Jednom davno tri sjajna ratnika, blještavih oklopa u pustinji nabasaše na bunar. Neraskidivo prijateljstvo potvrđeno u ratu tražilo je svoj život u miru. Iscrpljeni od vrućine zastadoše kod bunara da se napiju vode.
Blagi suton i pun mjesec obasjavali su put ratnicima. Maleni bunar nije bio izdašan. Prije bi se moglo reći da je to bile tek malena lokva, ali ipak u vreloj pustinji bio je dar Božiji.
Pun mjesec je gledao na njih. Odlučiše kad se napiju vode da će zanoćiti kraj bunara. Tako i bi. Nisu ni znali da je bunar djelo jednog starog vremenjaka. Nisu ni znali da je to bunar želja, nastao kao želja jednog vremenjaka.
Ostarjeli vremenjak vidjevši da svojom riječi ne može zaustaviti bol, patnju, bijedu, ratove i glad odluči da napusti grad ode u pustinju i da tamo okonča svoj ovozemaljski život. Kad je odmakao u pustinju na dan hoda zaustavi se u predvečerje punog mjeseca.
Okrugli golemi mjesec kao stari fenjer obješen o vrhove Svete planine obasjavao je pustinju. Vreli pijesak pod bosom nogom lagano se hladio. Vremenjak klonu. Sjede na pijesak i pogleda u nebo.
„Čini mi se da je neko zalutao“-obrati se mjesec neznancu.
Vremenjak umornog pogleda i onako iscrpljen nevoljno odgovori mjesecu:
„Zalutao sam svjesno i čiste savjesti. Samim tim mogu reći da uopšte nisam zalutao“-tihim glasom odgovori.
„Zar se može zalutati svojevoljno. Ko si ti? Šta radiš ovdje?“-mjesecu bi interesantan odgovor neznančev.
„Sad više nije bitno ko sam. Ko sam bio još manje je bitno. Tek neznanac i nevoljnik u pustinji“
„Znaš li šta činiš? Tebi više nema pomoći. Jutro nećeš dočekati“
„To mi je jasno od onog trenutka kad sam se odlučio na to. Moj zavjet da pomažem ljudima nije mogao biti ispunjen. Kad sam nevoljniku ponudio koru hljeba i štap za pecanje bilo im je malo. Hljeb bi pojeli, štap za pecanje prodali, dobijenim novcem kupili bi još jednu koru hljeba. Kad bih nevoljniku pružio prenoćište, mojoj skromnoj kolibi pronašli bi stotinu mana. Kad bih na ljubav pozivao, novcem bi mi zveckali. Kad bih zaraćenim mir nudio, mačem bi mi pokazali put. Sirovoj snazi nisam mjeru našao“.
„Kako misliš da ćeš im na takav način pomoći“
„Noć je preda mnom. Nešto ću već smisliti.“
„Laku ti noć neznanče. Moram dalje. Navratiću za mjesec dana da vidim šta si smislio“
Vremenjak, oduvijek skroman, neneviknut na neki komoditet brzo se namjesti i zamisli se. „Šta bih mogao da uradim da moj ovozemaljski život dobije nekakav smisao. Šta da uradim dobro za ljude“-kroz glavu je prolazilo starom vremenjaku.
Plakao je zbog ljudske pohlepe, gluposti, samoljublja i srebroljublja. Nije ni primjetio da se od njegovi suza stvorio mali bunar, prije bi se mogla reći mala lokva. Kad je to primjetio na lice mu se vrati nekakav zagonetni osmjeh.
„Svaki onaj ko zahvati vodu iz bunara u noći punog mjeseca, a pri tom ne popije svu vodu neka mu se želja jedna ispuni“-u dahu izgovori stari vremenjak i ispusti dušu.
Sunce i vjetar izbrisa tragove starog vremenjaka. Osta samo mali bunar. Bunar želja.
Kako niko nije znao za sudbinu starog vremenjaka, nije mogao znati ni za njegov blagoslov i želju.
Prvi ratnik nakon što ja u dlan zahvatio vodu, popi je, i onako osvježen poluglasno poželi. „Eh da je meni kući stići mojoj djeci i supruzi. Ko zna koliko još moram putovati do njih nadam se da me još uvijek čekaju.“-spusti se na zemlju, namjesti za spavanje i zagleda se u veliko nebo i pun mjesec.
Drugi ratnik, zahvati vode u dlan, osvježi se i leže na zemlju do prvog ratnika, zagleda se u nebo i onako za sebe poželi.
„Ja sam prije svega ovog bio kovač. Kako bih želio svoju staru kovačnicu i da nastavim gdje sam stao“.
Treći ratnik popi takođe vode na dlanu, lež kraj njih pa im se obrati.
„Slušam Vas, i vaše želje. Skromni ste mi obojica. Ja bih sad najviše volio ćup zlatnog novca, pa da obilazim careve i šeike, ćerke da im gledam očima da biram. Novcem silnim da nadoknadim sve što sam propuštao sve ove godine“-u dahu poželi treći ratnik.
Svanu jutro.Bunara nije više bilo.Ali nešto se čudno desilo.
Samo je treći ratnik bio kod bunara. Prve dvojice ni na vidiku. Ni tragova da su nekuda otišli. Pored njega stajao je ćup pun blaga. Sve u zlatu.
Nije mogao da vjeruje svojim očima. Skakao je čas na jednoj čas na drugoj nozi. Pjevao je glasno sve pjesme koje je znao. Pominjao je Carigrad i Kule Vavilonske. Nije ni primjetio da je sunce visoko odskočilo.
Za to vrijeme prvi ratnik je već bio pored svoje porodice. Bio je sretan. Porodica na okupu, obrađivala je mali plodni komad zemlje pored rijeke. Još jeda par ruku dobro im je došao. Zemlja je bila plodna te su proizvodili više hrane nego što su mogli potrošiti. Bilo je toliko da su je prodavali na tržnici. Nisu oskudijevali u hrani, o ljubavi da i ne pričamo. Sreća je našla svoj dom.
Drugi ratnik je imao sreće. Njegova kovačnica ostala je čitava. Nastavio je svoj kovački posao. Ojačale mišice mladog ratnika radile su više nego ikad. Svaka varnica ispod teškog čekića bi pretvorena u dukat. Brzo se pročulo o vrijednom kovaču. Oženio se iz dobre trgovačke porodice. Stekao je brojno potomstvo. Mnogo vrijednih zanatlija nastavilo je njegovu lozu.
A treći ratnik, žedan, bez vode. Teturao je kroz pustinju.
„Evo novac, platiću sve. Dajte konja. Dajte vode. Vode mi dajte........“-od silne vrućine pogubio je pamćenje. Došavši u grad, pričao je nepovezano.
„Bunar. Ćup i zlato. Novac. Želja.“ Čašćavao je sve oko sebe. Carigard nije nikad vidio.
Oko njega skupilo se mnoštvo svijeta. Smijeh, galama, sumnja. Sve na istom mjestu. Svi su tumačili po svome. A kad je pala noć mnogi se uputiše u pustinju. Ponesoše zadnji novčić iz kuće i tražiše bunar koji ispunjava želje.
Bacali su novčiće, pomišljali želju i vraćali se svojoj kući.
A negdje gore mjesec i oči starog vremenjaka budno su motrili svjetinu. Smijali su se neobičnim željama.
Od toga dana ljudi su redovno bacali novčiće za želju. Realne želje ostvarivale bi se. A nerealne želje i bačeni novčići punili su novi ćup za neoprezne.
Pozdravlja Vas mandrak72, samo Vas gledam, Vaše želje su samo Vaše, ostalo je stvar istinske potrebe.