Jednom davno tri namjernika. Pustolov, ratnik i učitelj zastadoše da prenoće na jednom brdu. Pričali su do dugo u noć. Opčinjeni ljepotom jutra koje se budilo odlučiše da ostanu tu gdje su zanoćili. Zavjetovaše se na bezuvjetno prijateljstvo i istrajnost. Potvrdiše to sitnicama koje su ih obilježavale, zapakovaše u neki stari ćup i pohraniše u zemlju.

Slijedećeg jutra probudiše se. Bijahu pretvoreni u tri prelijepa, vitka mlada hrasta. Raspoređeni kao da štite jedan drugom leđa, bezuvjetno vjerujući jedan u drugog.

Na Svetog Iliju na mjestu gdje su pohranili ćup iznikla je crkva. 

Ljudi se sjatiše na mjesto čuda. Vjerovaše da je samo čudo izgradilo crkvu.

Od toga dana na Svetog Iliju pred crkvom se odvijao vašar.

Prolazila su vremena, mijenjali se ljudi i neljudi. Jedni su dolazili drugi odlazili, a njih tri i crkva ostajali su na svome mjestu.

Prije nekih dvadeset i dobar kusur godina i ja sam kao dijete bio tu na vašaru.

Danima prije vašara slušao sam o njemu. Do tada nisam bio na sličnom mjestu, pa je stim i uzbuđenje raslo. posebno me je privlačila lutrija. Maštao sam o dobicima. Čim bih oči sklopio odmotavao bih hartiju u kojoj je bio zamotan dobitak. San bi uvije prestajao onog momenta kad bih trebao da ugledam poklon.

Kao da je juče bilo. Mile, Stevo, Vera i ja. Prašnjavi put vodio je do crkve. Mnoštvo svijeta tiskalo se oko same crkve. Dječurlija se bila zabavljala sa štandovima sa šarenim sitnicama, igračkama. Posebna graja ispunjavala je prostor oko lutrije.

Atmosfera podgrijavana stalnom grajom dostizala je vrhunac.

Položih dinar i duboko zavukoh ruku u kartonsku kutiju, izvukoh zamotuljak i udaljih se od gomile da na miru vidim ono što sam danima očekivao da ugledam, ono što mi je i u snovima bilo je prekinuto.

Grozničavo sam odmotavao poveliki zamotuljak zgužvane hartije da ugledam nagradu.

Danas kad se sjetim svog uzbuđenja oko toga vašara, blago se nasmijem.

Danas me je posao naveo da odem na jedno mjesto, sa kojeg sam otišao pomiješanih osjećaja od prije dvadeset i dobar kusur godina.

Porušeni stubovi ležali su po ledini. Pogled uz padinu pružio mi je pogled na crkvu.

Protekli rat je zauvijek iz prašine izbrisao korake Mile i Steve. 

Groblje je bilo pusto. Sav raskoš podignutih nadgrobnih spomenika tužno je odisao ovog jutra.

Pred crkvom su i dalje stajala tri hrasta. Ogromni veliki hrastovi još su se držali. Crkva je obnavljana. Ali sve je bilo prazno. 

Stajao sam sam pored crkve. Pokušavao sam da na tlu pronađem tragove svih onih bezbrižnih godina zamotanih i odbačenih u nekoj zgužvanoj hartiji. Nigdje da trag pronađem, da sam nekad bio tu. 

Tri velika stara hrasta i dalje u stajala kao i davnih osmadesetih. Napravio sam i krug oko crkve. Od tragova ništa.

Pri ulasku u auto morao sam da skinem ono blato što sam pokupio kraj groblja kad sam prolazio. Isto onakvo kakvo uvijek donesem na cipelama sa sahrane.

Šta je bila želja Mile i Steve tog vrelog avgustovskog dana ne bih mogao ni da naslutim?

Šta je krio njihov zgužvani zamotuljak hartije? Da li im se bar djelić želja ispunio toga dana?

Može li lutrija života da se tako poigra sa životima? Ne znam.

Kvar u knjizi kvarova ili bih to mogao da nazovem knjiga kvarova života pod brojem 1614 bolno me je vratila na meni veoma drage osobe s kojima sam maštao, planirao.

Nisam našao ni djelić tragova da smo nekad bili ovdje. Da li smo i bili? 

Možda će neko negdje u kori ili godovima hrasta naći sve naše želje, očekivanja. Možda i ne svejedno. Lutrija života možda je tako htjela.

Možda je i jutros htjela da budem tu. 

Moja lutrija izgleda bila je dobitna. Hvala joj.

 

Pozdravlja Vas mandrak72, istraživač slučajnosti, zgužvane hartije i nereda.