Internat je bio velika promjena u životu mladog gospodina Radivoja. Naviknut na slobodu, nepreglednih brda i dolina našao se u svijetu strogih pravila, hladnih pogleda i nepoznatog jezika na školovanju u Sloveniji.
Srednja škola nudila je sve pogodnosti za južnjake iz siromašnih porodica. Bio je svjestan prilike koja mu se pruža. Prilike da se osposobi za neki dobar zanat sa kojim će postati čovjek i zaposliti se.
Sve je to bilo primamljivo, ali taj jezik.

Prionuo je na rad. Profesori su bili zadovoljni njegovim zalagnjem. Izrastao je u odličnog majstora za ugradnju liftova, premda nije ni znao šta je lift do dolaska u Sloveniju.
Po završetku škole čekao ga je posao.
Hitao je kući. Sretan. Dobio je posao. Želio je da vidi reakciju roditelja kad saznaju za zaposlenje. Pakovao je najnužnije stvari.
Svijet odraslih čekao je. Nije se moglo više čekati.

Zbog tog nesretnog jezika u startu je bio uskraćen novim tekovinama, trendovima. Ostao je povučen i tih. Čak šta više malo stidljiv.
Posao je zahtijevao stalno mijenjanje mjesta boravka. Gradilišta su nicala širom Juge.

„Beograd Radivoje. Beograd znaš šta to znači. Ima da se provedeno ko nikad. Ima čovječe da nas razumiju, svaku našu riječ.“-putu na gradilište u Beograd veselio se vječiti šaljivčina i zajebant, njegov zemljak iz Krajine.
Velegrad ih je dočekao u sanjiv od cjelodnevne vreve i noćnog života.
Dobra plata, dnevnice, terenski dodatak. Sve je štimalo.
Rdivoj je imao jednu želju.

„Kupiću automobil prije odlaska u vojsku. Ovo sad je prilika.“-gledao je u velike količine novca koje su pristizale po raznoraznim osnovama.
Topli obrok, prekovremeni rad, regres, razlika plate.....
Nije žalio da potroši, ali nešto ga je kopkalo.
Njegovi drugari su izlazili mnogo više od njega. Stalno su spominjali tu riječ od koje bi se blago rumenilo uslilo na njegovo lice.
Mladi momci u stalnoj potrazi za životom koji je bujao u velegradu hvalili su se uspjesima.

„Ma ima jedno mjesto na Terazijama. Tamo su stvarno najbolje.“
„Ma šta, nisi ti tamo ništa mogao vidjeti. Ima jedno mjesto još bolje. Da vidiš kakav je tamo izbor. Što god da izabereš ne možeš promašiti. Sve su dobre.“
Radivoj je samo radio i slušao.
„Kako se samo tako brzo snalaze. Ma i ja bih išao, ali ne znam kako bih prevalio preko jezika. Vrijeme bi bilo da i ja jednom već probam. Šta sam ja gori od njih?“-jedna muka je tištila Radivoja.
„Čini mi se samo kad bih spomenuo tu riječ, svi bi mi se smijali. U zemlju bih propao.“-samovao je Radivoje.
„Hajde s nama večeras da probaš jednu. Nećeš se pokajati.“-zvali su ga njegovi drugari.
„Neka, neka. Samo vi idite. Drugi ću ja put sa vama.“-ježio se i od same pomisli da oni budu sa njim i gledaju njegovu zbunjenost.
„Ići ću sam. Pa nek se zemlja poda nom otvori, ali ću sam tražiti. Pa kolko košta da košta. Para neću žaliti.“-odluči Radivoj i sačeka da se njegovve kolege rasprše po Beogradu.

Sređivao se Radivoj ko seoska mlada pred svadbu. Lickao se dobra dva sata.
Splet tjelasa, subjektivnih mirisa, guranja. Pretrčavanja preko kolnika za vrijeme crvenog svjetla na semaforu. Sve je vrilo kao u košnici.
Zbunjeni Radivoj tumarao je gradom. Od glavne pošte pored Ekonomskog fakulteta prema Zelenom Vijencu gledao je svijet oko sebe.
Zagledao je oko sebe. Kolebao se.

„Sad ću se vratiti. Nije ovo za mene. Bolje da sam ostao u hotelu.“-već se polako kajao Radivoj.
Veliki grad oko njega odisao je životom.
„Ovdje me niko i ne pozna, ako se i osramotim neka. Ioanako sam ovdje još par mjeseci, pa poslije ko zna gdje. Ma idem i tražiću. Prevaliću nekako preko usta.“-hrabrio se.
Pred sobom ugledao je jedno od mjesta koje su njegovi drugari toliko hvalili.
„Samo da nikoga sada ne sretnem.“-pribojavao se susreta svojih radnih kolega.
Oprezno je ulazio u veliki objekat.

„Da li da odmah idem i tražim, ili da sjedem i čekam?“-pitanja su navirala.
Neka vrućina navali na njega. Topio se kao sladoled.
„Izvolite. Izaberite.“-neki uglađeni gospodin ponudi mu neki ukoričeni spisak.
„Hvala.“-drhtavim rukama uze da prelistava.
„Koju da izabrem. Sve neka strana imena. Nigdje nema ni slike. Kako da znam koju da izaberem.“-pogledao je čas na vrata gdje bi najradije pobjegao, zatim u pravcu odakle se svakog trenutka trebao vratiti uglađeni gospodin, a zatim ponovo na spisak.
Gospodin se pojavi čas posla.

„Ja bih..“-gotovo šapćući naručio je nadajući se da će gospodin shvatiti da je tražio ono što je njega bilo sramota reći.
Rumenilo se proli po licu kao tinta po čistom papiru.
„A koju biste gospodine.“-upita uglađeni gospodin.
Pogled mu klonu na spisak. Slova su plesala pred njim.
Uglađeni gospodin kao da je shvatio stidljivost Radivojevu predloži.
„Predlažem Džulijetu. Nećete se pokajati.“-vragolasto se nasmiješi uglađeni gospodin.
Radivoj nije imao kud. Kimnu glavom.

Uglađeni gospodin krenu.
„Gospodine.“-Radivoj ga pozva da se vrati.
„I tri kriške hljeba.“-dodade Radivoj.

Gospodin ga pogleda. Klimnu glavom, slegnu ramenima i ode.
Za nekih desetak minuta Džulijeta je stajala pred njim. Stajale su i ti kriške hljeba.
Shvativši svoju grešku Radivoju bi nezgodno zbog narudžbe.
Gledao je u Džulijetu i hljeb. Nemade kud.

Pizza je bila obilata. Jedva je pronašao mjesta za još tri kriške hljeba.
Nakon što je s mukom pojeo obilati obrok brzo napusti pizzeriju. Radivoj je nestao u noći. Znao je da se na isto mjesto neće više vraćati.

Škola nekad tako prisjedne, a i ti strani jezici.

Pozdravlja Vas mandrak72, „Signori, scusate, dobbiamo chiudere. Venga a trovarci di nuovo! Buona notte!“