Jutros.
Minus je stiskao iz sve snage, ali njegov stisak nije bio čeličan ni upola od onog juče kad se stara godina grčevito  zadnjim atomima snage držala za nas kao posljednji list na kalendaru. Bijela para brzo se stapala sa okolinom i nestajala brzo uklanjanjući tragove moge kretanja. Pod nogama tupo su odjekivali koraci koji su pratili sva moja putešestvija. Tako je bilo i jutros.
Ipak onaj neugodni osjećaj hladnoće ispunjavao je ne odveć debelu zimsku jaknu i spuštao se ispod pantalona niz nogavice i stalno požurivao moje korake još bunovne i snene.
Iza sebe sam osjetio neko kretanje. Osvrnuo sam se.

Pas.
Pratilo me nepoznato i neugledno pseto. Mršavo i poniženo.
Nisam obraćao pažnju. Nastavio sam kretanje. Imao sam neka neodložna posla. Osjećaj kretanja nekoga iza mene kao šesto čulo stalno je pozivao na dodatni oprez.
Mislio sam da nema čega de se pribojavam. Da je imao kakve namjere već bi mi odavno prišao. Skočio na mene željan igre ili bi već zalajao na mene zbog nečega samo njemu znanom. Ali ništa od toga.
Ipak sam se okrenuo.

A on. On je išao za mnom i nije imao namjeru da promijeni putanju. Gledao sam njegove korake. Nevoljni. Teški kao kišom natopljeni vojnički šinjel vukli se tik iznad zemlje.
Stao sam.
Nekoliko trenutaka stajao sam i gledao u njega.
Zastao je i on. Nije ni gledao u mene. Posmatrao je negdje u stranu. Nije ni repom mrdnuo. Obješene uši govorile su da ni on nešto ne brine zbog moje reakcije. Izgledao je kao i bilo koji drugi pas u situaciji kad nikoga nema oko njega i kad ništa oko njega ne izaziva njegovu reakciju. Kad nije u potrazi za hranom ni društvom.
Izgledao je kao i svaki drugi pas koji nije jutros tražio poznato lice niti osmijeh na njemu.

Nekoliko trenutaka razmišljao sam da li da mu uputim poziv. Bojao sam se da nije niti tražio moju pažnju. Možda su nam se jutro rano samo putevi ukrstili.
Nije to bio neki moj neodložan posao. Nije to bila ni šetnja kojom sam želio da započnem dan. Bio je to moj posljednji osvrt na godinu koja je odlazila sa naših ulica i iz života svakodnevnih. Sa prozora, krovova i ulica ledom okovanih.
Ipak sam čučnuo. Nekoliko trenutaka čekao sam njegov pogled.

Nije ga bilo. Nije ga bilo niti na izlogu prodavnice gdje su se prodavale prašnjave, ali za ovaj put oglancane igračke. Nije ga bilo niti u dječijem pogledu zanesenog stalnom igrom i trapavim koracima dok se malim dlanovima s teškom mukom pridržavao za njegovo gusto dlakavo krzno. Odavno ga nije bilo ni u pogledu penzionisanog generala čije su oči gledale bitke koje se nisu mogle dobiti.
„Dođi.“-pozvah ga.
Čekao sam. Trenuci dugi kao jesenji sat ispod strehe štaglja dok dobuje kiša sporo su minuli. Oklijevao je.
Ipak dozvao sam ga. Bilo je potrebno više od riječi.
Dugo dugo mu je trebalo da mi priđe. Nije mahao repom.

Nisam to ni očekivao.
Čekao sam.
Pomilovah ga.
Ne rekoh mu ni riječi. Malo mu dlanom namreružah krzno.
Nije mrdao repom kako je to bio običaj kod pasa.
Nisam ni riječi rekao. Gledao sam ga u oči.

A on. On slomljenog pogleda nije mi vjerovao. On se okrenuo i otišao još poniženiji, bijedniji i tužniji.
Gledao sam za njim. Nastavio je putem kojim je već išao.
Teški koraci nosili su umorno i iznemoglo tijelo. Ni hodom, niti trkom.
Gledao sam za njim.

Neki prolaznici su u čudu gledali u mene dok sam stajao i praznim pogledom gledao niz ulicu.
Da li sve ulice vode na mjesto gdje može da se zaboravi? Oprosti. Sve ono vrijeme koje se drugima pokloni. Mjesto gdje se godine završavaju i počinju novi životi. Ne znam.
Da li je ulica kojom je otišao tog jutra vodila u zaborav ili manje mi se čini nekim pogledima koji bi osmijeh uzvratili. Laž je bila iza njega.

Lagali ga oni koje je volio.
Više nikom ne vjeruje jedan pas.
Jutros.


Pozdravlja Vas mandrak72, nijemi svjedok ulica koje jutrom mirišu na ugalj.