Zastava 750 polako je odlazila u zaborav. Tek poneki rijetki primjerak privukao bi našu pažnju. Zrnce nostalgije zažuljalo bi u oku koji tren i nestao bi iz vidokruga taj metalni mališan u godinama.

Poratnih godina policajac na službi kada družbi mjesto nije zaustavio je mog komšiju Miću koji je vozio „fiću“.
„Izađi Mićo iz fiće.“-službenim glasom nalik zvonu sa pony bicikla pozva ga da izađe iz putničkog automobila skromnih mogućnosti.
Izađe Mićo, ugasi se fićo.
„Daj mi saobraćajnu od vozila.“-komandoavo je ovaj predstavnik zakona dok je kiša ispirala ulice i njegovu mokru šapku.
„Kojeg vozila?“-začuđenim glasom Mićo upita.
I on je kisnuo. Njegova duga kosa kao u indijanca. Kisnuo je i fićo.
„Kako kojeg vozila druže. Motornog vozila marke fićo.“-strogim glasom nastavi predstavnik reda i mira u našem malom gradu.
„To. Ja ne vidim nigdje vozila. Vozila nema.“-pravdao se.
„Druže mnogo se ti praviš pametan. Jel znaš. Nego daj ovamo te papire.“-bio je vraški uporan taj čuvar zakona pokisao kao miš.
„Druže. Jel vidiš da ja kisnem. To nije vozilo. To je moj kišobran. I doskora nisam kisnuo dok me ti nisi zaustavio. Sad sam mokar ko čep i ti nemaš prava da me držiš na kiši dok imam svoj kišobran.“-ljutnu se malo Mićo.

Nasmijao sam se ovom stavu komšije Miće. I sam sam bio pokisao.

Nekako s ovim želim da zaključim dan koji se polako iskrada iz moje usnule ulice dok posljednje kapi kiše odbrojavaju minute do novoga dana i sna koji dolazi. Dok zatvaram oči i tražim sve one riječi i događaje koji minuše pored mene kao miris kifle koji se gubio baš negdje oko frizerskog salona za žene iz koga je dopirao opori miris laka opasno prijeteći da zauvijek odnese mirise prašine dok prve kapi tupo udaraju o tlo.

Ne nisam htio više ništa reći do da sam i ja nekad tjerao točak. Taj žicama uvezani prsten poskakivao je preda mnom ne mireći se s mojim putanjama koje su bile sve drugo samo ne obično putovanje. Opirao se, prijeteći da će zaustaviti svijet dok bi se s bukom vrtio u krug dugo odlažući onaj trenutak kad bi se konačno umirio kao zvrk na zelenom školskom stolu. Kao i današnji dan koji se jutros probudio u mojim očima nešto prije šest časova.

Možda sutra poželim da iznova potjeram točak i sjurim se niz ulicu koja više ne miriše na toplo mlijeko i svježu štrucu koju ću nesumnjivo nositi pod miškom dok budem kidao hrskavi okrajak. Sve drugo bilo bi neočekivano od djeteta u meni koje vam želi laku noć.

Pozdravlja Vas mandrak72, melodično simetrični, točak tjerač na mak.


p.s. sutra u ovo doba slijedi detaljan izvještaj sa lica mjesta ili obratno.