Kamion je gutao kilometre. Nepoznati predjeli promicali su pored nas. Od pjevanja smo odustali onog momenta kad smo ustanovili da niko ne jebe ni stručno našu pjesmu. Banja Luka je bila iza nas. Posljednji tragovi urbanog života gubili su se dolinom Vrbasa.
Još uvijek mi je odzvanjao glas starješine dok je čitao.
„Gradačac. Petrović Petar, Marković Marko, Jovanović Jovan......“
„Orašje. Petrović Petar, Marković Marko, Jovanović Jovan...“
„Jajce. Petrović Petar, Marković Marko, Jovanović Jovan, Mandrak72.....“
„Komanda. Petrović Petar, Marković Marko, Jovanović Jovan...“
Ove zadnje nije morao ni da čita. Svi smo znali imena napamet.

Zaboljelo me je u grudima. Imao sam osjećaj da hoće srce da iskoči zbog nepravde.
Ne nisam se bojao rata. Bojao sam se da će nas dijeliti. Bio sam u pravu. Nismo svi isti.
Plavi kamion je gutao kilometre. Dolina Vrbasa djelovala je sablasno prazna. Samo rijetka vojna vozila saobraćala su uskim magistralnim putem koji je stalno visio nad kanjonom jezivo nas opominjući na ivicu kojom smo išli.
Simić simpatični buco. Treći sin u uniformi. Bez oca. Samohrana majka ostala je sama i nejaka na selu u okolini Sanskog Mosta.
Reljić pronicljivi mladi čovjek iz jednog sela pored Prijedora.
Željko. Izbjeglica iz Jajca. Poginuo prvi.
......
Ne želim da nabrajam dalje.

Zastali smo negdje između Šipova i Jajca. Visoravan od koje ti se ledi krv u žilama.
Grmljavina topova pojačavala je onu nelagodu koju smo nastojali zaboraviti kad se jedan mladi život gasio na školskom igralištu Osnovne škole „Holandija“. Jedan plavokosi Željko, jedinac u matere.
Pucanj.
Tišina koja je trajala kao vječnost.
Krik koji sam dugo nosio kao mokru potkošulju.

Dugo.

Crnogorična šuma pored puta pružala je idealnu hladovinu tog 31. avgusta 92-e. Sitna i niska trava po kojoj smo se povaljali bila je oštra. Pripravna.
Dok smo halapljivo gutali konzervu pasulja grmljavina topova i ostalog ratnog arsenala jezivo je tjerala trnce niz nejaka leđa za breme koje smo nosili tih godina.
„Idemo“-vozač kamiona nas pozva.

Nas dvanaest. Dvanaest žigosanih. Tako nas prozvaše kad smo polazili.
Jedino je Marić S. Imao hrabrosti da se sa nama pozdravi iz one grupe koji su ostajali u komandi. Zagrlio me je.
Nisam mu ništa rekao.
„Čuvaj se. Sretno.“-reče mi Marić s kojim sam provodio svaki slobodan trenutak poslije obuke.
Riječ je stala. Nisam bio na njega ljut.
Bio sam samo ljut i bijesan, ali ne na Marića koga poslije nisam nikad vidio.

Porušene kuće. Prozori bez osmijeha. Bogomolje bez vjernika. Jedan most i jedna rijeka.
Barice. Selo između Jajca i Donjeg Vakufa dočekalo nas je sa zebnjom.
Vidjeli smo i osmjehe, ali umorni od puta čeznuli smo za snom.
Dom kulture. Kolijevka kulture.

Nas dvanaest. Dva ležaja.
Keramika hladna i tvrda. Podmetač i dva ćebeta nisu mogli da utišaju sve one korake netragom nestale iz opustjela doma. Sjenke na zidu plesale su bez muzike. Nisam mogao da zaspim gledajući sve te pokrete.
Hladnoća.

Drugi dan dobio sam neki deebeeeli kombinezon. Činilo mi se da će noć preda mnom biti toplija.
Straža. Noć koja ne prestaje. Trta Banjalučki zajebant pokrenuo je kazaljke sata unapred. Ne samo on. Noć je trajala duplo duže. U samo svitanje bilo je već podne.
Neslana šala.

„Hajde da se mijenjamo. Šta tražiš za kombinezon.“-nudio je Trta.
„Ležaj. I da mi ostaviš ta dva postera i konzerva pasulja.“-pružih ruku.
Prva moja trgovačka transakcija bila je uspješna. Jutro me je dočekalo vedrija raspoloženja. Valjda. I one dvije prsate ljepotice na zidu polugole smiješile su mi se.
„Nije sve tako crno.“-pomislih.
Ustvari prevario sam se jedna je bila oblija Crnka. Trta je zamijenio jedan poster preko noći. Svejedno.
Još neko vrijeme ostali smo pri kulturi, a onda stalna seljakanja.

Zima 93-e. Duga jedinica. Drugi ljudi i položaji.
Zemunica je bila topla. Bos bih istrčao u hladni snijeg. Cirkulacija krvi bi jako brzo zagrijala promrzla stopala.
Ležao sam na leđima. Bio je mrak. Masnjača je slabo osvjetljavala zemunicu na koti 447.
Nisam volio te skraćenice, M79, RAP, nisam volio nazive lokacija po brojevima. Broj mi nije ništa značio. Osim neke količine.
Bilo je i drugačijih matematičara.

„Ja ovdje sjedim, a da sam u trgovini danas bi imao pazara barem 1000 maraka. Ko će to meni platiti.“-privatni trgovac svakog dana sve je više pokazivao koliko mu novac nedostaje.
„Ti ćeš Mića opet zaraditi sva taj novac, ali moju mladost više ništa ne vrati.“-pokušao sam da mu olakšam muke.
„Bilo bi više koristi da ja radim. Mogao bih biti donator za bataljon. Svi bi imali koristi.“-jadikovao je Mića.
I zbilja tako bi. 200 litara nafte mjesečno i zvanje donatora. Mića je nastavio trgovati.
„Danas sam bio kod Miće u trgovini. Popio sam pivo. Dao mi je dvije kutije cigara. Kupio sam jo jedan boks. Da imam za čitavu smjenu.“-prepričavao je Keba, siromašni i bez porodice propali alkoholičar.
Nažalost bio je fantastična osoba kad ne pije.

Nisam se trudio da mu objasnim da je on platio i pivo i te dvije kutije cigareta. Ne bi vrijedlilo.
Opet su nas dijelili. Moj drug Nenad nije imao ništa od hrane da donese od kuće. Bilo ih je petoro braće u vojsci. Dijete sa sela koje nije volilo čizmu. Čitavo ljeto hodao je bos. Bio je bos čitave godine.
200litara nafte/30 dana=6.67litara nafte/dan. Toliko je vrijedio moj život svakog dana. 6.67 litara nafte. Jednostavna primjenjena matematika.
Plata je ujutro dijeljena na liniji. Bila je u bonovima.

„Vrijede 5 maraka.“-strujalo je linijom.
„Boks cigareta.“-namjenski je trošio Keba.
Ja sam isto večer platio sa njima ulazak u u disko. Vrijedilo je 0.5maraka.
Ma neka. Ne žalim još uvijek vrijedim 6.67 litara nafte. Mislio sam.

Ima Mića danas tri prodavnice i kafić. Mića ni danas ne spava.
Radi.
I treba da radi.
Ja imam svoje bogatstvo koje spava. Ništa ih ne pitam, ali iz njihovih očiju čitam mnogo više.
Vrijedim. Vrijedim im mnogo više nego što je bila ta prljava cijena života izražena u nafti i markama.

Oprostite. Nisam želio o tome. Prokleti rat. Baladaševićev post me je podsjetio na prave vrijednosti. Na ljubav.
Čovjek vrijedi onoliko koliko ljubavi može dati i uzvratiti.

Jako sam bogat čovjek.

Pozdravlja Vas mandrak72, čovjek koji je mnogo vremena proveo spavajući u domu kulture u beskonačnoj noći. Laku Vam noć.