Moje glasovne mogućnosti davne 80-te, godine zabrinule su moj školski kolektiv. Interpreacija hita „Lovac Joca“ bila je toliko ubjedljiva, da me učiteljica nije imala srca prozivati bilo šta da otpjevam. Do kraja školovanja na časovima muzičkog, otvarao sam usta predano prateći muziku i tekst. Usavršio sam taj način izvođenja muzičkih ostvarenja.
Lovac Joca na mene je ostavio trajne posljedice. Ostao sam antitalenat za pjevanje.
Čak šta više ni Lovac postao nisam i nikad neću.
Ali vratiću se par decenija unazad.
Lovac Stojan, zvani Crtani, koga su tako zvali jer je naplaćivao pretplatu za TV po okolnim selima uopšte nije volio Crtane filmove, ali zbog rada za potrebe televizije ostao je Crtani, iako više ne naplaćuje RTV pretplatu, ocu je jednom prilikom poklonio zamislite prepariranu patku. Divlju patku.
Toga dana u mene se uvukao nemir koji sam godinama potiskivao. Otac ju je ugradio na ormarić za obuću u hodniku na potkrovlju gdje se nalazila moja soba. Upravo tih godina dobio sam svoju sobu, a samim tim i sve one strahove laganog osmostaljivanja.
Divlja patka , uopšte nije bila Divlja, pa ćemo je u daljem tekstu zvati samo Patka, ali kad ja god napišem Patka vi zamislite Divlju Patku.
Nije davala znakove života. Isuviše mirna za jednu Patku (ne zaboravite ono za Divlja). Zatvoreni kljun, glav malo zakrenuta kao da se osvrće na zelenom vratu koji se nakad presijavao u svoj svojoj ljepoti, braon tijelo i tabani zakucani za drvenu podlogu.
Imala je sve razloge da bude Divlja, a nije.
Patka ko Patka (Divlja Patka ko svaka Divlja Patka za one koji su se tek sad uključili). Imala je oči.
E tad je sve počelo. Nisu to bile oči jedne Patke. Bili su to nekakvi plastični klikeri, nekog tužnog dječaka koji se dugo vremena još pitao šta je sa njegovim klikerima dok se njegov otac stručnjak za prepariranje zadovoljno smješkao obavljenim poslom.
Od prvog dana odnosi mene i te Patke sa zelenim vratoma ( za one koji ovo čitaju u crnobijeloj tehnici) bili su problematični.
Nasađena na onaj plakar, kao fakir na ekserima, sa plastičnim pogledom prijeteći je gledala dok se uspinjem uz stepenište. Izbjegavao sam njen PVC pogled, ali avaj pratila me je u stopu. Pokušao sam da propužem kraj ormarića za obuću, ali ne vrijedi, plastični pogled kroz kliker nekog dječaka koji je još dugo vremena tražio iste probadao me je kroz krsta. Osjećao sam kao iz one naše igre „Deset noževa u leđa, dva pauka u kosi, krv teče niz leđa tu je bio Drakula“-aaaaaaaaaaaaaaaaaajjjjjjjj. Zabio sam se u sobu kao tane.
Nisam spavao do nekih pola dva. Smišljao sam osvetu.
Moje lovačke sposobnosti pale su u vodu godinu il dvije prije Patke.
Naoružan praćkom, naoružan municijom od provodnika za el.instalacije krenuo sam u svoj prvi samostalni lov. Prirodni nagon da od mene napravi lovca spremnog da obezbijedi koegzistenciju za svoju buduću porodicu i mladunčad sa otvorenim kljunovima i bez perja pretvorio me je u beskompromisnog lovca. Naoružan potrebom za čistim opstankom(ovu frazu sam pokupio iz onih dokumentaraca koji su se zvali Opstanak i na programu su išli ujutro oko 10:30h), tražio sam plijen, vješto pazeći da vjetar ne otkrije moje prisustvo vrlo ratobornim i opasnim vrapcima.
Prethodno sam se namazao kokošijim izmetom za koji sam smatrao da je dovoljno blizak vrapcima i d me neće osjetiti dok ne priđem dovoljno blizu (Pijetao se krstio i čudu čudio vidjevši kako se maskiram za lov, pri tome je sazvao sav komšiluk na čudo neviđeno).
Ruka mi nije zadrhtala. Precizno upućeni hitac iz praćke završio je na plećima, najvećeg vrapca u jatu, za kojeg sam pretpostavljao da je poglavica nakon čega će se i ostali vrapci bezuslovno predati. Prevario sam se. Odvažni vrabac, samo se stresao pogledao me prezrivim pogledom iskusnog vođe, hladno me odmjerio i okrenuo se prema meni. Očekivao sam napad.
Nisam bio spreman na otvorenu borbu sa razbješnjelim vrapcima (Sjetio sam se Alfreda H. i filma Ptice). Okrenuo sam se oko svoje a i njihove ose, i oko pčele i oko bumbara. Nigdje nisam ugledao govornicu , ni Sigurnu kuću.
Bacio sam oružje (praćku) na jednu stranu, a municiju na drugu, kao u filmovima Džona Vejna, da dobijem na vremenu. Počeo sam se povlačiti prema ulaznim vratima. Srce mi je ludački tuklo. Naglim pokretom sam se bacio iza hrpe pijeska, a onda sam odjurio u kuću.
Toga dana sam ostavio praiskonski lov i nagone jednog lovca na tavan. Sišao sam sa tavana, čvrsto riješen da više nikada neću nauditi niti ednoj životinji, pa ni vrapcima.
Ali ona Patka( u stvari Divlja Patka) je bila neštosasvim drugo. Okrenuću je da gleda u zid, pa kad joj dosadi oboriće glavu.
Gadljivo sam pridržavao stalak i okretao je naravno oko njene ose, dok je nisam doveo u položaj koliko toliko prihvatljiv. Dok sam je okretao ispao joj je rep. Skočio sam ko oparen. Živa jeeeeeeeeeeeee-strčao sam niz stepenice. Nisam se smio vratiti na sprat dok nisu vratili rep na mjesto. A kad su joj rep vratili opet me je gledala onim svojim Divljim Patkastim pogledom. Dugo me je proganjala, ona , njen poged prepun plastike jednog tužnog dječaka i rep koji je često ispadao kao opomena.
Od toga dana izgubio sam apetit za sve pernate proizvode. Ne jedem ih ni dan danas. Vrapce nisam nikad, patke nikad, a ni piletinu neću nikad.
Evo stiže i zima, nisam lovac, nisam pjevač, a kad oblačim pernatu jaknu u meni se javlja onaj osjećaj iz djetinjstva, događaj sa Divljom Patkom. Plašim se da je neki rođak onoj Pekinškoj patki u pernatoj jakni iz Pekinga. „Deset noževa u leđaaaa, dva pauka u kosiiiii, krvvv tečeeee nizzz leđaaa.......“. U džepu sam napipao nešto tvrdo, nadam se da nije presovani kljun, ma ne ipak je to samo još jedan USB.
Ne volim ni kad sretnem one hrabre dame, sa bundama od neprcanog pacova i lutrije, pardon nutrije. Oderanim lisicama sa nožicama pod vratom a repom niz leđa.
Ne volim derikože. Svih profila.
Pozdravlja vas mandrak72 lovac pamukova srca.