Moja putešestvija nisu krcata uspomenama, suvenirima i poklonima. Nisu raskošna ni skupocjena. Sa njih se uglavnom vraćam sa pitanjima.
I danas još postoje ona mjesta koja su do juče bila pohođena, a već danas samo rijetki do njih dospiju. Neko slučajno, a neko poslom.
Volim takve susurete.

Kao i uvijek moja Rosinanta iz štale kragujevačke Zastave dala je sve od sebe. Bio sam blizu cilja. Dalje se nije moglo. Zaključao sam auto. Još jednom sam se osvrnuo prema njemu.
„Uostalom znaš razlog. Pričaću ti kasnije. Na povratku.“-moje riječi vratile su osmjeh od fara do fara bijelog  saradnika.
Ispreturanih misli uputih se u dolinu koja nije imala puta da se do nje stigne vozilom.
„Možda je tako i bolje.“

Ugodnu toplinu putničke kabine zamijenilo je mrazom okovano jutro. Zakopčao sam jaknu i podigao okovratnik. Ruke duboko zavukoh u džep tamo gdje ni jedna zima ne dopire. Ubraznim korakom, stalno rizikujući da padnem na nos gotvo da sam trčkarao niz strminu ispresijecanu rijetkim žbunjem koja se polako smjenjivala u zakržljalu šumu. Vjerovatno nimalo na ponos vlasniku parcele koji od nje nije imao gotovo nikakva koristi. Vješto tražeći stazice kojim sam se spuštao u duboki jarak potrošio sam dobrih petnaestak minuta. Rješavajući jedan po jedan lavirint, katkad povučen kupinom koja se kačila za pantalone kao neki dosadan sagovornik kad želi da priča i priča i stalno te povlači za rukav i i unosi se u lice.

„Stani. Da ti kažem još samo ovo,...“
„Neka, neka drugi put.“-odmahivao sam rukom koju sam automatski vadio iz džepa i odvajao od pantalona neželjenog sagovornika.

Tišinu oko mene razbijao je tek jedan mali bistri potok koji je vješto dijelio dvije obale. Tek nešto širi od mog trokoraka. Na pojedinim mjestima poskakivao bi s kamena na kamen, a dočim kasnije bi se kao Dunav razlio na mjestima gdje bi trebalo dosta vještine i zaleta da se preskoči. Stotinjak metara išao sam paralelno pored njega tražeći zaboravljene staze predaka i vještih lovaca. Nije ih bilo.

„Da se potrkamo mladiću.“
Iznenadih se ponudi. Žurio jesam, ale ne toliko da bih vrat polomio.
„Rekoh, bilo bi interesantnije. Nemam valjana konkurenta.“-potok nastavi sa ponudama.
„A zašto?“-upitah.
„Ne znam. Otkad znam oduvijek je tako. Tek rijetki. Eto pomislih možda bi ti bio taj.“-gotovo tužnim glasom žuborio je potok zavlačeći se čas pod zaleđene ogranke i led koji je pokušavao da zaledi ovog šumskog trkača.
„Može malo. Tek da se zagrijemo. Do proplanka.“-predložih.

Jurnuo sam. Nisam se osvrtao na olimpijca. Bio sam siguran da je u dobroj formi za razliku od mene. Bio je tu odmah iza. Nije se predavao. Čak šta više disao mi je za vrat.
Ozbiljnim pristupom trci sam dao takmičarski karakter. Kako i dolikuje velikanima sporta.

Ubrzo se izjedanačio sa mnom.
Čas bi bio korak ispred mene, čas bih ja preuzimao vodstvo. Bivalo je neizvjesnije kako smo hitali cilju. U ciljnu ravninu stigli smo istovremeno. Zastao sam i duboko udahnuo. Potom se dlanovima oslonih na koljena i zagledah se u suparnika. Nakon ciljne ravnine razlio se na neka dobra tri metra plićaka i gotovo na leđa izvaljen pokušavao je da dođe do daha.

„Nisi loš. Nisi loš. Naprotiv“-odavao mi je priznanje.
„Nisi ni ti loš.“-tek što izrekoh pohvalu jak šum me prenu.
Dotad skriveni nijemi posmatrači ohrabreni mojim postupkom jedan po jedan izlazili su na borilište. Najviše od svega iznenadilo me prisutvo ježa.
„Čuo sam da dolaziš, pa izađoh da te pozdravim.“-crnooki vitez trista i jedne bitke podigao je sva koplja kao da pozdravlja kakva dostojna protivnika njemu pobjedniku sve i jedne bitke s ove strane Grmeča.

Kimnuh glavom nastojeći povratiti dah.
Još jednom pogledah na potočić koji se polako približavao jednom većem i snažnijem potoku koji je hitao sve dalje i dalje.
„Znao si. Zašto si žurio?“-prekorno mu doviknuh.
„Znaš i sam.“-njegov glas se već gubio u zagrljaju snažnijeg.
„Bilo mi je zadovoljstvo.“-njegov glas se već izgubio i nestao.
„I meni.“-rekoh tiho sebi u bradu.

„Za koga navijaš, za koga navijaš?“-crno bijela svraka nametljivo se zalijetala čas prema meni, čas od mene.
„Sudeći po dresu kojeg nosiš, nismo na istoj starni tribina.“
„Ko će biti šampion, ko će biti šampion?“
„Ne znam, ali znam da onaj koji prije stigne od nas do vodenice može s pravom da slavi.“-istovremeno se dadoh u trk.

Za mnom se u potjeru dade svraka, jež i dugouhi zekan koji je svo vrijeme samo mudro ćutao. Vrbe se svojim mlitavim granama mahale su za nama. Sportska atmosfera i fer borba imala je smisao. Dobro sam se držao prvu dionicu. Ali je dugouhi zekan preuzeo vodstvo i najavio strašan sprinterski finiš. Za njim se u trku još snažnije uključi svraka i vješto grabeći između grana nestade prema cilju.

Nisam bio svjedok finiša trke jer se dva najbrža aktera izgubiše. Još sam samo u daljini čuo svrakino hvalisanje.
„Šampion, šampion.“-stalno je ponavljala, a dugouhi zekan se nije predavao te nestavi neprestanu jurnjavu pokušavajući da demantuje samoproglašenog brbljiva šampiona u crno bijelom dresu.

Osvrnuh se nakratko da osmotrim jedinog preostalog suparnika. Borba je bila neravnopravna. Od sline trke zadihao se ježić te samo kroz nosić pućkao i pućkao.
„Puf, puf. Lakše malo. Duša mi hoće na nos izaći.“-tražio je da usporim ubitačni tempo nesvakidašnje trke kakvu ovaj zagubljeni dol nije vidio.
Gledao sam suparnika. Mnoštvo nakupljenog lišća na njegovom oštrom dresu usporavalo je kretanje ovog hrabrog lovca.
Zastade jež. Teškom mukom dolazio je do daha.
„Samo nastavi. Ne osvrći se na mene.“-pokazivao mi je u pravcu cilja.
Tako i bi. Ubrzo stigoh do cilja.

Vodenica.
Bila je sama. Urušena i napuštena.
Pogledom okolo potražih tragove i prisustvo ljudi. Odavno ih nije bilo. Neka odavno ugljenom ispisana imena i godine potvrdiše moje sumnje. Vodeničko kolo već dugo nije vode vidjelo, mada je tu od nje na koji metar tek. Stajalo je nasukano kao brod na hridi.
„Gdje su sad sva ova imena?“-zapitah se.
„Neki u trci pobijediše, a neki ne.“-beživotnim glasom reče vodenica te duboko udahnu da su sve grede i daske bolno zaškripale.
„A ti?“
„I ja pobijedih.“
Upitno je pogledah. Njeno stanje nije prikazivalo lice pobjednika.

Nisam ništa rekao. Tek rukom zavrtih vodeničko kolo. Badanj je odavno istrulio, a vodenički kamen koji je toliko priča izmljeo nijemo je gledao moj pokušaj da mu još koju riječ izmamim.
„Pirova pobjeda.“-pomislih.


Trke koje u životu vodimo zasigurno sve ne vode istom cilju. Negdje usput pogubimo ljude, razgovore, lica. Negdje izgubimo sebe. Neke su pobjede pirove, a pobjednici kakvi god da su pišu istoriju. Makar nakaradnu.
Vratio sam se drugim putem. Neuporedivo dužim. Usput zabilježih prirodu onakvu kakvom je vidjeh i kakvu je volim. Netaknutu.

Već dugo ne vidjeh hvalisavu svraku i dugouhog zekana. Pretpostavljam da svraka stalno ponavlja istu priču da je šampion, šampion, a zekan onako dugouh trči i dalje i vješto izmiče lovačkim psima i oštrom oku kakva rudlava i zajapurena lovca ili zbunjena pripravnika bez oružja. Za ježa sam siguran. Umije se taj postaviti.

A Jugo.
Još mnogo će vode proteći i grbava terena prije nego što nas kakva trka rastavi. Na njegovo insistiranje ispričah mu svu priču. Pitanja sam ostavio sam da ih postavi.
Moja putovanja nisu obična. Na slikama nema mene. Samo svjedoci da sam bio tamo.



Pozdravlja Vas mandrak72, maratonac duše i pogleda ne dubljeg od potoka i ne plićeg od mora.