Ponekad odlutam na one trenutke koje bi mi ljeti činili zadovoljstvo. Školska lektira je bila samo vodič kroz avanture moje prigradske ulice. Onaj strah od starog škripavog parketa koji bi rastjerao tišninu u sve ćoškove naše truglasto oble biblioteke na momente bi mi probudio osmjeh. Stidljivo bih otišao do polica sa knjigama noseći teško breme očiju koje sam osjećao na leđima. U polubunilu birao bih naslove mojih novih destinacija. Obišao sam kao izviđač Vidrino jezero, čitao kako se Zoki Poki kupa, plovio morima bježeći pred Kapetanom Kukom. Nije bilo mjesta na planeti a da na neki način nism tamo bio. Koliko god da je bilo lijepo školsko doba , školski raspust sa neobaveznom lektirom bio je tri puta bolji.
Gruba sadašnjost, kao da je udaljila ta vremena nekoliko svjetlosnih godina. Pomislih da mi je samo neke stvari vratiti ili da bar moja djeca prožive jedan dio toga svijeta. Bez tih stvari djetinjstvo bi bilo hladno.
Sticaj okolnosti omogućio mi je da se nakratko vratim u jedan dio te bajke. 1998 godine iz moje RJ dobio sam zadatak da kao odgovorni izvođač radova izvršim elektrifikaciju sela Hašani.
Hašani!-sinulo mi je kroz glavu. Pa ko bi ikad pomislio da ću ići u Hašane!-zadovoljno sam prelistavao sve ono što je na Hašane asociralo.
Pa da!-ponavljao sam u sebi. Branko Ćopić, Japra, poljar Lijan strujalo mi je kroz glavu.
Terenskim vozilom sam prvi put otišao u Hašane. Bojao sam se da će stvarnost da me razočara, da to neće biti oni Hašani kojima sam jezdio tolike trenutke, da tamo više nema mačka Toše i vodenice čiča Triše koja zna hiljadu i jednu priču. Plašio sam se da je sve ono ipak samo bajka za djecu.
Mjesec juni, sunce je rano izašlo i već je bila vrućina kad sam počeo da se približavam Hašanima. 40-tak km od moje kuće do svijeta medvjeda i leptira do Hašana nekad je bilo tako daleko, a evo sad kad sam odjednom to i nije tako daleko. Makadamski put, kojim sam prilazio Hašanima, bio je krivudav, u solidnom stanju. Visoravan ispred mene koja se pružala otkrivala je svu ljepotu Grmeč planine. Stao sam pored puta, nevjerujući da se približavam svim onim mjestima koja sam prošao. Tajnoviti Grmeč bio je preda mnom budeći u meni laganu jezu. Mnogo je priča znao taj Grmeč, svjedok teških vremena ljudi koji su živjeli, pored njega, sa njim i vremena kad nisu bili pod svojim Grmečom.
Hašani su u posljednjem ratu bili popaljeni, porušeni a stanovništvo raseljeno. Izbjeglički život ipak im je bio teži nego ova sadašnja sirotinja. Ponosno su nosili svoje siromaštvo nikad nedajući da ono uzme primat nad gostoljubivosti podgrmečkog seljaka. Putem obraslim ispadoh odjednom u centru Hašana. Široko raskršće, pustoš, nigdje nikoga. Stao sam u hladovinu ogromne lipe gdje sam pokušao tražiti pomoć od vrućine. Bio sam na licu mjesta. Nigdje one bajke s kojom sam došao.
Ispred mene je stajala škola, popaljena i porušena. Prilazio sam školi uzalud pokušavajući da nađem đake. Đacima ni traga. Pa da!-rekoh sebi, ljetni raspust je i zato nema đaka. Pa kako će đaci i biti u školi u kojoj nema ni prozora ni vrata.
Bista Branka Ćopića bila je bačena u travi. Prišao sam do školske ograde, naslonio se i duboko sam udahnuo. Nigdje onih Hašana gdje sam dane provodio.
Lagani vjetrić donese malo osvježenje i kao da me prenu. U jednom trenutku kao da nisam bio sam. Iz daljine je dopirao glas iz učionice, mnoštvo glasova. Čula se graja đaka dok ponavljaju tablicu množenja sa učiteljem Paprikom. „ Dva više dva jes jednako četri, Tri više dv......“. Graja mi je ispunila srce. Ući ću unutra da to još jednom vidim-hrabrio sam sebe. Vidjeću magareću klupu, Strica, Lunju.... Možda je bolje da me ne bi poljar Lijan potjerao štapom na nastavu. Odjednom buka topova i reski rafali prenuše me iz polusna. Kraj mene su Nikoletina Bursać i Jovica Jež štitili odstupnicu zbjegu koji je spas tražio u njedrima Grmeča. I moja baba Milica bila je negdje tamo. Nisam je vidio. Okrenuh se školi, tragovi metaka, razbijeni prozori, rat. Gdje su sad svi đaci. Potrčah prema školi da ih upozorim. Izgubio sam glas. Stao sam pred polomljena vrata, nisam ušao. Tamo je magareća klupa. Šta ako je polomljena. Ko je imao smjelosti da polomi magareću klupu, kad smo takve klupe imali na svim stranama u ratu. Kakva je to osveta.
Zvuk automobila me je prenuo iz bunila. To je bio kontakt osoba sa kojim ću sarađivati u selu povodom radova koje sam trebao da izvedem u Hašanima. Upoznali smo se, pitao sam za kuću Branka Ćopića. Ona je srušena i do nje se sad ne može doći.-odgovarao me je od mog nauma da vidim to mjesto. Zajedno smo obilazili kuće gdje su se ljudi vratili. Nisu imali ništa osim ono malo sirotinje što su godinama vukli sa sobom. Nisu imali ni struje.
Odjednom oko mojih nogu poče da se umiljava mačak. Mačak Tošo-proleti mi kroz glavu-Ipak me je prepoznao. Radovao sam se tom iznenadnom susretu. Nije me zaboravio. Bio je pravi neotesani seoski mačak, koji je svojim mudrim pogledom odmah osjetio moju zbunjenost. Mačak Tošo šmugnu u travu i nesta ga iz vidokruga.
Je li ono dolje Japra?-upitao sam domaćina pokazujući u pravcu u kojem je nestao mačak. Jest.-odgovori domaćin. Produžili smo dalje, Japra je bila sve bliža. Stao sam na obali i nisam mogao vjerovati da je tako mala rječica poznata u dječijim glavama, da je veća od najvećeg Dunava. Obrasla vrbom polako se gubila u dolini, odnoseći i ono malo života što ga ovdje ima. Po završetku obilaska terena, krenuo sam opet prema školi do auta. Stao sam kod škole. Opasne škole za zbunjenoga seoskoga đaka „Zbogom bako, mili rode. U školu me sutra vode. Tamo će me vazdan tući, živ ti neću doći kući“..... Tek sad sam mogao zamisliti strah zbunjenoga đaka, koji nakon završene škole odlazi na školovanje u Bosansku Krupu „Je si li me spazila il nisi, zbunjenoga seoskoga đaka, svjetlokosog i očiju plavih u oklopu novih opanaka kako zija u izloge skupe Mala moja iz Bosanske Krupe.......
Napuštajući pitomo selo i odlazeći po prvi put u veliki svijet, zar i sami nismo osjetili tu zbunjenost dok smo stajali i gledali u nešto nama novo i nedostižno iz perspektive provincijalca u ma kojoj sferi.
Bio sam zadovoljan, Ježeva kuća bila je netaknuta, magareće godine nisu uništile baštu sljezove boje , koju i danas budno motri svojim sitnim očicama poljar Lijan ispod debele ladovine čekaju da štapom u bijeg natjera Strica, Nikolicu prikolicu, Lunju i Branu. Dok gluvi barut prekriva bojište bronzana straža u osmoj ofanzivi hrabro drži odstupnicu Nikoletini Bursaću dok on onako nezgrapan struže uz poljanak prema šumi i novom položaju. Na prašini seoskoga puta tragovi bosonogog djetinjstva nestaju u kovitlacu pod tragovima točkova i blijede u oblaku prašine dok napuštam svijet medvjeda i leptira.
Udaljavam se iz Hašana zadovoljan što će moj rad doprinjeti da neki novi Ćopići uče uz sijalicu gdje će možda napisati neke nove priče koje će i moja djeca gutati na školskom raspustu. Nakratko sam živio lektiru siguran da će ona još dugo da traje.
Hvala ti još jednom Branko. Volio sam tvoja djela, a sad volim i Hašane.
Hašani su el.energiju dobili 23.10.1998.godine. Bilo je slavlje. Drago mi je da sam bio u situaciji da pomognem Podgrmeču kojeg Volimo.

9 Comments on "Sve naše magareće godine i Zoki Poki"

  1. Autor zaboravi [ Odgovori ]

    Neka si (se) nas barem za trenutak vratio svijetu medvjeda i leptirova, orlovima koji rano lete, bašti sljezove boje.
    Čudo jedno kako su te slike uvijek žive. I dok opisuješ, tačno znam i vidim magareću klupu, tablu, stari globus i učitelja Papriku, Lazara Mačka, Jovančeta..i kako se odmetnuše u 'ajduke..

    Pogodi me to sa bistom i Brankovom kućom.

  2. Autor mandrak72 [ Odgovori ]

    Za utjehu, škola je obnovljena, bista ponovo vraćena na mjesto i škola ima 10 tak đaka. Još ne znam da li se odmetnulu u ajduke

  3. Autor domacica [ Odgovori ]

    blago tebi što si bio deo obnavljanja ovakvog mesta kao što su Hašani.
    i blago nama što si tu priču podelio sa nama.
    Prijatno!

  4. Autor stepskivuk [ Odgovori ]

    Sjajno...dirnuo si me,a to je najvise sto mogu da pozelim ovde.
    I podsetio na te,tako drage likove.
    Branko Copic je cika uz kog sam odrastao,kao uz najdrazeg dfeku,koji ume tako lepo da prica...
    Zalim one obesne budale,kojima se ime nikada nece zapamtiti,one koji umeju da sruse kucu,zapale...a ne umeju da budu deo secanja miliona nekadasnjih malisana.
    I zao mi je svih onih,danasnjih malisana,koji ne znaju,ne umeju da citaju i sanjaju.
    U kakve li ce se oni ljude pretvoriti?
    Bojim se.

  5. Autor Lunjo Svaka cast... [ Odgovori ]

    Drago mi je da ima jos ljudi,koji cijene Vrjednosti:o))

  6. Autor tuzna [ Odgovori ]

    ....

  7. Autor Sara ... [ Odgovori ]

    ...aa...

  8. Autor minci [ Odgovori ]

    super knjiga

  9. Autor minci [ Odgovori ]

    super knjiga

Dodaj komentar

Dodaj komentar





Zapamti me