Uvijek kad dođem u situaciju da pričam o sebi nelagodno se osjećam. Svi će o meni da kažu sve najljepše, a opet kažem kad se neko počne sam hvaliti ne ispadne baš najbolje.
Ako Vam ispričam neke stvari o sebi bojim s da će se Vaš pogled na mene promijeniti. Mada nisam od onih koji pate od potrebe za stalnim tapšanjem po ramenima, ali pažnja prija. Čak šta više uživam u pažnji.
Možda i previše.

Kad se sjetim samog početka. Nula. Nula sam bio.
Imao sam slobodu. Ništa više od toga.
Oko mene sve proleteri.
Ni sam ne znam kako našao sam se u nekakvoj gužvi. Kad sam došao sebi slobode više nije bilo.
Da, zatvoren na pravdi boga.

Napolje se nije moglo. Slobodu sam naslućivao, gledao, na dohvat ruke mi bila, ali nikud ni makac.
Situacija se malo smirila. Poznanici me pronašli, obilazili, pričali smo. Malo su me žalili, a kasnije baš i ne.
„Blago tebi. Ti ćeš se već nekako izvući, a mi. Mi ćemo i dalje ostati na dnu. Sretniče zavidim ti.“-tješili su me tih dana.
Tretman u zatočeništvu nije bio loš. Umivali me, kupali, sređivali.
Sve na nivou.

Svakog dana moj ten postajao je čistiji, jasniji. Puniji. Doduše malo sam se i zaokružio. Nadam se da znate na šta mislim.
Ali jednim okom sam ipak uvijek izvirivao napolje. Na slobodu.
Nisam brojao dane. Prolazili su.
Mjesece, godine. Ne znam.
Uvijek isto. Zapustio sam se.
Ni prijatelji me više nisu obilazili.
Nisu me prepoznavali.

„Šta ti još hoćeš. Sve imaš što poželiš. Kraljevski tretman. Otići ćeš odavde i više nikada nećeš pomisliti na nas. Mnogo si se promijenio. Kao da nikad nisi bio jedan od nas. Bestaraga.“ -u njihovom glasu osjećao sam zavist, ljubomoru.
I jednoga dana neko drmusanje me probudi.
Neko je pokušavao da me oslobodi. I tad sam prvi put vidio njegove oči.
Odlučne, samouvjerene.
Na licu spasitelja pročitah osmijeh.

Ne reče mi ništa dok smo napuštali mjesto moga zatočeništva. Stalno se osvrtao oko sebe osjećajući neku opasnost. Srce mu je lupalo.
Kad smo napokon stigli na sigurno dobro me je pogledao.
Biserni osmijeh bijelih zuba ukrasio je njegovo lice tamnog tena.

„Malo je falilo. Idemo kući. Jedva čekam da vidim reakcije na licima moje familije kad te ugledaju. Trebaš nam.“-neznanac je pričao.
Nisam mogao da dođem do riječi od njega.
Pjevušio je cijelim svojim putem do malog naselja na obali.
Siromašna kuća sa mnoštvom umiljate djece u tren oka sjatila se oko mene.
Dodirivali su me. Smijali se onim iskrenim dječijim osmijehom od kojeg je odzvanjala sva kuća.
Ne rekoh im ništa. I ja sam se smijao.

Sloboda. Sloboda je pokucala i na moja vrata.
U sobu je ušla i supruga moga spasioca.
Umorna i iscrpljena lica nije mogla da sakrije oduševljenje.
Ko su ti ljudi?
Ostaviše me da se malo odmorim. Sa svoga mjesta jasno sam mogao da vidim kako se djeca bezbrižno igraju u jednom ćošku sobe. Zadirkivali su jedno drugo, prevrtli se po ležaju, padali i opet ustajali. Zatalasana masa isprepletenih tijela lagano me uspavljivala.
Pogledao sam u drugi dio sobe.
Supružnici su sjedili za stolom i ozbiljno i dugo razgovarali.
Onda je on uzeo olovku i papir i počeo da zapisuje nešto.

Zaspao sam.
„Idemo. Bolje da krenemo za ranije dok sunce nije odskočilo.“-povede me sa sobom moj spasioc.
Mislim da se zvao Toby.
Ili tako nekako. Nismo se pošteno ni upoznali.
„Idemo kod gospodina Paxtona. S njim  sam uvijek dobro prolazio.“-usput mi reče Toby.
Gospodin Paxton me je dugo gledao.
Malo sam se nezgodno osjećao. Bio sam se dobro dobro ugojio. Ni nalik onom nekad slobodnom mladiću.
„Evo ruka gospodine Paxtone.“-Tobi mu ispruži ruku.
Rukovaše se. Zajedno otiđoše u drugu prostoriju, nakon par trenutaka se vratiše. Toby mi je samo mahnuo.
Otišao je u pravcu nekakve prodavnice.

Gospodin Paxton je bio ćutljiv čovjek.
Nije mnogo govorio. Njegov pogled se nekako zavjerenički smješio dok me je gledao. Neobičan sjaj u njegovom oku nije mi promakao.
„Oho ho.“-trljao je rukama gospodin Paxton.
Nije mnogo pričao. Ostao je kraj mene do dugo u noć.
Opet taj vrhunski tretman. Sređivanja i ugađanje.
Počeo sam malo da uživam.
Toby je bio svjestan svoga siromaštva. Na ovakav način sigurno nije mogao da mi ugađa. Zato me je vjerovatno i ostavio kod gospodina Paxtona.
Gospodina Paxtona koji nije bio baš osoba skojom s može nešto mnogo pričati, ali bio je pažljiv.
Zaspao sam s nekim neobičnim osjećajem. Ni pretjerane radosti, niti pretjerane tuge. Više bi se moglo reći neke ravnodušnosti.
Gospodin Paxton me je rano probudio.
„Danas je veliki dan. Idemo.“-poveo me je sa sobom.

Upoznavao me je sa mnogo ljudi. Svi su me nekako neobičnim pogledima posmatrali. Pogledima mnogo različitijim od Tobiya i gospdina Paxtona.
Njihovi pogledi više su pažnje posvećivali meni. Zagledali su me sa svih strana. Bilo mi je neugodno. Osjećao sam se kao neko sredstvo trgovine.
„Gospodine Trevor. Zadovoljstvo mi je s vama raditi. Imate izvježbano oko za posao.“-gospodin Paxton se rukovao sa Trevorom.

Kod Trevora sam proveo mnogo vremena. Poradio je na mom izgledu. Topila se suvišna pretilost na na osjetljivim mjestima. Posvetio mi je baš mnogo mnogo vremena.
Pjevušio je. Iz njegovih pokreta jasno se znalo šta želi da radi. Njegove ruke su apsolutno bile u službi njegovih očiju. A imao je oko.
Uživao je provoditi vrijeme sa mnom.
Dobio sam i društvo.
Brzo smo se našli. Ekipa je bila prava.
Konačno život sa nekakvim sadržajem. Bili smo neraskidivo vezani. Stalno smo bili skupa. Izlazili smo zajedno. Ostajali do dugo u noć u priči. Sličnih sudbina.
Nismo mogli dugo ostati neprimjećeni.

„Gospodine Trevore, vi znate šta meni treba. Zgriješio sam.“-uglađeni gospodin nas je dugo posmatrao.
„Gospodine Felleru. Imam sjajnu ekipu koja sve Vaše probleme može riješiti.“-pokazivao je na nas.
Bili smo mladi, sposobni. Naočiti.
Već smo bili na putu zajedno s gospodinom Fellerom.
Automobil je jurio. Velika porodična kuća sa bazen odavala je raskoš porodice Feller.
Gospođa Feller je promijenila izraz kad je nas ugledala. Nestalo je ljutnje snjenog već pomalo uvelog lica.

Vodila nas je uvijek sa sobom. Predstavljala nas je svome društvu. Muž je često bio odsutan, te smo svaki svoj slobodan trenutak provodili sa gospođom Feller.
Jednoga dana gospođa Feller je bila jako neraspoložena. Bijesno je lupala vratima.
Zvono na vratima. Gospodin Feller, nosio je cvijeće i osmjeh.
Iza leđa nešto je krio.
Pokazao je gospođi Feller neki zamotuljak kojim je na neko vrijem kupio njeno bolje raspoloženje.

Od tog trenutka njeno inetrsovanje za nas je splasnulo. Izlasci s njom bili su sve rjeđi.
I tu sam gdje sam. Društvo je dobro, odabrano. Momci su Ok, ali ponekad zaplačem.
Fali mi ona sloboda, osmijeh Tobyeve djece.

Ali srce u sedefu tugu krije.

Pozdravlja Vas mandrak72 rizničar sitnog pijeska kroz prste što promiče.