću te ga jako zagrli.
„Je li sve ovo tvoje brate.“-upita ga.

„Sve je ovo moje, tvoje i bratovo, kao i svih onih kojima je pomoć potrebna.“-nasmija se najmlađi brat zbunjenom bratovljevom pogledu.
I srednji brat se brzo snašao u takvoj situaciji. Radio je i nesebično pomagao svima onima kojima je bila potrebna pomoć i koji su je tražili.
Jedne večeri najmlađi brat se ponovo sjeti svoga ćupa. Otvori ga i prisloni na uho. Javi mu se glas:
„Ti si mudar i dobar čovjek. Tebe se nema šta više naučiti. Na dobrom si putu mladiću. Nego ti mene poslušaj još samo jednom. Isti ovaj ćup ponovo zatvori i zakopaj u zemlju za svaki slučaj. Ako niko ništa ne nauči iz tvog primjera neka poslije tebe opet nekome ukaže na put dobročinstva i ljudske solidarnosti.“
Tako i bi. Mladić je ćup zakopao u zemlju.

Taj ćup su nalazili i  pronalazili i trenutno mu se još ne zna za trag. Ako kojim slučajem pronađete navedeni ćup, oprezno sa njim. Ako Vam ova priča nije bila dobar putokaz onda otvorite pronađeni ćup.

Do tada pozdravlja Vas mandrak72, čvrsto uvjeren da se dobro dobrim vraća.
[ Generalna ] 24 Mart, 2009 22:29
Ne prođe dan da ga ne sretnem. Ne govori mnogo. Učtivo pozdravi, skine šešir ili samo kimne glavom. Ponavljam ne govori mnogo.
Onomad kad ga sretoh zaustavi se, pruži mi ruku.

„Kako ste gospodine Pavloviču. Kakvo će vrijeme danas da bude.“-upita.
Nisam mu ni stigao odgovoriti već je odlazio.
Zapazio sam njegove obrve. Ustvari oblake.
Ujutro kad bi pogledao na nebo navukao bi oblake na one svoje mudre i tihe oči.
Zaustih da ga pitam.

„Neka, neka mladiću sam ću ja.“-vratio bi šešir na glavu.
Godinama sam ga sretao. Nije stario. Samo su mu se godine sakupljale na obrvama.
Sve teže je nosio obrve.
Zavolio sam tog neobičnog čovjeka.
Ne zbog toga što je eto baš mene ponekad pozdravljao, već zbog njegovih obrva.
Volio sam te njegove jasno nejasne odgovore koje kao da je čuvao baš za taj trenutak.
Toga jutra pokušao sam da ga preduhitrim.

„Pitaću ga prije nego do mene stigne.“-kovao sam tajni plan.
„Iznenadiću ga pitanjem, ustvari odgovorom.“-bio sam siguran da sam na pravom putu.
Išao je lagano prema meni. Na nekih desetak metara prije nego je stigao do mene uputih mu odgovor.

„Danas bi moglo kišiti. Ne bi bilo loše imati kišobran.“-rekoh.
„Gospodine Pavloviču kojim dobrom. Jeste li računali sa leptirima.“-vrati šešir na glavu i laganim korakom se udalji prema keju.
Opet sam bio na početku. Nije se dao zbuniti učtivi gospodin.
Toga dana odlučio sam da ga bolje upoznam. Da mu se približim. Kopkalo me je njegovo ponašanje.
Odlučio sam da ga pratim sledeći put..
Bio je lijep i sunčan dan. Gospodin je laganim korakom išao prema meni.

„Dobar dan gospodine Pavloviču. Danas je dan za velika djela.“-vrati ponovo šešir na glavu i nastavi dalje.
Pustio sam ga da odmakne a onda sam pošao za njim sa pristojne udaljenosti.
„Kako je mogao da zna moje prezime. Nikada se nismo upoznali.“-pitao sam se dok je gospodin laganim korakom prosto klizio kroz sunčani junski dan.
Bilo je ugodno toplo. Nijansu toplije nego što se gospodin obukao.
Taj šešir. Kopkalo me je mnogo stvari. Šešir mi nije dao mira. Čak šta više ličio je na šešir od orahove ljuske.
Čovjek ispred mene nije se osvrtao. Kao da iza njega ne postoji ništa.

Zastao je na obali rijeke. Sjeo je na obalu rijeke. Gledao je u rijeku. Kao da je prvi put gleda. Pogled mu je klizio po kao staklo glatkoj i osunčanoj površini.
Glavu je zatim malo zabacio unazad, odložio šešir pored sebe. Činilo se kao da drijema.
Zastao sam i čekao.
Jedan po jedan leptir dolazili su do njega i zauzimali svoje mjesto na svakom dijelu tijela. U trenutak se pretvorio u simfoniju živih trepćućih boja.
Ličio je na rascvjetali raskošni žbun.
Ostao sam zapanjen viđenim. Nije se micao. Prošlo je nekih pola sata a on je i dalje bio nepokretan. Plamen boja treperio je kao žar pod mijehom u kovačnici.
„Da mu se nije šta dogodilo“-prošlo mi je kroz glavu.

Polako na prstima pošao sam da mu priđem. Trava pod mojim nogama tek je blago podrhtavala.
Prišao sam na nekih par metara. Leptiri su i dalje bili na svojim mjestima.
Oslušnuo sam.
Lagani šapat me je prenuo.

„Gospodine Pavloviču sjedite pored mene.“-neobično blagim tonom gospodin me pozva.
Ne rekoh ništa. Sjeo sam pored njega.
Ćutali smo dugo. Nisam se usudio da pogledam u njega. Gledao sam u rijeku. Trajalo je to nekih sat vremena. Rijeka je bila blistava i sjajna. Lagani povjetarac milovao mi je obraze.
Zažmirio sam. Rijeka je i dalje proticala. Nisam vidio, ali jednostavno sam znao.
Otvorio sam oči. Bio sam u pravu. Ponovo sam zatvorio oči. Jasno sam čuo leptire.
Spremali su se da pođu. Pomislio sam kako bi bilo da ih zamolim da ne idu, ali svejedno oni bi otišli. Jednostavno sam to znao.

„Gospodine Pavloviču, drago mi je što ste došli.“-poznati glas nagnao me je da otvorim oči.
„Vi umijete sa leptirima.“-neposredno mu postavih pitanje.
„Gledam svoja posla. I oni svoja. Pogodilo se da smo se u istom momentu našli na istom mjestu.“-po prvi put bio je opširniji.
„Da li se leptiri mogu dresirati.“-upitah.
„Samo do one mjere koliko to oni žele, a i tada to nije stvar dresure. Više je to stvar prirode.“-sjetnim tonom izgovori.
„Kako znate moje prezime.“-želio sam iskoristiti njegovu pričljivost.
„Jednostavno znam Filipe Pavloviču. Neke se stvari jednostavno znaju i ne mogu se objasniti. Leptiri ne znaju za kalendar, ali znaju kad im je vrijeme. Kao što ni sunce nema sat,  a opet zna kad mu je vrijeme izlaska i zalaska.“-pojašnjavao mi je.
„Ko ste vi gospodine, s kišnim obrvama i šeširom od orahove ljuske.“-tražio sam odgovore.
„Gospodine Pavloviču, jednostavno saznaćete, samo će vam se kazati.“-ustade, stavi šešir na glavu, pozdravi i krenu prema gradu.
Gledao sam za njim sve dok se nije izgubio iz vidokruga.

Nisam ga poslije vidio.

„Dobro jutro gospodine Mihajloviću. Biće ovo zaista ugodan dan.“-pozdravih neznanca koji me je zbunjeno pogledao.
Nije se ni snašao, a ja sam šešir vratio na glavu i već sam odlazio.
Šešir od orahove ljuske bio je sve samo ne običan. Jednostavno znao sam.
Pogledom kroz kišne obrve jasno se vidjelo sunce na vedrom nebu.

„Biće danas stvarno lijep dan.“

Pozdravlja Vas mandrak72, ne zamjerite na leptirima koji me zadržaše sve ovo vrijeme.
[ Generalna ] 17 Mart, 2009 23:40
Uvijek kad dođem u situaciju da pričam o sebi nelagodno se osjećam. Svi će o meni da kažu sve najljepše, a opet kažem kad se neko počne sam hvaliti ne ispadne baš najbolje.
Ako Vam ispričam neke stvari o sebi bojim s da će se Vaš pogled na mene promijeniti. Mada nisam od onih koji pate od potrebe za stalnim tapšanjem po ramenima, ali pažnja prija. Čak šta više uživam u pažnji.
Možda i previše.

Kad se sjetim samog početka. Nula. Nula sam bio.
Imao sam slobodu. Ništa više od toga.
Oko mene sve proleteri.
Ni sam ne znam kako našao sam se u nekakvoj gužvi. Kad sam došao sebi slobode više nije bilo.
Da, zatvoren na pravdi boga.

Napolje se nije moglo. Slobodu sam naslućivao, gledao, na dohvat ruke mi bila, ali nikud ni makac.
Situacija se malo smirila. Poznanici me pronašli, obilazili, pričali smo. Malo su me žalili, a kasnije baš i ne.
„Blago tebi. Ti ćeš se već nekako izvući, a mi. Mi ćemo i dalje ostati na dnu. Sretniče zavidim ti.“-tješili su me tih dana.
Tretman u zatočeništvu nije bio loš. Umivali me, kupali, sređivali.
Sve na nivou.

Svakog dana moj ten postajao je čistiji, jasniji. Puniji. Doduše malo sam se i zaokružio. Nadam se da znate na šta mislim.
Ali jednim okom sam ipak uvijek izvirivao napolje. Na slobodu.
Nisam brojao dane. Prolazili su.
Mjesece, godine. Ne znam.
Uvijek isto. Zapustio sam se.
Ni prijatelji me više nisu obilazili.
Nisu me prepoznavali.

„Šta ti još hoćeš. Sve imaš što poželiš. Kraljevski tretman. Otići ćeš odavde i više nikada nećeš pomisliti na nas. Mnogo si se promijenio. Kao da nikad nisi bio jedan od nas. Bestaraga.“ -u njihovom glasu osjećao sam zavist, ljubomoru.
I jednoga dana neko drmusanje me probudi.
Neko je pokušavao da me oslobodi. I tad sam prvi put vidio njegove oči.
Odlučne, samouvjerene.
Na licu spasitelja pročitah osmijeh.

Ne reče mi ništa dok smo napuštali mjesto moga zatočeništva. Stalno se osvrtao oko sebe osjećajući neku opasnost. Srce mu je lupalo.
Kad smo napokon stigli na sigurno dobro me je pogledao.
Biserni osmijeh bijelih zuba ukrasio je njegovo lice tamnog tena.

„Malo je falilo. Idemo kući. Jedva čekam da vidim reakcije na licima moje familije kad te ugledaju. Trebaš nam.“-neznanac je pričao.
Nisam mogao da dođem do riječi od njega.
Pjevušio je cijelim svojim putem do malog naselja na obali.
Siromašna kuća sa mnoštvom umiljate djece u tren oka sjatila se oko mene.
Dodirivali su me. Smijali se onim iskrenim dječijim osmijehom od kojeg je odzvanjala sva kuća.
Ne rekoh im ništa. I ja sam se smijao.

Sloboda. Sloboda je pokucala i na moja vrata.
U sobu je ušla i supruga moga spasioca.
Umorna i iscrpljena lica nije mogla da sakrije oduševljenje.
Ko su ti ljudi?
Ostaviše me da se malo odmorim. Sa svoga mjesta jasno sam mogao da vidim kako se djeca bezbrižno igraju u jednom ćošku sobe. Zadirkivali su jedno drugo, prevrtli se po ležaju, padali i opet ustajali. Zatalasana masa isprepletenih tijela lagano me uspavljivala.
Pogledao sam u drugi dio sobe.
Supružnici su sjedili za stolom i ozbiljno i dugo razgovarali.
Onda je on uzeo olovku i papir i počeo da zapisuje nešto.

Zaspao sam.
„Idemo. Bolje da krenemo za ranije dok sunce nije odskočilo.“-povede me sa sobom moj spasioc.
Mislim da se zvao Toby.
Ili tako nekako. Nismo se pošteno ni upoznali.
„Idemo kod gospodina Paxtona. S njim  sam uvijek dobro prolazio.“-usput mi reče Toby.
Gospodin Paxton me je dugo gledao.
Malo sam se nezgodno osjećao. Bio sam se dobro dobro ugojio. Ni nalik onom nekad slobodnom mladiću.
„Evo ruka gospodine Paxtone.“-Tobi mu ispruži ruku.
Rukovaše se. Zajedno otiđoše u drugu prostoriju, nakon par trenutaka se vratiše. Toby mi je samo mahnuo.
Otišao je u pravcu nekakve prodavnice.

Gospodin Paxton je bio ćutljiv čovjek.
Nije mnogo govorio. Njegov pogled se nekako zavjerenički smješio dok me je gledao. Neobičan sjaj u njegovom oku nije mi promakao.
„Oho ho.“-trljao je rukama gospodin Paxton.
Nije mnogo pričao. Ostao je kraj mene do dugo u noć.
Opet taj vrhunski tretman. Sređivanja i ugađanje.
Počeo sam malo da uživam.
Toby je bio svjestan svoga siromaštva. Na ovakav način sigurno nije mogao da mi ugađa. Zato me je vjerovatno i ostavio kod gospodina Paxtona.
Gospodina Paxtona koji nije bio baš osoba skojom s može nešto mnogo pričati, ali bio je pažljiv.
Zaspao sam s nekim neobičnim osjećajem. Ni pretjerane radosti, niti pretjerane tuge. Više bi se moglo reći neke ravnodušnosti.
Gospodin Paxton me je rano probudio.
„Danas je veliki dan. Idemo.“-poveo me je sa sobom.

Upoznavao me je sa mnogo ljudi. Svi su me nekako neobičnim pogledima posmatrali. Pogledima mnogo različitijim od Tobiya i gospdina Paxtona.
Njihovi pogledi više su pažnje posvećivali meni. Zagledali su me sa svih strana. Bilo mi je neugodno. Osjećao sam se kao neko sredstvo trgovine.
„Gospodine Trevor. Zadovoljstvo mi je s vama raditi. Imate izvježbano oko za posao.“-gospodin Paxton se rukovao sa Trevorom.

Kod Trevora sam proveo mnogo vremena. Poradio je na mom izgledu. Topila se suvišna pretilost na na osjetljivim mjestima. Posvetio mi je baš mnogo mnogo vremena.
Pjevušio je. Iz njegovih pokreta jasno se znalo šta želi da radi. Njegove ruke su apsolutno bile u službi njegovih očiju. A imao je oko.
Uživao je provoditi vrijeme sa mnom.
Dobio sam i društvo.
Brzo smo se našli. Ekipa je bila prava.
Konačno život sa nekakvim sadržajem. Bili smo neraskidivo vezani. Stalno smo bili skupa. Izlazili smo zajedno. Ostajali do dugo u noć u priči. Sličnih sudbina.
Nismo mogli dugo ostati neprimjećeni.

„Gospodine Trevore, vi znate šta meni treba. Zgriješio sam.“-uglađeni gospodin nas je dugo posmatrao.
„Gospodine Felleru. Imam sjajnu ekipu koja sve Vaše probleme može riješiti.“-pokazivao je na nas.
Bili smo mladi, sposobni. Naočiti.
Već smo bili na putu zajedno s gospodinom Fellerom.
Automobil je jurio. Velika porodična kuća sa bazen odavala je raskoš porodice Feller.
Gospođa Feller je promijenila izraz kad je nas ugledala. Nestalo je ljutnje snjenog već pomalo uvelog lica.

Vodila nas je uvijek sa sobom. Predstavljala nas je svome društvu. Muž je često bio odsutan, te smo svaki svoj slobodan trenutak provodili sa gospođom Feller.
Jednoga dana gospođa Feller je bila jako neraspoložena. Bijesno je lupala vratima.
Zvono na vratima. Gospodin Feller, nosio je cvijeće i osmjeh.
Iza leđa nešto je krio.
Pokazao je gospođi Feller neki zamotuljak kojim je na neko vrijem kupio njeno bolje raspoloženje.

Od tog trenutka njeno inetrsovanje za nas je splasnulo. Izlasci s njom bili su sve rjeđi.
I tu sam gdje sam. Društvo je dobro, odabrano. Momci su Ok, ali ponekad zaplačem.
Fali mi ona sloboda, osmijeh Tobyeve djece.

Ali srce u sedefu tugu krije.

Pozdravlja Vas mandrak72 rizničar sitnog pijeska kroz prste što promiče.
[ Generalna ] 14 Mart, 2009 21:25
Internat je bio velika promjena u životu mladog gospodina Radivoja. Naviknut na slobodu, nepreglednih brda i dolina našao se u svijetu strogih pravila, hladnih pogleda i nepoznatog jezika na školovanju u Sloveniji.
Srednja škola nudila je sve pogodnosti za južnjake iz siromašnih porodica. Bio je svjestan prilike koja mu se pruža. Prilike da se osposobi za neki dobar zanat sa kojim će postati čovjek i zaposliti se.
Sve je to bilo primamljivo, ali taj jezik.

Prionuo je na rad. Profesori su bili zadovoljni njegovim zalagnjem. Izrastao je u odličnog majstora za ugradnju liftova, premda nije ni znao šta je lift do dolaska u Sloveniju.
Po završetku škole čekao ga je posao.
Hitao je kući. Sretan. Dobio je posao. Želio je da vidi reakciju roditelja kad saznaju za zaposlenje. Pakovao je najnužnije stvari.
Svijet odraslih čekao je. Nije se moglo više čekati.

Zbog tog nesretnog jezika u startu je bio uskraćen novim tekovinama, trendovima. Ostao je povučen i tih. Čak šta više malo stidljiv.
Posao je zahtijevao stalno mijenjanje mjesta boravka. Gradilišta su nicala širom Juge.

„Beograd Radivoje. Beograd znaš šta to znači. Ima da se provedeno ko nikad. Ima čovječe da nas razumiju, svaku našu riječ.“-putu na gradilište u Beograd veselio se vječiti šaljivčina i zajebant, njegov zemljak iz Krajine.
Velegrad ih je dočekao u sanjiv od cjelodnevne vreve i noćnog života.
Dobra plata, dnevnice, terenski dodatak. Sve je štimalo.
Rdivoj je imao jednu želju.

„Kupiću automobil prije odlaska u vojsku. Ovo sad je prilika.“-gledao je u velike količine novca koje su pristizale po raznoraznim osnovama.
Topli obrok, prekovremeni rad, regres, razlika plate.....
Nije žalio da potroši, ali nešto ga je kopkalo.
Njegovi drugari su izlazili mnogo više od njega. Stalno su spominjali tu riječ od koje bi se blago rumenilo uslilo na njegovo lice.
Mladi momci u stalnoj potrazi za životom koji je bujao u velegradu hvalili su se uspjesima.

„Ma ima jedno mjesto na Terazijama. Tamo su stvarno najbolje.“
„Ma šta, nisi ti tamo ništa mogao vidjeti. Ima jedno mjesto još bolje. Da vidiš kakav je tamo izbor. Što god da izabereš ne možeš promašiti. Sve su dobre.“
Radivoj je samo radio i slušao.
„Kako se samo tako brzo snalaze. Ma i ja bih išao, ali ne znam kako bih prevalio preko jezika. Vrijeme bi bilo da i ja jednom već probam. Šta sam ja gori od njih?“-jedna muka je tištila Radivoja.
„Čini mi se samo kad bih spomenuo tu riječ, svi bi mi se smijali. U zemlju bih propao.“-samovao je Radivoje.
„Hajde s nama večeras da probaš jednu. Nećeš se pokajati.“-zvali su ga njegovi drugari.
„Neka, neka. Samo vi idite. Drugi ću ja put sa vama.“-ježio se i od same pomisli da oni budu sa njim i gledaju njegovu zbunjenost.
„Ići ću sam. Pa nek se zemlja poda nom otvori, ali ću sam tražiti. Pa kolko košta da košta. Para neću žaliti.“-odluči Radivoj i sačeka da se njegovve kolege rasprše po Beogradu.

Sređivao se Radivoj ko seoska mlada pred svadbu. Lickao se dobra dva sata.
Splet tjelasa, subjektivnih mirisa, guranja. Pretrčavanja preko kolnika za vrijeme crvenog svjetla na semaforu. Sve je vrilo kao u košnici.
Zbunjeni Radivoj tumarao je gradom. Od glavne pošte pored Ekonomskog fakulteta prema Zelenom Vijencu gledao je svijet oko sebe.
Zagledao je oko sebe. Kolebao se.

„Sad ću se vratiti. Nije ovo za mene. Bolje da sam ostao u hotelu.“-već se polako kajao Radivoj.
Veliki grad oko njega odisao je životom.
„Ovdje me niko i ne pozna, ako se i osramotim neka. Ioanako sam ovdje još par mjeseci, pa poslije ko zna gdje. Ma idem i tražiću. Prevaliću nekako preko usta.“-hrabrio se.
Pred sobom ugledao je jedno od mjesta koje su njegovi drugari toliko hvalili.
„Samo da nikoga sada ne sretnem.“-pribojavao se susreta svojih radnih kolega.
Oprezno je ulazio u veliki objekat.

„Da li da odmah idem i tražim, ili da sjedem i čekam?“-pitanja su navirala.
Neka vrućina navali na njega. Topio se kao sladoled.
„Izvolite. Izaberite.“-neki uglađeni gospodin ponudi mu neki ukoričeni spisak.
„Hvala.“-drhtavim rukama uze da prelistava.
„Koju da izabrem. Sve neka strana imena. Nigdje nema ni slike. Kako da znam koju da izaberem.“-pogledao je čas na vrata gdje bi najradije pobjegao, zatim u pravcu odakle se svakog trenutka trebao vratiti uglađeni gospodin, a zatim ponovo na spisak.
Gospodin se pojavi čas posla.

„Ja bih..“-gotovo šapćući naručio je nadajući se da će gospodin shvatiti da je tražio ono što je njega bilo sramota reći.
Rumenilo se proli po licu kao tinta po čistom papiru.
„A koju biste gospodine.“-upita uglađeni gospodin.
Pogled mu klonu na spisak. Slova su plesala pred njim.
Uglađeni gospodin kao da je shvatio stidljivost Radivojevu predloži.
„Predlažem Džulijetu. Nećete se pokajati.“-vragolasto se nasmiješi uglađeni gospodin.
Radivoj nije imao kud. Kimnu glavom.

Uglađeni gospodin krenu.
„Gospodine.“-Radivoj ga pozva da se vrati.
„I tri kriške hljeba.“-dodade Radivoj.

Gospodin ga pogleda. Klimnu glavom, slegnu ramenima i ode.
Za nekih desetak minuta Džulijeta je stajala pred njim. Stajale su i ti kriške hljeba.
Shvativši svoju grešku Radivoju bi nezgodno zbog narudžbe.
Gledao je u Džulijetu i hljeb. Nemade kud.

Pizza je bila obilata. Jedva je pronašao mjesta za još tri kriške hljeba.
Nakon što je s mukom pojeo obilati obrok brzo napusti pizzeriju. Radivoj je nestao u noći. Znao je da se na isto mjesto neće više vraćati.

Škola nekad tako prisjedne, a i ti strani jezici.

Pozdravlja Vas mandrak72, „Signori, scusate, dobbiamo chiudere. Venga a trovarci di nuovo! Buona notte!“
[ Generalna ] 13 Mart, 2009 00:27
Kamion je gutao kilometre. Nepoznati predjeli promicali su pored nas. Od pjevanja smo odustali onog momenta kad smo ustanovili da niko ne jebe ni stručno našu pjesmu. Banja Luka je bila iza nas. Posljednji tragovi urbanog života gubili su se dolinom Vrbasa.
Još uvijek mi je odzvanjao glas starješine dok je čitao.
„Gradačac. Petrović Petar, Marković Marko, Jovanović Jovan......“
„Orašje. Petrović Petar, Marković Marko, Jovanović Jovan...“
„Jajce. Petrović Petar, Marković Marko, Jovanović Jovan, Mandrak72.....“
„Komanda. Petrović Petar, Marković Marko, Jovanović Jovan...“
Ove zadnje nije morao ni da čita. Svi smo znali imena napamet.

Zaboljelo me je u grudima. Imao sam osjećaj da hoće srce da iskoči zbog nepravde.
Ne nisam se bojao rata. Bojao sam se da će nas dijeliti. Bio sam u pravu. Nismo svi isti.
Plavi kamion je gutao kilometre. Dolina Vrbasa djelovala je sablasno prazna. Samo rijetka vojna vozila saobraćala su uskim magistralnim putem koji je stalno visio nad kanjonom jezivo nas opominjući na ivicu kojom smo išli.
Simić simpatični buco. Treći sin u uniformi. Bez oca. Samohrana majka ostala je sama i nejaka na selu u okolini Sanskog Mosta.
Reljić pronicljivi mladi čovjek iz jednog sela pored Prijedora.
Željko. Izbjeglica iz Jajca. Poginuo prvi.
......
Ne želim da nabrajam dalje.

Zastali smo negdje između Šipova i Jajca. Visoravan od koje ti se ledi krv u žilama.
Grmljavina topova pojačavala je onu nelagodu koju smo nastojali zaboraviti kad se jedan mladi život gasio na školskom igralištu Osnovne škole „Holandija“. Jedan plavokosi Željko, jedinac u matere.
Pucanj.
Tišina koja je trajala kao vječnost.
Krik koji sam dugo nosio kao mokru potkošulju.

Dugo.

Crnogorična šuma pored puta pružala je idealnu hladovinu tog 31. avgusta 92-e. Sitna i niska trava po kojoj smo se povaljali bila je oštra. Pripravna.
Dok smo halapljivo gutali konzervu pasulja grmljavina topova i ostalog ratnog arsenala jezivo je tjerala trnce niz nejaka leđa za breme koje smo nosili tih godina.
„Idemo“-vozač kamiona nas pozva.

Nas dvanaest. Dvanaest žigosanih. Tako nas prozvaše kad smo polazili.
Jedino je Marić S. Imao hrabrosti da se sa nama pozdravi iz one grupe koji su ostajali u komandi. Zagrlio me je.
Nisam mu ništa rekao.
„Čuvaj se. Sretno.“-reče mi Marić s kojim sam provodio svaki slobodan trenutak poslije obuke.
Riječ je stala. Nisam bio na njega ljut.
Bio sam samo ljut i bijesan, ali ne na Marića koga poslije nisam nikad vidio.

Porušene kuće. Prozori bez osmijeha. Bogomolje bez vjernika. Jedan most i jedna rijeka.
Barice. Selo između Jajca i Donjeg Vakufa dočekalo nas je sa zebnjom.
Vidjeli smo i osmjehe, ali umorni od puta čeznuli smo za snom.
Dom kulture. Kolijevka kulture.

Nas dvanaest. Dva ležaja.
Keramika hladna i tvrda. Podmetač i dva ćebeta nisu mogli da utišaju sve one korake netragom nestale iz opustjela doma. Sjenke na zidu plesale su bez muzike. Nisam mogao da zaspim gledajući sve te pokrete.
Hladnoća.

Drugi dan dobio sam neki deebeeeli kombinezon. Činilo mi se da će noć preda mnom biti toplija.
Straža. Noć koja ne prestaje. Trta Banjalučki zajebant pokrenuo je kazaljke sata unapred. Ne samo on. Noć je trajala duplo duže. U samo svitanje bilo je već podne.
Neslana šala.

„Hajde da se mijenjamo. Šta tražiš za kombinezon.“-nudio je Trta.
„Ležaj. I da mi ostaviš ta dva postera i konzerva pasulja.“-pružih ruku.
Prva moja trgovačka transakcija bila je uspješna. Jutro me je dočekalo vedrija raspoloženja. Valjda. I one dvije prsate ljepotice na zidu polugole smiješile su mi se.
„Nije sve tako crno.“-pomislih.
Ustvari prevario sam se jedna je bila oblija Crnka. Trta je zamijenio jedan poster preko noći. Svejedno.
Još neko vrijeme ostali smo pri kulturi, a onda stalna seljakanja.

Zima 93-e. Duga jedinica. Drugi ljudi i položaji.
Zemunica je bila topla. Bos bih istrčao u hladni snijeg. Cirkulacija krvi bi jako brzo zagrijala promrzla stopala.
Ležao sam na leđima. Bio je mrak. Masnjača je slabo osvjetljavala zemunicu na koti 447.
Nisam volio te skraćenice, M79, RAP, nisam volio nazive lokacija po brojevima. Broj mi nije ništa značio. Osim neke količine.
Bilo je i drugačijih matematičara.

„Ja ovdje sjedim, a da sam u trgovini danas bi imao pazara barem 1000 maraka. Ko će to meni platiti.“-privatni trgovac svakog dana sve je više pokazivao koliko mu novac nedostaje.
„Ti ćeš Mića opet zaraditi sva taj novac, ali moju mladost više ništa ne vrati.“-pokušao sam da mu olakšam muke.
„Bilo bi više koristi da ja radim. Mogao bih biti donator za bataljon. Svi bi imali koristi.“-jadikovao je Mića.
I zbilja tako bi. 200 litara nafte mjesečno i zvanje donatora. Mića je nastavio trgovati.
„Danas sam bio kod Miće u trgovini. Popio sam pivo. Dao mi je dvije kutije cigara. Kupio sam jo jedan boks. Da imam za čitavu smjenu.“-prepričavao je Keba, siromašni i bez porodice propali alkoholičar.
Nažalost bio je fantastična osoba kad ne pije.

Nisam se trudio da mu objasnim da je on platio i pivo i te dvije kutije cigareta. Ne bi vrijedlilo.
Opet su nas dijelili. Moj drug Nenad nije imao ništa od hrane da donese od kuće. Bilo ih je petoro braće u vojsci. Dijete sa sela koje nije volilo čizmu. Čitavo ljeto hodao je bos. Bio je bos čitave godine.
200litara nafte/30 dana=6.67litara nafte/dan. Toliko je vrijedio moj život svakog dana. 6.67 litara nafte. Jednostavna primjenjena matematika.
Plata je ujutro dijeljena na liniji. Bila je u bonovima.

„Vrijede 5 maraka.“-strujalo je linijom.
„Boks cigareta.“-namjenski je trošio Keba.
Ja sam isto večer platio sa njima ulazak u u disko. Vrijedilo je 0.5maraka.
Ma neka. Ne žalim još uvijek vrijedim 6.67 litara nafte. Mislio sam.

Ima Mića danas tri prodavnice i kafić. Mića ni danas ne spava.
Radi.
I treba da radi.
Ja imam svoje bogatstvo koje spava. Ništa ih ne pitam, ali iz njihovih očiju čitam mnogo više.
Vrijedim. Vrijedim im mnogo više nego što je bila ta prljava cijena života izražena u nafti i markama.

Oprostite. Nisam želio o tome. Prokleti rat. Baladaševićev post me je podsjetio na prave vrijednosti. Na ljubav.
Čovjek vrijedi onoliko koliko ljubavi može dati i uzvratiti.

Jako sam bogat čovjek.

Pozdravlja Vas mandrak72, čovjek koji je mnogo vremena proveo spavajući u domu kulture u beskonačnoj noći. Laku Vam noć.
[ Generalna ] 07 Mart, 2009 20:42
Godine malih zadovoljstava minule su netragom. Godine kad smo svi imali malo, ili bar približno isto sad mi djeluju nestvarno. Kao bajka.
Ona naša dječija. Bajka koju smo iščitavali svaki dan sa istim žarom i zadovoljstvom, mada smo unaprijed znali da će Snježana ostati živa, da će mladi zgodni princ spasiti usnulu princesu, da će i nakon nestanka čarolije princ uspjeti da pronađe svoju Pepeljugu.
Tako je bilo i tada.

Jednog kišnog dana bajka je ušla u moj život. Do tada najveća.
Neobična družina ušetala je u moj život.
Tražili su izgubljeni dom, znanje, srce i hrabrost.
Ponudih im svoj dom. Prihvatiše.
Ponudih im sve svoje ocjene i slikovnice. Prihvatiše.
Ponudih im svoje srce. Prihvatiše.
Ponudih im svoga psa da ih pričuva. Prihvatiše.

Ipak drugog dana Doroty, zaplaka. Zahvali mi se na  gostoprimstvu i ljubaznosti, ali ipak je odlučila da potraži svoju kuću. Tamo je čekaju. Tamo joj je srce, školska torba, tamo se ničega nije bojala.
Toto je veselo skakutao oko Doroty dok se polako gubila na horizontu.

Strašilo se zahvali. Kod mene mu je bilo lijepo, ali moraće se sam potruditi. Negdje će već naći slikovnice i učene knjige. Dadoh mu Ježevu kućicu. Zagrlio me. Mahnuo mi je na odlasku. Naučio je prvu lekciju.razmišljao je svojom glavom.

Limenko odluči da ide. Nije mogao prihvatiti moje srce. Veliko je. Naći će on svoje srce. Isto tako veliko. Nisam mu ništa rekao. Dugo mi je mahao dok je odlazio. Imao je on srce doduše metalno, ali ipak srce koje mu niko ne može oduzeti.

Lav vidno ohrabren vidjevši da niko nije odustao od puta i nauma odjuri za njima. On je hrabrost pronašao onog momenta kad je odlučio da nastavi svoj put samo toga nije bio skroz svjestan. Saznaće ubrzo.

Tih godina i ja sam bio na tragu, srca, hrabrosti. Saznanja i vlastitog puta.
Tražio sam čudo.
Čudo se dogodilo.

Padala je kiša. Otac je toga dana došao ranije sa posla.
„Ustani. Hajde da nešto vidiš.“-pozvao me da nešto vidim.

Pojurio sam za njim. Sa vanjskih vrata ugledao sam malog Limenka.
Bio  je malen i zelene boje. Odmah mi se dopao. Istrčao sam napolje. Obilazio sam oko njega. Odmah me je poznao.
„Zdravo.“-gledao me je tužno sa onim svojim velikim okruglim očima.
„Živ ti meni bio.“-ponudih mu ruku.
„Kako se ti pravo zoveš“-upitao sam ga.    
„Zastava 750, ali svi me zovu samo Fićo.“-predstavi se meni.

Toga dana počelo je naše druženje.
Komšije su sumnjičavo vrtili glavom, rodbina je gledala s prezirom. Prijatelji i majstori su nipodaštavali moga Fiću.
Ali bajka je počela.
Iako sam znao da će da se kvari, nisam prestajao da ga bodrim.

Nismo otišli na Grmečku koridu iako sam jako želio.
Ali su naša putovanja bila ko iz bajke.
U malenom automobilu otac, majka, sestra i ja.
Nimalo tijesno.
Prozori na automobilu mali.
Širok vidik.
U automobilu prijatan miris.
I danas ga osjećam u nosu. Takav ne postoji.
Nije bio skupocjen ali smo ga pazili.

Kad je ujak pokrivao kuću samo je Fićo pokazao da ima srce i dušu. Svi junaci nikom ponikoše. Mnogobrojna rodbina samo je mogla da pješaka pređe zadnjih trista metara i da nam nemoćno gleda u leđa.
Fićo je toga dana pobijedio sve zapadne proizvođače automobila. Pobijedio je sumnju u srčanost.

Pamtim još uvijek registraciju PD*463-71. Toliko mu dugujem.

Čupave presvlake i male brisaše. Okrugle zvučnike i svu onu radost koju nam je predstavljao tih godina.
Od njega naučih da nije bitno pakovanje. Srce ili imaš ili ne. Duša se ne kupuje.

Otišao je davno iz moga života. Nije sve odnio.

Pozdravlja Vas mandrak72 kolekcionar čežnjivih pogleda na mali porodični automobil koji nekad samo naš bejaše. 
[ Generalna ] 02 Mart, 2009 21:46

Dogovor je pao.

„Dušane. Sutra kad dođeš s posla uzmi traktor, pobrnaj i potanjiraj baštu, a ja i mati posijaćemo krompir.“-Marko je sa sinom dogovarao radove za sutrašnji dan.
„Važi stari. Nakon posla odmah stižem kući i odmah na traktor.“-Dušan je potvrđivao dogovor sa ocem.

Dušan je radio u policijskoj stanici kao policajac. Neoženjen i bez nekih velikih obaveza živio je sa roditeljima koje je poštovao i naravno odmjenjivao u poslovima kad god je to mogao.
„Dušane, bila je plata. Ajdemo na jedno piće poslije posla.“-negdje oko dva sata Uglješa pozva Dušana.
„Uglješa, bih rado, ali moram nešto uraditi u bašti. Znaš sve sam dogovario sa starim. Možemo sutra.“-Dušanu se i nije išlo na ponuđeno piće.
„Ma samo jedno. Onako s nogu. Dara radi danas drugu.“-navaljivao je Uglješa.

Kad ču Darino ime zaigra srce Dušanovo. Za Daru bi on pola svijeta prošao. Ali...
„Može, al samo jedno.“-prihvati Dušan ponudu.
Nakon smjene zajedno otiđoše na omiljeno mjesto. Dušan sav nekako gizdav još bi se više isprsio. Volio je on uniformu. Znao je sa ljudima. Zbog toga su i voljeli tog tridesetpetogodišnjaka, ali nije umio sa ženama.
Volio bi on sa njima da priča, al jezik mu se nekako zaveže i muk.
Čim je njega Dara pogledala s vrata, nesta one njegove gordosti. Postade smušen i trapav. Zapeo je za jednu stolici i gost je na sebe sasuo neko piće.
Izvinjavao se Dušan, ali gost samo odmahnu:
„Ma pusti Dule. Nije to bilo namjerno.“

Dušan sav rumen u licu zauze mjesto pored šanka. Kriomice pogleda u Daru.
„Ja ću Jelen pivo, veliko.“-jedva prevali narudžbu preko jezika.
Za tren posla pivo je bilo u Dušanovim rukama koji nije znao šta bi snjima pa se prihvati pive, a i žurilo mu se.
Muzika ona stara kafanska, obogaćena pramenovima dima i isparenjima svih mogućih pića.

„Mara čila jedra igraju joj njedra, kad mom stolu dođe mene umor prođeeeeeeeee......“-umorna muzička linija ponavljala je narudžbu stare poznate pjesme.
Umoran je bio i Dušan. Trebalo je kući ići. Na traktor. Mora se krompir posijati. Svi su krompir već posijali, a kad posao prođe Dušan u svoju sobu umoran pođe.
Peklo je Dušana tu negdje u grudima. Sve je manje djevojaka koje bi pošle za njega. Ustvari nije još nijednu pitao, ali nekako je siguran bio da se njegov ukus ne bi složio sa ukusom njegovih roditelja koji su uvijek hvalili neke „spremne i rumene“, a Dara nije bila baš takva. Sva vižljasta, al sa onim svojim pogledom.
„Daj još po jedno pa da se ide.“-pozva Uglješa još turu.

Dušan ne reče ništa. Prihvati novo piće. Dara se osmjehnu blagonaklono ovom jednostavnom i zbunjenom čuvaru reda.
„Ti si žena mog života, našu pjesmu noćas sviraju, a ja krijem svoje suze, ja ih krijem one padajuuuuuu.......“-pjevušio je sebi za dušu Dušan, onako poistiha.

Potrajalo tako do nekih 21 čas. Potišten Dušan pođe domu svom.
Dogovor nije zaboravio, upali on traktor i ravno u baštu. Vrijedne ruke Dušanove vješto su manevrisale traktorom po bašti . Parcela za krompir bijaše pretvorena u prašinu. Baš onako kako bi trebalo.
Umoran Dušan otiđe da spava. Velika soba hladna, mračna kao oči Darine. Utopi se Dušan u snove. I bi mu lijepo.
Vedro sunčano jutro razbudi Dušana. Čilog i ornog. Mati već bješe ustala. Miris prve jutarnje kafe zagolicao je nozdrve.

„Tebe juče ne bi na vrijeme. Pa ćaća uze traktor i potanjira baštu. Posijali smo krompir. Biće ga ako bog da za prodaju.“-mati mu prepriča jučerašnji dan.
Dušan se zagrcnu kafom.
„Šta ja onda sinoć uradi. Šta napravi.“-zabezeknu se Dušan.
„Pire sine. Napravio si dobar pire, samo ko će toliko da ga izjede.“-sa vrata Marko objasni.
Mnogo je zemlja još puta rodila. Ostao je Dušan sam. Ostao je nadimak pire. A Dara. Ko zna možda i sad negdje pušta muziku onu staru kafansku.

Pire bez priloga ne ide. Nikako.

 

p.s. za one kojima je pojam tanjiranje nepoznat, to bi značilo mašinska obrada zemlje nakon oranja sa ciljem njenog usitnjavanja i pripremu za sjetvu.

Pozdravlja Vas mandrak72 svježe umiven na hladnoj rječici Japrici hladnog nedjeljnog jutra sa kapima rose i tri usnule princeze.

[ Generalna ] 17 Februar, 2009 19:26
Toga dana dolazio je inspektor. Simpatičan čovjek. Nakon obilaska dijela terena navratili smo u motel „Ada“ na rijeci Uni da sastavimo zapisnik. Otišao je do toaleta i vratio se za par minuta.
Dok je on sastavljao zapisnik, ja sam vodio neki svoj unutrašnji intervju:
„Zdravo bab...“-zaustih da je pozdravim.
Pogledala me je onako ispod oka. Mada ni sam ne znam kako je to pogledati ispod oka. Često sam znao stati pred ogledalo i pokušavao da pogledam ispod oka. Nije išlo. Koža ko koža. Ispod oka je koža, slična onoj na dup..., pa opet niko ne kaže da ga je neko pogledao onako ispod dup... .
Ko o čemu ja opet o babama.
Navedena gospođa nije mnogo voljela da je neko zove baba. Ništa od toga što bi je asociralo na tu riječ.
„Dobar dan. Izvolite“-rukom mi je pokazala da mogu ući.
„Ne, ne bih da ulazim.“-pravdao sam se.
„Svejedno ovdje niko ne dolazi bez valjanog razloga.“-slegnula je ramenima.
„Ali ja nemam nikikavih potreba.“-pokušah da joj izokola pojasnim zašto sam došao kod nje.
„E to još nisam čula. Nema toga ko nema neku potrebu. Veliku ili malu. Svejedno takav ne postoji.“-prekrstila se , spustila pogled na ruke koje su vješto heklale milje za komodu koju još nije kupila, ali pronašla je dva žiranta koji su pristali da potpišu da će da vrate sav novac ako slučajno ona ne uzmogne. Ipak ona je bila dama u godinama kada se ne planiraju dugoročne pozajmice ili kojim slučajem krediti.
Preko ramena pletena marama koja joj je prekrivala leđa i staračka krsta. Mada nisam čuo od doktora da postoje krsta u staraca, ona bi mi se životom zaklela da je krsta probadaju i da su doktori danas nesposobni da liječe pacijente.
Potražio sam riječ krst u drugim oblastima. Kažu da je čovjek jedna savršena mašina, te se uputih na sajt o savremenim automobilima sa savršenim mašinama ili motorima.
Pronašao sam izraz krst kardana , koji je neophodan da bi se obezbjedilo kretanje prevoznog sredstva bilo da je riječ o kamionu, autobusu ili drugom prevoznom sredstvu.
Ona mi nije djelovala slična ničemu od nabrojanog.
„Kako putuješ do posla?“-upitah je da iz odgovora saznam da joj je zbog kvara na krstima onemogućeno kretanje ili bar otežano.
„Kako? Lako brate. Zar ti misliš da bih ja od svojih primanja mogla da platim gradski prevoz. Lagano put pod noge i na posao. A što si ti danas došao do mene, ako imaš kakvu potrebu ulazi, ako ne ne zavitlavaj me. Ne stvaraj gužvu, odbijaš mi mušterije.“-već pomalo ljuta pokušala je da okonča razgovor sa mnom.
„Dobro je.“-pomislih.
„Dok se može kretati nisu joj stradala do kraja ta krsta. Inače. Ne znam. Ne mogu da shvatim te današnje doktore da ne mogu da riješe taj problem kod navedene gospođe.“-razmišljao sam o tome.
„Ja radim za jedan neobičan časopis. Današnja tema bila bi neobična zanimanja, pa sam eto mislio da napravimo jedan mali intervju sa vama. Naravno uz Vaš pristanak. Ja sam mandrak72, dopisnik časopisa loših navika sa kriznih područja.“-predstavih se, svoj rad i časopis koji se bavio ispunjavanjem želja čitalaca.
„Pa dobro mandrče ili kako već hoćeš da te zovem“.....
Prekidoh je.
„Mandrak72, mandrak72 kao, kao..“-pokušao sam da joj pojasnim porijeklo imena tako što bih nešto usporedio što bi je asociralo na to, ali nemadoh inspiraciju.
„Kao što?“-upita me pogledom.
„Ma dobro si ti ono bila rekla. Kako ono bješe mandrk. Znaš li sad šta je mandrk?“-pokušah kad je već tako da joj ugodim da bude u pravu.
„Pojma nemam, ali na takvo što mi ličiš.“-bila je više nego jasna.
„Znaš li šta je Betmen? I ja sam nešto slično samo ne letim.“-osjećao sam svu bespredmetnost objašnjavanja.
„Znam kako ne bi znala. On je kao leteći štakor, a ti bi bio onaj što ne leti, kanalizacioni štakor.“-nekako raspoloženija nakon što je uspjela da me raskrinka.
„Pa eto, nek bude tako.“-porazila me na mom polju.
„Ajde pitaj. Nemam ja tu mnogo vremena s tobom razglabati.“-požurivala je mene.
„Ali nemoj da izvrćeš riječ sutra, pa da mi se narod smije ulice. Jel` važi mandrče.“-nastojala je postići fer dogovor.
„Pas bio ako lažem.“-pružih ruku kao potvrdu, a ona mi u stilu NBA košarkaša, a i ovih naših nabaci peticu.
„Evo spremio sam pet pitanja. Ništa više od toga.“
„Prvo pitanje glasi. Je li naporan posao kojim se bavite?
„Nego šta nego da je naporan. Koliko bi ti ovdje izdržao?“-konrapitanjem mi je dala do znanja da se osvrnem oko sebe.
Nakon što sam pogledao njeno radno okruženje uvidio sam svu teškoću podnošenja boravka na njenom radnom mjestu.
„Drugo pitanje bi bilo. Da li ste dovoljno plaćeni za posao kojim se bavite?“
„Sigurno da nisam dobro plaćena. Da je ovo bolje plaćen posao ovdje bi sigurno radila neka školovana namiguša. Za koliku platu bi ti radio ovdje“-kontarpitanjem moi je dala do znanja da još jednom dobro pogledam njeno radno okruženje.
Nakon što sam detaljnije pogledao njeno radno okruženje uvidio sam da nema tih para za koje bih pristao da radim njen posao.
„Treće pitanje bi bilo. Kako drugi gledaju na vaše radno mjesto?“
„Ne gledaju uopšte na moje radno mjesto. Kao da ne postojim. Kao da oni nisu nimalo krivi što je ono uopšte takvo. Da nije toga tvoga časopisa da li bi ti danas uopšte pogledao na mene  i na moje radno mjesto?“-kontrapitanjem natjerala me je da još jednom pogledam njeno radno okruženje.
Nakon što sam detaljnije pogledao njeno radno okruženje blago crvenilo povratilo je prirodnu boju moga lica. shvatio sam da je naša nekultura, tj. mi kao njeni podanici krivci  za ono kako se odnosimo mi prema njoj i ona prema nama. Mi smo ti koji smo stvorili ružnu sliku njenog radnog okruženja.
„Četvrto pitanje bi bilo. Koliko današnja politika može učiniti da se stanje popravi?“
„Ne može bato nikako. Pa šta misliš odakle potiče svo ovo sranje što nam se dešava. Pa riba smrdi od glave, a ne od repa. Ovo je slika naše politike. Je li ikad iko odgovarao zato što je nešto zasrao?“-kontrapitanjem natjerala me je da uđem u samu srž politike, vladavine prava i zakona u njenom radnom okruženju. Stvarno za vrijeme intervjua nisam primjetio da iko poštuje one jednostavne odredbe koje znamo napamet za kod kuće, a kad je društvo u pitanju koga briga. Ovdje nije bilo pravne države.
„Peto pitanje bi bilo. Ima li nešto što te ispunjava u tvom poslu?“
„U ovom poslu me ne ispunjava ama baš ništa, osim što ja ispunjavam prostor između dvije mušterije heklanjem ili pletenjem. Evo pogledaj ovaj milje. Kad dignem pozajmicu i kupim komodu za TV jel` da da će lijepo stajati. Sačekaj malo vidi šta sam isplela mojim unucima, ponestalo mi malo vunice da završim, ali kupiće baba kad pođe kući i završiti unucima džempere. Kad dođe zima, a oni se onako lijepo utople, pa izađu na dvorište da se grudvaju. A meni srce ovoliko.“-pokazivala je nedovršene džempere pune ljubavi.
„Da je moj stari živ ne bih ja ovdje bila ni minutu, ali sine moj mora se živjeti. A to što me neki zovu baba sera, to samo govori o njima. Oni su upravo zbog toga i bili ovdje, a vidiš šta ostave iza sebe. Babom me samo moji unuci mogu zvati. Oni mene zovu Baba Vuko. Takvu titulu ne može da dobije bilo ko. Kad moji unuci tako kažu ja im vjerujem“-nije postavila kontrapitanje.
Iz njenog radnog okruženja može da se iščita sav glib u koji smo upali. Korijeni su duboki.
„Hvala još jednom na razgovoru. Bilo mi je zadovoljstvo razgovarati sa vama.“-zahvaljivao sam joj na interesantnom razgovoru.
„Ništa sine. I meni je malo lakše sad. Zbogom.“-pružila je ruku da se pozdravi sa mnom. Nabacio sam jednu peticu. Onako NBA-sku. Nasmijala se.
Dok sam odlazio osjećao sam njen pogled na leđima.
Okrenuo sam se još jednom.
„Doviđenja baba Vuko“-uzviknuh joj.
Nije se bunila. Samo se nasmješila i nastavila da hekla jedan milje za TV komodu.
„Da li imaš primjedbi na sastavljeni zapisnik.“-inspektor me upita.
Uzeo sam zapisnik. Detaljno sam ga pročitao i nakon toga potpisao.
„Znaš, jedna stvar me zadivila. Radio sam preko trideset pet godina po prostorima širom Jugoslavije, ali evo mogu reći da nisam vidio uredniji i čistiji toalet od ovog u motelu.“-ozbiljnim tonom je inspektor izražavao svoju zadivljenost.
„To je za svaku pohvalu.“-inspektor je nalazio samo riječi hvale.
Pomislih hvala bogu da može biti i drugačije i bolje.
Evo sad sjedim i pišem. Gledam radno okruženje. OK je, ali može i bolje. Nakon što ovo završim srediću desktop računara. Počeću odatle. Počeću od radnog okruženja. Siguran sam da će neko primjetiti.
Pozdravlja Vas mandrak72, stalni saradnik časopisa ljudskih navika i radnog okruženja.
[ Generalna ] 16 Februar, 2009 19:45
„Nisam prva koja je ostavljena.“-u glasu kao da se osjećala rezigniranost.
„Ne znam šta me čeka sutra. Znam da ne bi trebalo da sam tako razočarana. A ne tako davno situacija je bila sasvim drugačija.“-zamisli se i odluta pogledom.
Odavno nije bilo sjaja u njenom pogledu.
Bezlična i napuštena.
Dugo je trebalo da nastavi dalje.
„Bila je to ljubav na prvi pogled. Onako visok dok je prolazio, začešljan sva sam se stresla. Ovo moje srce ludo zakucalo je brže i jače. Bubnjalo je u ušima. Kad se vratio i zagledao u mene, činilo mi se da se zemlja otvara.
Bila sam lijepa i moderna. Uostalom na takvom mjestu i ostale cure bile su takve. Rivalitet je postojao, mada smo se sve mogle zaklinjati da nije tako.
Pogledom koji bi čelik topio, a kamoli mene zaljubljenu natjerao m je da se postidim.
Željela sam ga, a u njegovim očima i sama sam čitala želju da me ima.“-zastade.
Blagi osmjeh pređe preko njenog lica još uvijek lijepog, ali nekako tužnog.
„Naš drugi susret bio je sudbonosan. Prišao mi je. Osjetila sam njegov vreli dah na sebi. Njegove oči blistale su.
Nakon toga sve je  bilo poezija. Zajedničke šetnje, izlasci. Bio je ponosan na mene, a i ja sam treperila od zadovoljstva.
Proljeće moga života bujalo je svom silinom. Svaki svoj trenutak provodila sam sa njim.
Nije se libio da preskoči ogradu, kad bi ugledao jagorčevinu.“-otvorila je dušu.
„Dugo toplo ljeto nikad neću zaboraviti. More, šetnje na rivi dok je bagi vjetar milovao palme, a šum morskih talasa donosio svježinu, noseći sve stihove i rime zapisane u spomenarima mladosti.
Zajednička buđenja, doručci pod maslinovim granama negdje u Makarskoj. Muzika maestrala na brodici u ribolovu. Stajala sam ponosna na njega dok onim svojim jakim i spretnim rukama izvlači mrežu prepunu srebrne ribe koja se kao biserje prosipa po palubi brodice dok užurbane i ispucale ruke starog kapetana vješto prebiru plijen.
Kao tren. Prođe ljeto. Mnogobrojne slike grijale su moju dušu dok sam prebirala po svim onim momentima koje sam odlučila vječno pamtiti. Kad jesen dođe.
I došla je.
Jesen.
On je i dalje bio lijep. Pristajao.
Voljela sam ga. A onda.
Primjetila sam njegov pogled. Pogled koji me je osvojio. Pogled koji znam šta znači. Opet taj pogled.
Ali na drugoj.
Pored mene. Njegov pogled lijepio se na nju.
Lijepa je i moderna kao što sam i ja bila. Sviđao se i on njoj.
Ali zar da zaboravi sve one momente koje smo imali. Znam da je mlađa. Ali nije ni on više tako mlad. Pa zar poslije toliko vremena koje je proveo sa mnom sada traži mlađu.
Tako mi i treba.“-tužno zajeca.
„Do prve kiše. A tad ni riječ da mi kaže. Pogledao me je onim svojim pogledom. Pretrnula sam, jer samo je jedno moglo značiti. Kraj. Nije plakao, gledao me je i samo ćutao. Boljelo je mene. I njega je. Zar baš mora biti tako pogledom sam preklinjala.
Nikad te neću zaboraviti čitala sam sa usana. Ostavljena.
Ostavljena, a moje mjesto zauzela je cipela za kišno i vlažno vrijeme.
A on je zadovoljno obuo novu cipelu. Išetao je sa onim zadovoljnim osmjehom i nesigurnim korakom i s kišobranom u ruci.
Zbogom. Vidimo se na proljeće. Nadam se. Oprostiću mu. Možda mi se vrati.“-zatvarala je knjigu života jedna lagana cipela od antilopa.
Pozdravlja Vas mandrak72, tihi sagovornik ormara za sudbine i obuću. U hodniku.
[ Generalna ] 15 Februar, 2009 19:13

Evo poziv za sve one koji i danas vole crtaće. Pridružite se u ime jednostavnih crtaća.

Hit Counter
Free Web Counter