Mislim da je najveće dostignuće civilizacije brzina. Za par sekundi, minuta, sati ili dana može da se ispuni nezamislivo. Trebalo bi da smo sretni. Sve nam je nadohvat ruke. Da li? Možda ni ja danas ne bih sjedio, zapisivao misli, sjećanja ili šta već da nije brzine kojom će te za par minuta da iznesete svoje mišljenje, komentar ili sud. Možda pitanje?
Da li je uvijek bilo tako?
U maloj kući Mile i Milice, svjetlost lampe petrolejke žućkastom svjetlošću obasjavala je prostoriju. Milica je ustala oko tri sata toga jutra. Založila je staru peć. Prijatna toplina ispunila je sobu prepunu snova. Petoro njene djece spavala su čvrstim snom.
Još koliko sinoć njih petoro, ostali su dugo sjedeći, pomno prateći pripreme roditelja za daleki put o kome se pričalo već danima.
Mnoštvo pitanja morilo je njihove male glave. Potajno su željeli svako na svoj način neki neobičan poklon iz tog dalekog Zagreba.
Kakav je to grad, tako čudnog imena. U njihovim glavama topografija imena mjesta bila je jednostavana.“ Sutra idemo u bare, da pokosimo travu. Idemo u Ljeskar da nasiječemo konak drva. Moramo pokupiti šljivu na Plećini, da ne propadne. Trebalo bi da okopamo kuruze za rana, znaš kako je žilava zemlja na Đilasovcu“.
Neizvjesnost je grizla i Milu. Sitnije građe, visokog čela, kose začešljane uz glavu, Mile se brijao nad limenim lavorom donešenim iz Ljubije malog rudarskog mjesta gdje je radio. Ljubija je mjesto nekih 25km udaljenim od sela gdje je Mile rođen. Na poslu je bio radnim danima, a onda bi vikendom prepješačio 25 u jednom i na povratku 25km u drugom smjeru. Onako sitan natovaren sitnim kućnim potrepštinama bio im je jedina veza sa nekim novim svijetom. Voljeli su dan kad bi dolazio kući. Još izdaleka bi on podviknuo- „ Oooo Dmitreeee, ajde izađider pred mene“.
Od toga momenta u kući bi postalo opsadno stanje. Dmitar kao najstariji sin bio je desna ruka. Ostala djeca su bila osnovci. Nestrpljivo bi istrčavali pred oca nastojeći pomoći u nošenju ono malo stvari što od plate može priuštiti.
Posebno bi nastojao da umjesto toplog obroka ponekad uzme paštetu ili neku konzervu koju bi ponio djeci.
Najveće iznenađenje koje im je priredio bio je mali tranzistor na baterije u kožnoj futroli, tako lijepog imena „Slavuj“. Da bio im je slavuj ta ptica predivnog glasa koju nikad nisu vidjeli. Tranzistor je bio povod da se okupi dobar dio sela i rodbine.
Mile bi gotovo ritualno, uzeo tranzistor, iz džepa bi izvukao džepni sat, pogledao u njega i potom upalio tranzistor.
Kao glas slavuja po sobi je grlenim glasom novinar Radio Beograda javio kako se Drug Tito vratio iz posjeta nama brtske i prijateljske zemlje Egipta. Kako je služenje vojnog roka skraćeno na godinu i pol. I Mnogo drugog.
Nakon toga bi se malo poslušalo muzike, ali toliko da se baterije ne bi istrošile previše.
Mile je bio zabrinut. Nije zbog puta pred njima no zbog kontrole na koju je morao ići kod Doktora. Naime Mile je operisan i odstranjen mu je bubreg. Dobro se osjećao, ali bojao se rezultata kontrole stanja drugog bubrega.
Nije to djeci spominjao, osim supruzi Milici navečer kad bi se uvjerio da djeca spavaju.
Dok su navečer posmatrali pripreme i potajno priželjkivali poklon iz dalekog Zagreba, noć je lagano potajno budila snove i želje.
Drago, uvijek gladan i željan svakojake hrane, usnio je da će da dobije kutiju miješanog keksa, ali samo za sebe.
Dmitar stariji, sin uvijek skroman, sanjao je nove kožne cipele. Bilo bi lijepo da ih ima kad bude zbor na Svetog Iliju.
Bojana pak sanjala je šarene šnale i ukosnice koje bi zadjenula u crnu začešljanu kosu i snjima išla u školu.
Vukosava, za sebe je poželjela jednu lijepu šarenu maramu za kosu.
Drena je bila još mala i nije razumijela sveukupnu situaciju u kući. Al kad bi mogla poželjeti, možda bi to bila neka zvečka.
Milica je ustala rano, ispekla jedno pile, pitu sa sirom. Spakovala malo suve kobasice i slanine, glavicu crvenog luka i malu toplu pogaču. Dug je put treba izdržati.
Sve je to Milica zamotala u nove kuhinjske krpe koje je dobila za slavu od sestre i pažljivo složila u torbu naprtanjaču- šarenicu.
„Dmitre, Dmitre, ustaj sine. Moramo kretati. Vakat je“-budio je Mile Dmitra.
Mile se zaprtio naprtnjačom i zajedno sa Milicom zaronio u mjesečinom obasjano jutro. Ubrzo su dvije siluete utonule u mrak. Još dugo je Dmitar zurio u noć , a onda ušao u kuću, ubacio drvo u vatru, ušuškao braću i sestre, zagasio lampu, pokrio se i pokušao da zaspe. Ali san nije htio na oči. Znao je on kompletnu situaciju oko očevog zdravlja, ali eto nije želio da otac zna za to. Mile i Milica su prepješačili 11 km da bi stigli do voz. Putovali su satima do Zagreba, zatim do doktora i nazad.
Nadomak kuće stigli su slijedećeg dana oko 10 sati ujutru. Kad su u daljini ugledali kuću Mile zastade. „Miko ajd malo da predahnemo. Daj otvori de šarenicu, da prezalogajimo. Valja se. Dok je još vruće“-završi Mile.
Nije bio ni svjestan da je rekao nešto o čemu će se dugo još zbijati šala. Od toga dana oni su bili ti koji jedu dok je još vruće. Do dana današnjeg, pa i danas, a nakon ovog teksta i još dugo dugo, jer ću i svojoj djeci ispričati da su moj đed i baba bili upravo ti koji jedu dok je vruće.
Kad usporedim brzinu onda i sada, reći ću samo jedno. Brzina je uvijek ista, mogućnosti su različite.
Mojoj babi Milici put u Zagreb bio je tren posla zbog svega onog što je tog dana vidjela. Ona je za jedan dan vidjela više novog u ono doba nego što mi sad možemo vidjeti uz svu onu brzinu koju imamo.Zbog budućnosti koju je vidjela i nije razumijela.
Da li se jelo ohladilo, ne znam, ali znam da ako je đed rekao da je bilo vruće nemam razloga da mu ne vjerujem.
I sad kad zatvorim oči sjetim se tople pogače koju je moja baba spremala.
Topla je pogača što je moja supruga za mene danas ispekla. I sutra kad je budem jeo biće topla jer i ja jedem dok je vruće.
Dok ovo budete čitali znajte da je ovo još uvijek toplo. Zato polako, smanjite gas, da biste svi stigli na vrijeme.
Pozdravlja Vas mandrak72, sit od tople pogače, juče, danas, sutra.