„Dobro jutro.“-pozdravi me.
Zbunjenim pogledom pogledah oko sebe. Nikoga nije bilo.

„Dobro ti jutro. Zar me ne vidiš. Ja sam. Nedjelja.“-nastavi nekako veselijim tonom.
„Pa dobro ti jutro.“-otpozdravih je iako nisam bio siguran da li treba.
„Hajde. Ne gubi vrijeme. Dan je pred tobom.“-nastavi.
„Kuda pobogu. Stignem. Polako.“-pokušavao sam da je usporim.
„Nije nam mnogo preostalo.Hajde.“-nije posustajala a glas joj je bivao strožiji.
„Šta gubim ako odbijem?“-rekoh.
„Hajde do prozora. Pogledaj.“-reče mi.
„Šta to imam vidjeti da to dosad i nisam sam primjetio.“-rekoh.
„Pogledaj.“-reče mi.

Nisam primjećivao ništa neobično što dotad nisam već bio primjetio.
„Jel vidiš.“-gurkala me je pod rebra.
„Šta jel vidim?“-upitah je zbunjeno.
„Šta ćeš da pamtiš?“-reče mi.
„Ništa.“-rekoh slegnuvši ramenima.
Još jednom se osvrnuh nevoljko.

Komšija koji je radio u prodavnici obuće sjedio je u hladovini pod trešnjom koja je davala mnogo sitnih i oporih plodova, ali zato je hlad bio odličan. Bijela košulja blještila je na sucu dok je prelistavao Politiku. Čekao je kafu. Razgovor.

Ritual koji se nebrojeno puta ponavljao do prije neke dvije godine bio mi je dobro poznat. Mijenjali se datumi i godine. Mnogo je lista jesen obojila. Okoštale grane trešnjine. A gusto pleten džemper sve je više pokrivao leđa Sretenova.

Srbijanka nije dala svome Sreteniju da ozebe. Ali hladnoća u kostima bivala je sve jača i nisu pomagali ni svi topli zimski modeli koje su marljive ruke plele da zametu trag nadolazećoj zimi.

Sa Sretenijem otišla je jedna hladovina. Polomljena trešnja. Nejake ruke izgubile su partnera za ručnu testeru kojom su mnoge ratne i poratne zime pobijeđene i svakojaka nestašica pa i novčana.
Sa Sretenijem je otišla i ona bijela kao snijeg košulja. Politika odavno više nije bila čitana u hladovini koje nema. Presahli su i oni mali razgovori. Neobavezni. Razgovori koji nisu mnogo ni rješavali niti odlučivali ali bili su tako puni razumijevanja, pogleda prema putu s pitanjem.

„Ide li neko naš. Nedjelja je.“

Zvezda je pobijedila juče. Ponovo su se sastali Karpov i Kasparov. Još jedan dvoboj. Sretenije je izgubio prije dvije godine u partiji bez pobjednika.

Povučeni okidač bez odjeka dvije godine putovao je kroz sve one nedjelje bez Sretenija, bijele košulje i partnera za ručnom testerom.
I jučer su došla drva Srbijanki. Velika gomila drva iščekivala je snažne ruke da se sa zimom nadolazećom pohrvu.

Zima je došla mnogo prije. Prije i od nedjelje.

Nedjelje bez razgovora i kafe u tišini spogledom na put i čekanja. Nedjelje i još jedne u nizu. Šahovske figure netaknute stajale su tužne i poražene bez bitke.
Stigao je i pucanj.

Stigle su i snažne ruke unukove drva da pocijepaju.
Stalo je i vrijeme. Ovaj put nedjelja ne dolazi.
Neke nedjelje se više neće ponoviti nikad.

„Jel sad vidiš.“-nedjelja me krajnje ozbiljnim glasom priupita.
„Vidim.“-tihim glasom odgovorih joj.

Nisu ni sve nedjelje iste. Eto neke tuđe pamtim.
Po sitnicama. Nenametljivošću.
Dok neke druge raskalašne, bučne i ne pamtim.
Do nedjelje i posljedni šum neopaženo napustiće jednu kuću. Hladne pleteće igle prekriće patina zaborava i neizbježne prašine. Poražena vojska, svi kraljevi i topovi umuknuće zauvijek. Kalendar na zidu ostaće.
Do nedjelje je samo tri dana.

Ona nikad više neće doći.

Pozdravlja Vas mandrak72. Pregršt nedjelja pred Vama učinite samo Vašim.Neka razgovori traju. Ne samo nedjeljom.