Zima je bila, bez snijega i nisam čekao za Travnik vezu. Dapače od Travnika sam bio udaljen nekih 300 kilometara, a od Travnika sam samo znao to da postoji Travnički sir. Bijel kao što može biti bijela „strina“, kako je znao reći pokojni đed Dragan.

Nije mi bio đed ali je bio star  i sijed. Nisam ga mogao zvati striče, zbog mog strica Dmitra, a ni zbog đed Draganove žene Milke koju smo zvali baba Milka. Ne zbog toga što nam je baba već zato što je to bila baba.

Stresala je snijeg sa svoje marame i nije čekala voz za Brezu. Za Brezu smo samo znali da je drvo bijele kore i lišća koje vazda treperi, a snijega nije bilo ni na Milkinoj marami, ali zbog samog teksta i Zdravka Čolića kojeg sam prvi put uživo gledao daleke 81-e.

„Mitre. Vilma se ždrijebi. Dragan te zove da dođeš. Zlu ne trebalo“-s vrata Milka zatraži pomoć od mog strica Dmitra.

Bolje vijesti toga dosadnog zimskog dana od snijega u pjesmi Zdravka Čolića nije bilo. Snijega nije bilo.
Vilma. Visoka i snažna kobila kao snijeg bijele boje i crnih ko ugalj očiju trebala je da se oždrijebi. Gotovo svakodnevno smo izjutra zazivali đeda Dragana.
„Ima li novine. Kako je Vilma.“-gotovo zabrinutim glasovima raspitivali bi se za stanje gravidne Vilme, ukrupnjale i otežale kobile.
„Nije djeco moja. Nije joj još vakat.“-Dragan je prihvatao našu zabrinutost.

Namah smo skočili za stricom, ali nas strina vrati sa vrata.
„Gledajte Vi svoja posla. Pustite Vilmu. Biće vremena za gledanje.“-strina je majarila po kući.
Minuti su prolazili kao sati. Sati kao više njih. Toga dana godina uopšte nije prolazila. Toga dana ništa nije prolazilo. Babu je glava boljela cijelo jutro, pa je sa zamotanom glavom samo nervozno šetala po kući vazda tražeći samo njoj znan „prašak“ od koga bi joj glava namah prošla, ali ga je eto neko našao, sklonio i zagubio.
Zabrinuti smo sjedili u toploj kuhinji dok je miris sarme ispunjavao prostoriju neveliku za sve naše brige, nadanja, a stari veker časovnik pažljivo je odmjeravao svaku sekundu koja je odzvanjala kao bubanj na „Marakani“ na čuvenoj utakmici Zvezde i Milana.
Zeleni mačak, nije bio uopšte zelen, ali je baba rekla da je zelen i zbog mira u kući nismo se bunili ni protivili svemu tome drijemao je pokraj peći, povremeno istežući šapice i povremeno mrdajući njučkicom po čemu smo zaključili da se i on oblizivao na sarmu jer miševa nije ni bilo u kući otkad je stric iz Austrije donio mišolovku.
Na vrata je banuo stric. Vidno zadovoljan.

„Gotovo je. Cura je.“-veselio se stric Vilminom dobitku.
Skočili smo na noge.
„Idemo da vidimo.“-Stevo se ozari.
„Nikuda vi ne idete. Kasnije ću i ja sa vama dok se Vilma malo odmori. Zajedno idemo.“-strina se izjasni.
„Kakve je boje. Jel stoji na nogama. Ima li rep.....“-pitali smo svakakve gluposti.
„Ždrijebe je ko lutka. Strpite se malo.“-stric nas je smirivao.

Ja sam pojeo jednu sarmu. Uvijek jedem jednu sarmu. Jednu punjenu papriku. Jedan burek, jedne ćevape. Jedem jedan tanjir bilo čega.
Stevo je jeo dvije sarme, Vera i  Mile po dvije. Samo je stric jeo tri sarme. On je uvijek jeo samo tri sarme. Niko mu to nije zamjerao. Tri je nekako posebno lijep broj.
Tri želje, tri praseta, treća sreća, Tri Ješina junačka dana.

„Znaš Stano. Nešto sam razmišljao. Imam traktor, prikolicu, kosilicu. Reanault 6, brusilicu, bušilicu ali nemam konja. Znaš kad Dragan bude prodavao ždrijebe ja bi ga kupio, poslije kupiti još jedno te mu pripariti. Ne bi ja sa njima puno radio, ali bih rado imao konje.“-stric je duvao u sarmu iako nije bila vruća.
Stali smo sa jelom i gledali u strica. Nismo mogli vjerovati čudu.

Oči su mi se ispunile suzama radosnicama. Zamagljeni pogled usmjerio sam na prozor.
„Snijeg. Pada snijeg.“-uzviknuh.
Toliko sreće u jednom danu zaista je bilo previše. Bilo je sreće da je mogla da se rasporedi u tri priče.
Nakon ručka smo izašli na snijeg i gutali smo pahulje snijega. Brojali smo ih dok smo pogledom u nebo pokušavali da ustima uhvatimo najkrupnije. Jer najkrupnije pahulje su bile najsočnije. Zaista su dobro došle poslije sarme. Možda najbolja tačka na i toga dana.

„Idemo.“-pozva nas strina.
Ozbiljni i tihi kao onog dana kad je umro sad već odavno pokojni Nikola ulazili smo u štalu.

Opori teški miris iz štale zaustavljao nam je dah čineći nam se da će nas ugušiti. Ali nakon par trenutaka miris kao da se povukao u defanzivu i čeka da vidi naš slijedeći potez, spremajući kontranapad.
Vilma je stajala. Pored nje se motalo malo ždrijebe još nesigurno na nogama riđe boje.

Kratki rep veselo je poskakivao sa svakim njegovim pokretom. Nimalo zbunjeno silnom svitom i vizitom, kao da se okuražilo te se još veselije uspremeta, stalno topotajući sitnim koracima o drveni pod štale.
Odmah smo znali da je umiljato. Naprosto bilo je umiljato od nosa, preko ušiju pa sve do kraja repa.
Ubrzo su se male vlažne nodrve našle u našim dlanovima. Veseli smijeh odzvanjao je štalom kad bi svojim jezikom polizalo čiji dlan.

Te noći san nije htio na oči. Maštali smo o konjima, junaštvu i pustolovinama onako kako se može samo maštati u tim godinama.
Kroz glavu prolazili su stihovi „Konja jaše Kraljeviću Marko.....“.
To malo ždrijebe naprosto je budilo prigušeno junaštvo, avanturistički duh, brigu za potlačenim narodima i narodnostima. Naravno i manjinama kojih je uvijek bilo tek toliko za jednu solidnu manjinu.
Nekako s jeseni oko slave Svetog Tome ponovo su me svi putevi vodili u selo. Ždrijebe je poodraslo i već se nalazilo u štali.

„Riđa. Nazvali smo je po boji.“-Stevo sav važan upoznavao nas je.
„Mandrak72, drago mi je.“-predstavih se.
Tih dana najviše vremena provodili smo pored prozora odakle nas je Riđa gledala svojim krupnim i pametnim očima.
„Znaš, na proljeće počećemo je učiti da radi. Jahaćemo. Ići ćemo u Laznoviće po kruške kad ih bude.“-ozbiljnim glasom Stevo je isplanirao proljeće.
Iste večeri pod jorganom dogovorišmo se da ćemo obići sav svijet sa Riđom.

„Čim se ljetos pozavrše svi poslovi, ja ću ti uzeti Riđu pa preko Plećine izbiti na Mandića vis te se spustiti pravo u Čađavicu i onda preko Novog prema Beogradu pa na Mađarsku.
U Mađarskoj ću se snabdijeti Vajkremom pa pravo preko Rusije izbiti ravno u Kinu.“-Stevo je imao snimljenu čitavu trasu puta, pokazujući zavidno znanje kako iz geografije tako i iz oblasti domaćinstva.
„Valja se pripaziti samuraja ako nastavimo preko Japana, ali sad je tamo onaj šogun Ričard Čembrlen. Nije neki zaguljen.“-pokušavao sam predvidjeti moguće opasnosti.
Te neoći bili smo se sa Mongolskim Kublaj Kanovima, Indijskim maharadžama. Podlim sulatnima i nosačem Samuelom. Mada nam nije bilo jasno otkud on u svoj toj priči.

Slijedećeg jutra na tavanu smo pronašli đedove gusle. Prašnjave i dugo ne korišćene.
Nisu imale strune ni gusle ni gudalo. Od đeda Dragana saznasmo da se prave od konjskog repa i da ih treba namazati tamjanom.

Za tili čas makaze u rukama Steve sijevnule su štali.
„Oprosti Riđa. Sve ovo činim zaradi nas i naših budućih pothvata. Čemu sve naše junaštvo ako ga ne zabilježimo u pjesmi da se prenosi s koljena na koljeno.“-Stevo se pravdao Riđi i potom odsjekao nešto struna s njena repa.

„Jaše konja naš mandrače momčeee.
Konja jaše sablju opasujeeeee.
Pored njega pobratime Stevoooo.
Malo naprijed i još malo lijevoooo.
Jašu oni dva dva đogata ataaaa
Oko vrata srme od dukataaa
Ne boje se nit se čega plašeeee
Perjanica sa koplja im mašeeee.
Pusti glase naš mandrače momčeee
Te s osvrće na svoje djevojčeeee............“-odzvanjalo je sa tavana kuće.

Nizovi junačkih stihova dolazili su jedan za drugim. Svaki slijedeći stih bio je ispunjen sve većom hrabrošću i junačkim djelima. Nije bilo nepravde koju nismo ispravili. Te sam čak uspio da se strogo osvetim Senadu što je napucavao svog jazavičara na mene u školskoj 80¬-81. A Stevo se dotače nepravde mu nanesene od strane okrutne mu učiteljice Mile što mu uze klikere za dan škole.
Boja glasa dočaravala je svo naše junaštvo kojeg se ne bi postidjelo ni svo društvo iz Šervudske šume i bratija iz Ilindenskog ustanka.

Od siline emocija i junačkog naboja nabujalog iz ljutih bitaka pucale su i strune na guslama i gudalu.

„Sad ću ja. Ti čekaj i pamti gdje smo stali.“-Stevo je malo malo odlazio u štalu kod Riđe.
Što je bivalo više našega junaštva to je bilo manje repa u Riđe.
Jednom prilikom dođe Stevo sav usplahiren.
„Sunce ti jebem žarko. Eno Riđe sva kusasta bez repa. Kako ćemo s takvim konjem u svijet.“- s tugom se Stevo vrati iz svijeta epskog stvaralaštva.
„Kad budu kuruzi dozrijevali, uzećemo kuruzne svile te uplesti u rep.“-predložih.

Stricu se takvo riješenje nije nimalo svidjelo kad nas je slijedećeg jutra ljut i bijesan izjutra probudio.
„Daću ja vama Kraljevića Marka i Vilu Ravijojlu, bando raspuštena.“-stric je kipio od bijesa gledajući na obezrepljenu ždrebicu umornu od muha od kojih se nije imala čim braniti.

Ja i Stevan samo zaždili na vrata pa pravo u ljeskar.
„Ovdje smo sigurni. Tu nas neće nikad naći. Ti sačekaj jutro pa na autobus i pravo kući. A ja ću se nekako do zime skrivati, a onda ću se privući do pojate i sušnice.“-Stevo je već imao plan.
Negdje oko pola deset stomak je guslao neku svoju pjesmu. Nimalo junačku. Hajduci se vratiše kući pokunjenih glava.

„Dođider ti Jankoviću Stojane i ti Kraljeviću Marko.“-dohvati nas strikan za onaj dio kose pored ušiju odakle poslije kreću zulufi.
Stric nas natjera da na smjenu čitav dan metlom branimo našu Riđu od muha.
Izblijedi junaštvo u tili čas.

Shvatismo da je put junaštva težak i neizvjetan. Put za odabrane. Riđa nije ništa rekla, a i kad bi znala sasula bi nam svašta u brk.
Najveće junaštvo nam je bilo strica u oči pogledati tih dana. I Riđi naravno.

Pozdravlja vas mandrak72, hajduk bez jataka i ćurećih bataka.