Nakon jučerašnjeg posta Sanjarenja56 jedna misao me je vratila na period prije četri godine. Ni sam ne znajući pravo značenje riječi blog negdje u decembru 2007 registrovah se na tadašnji blog.co.yu, a današnji blog.rs. Stidljivo se otisnuh u zapisivanje i obnarodvanje onog što zapisah. Po prvi put moje riječi dobiše čitaoce. Po prvi put moje riječi dobiše komentare.

Nakon toga moje pisanije nastavilo je mirnijim vodama. Bez nekih velikih očekivanja i iluzija zapisivao sam priče zadovoljan i samom činjenicom da se neki postovi dopadaju čitaocima koji su svojim komentarima to potvrđivali. Polako sam sticao i čitalačku publiku kojima se dopadao stil moga pisanja koji se vremnom popravljao i postajao ozbiljniji.

Nekoliko stvari u daljem periodu nepopravljivo je i zauvijek usmjerilo moj brod. Sama činjenica da neko ima volju za pisanjem i publikovanjem istog je pozitivna stvar. Internet je dobra stvar za to. Odlična za probijanje leda i davanja samopouzdanja za isto, ali.
Prva stvar koju učinih bila je ta da sam svoje zapise objavljivao i na drugim mjestima. Blogovima, forumima, stranicama za književnost i osluškivao rezultate. Kometari su bili isti što je umnogome dalo dodatni podsticaj za pisaniju. Najbolje od toga ubrzo se počelo i vraćati.

Sajt za književnost eniaroyah.com u svom čini mi se broju broj 6 objavio je u njihovom izboru moje dvije priče. „Zvijezda u oku mladog gospodina Jablanka Grotnića“ i „Nasamareni prosci“. Ne možete ni zamisliti kako sam se osjećao u tom trenutku. Neko je iz mnoštva priča objavljenih na sajtu među nekoliko izabrao moje dvije priče.

Ubrzo nakon toga časopis za mlade iz Srbije u tri broja objavljivao je moje radove. Priču „Dok je nama Jašara“, „Danas sam na groblje išao“ i u jednom broju aforizme i te iste časopise poslao mi na kućnu adresu na moju veliku radost.

U satiričnim časopisima „Žikišon“, „Etna“, „Nosorog“, „Njuz net“ objavljivali su moje aforizme i satirične priče. Ubrzo nakon toga pozvan sam kao učesnik na Prvomajskom festivalu humora i smijeha u Banja Luku 01.04. ove godine na treću po redu „Smejadu“. Upoznao sam i mnoge aforističare,a među njima i našu Danicu Dacu Mašić.

Moj najveći dobitak iz svega toga su ljudi koje upoznah na svom putešestviju. Ljudi koji su mi davali i daju podršku. Plod svega toga je moja prva knjiga objavljena prošle godine „Pod svodovima Desetog sela“. Podrška koju sam dobijao na blog.rs bila je od presudnog značaja da se upustim u taj projekat. Nepoznavanje puta i rute kojom treba da se ide otežavalo je svaki početak iz mog malog grada. Odgovori koje sam tražio teško sam nalazio. Uz veliku veliku pomoć Sanjarenja56 načinio sam i prve korake. A onda je sve krenulo kako treba. Upoznao sam i lektora, pronašao izdavačke kuće, recenzente od kojih je jedan naš veliki i dragi Vojo Radovanović o kome mogu reći sve najljepše i na kraju nešto malo od sponzora koji su opet bili dovoljna inicijalna kapisla da se odvažim za najvažniji korak. Štampanje knjige.

Ovo sve izrekoh u namjeri da vam svima približim jedan put od pisanije do knjige. Znam da je danas veliki problem novac jer bez njega apsolutno ne ide ništa. Mogu radovi da se šalju na konkurse i konkurse, da budu dobri, ali ne i za komisije. To može da nas obeshrabri, ali činjenica na nismo svi Andrići i Selimovići ostavlja nam dovoljno prostora da sami sebi gradimo put, stil i način pisanja.

Upravo iz toga razloga iznosim jednu ideju, pa stoga bih želio čuti i vaše mišljenje. Ideja bi upravo služila svima onima koji su kao i ja prije par godina bili u nedoumici a siguran sam da bi svakom dala podsticaj.

Ideja kaže ovako. Da se mi malo organizujemo i napravimo slijedeći potez. Da zajedničkim snagama kako pisanim radovima, stihovima, esejima, novelama, haiku poezijom i inim napravimo jednu zajedničku zbirku koju bi ukoričili. Ideja nije nimalo laka, ali i nije neizvodljiva. Ovim činom olakšali bi prve korake svima onim koji bi se rado okušali u tome. Trebalo bi da svoje najbolje neobjavljene radove (pod tim mislim da nisu objavljeni u knjizi, zbirki ili antologiji) skupimo, pod budnim okom valjanog urednika složimo i presložimo. Odaberemo i da zajedničkim snagama (pod tim mislim novčanim) svih onih čiji bi radovi ušli u kokurenciju izdamo i objavimo knjigu.
Među nama ima ljudi svih profesija i bilo bi lijepo da jedno ovakvo druženje na blogu.rs okrunimo i obilježimo na najljepši mogući način. Knjigom.

Odmah da kažem da svakako knjiga neće donijeti astronomski uspjeh i slavu. To su stvari o kojima ne treba razmišljati. Sve ostalo će doći na vrijeme i po zasluzi. Meni lično je bila najveća čast da se knjiga čita. Uz nju upoznao sam mnogo ljudi iz svijeta pisane riječi. Dobio sam mnoštvo zahtijeva za nabavku knjige i od ljudi koji nisu obitavali na blogu.rs. A možda najveća statisfakcija su riječi da sam sa knjigom sebi za života ostavio najbolji mogući spomenik i da će knjiga ostati u trajnom čuvanju kao dio Zavičajne zbirke Narodne biblioteke u Novom Gradu.

Ideja je pred Vama. Da sam i sam imao ovakvu mogućnost bila bi mi veliki podsticaj. Ukoliko imate i sami neku ideju, dodatak na ovu ili možda još bolju ideju izjasnite se pa da sumiramo najbolje od svega i okrunimo ovo naše druženje. Možda da to postane i redovna godišnja praksa.

Izvolite.


Pozdravlja Vas mandrak72 koji se i danas sprema selu u pohode na pakovanju sunca za ozimne dane.