Nije moj najveći grijeh što ne znam sa ljudima. Prije bi se to moglo reći da među nama nikad i nije bilo neke hemije. Nije to poput ljubavi da je postojao obostrani interes. U ljubavi moguće su razno razne varijante, veze i valencije, ali između mene i ljudi nije bilo mogućnosti ma za i najmanji oblik veze.

Ma oprostio bih ja njima sve, pa da je i makar najmanji pokušaj bio da me se prihvati i razumije ali ne. Oni su postajali agresvni na svaki moj pokušaj da premostim jaz, tankom paučinom prepletem most na kome bi se ravnopravno našli i razgovarali. Oči u oči.  Ali ne. Oštrim pokretima mača sjekli su sve ono što bih ja s velikim strpljenjem pleo danima i noćima. Svo svoje vrijeme upotrebih na razboju između mene i njih i šta sad?

Kad bih ma i riječ rekao, užarenim kliještima nastojali bi jezik da mi iščupaju, kao da je moja riječ zarazna. Neizlječivo, a htio sam samo da im kažem da sam i ja tu i da postojim. Da samo nešto kažem pa makar bi to bila i posljednja riječ koju bih izgovorio, pa da bar nesaslušan ne odem.
Ne nije išlo. Ne stoga što sam i umuknuo i samo klimao glavom. Ni to nije bilo dosta. Ni odmahivanje glavom nije bilo odricanje već poziv na linč podsmijehom što je gori od najkrvavija biča. Sjekli su mi riječi u korijenu, u dubini duše od srca na tren.

Iglom i koncem zaših sebi usta i zadnji čvor svezah takvim mornarskim čvorom da ni najveća bura ne odriješi isti  koji svezah sa srebrenim sidrom i svim onim tetovažama na duši.

Još neko vrijeme tinjala je nada da slika govori više od hiljadu riječi. Čekao da vide svu nepravdu u očima koju slikah sa bojama, nijansiranim sa vlastitom krvlju i suzama. Bojama neba i sunca. Rekli su da takva slika ne vrijedi pišljiva boba. Kritičari nisu ni prilazili. Sasvim je bilo dovoljno da vide konopac od paučine kojim sam se krajnjim snagama pridržavao za dokove i molove, pa da završnim udarcima prepuste valovima i buri da dovrše njihov posao. Nije bilo ni pomisli da me se udostoji jednog pogleda u kojima bi bilo ljudskog bar koliko bi stalo u škatulju od šibica. Ne. Ni to nije bilo dosta. Tupim predmetima skidali su sve one boje iz moga pogleda. Kao slojeve laka na podu gazili grubim čizmama dok sam ječao i molio.

Te iste oči. Slike koje sam slikao još tad zatvorih komadima svoje kože sa dlanova i zalijepih takvom snagom da je ludačka bol sjekla moje sljepočnice i jagodice. Dlanovi koje ostavih samo s kostima lomile su i mrvile kosti u prah pretvarajući sve u kašu. Gnoj i sluz, krv i prašina. Iznova novo ljepilo stvaralo je kraste koje iznova zacjeljuju i otpadaju.

A to što sve zaboravih i oprostih, nisu mi oprostili. Gnječili su moje prste i dušu. Stajali mi na ušima, vrteći petom kao da gase pikavac od cigarete u sijenu. S takvom strašću da su se gumeni đonovi oslikavali na mome licu kao tragovi gume od kočenja. Ne nije bilo dovoljno što sam pristao i da slušam, bez da vidim ili zatražim riječju riječ kojom bi rekli da sam tu među njima i da postojim. Život dajem, ali žrtvu ne vide.

Sve niti. Sve i jednu uplešću samo sa jednim ciljem. Da zatvorim svijet od sebe, da ih sklonim od pošasti kojom sam od prirode majke stvoren. Uplešću oko sebe niti. Od gvožđa jače od svile nježnije. Stvoriću svijet sav svoj u futroli od paučine.

Pokidaću niti i posramiću sve slikare i akvarele. Sve pjesnike i vijesnike proljeća. Ne neću stati. Žariću vatrometom boja. Raspaljivaću maštu svih onih romatika koji su mačem sjekli sve mostove između svijetova.

Ja sam leptir. I moje vrijeme tek dolazi.



Pozdravlja Vas mandrak72, nesumnjivo uporan u tumačenju nejakih i slabih.